Dobih knjigu na dar...

11.10.2017.



U Borgesovom vrtu razgranatih staza nelineranost vremena. U razigranim fraktalima osjećam lepet leptirovih krila i nastajanje uragana, u geometriji svemira naslućujem pregršt mogućnosti. Odlučujem se istovremeno za sve.




U buketu ruža, govor cvijeća i miris vječnosti, utkane uspomene,
bilo ih osamnaest i budućnost u celofanu, borba protiv navika,
danas utrostručene sa dodatkom četrnaest godina zrelosti.

Danas živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

Bježim od fikcija, od izmišljenih priča.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.

Bestjelesna sam.
Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini
tvoga pogleda.

Doživjeh pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i
sigurnost povratka
u budnost.

Tu si... nestvarno stvaran u nepobitnoj zbilji.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... zbirka pjesama... KULTURA snova, Zagreb, 2014.




dobih knjigu na dar...


Oznake: Borges, Aleph, Vrt razgranatih staza

O ljubavi i ogoljeloj meni...

30.07.2017.




Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges






"Što je ljubav?" pitam
"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni."

Podižem pogled k nebu i vičem.

"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih kako se misao pretvara u bezbroj pitanja.
Tko je ljubav?
Kada i kako se rodila ljubav?
Je li to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti?
Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju?

Da bih si uistinu odgovorila na bujicu pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja. Ulazim u labirint zrcala i spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.

U ogoljeloj meni istina...

U onim danima,
kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

U prostoru trenutka sklad vrije moć,
nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta,
a odaja ogleda i odjeka postaje bezgraničje
tek naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta,
svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.

Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let, u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe običnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.


Dijana Jelčić


O ljubavi i ogoljeloj meni

Oznake: Borges, Heraklit, poezija

Bili smo na izložbi slika... Kupido...

14.06.2017.



Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlasiti lik.

Jorge Luis Borges... Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja, 1986. argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća...

slućajnost ili igra sudbine?...


Godinama sam crtala svijet rukom nutarnjeg impresioniste. Zatvarala sam oči. Iza spuštenih trepavica je svijet bio prisniji, bio je satkan od osjećajnih struna nebeske harfe, nevidljivih niti koje su jecale tišinom. Promatrala sam dolazak boginje noći i s njom dijelila samoću. Vizija se preobražavala u siluetu ljepote i plesala s jatom ptica koje su najavljivale buđenje sna. Voljela sam taj pričin sudjelovanja u zagrljaju svjetla i tmine, to pretakanje stvarnosti u privid paučinaste mreže kojom me je snovolovka branila od misli koje su krale snove. Bila sam zatočenica samotnih oblaka koji su krili obzor žuđene blizine. Samovala sam upletena u čipksati veo tuge za nečim nepostojećim, za bezimenom iluzijom ćilibarskog pogleda u kojem sam naslućivala ljubav. Pisala sam pjesme

ako postoji magična ruka sudbine
što Kupidu daruje strijelice
onda je za naša srca
odabrala veliku
nedjeljivu, neuništivu...





Sinoć smo bili na otvorenju izložbe prijatelja akademskog slikara Vatroslava Kuliša.

Vatroslav Kuliš je nakon nedavnih uspješnih izložaba u Rimu i Trstu ostvario novi ciklus u kojemu ostaje vjeran apstraktnom izrazu, intenzivnim bojama i energičnoj izvedbi.

Novost u ovim slikama je Kulišev likovni eksperiment slikanja na pleksiglasu, u metodi hinterglasmalerei-a, dakle slikanja na stražnjoj strani stakla. Ciklus nosi ime Venerina sina, koji strelicama proizvodi osjećaj zaljubljenosti, a prenesen na Kuliševo stvaralaštvo, on se može odnositi na njegovu strastvenu ljubav prema slikarskoj umjetnosti i eros kojime on pristupa svojim radovima.

Kustos izložbe je Feđa Gavrilović, a uz njegov predgovor u katalogu se može pročitati i razmatranje o Kuliševom stvaralaštvu iz pera Vjerana Zuppe, poznatog hrvatskog teatrologa i dramaturga.


Kupido... dakle što je to? ... To je jedna mala Vatrina slika, ali to je i pokazna zamjenica kaotične stvarnosti koju Kuliš portretira. to je ono što nastaje sine ratio, slično onome što Angelus Silesius govori o ruži,

Ruža cvjeta bez povoda
ona cvjeta da bi cvjetala.






U prepunoj odaji Radničke galerije, RAGA... smo osmijesima ispisivali himnu ljepoti umjetnikovom djelu. Pogledima smo kreirali krhku baladu o ljubavi bez granica, tražili smo cvijetnu galiju zalutalu u snovima, da nas povede na pučinu prohujale noći bez sna. Na obroncima dana se rađala ljepota istkana od tkiva naših uzdaha, isprepletena savršenstvom Vatrinih slika.



Sjetih se davno napisanog.

Zapalih vatre na ljubičastim poljima želja i zakoračih u krug njegove blizine. Na dlanovima su iskrili plameni jezici probuđene žudnje i sjedinjavali se u baklju kojom smo plovili beskrajnim oceanom podavanja istinskom postojanju. Dodah zrnce sreće u taj zagrljaj sna i jave da se Kairosova vaga umiri i da Kupido rođen iz kaosa ostvari harmoniju ljubavi i sreće . I dogodilo se čudo. U godinama ocrtavanom labirintu želja prepoznah sebe u traganju za svetim Gralom, za središtem, za žižom života. Oćutih zabludu kojom samu sebe branila od ljepote. Srce je proključalo svetom krvi i otvorilo svoja godinama zatvorena okna.






Izronio je iz pratišine, došao s buketom svjetlosti u rukama, titrajućim zlatom koje se kao aureola širilo oko njega. i pričinilo mi se u moje grudi je stavio svoje srce.




Prestalo je moje traganje za izvorištem ljepote. Srce je zatitralo ritmom našeg vremena...





U Vatrinim slikama osjetih moć neobjašnjive, neopisive snage. Ave verum corpus, sveta hostija iznjedrena iz vječnosti zrcali u sebi mozaik bezvremena, atribute drevnih snoviđenja, svijet razlomljenih ogledala, vrulju čujnosti. Osjećam lahor oživjelih lijepih sjećanja, zagrljaj svjetlosne dimenzije u sidrištu sreće.





Pri otvaranju izložbe Feđa Gavrilović je rekao

Kuliševe slike su lađe na kojima možemo dospjeti do obala punih sunca i životne radosti. A ljubav i strast prema ljudima, životu i umjetnosti je vjetar koji će napuniti naša jedra i pomoći nam da dospijemo tamo...






I ja osjetih istinitost tih riječi... Ova slika zrcali ocean mojih ljubičastih snova...

Dijana Jelčić


Oznake: Borges, Vatroslav Kuliš, Kupido

Aleph, beskonačnost i...

05.05.2017.




„Radius Alepha bio je neka dva ili tri centimetra, ali kozmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari. Jasno sam ih vidio iz svih točaka kozma. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“
Jorge Luis Borges.






Umijeće odraza, igre svjetlosti i sjene, sužanjstvo trenutka u okviru trajanja, krhotine vremena ubrizgane u purpurne oblake, u ljepotu krajobraza uspomene. Snovid, privid duše vizionara, u beskraju zagrljaj odlazećeg i dolazećeg.

U ekliptici Sunca istovremenost zore i sutona, Aleph, dvokružje istine, početak bez kraja. znak beskonačnosti u konačnosti trajanja, svijest u porama vječnosti. Na obrubu jutra, u piramidi vremena Arahne tka tkivo dolazeće ljepote.

Ulazim u labirint, budna sanjam, ti i ja u zrnu svemira, u ogledalu sveprostora, u zrcalu svevremena, u sumi povijesnih metafora. U poeziji vjetra šapat legende, na pjesku vremena iskri suza umrle školjke.

Umire samo što je lijepo, rađa se još ljepše. Na tračnicama mjena, iz sutonske omaglice, izranja Venera, umire dan,
rađa se noć. Na obodu lazura se urušava sunčana svjetlost, ostaje uspomena. Iza mrkih čempresa bljesak Danice, bijela svjetlost se prelama u spektar i oslikava carppacio jutrenje. Pod svodovljem ljepote
se budi grad.

U Alephu kontemplacijski čin, u znaku beskonačnosti bezimeno ništa postaje sve. Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini tvog pogleda. Ćutim pročišćenje nutrine, sigurnost povratka u budnost.

Dijana Jelčić


Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost, ljubav

Nenapisana knjiga...

12.01.2017.



Čitajući misaono ulazim u Borgesov vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti, u svjetlosnu dimenziju postojanja. Metafore postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše.

Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvodi u žižu nutrine, otkriva mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjesti. Omamljuje me začudnost metafora. Umjesto odabira između nekoliko mogućnosti odlućujem se istovremeno za sve.

U ovom gigantskom trenutku spoznaje stvaram različite budućnosti, množim ih u nedogled, umanjujem do Alepha, do blješteće vizije nutarnjeg svemira. Doživljavam višestrukost postojanja, umnožavanje razina čežnje, ćutim istost fikcije i stvarnosti. Samo iznutra se sanja, a osjećajnost se sama od sebe ispisuje u dubini svjesti.

Postajem bestjelesna, nestvarno stvarna, čujem misli i vidim osjećaje, besprijekornu geometriju izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. I ona postaje neopoziva kao i prošlost. Stvarnost ne izrasta iz života, niti iz iskustva nego iz iluzije svijesti. U labirintu satkanom od anthosa i logosa slijedim izazov i poziv u pralabirint, u carstvo kozmičkih zakona.

Jedini vidljivi pratilac na tom putovanju mi je silueta ljubavi, smiješi mi se, bodri me u naumu dosegnuća nepobitne istine, onog prazagrljaja iz kojeg se rodio svijet. Ispred mene je tmina i uvijek na istom odstojanju plamičak svjetlosti. Čini mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene ostaje svjetlucavi trag, svilenkasta nit, sigurnost povratka u budnost. Spoznajem, u pojedinostima se gubi trag ka razigranoj cjelini.

Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću pokreta, a sada osjećam, mi postojimo na granici između prohujalog i dolazećeg. Trenutak je nenapisana knjiga u kojoj se ogledaju sve razine istinskog postojanja. U njemu se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti.

Iznenada razumijem Cortazarove "Školice".
Osnovna figura je sama igra školice: dopiranje od 'Neba' do 'Zemlje', ali u istoj ravni... 'Školice' su i potraga za drukčijom književnošću, za svojevrsnom anti-književnošću i anti-romanom ili ne-romanesknim romanom u 'samoubilačkoj pobuni protiv knjiškog uma'..."
( iz pogovora Dinka Telećana )


Čitam kreiranu strukturu dočaranog kaosa. Prihvaćam tu igru, metaforu ovozemaljskog života, ljubavnu igru, mahnitanje u dvoje.

Zakoračili smo u svijet krajnjih mogućnosti, uronili u svijet bezuzročne ljubavi, u svijet iskonskog postojanja. Čini mi se iscrpili smo do krajnosti mogućnosti izričaja. Sjedinili anthos i logos, sporazumjevamo se govorom cvijeća, antologijom ljubavne poezije i titrajima svijesti.

Doživljavam katarzu, vrtloženje osjećanja osjećaja. Ispreplitanjem razina svijesti i podsvijesti sanjam život i živim san.

Dijana Jelčić




Oznake: Borges, Cortazar, fikcija i stvarnost

Izgubljen dan...

04.01.2017.



„Radius Alepha je bio neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u svemiru. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint (u Londonu),....“

Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost. Kako da drugima prenesem beskonačni Aleph što ga moje bojažljivo sjećanje tek ovlaš zahvaća? U sličnoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da označi božanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki način, sve ptice; Alanus al Insulis, o kugli kojoj je središte posvuda a obodnice nigdje; Ezekijel, o anđelu s četiri lica, koji se istodobno obraća i Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, dotiču Alepha),

Jorge Luis Borges.





Izgubih dan lutajući bespućem, izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskonačnosti, u traganju za Borghesovim Alephom.

Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine?

Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima, kako prepoznati odraz u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u odaji ogledala i odjeka.

Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda se sjetih riječi rimskoga cara Tita, Diem perdidi.
On je svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom.

Bio je običan zimski dan. Nad modrinom mora tmurni oblaci. Kroz ogoljele krošnje je zavijao ziman, dokožan vjetar. Hladnoća se uvlaćila u kosti. U slutnji kapi se zrcalio suton. Zaustavih se na obali i šapnuh Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo povjerenja, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja je nagrizala tkivo života.

Spoznah, nedokazivost istine se sanja. Granice su stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere nutarnje tmine. Tu noć upoznah onu, ne bolju, nego drugačiju sebe.

Na obrubu svijesti zaiskri svitanje, a riječi usnama razbuđene osvjestiše praslike nesvjesnog, raskrinkaše pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti i negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža…
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj.

Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.

Nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću.

Krabuljni ples nutrine je prestao. Raskrinkani demoni nestadoše u onom kutku svjesti u kojem sahranjujem ružne uspomene.

Svjetlost je bojom vjenčanice kitila mladi dan. Zavoljeh dan nove budnosti, dozvolih srcu da diše.

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: Diem perdidi, Borges, Aleph

Nepotpuna elegija...

27.04.2016.






U obamrlosti čula,
ispisah elegiju
bez kraja.

U krugu vremena
pjev mora,
sklad titraja
zaglušuje opijelo
prohujalog vremena.

Nesigurna,
na zastranama svjesti,
oćutih znoj umornog srca,
zaustavih se na
obrubu zbilje,
počeh snivati novi san,
o snazi trenutka,
o suzi na licu vremena,
o tišini srca,
o carstvu poezije.

Iznad obrednog ognja dim,
igra pepela i vjetra,
uzlet ka svodovlju
nebeskog svetišta.

Slijedim srcem odapet
let ptice,
put bijelih oblaka,
čujem himne,
ode,
rapsodije,
sonate,
fantazije,
ushit prohujalog vremena.

Nad našim oknima
mlada svjetlost puni praznine,
osluškujem svitanje,
čujem Borgesovu misao

Svaka riječ,
makar bremenita stoljećima,
započinje jednu praznu,
bijelu stranicu i
obvezuje budućnost.


Objavljuje gozbu osjetila.




Danas ću napisati kraj elegije
i sakriti je u rijeci zaborava.

Dijana Jelčić


slika... Dalibor Jelavić
fotka... nebo nad našim prozorom

Oznake: Daibor Jelavić, elegija, zaborav, Borges

U ekvinociju dana...

06.03.2016.



Top s Griča je prepolovio dan,
golubovi poletješe u nebo,
ekvinocij dana usrećuje snom...

Danas mogu,
ne samo
zbog Borgesa
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas mogu lebdjeti
Chagalovim proljećem,
osjećati ga u dolazećem,
ti me prizemljuješ,
ne lomiš mi krila
za let snovima...

Letim, lebdim, ćutim...

Danas ne osjećam
strah,
danas osjećam
ljudskost,
moć čovjeka u čovjeku.

Osjećanje usrećuje!

Danas pod
nebnicom zbilje
postajem
gorljivi tragač
za čudom božjim,
za raznolikošću
svijetova.

Slutim bliskost sa
bićem blaženstva,
gledam očima
djeteta.

Vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Danas zahvaljujem
stvoritelju
što svijetu podari
oblik kugle,
Jakovu
što mogu
dosegnuti sunce,
koračati putevima srca,
dotaknuti ružu
razumjeti njen govor.

U evinociju dana
zaboravljam demiurga zla.

Sanjam život,
živim san,
u snovitoj zbilji
te ljubim snom.

Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Dijana Jelčić

slika... Marc Chagall... primavera...

Oznake: Borges, chagall, proljeće

Beskonačnost...

27.02.2016.



"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje", fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja… Aleph… točka perspektive u prostoru u kojoj se ogleda beskonačnost…

Borges je napisao hipotezu beskonačne stvarnosti. U njegovom Alephu, promjera dva do tri centimetra, se zrcali univerzum u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar je istovremeno i beskonačno mnogo stvari promatranih iz raznih uglova. On je istovremeno vidio more, zoru i sumrak, ljudsko mnoštvo Amerike, prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide i oronuli labirint u Londonu. Njegova fantastika me opijala, zamišljah Aleph života.
Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža…
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj. Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.

Potražih utjehu u svetosti vjerovanja u nedokazljivost postojane istine i Ljubav je iscjeljivala napuknuće srca, u klijetkama ispisivala tvoje ime, u pjenušavim kapima crtala tvoj lik, u pamćenje slijevala svjetlost sa Sinaja, zrcalila kamene ploče u uspomenama, brisala tragove sluđene noći u kojoj su trgovci vremenom istjerani iz hrama.

Nije dozvoljavala srcu obmane i strahove, povezivala dva svijeta u biverzum sreće…

Umorni od tugovanja zaustavili smo se u kutu svemira, u točki prividnog mira, na izvorištu bjeline kojom svjetlost kruni vjenčanje dana i noći.

Doživjesmo pretakanje ničega u sve. Prisjetismo se svih obećanja izgovorenih u trenucima strahovanja, svih zavjeta izgovorenih u svetištu vremena…

Odanost ljepoti trajanja u istini nas je uvela u korizmu, odvela na put pokore. Zaustavljali smo se pred ikonama padanja i uzdizanja, izgovarali molitve, bosonogi se uspinjali na Sveto brdo, odživjeli katarzu i čista srca zakoračili u novo doba.

U vrtloženju zavojnice postojanja osluškujemo poeziju drevnih oceana, pamtimo biografiju Jakovljeve školje, slijedimo Venerinu putanju.

U njenoj ekliptici titra naše dvokružje.

Dijana Jelčić






Slika... Salim Ljuma

Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost

Trenuci...

09.02.2016.




„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam posrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“

Jorge Luis Borges.






Budim se iz sna,
ćutim
i život je san,
lijepi san.

U ekliptici sunca
se isprepiliće
dvokružje istine
početak bez kraja,
znak beskonačnosti
u konačnosti trajanja,
u trenutku ushita.

Svijest u porama vječnosti,
Aleph… biverzum.
Budna sanjam
Borgesov san:
Ti i ja
u zrnu svemira,
u ogledalu prostora
u zrcalu vremena
u sumi
povijesnih
metafora.

U poeziji vjetra
šapat legende,
na pjesku
suza
umrle
školjke.

Umire samo što je lijepo,
rađajući se ljepše.

Na tračnicama mjena,
iz sutonske omaglice,
izranja Venera,
umire dan,
rađa se noć,
na obodu lazura
se urušava
sunčana svjetlost,
ostaje uspomena.

U dvokružju
čin kontemplacije,
srce duše titra
krštenjem istine,
nestaje bezimeno ništa.

Ostavlja prostor za ljubav.

Dijana Jelčić

i za kraj još malo Borgesove poezije...

Nisam siguran da postojim

Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio…
Nisam ni u šta siguran,
ne znam ništa…
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?





slika... Salim Ljuma


Oznake: alef, Borges

Crni labud je svemu kriv...

19.09.2015.



Otvaram Borgesovu knjigu od snova, lutam ispisanim stranicama i osjećam da se nalazim na obroncima jednog novog praskozorja svijesti. Metafore i pjesme postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše. Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba još doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvodi u žižu nutrine, otkriva mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjesti, u onom nietzschenaskom jastvu koje se krije iza zrcala svjesnosti.

Osjećam poduku u ljubavi spram književnosti u kojoj se kriju misli koje postaju eliksir samospoznaji, most ka fenomenologiji percepcije. Uranjam u jedinstvenost književnog senzibiliteta, trajno vizualiziranje susreta sa jednim od pisaca po kojima će se dvadeseto stoljeće dugo pamtiti. Osluškujem snagu šaptača, ezoteričnog reformatora, elitnog sugovornika, stvaraoca nelinearne spoznaje literature i vidim snove dragog mi autora. Doživljavam misaoni dijalog sa Borgesom, iluziju koja postaje moć sadašnjeg trenutka, snaga njegova uma. Stvorio je književnu državu u kojoj se vrijeme grana racvjetanom krošnjom čitaoca.
Kao cvrkut nebeskih ptica odzvanjaju odjeci njegovih misli. Susrećem se sa rascijepljenosti osobnosti i skupljam svoje dojmove u zagrljaj energije i materije i u kristalnom zrcalu mjesečeva sjaja i dugina spektra prepoznajem svoje trojstvo, tri lica iste duše u treptaju oka vječnosti i konačnosti fizičkog tijela.
Odjek stalne dvojnosti postaje metafora trojstva, a Paracelzusova ruža, jednom jedinom riječi izranja iz pepela i postaje kozmički cvijet svijesti. U labirintu snova vidim modre tigrove kako se umnožavaju, a onda nestaju u magli podsvjeti. Hvatam ih poput škotskog profesora i poklanjam prosjaku u katedrali spoznaje, mom neznanju.

Knjiga od snova živi mnoge odsanjane sne i ostvaruje se paralenim razinama svijesti u koje me je pisac pozvao. U njoj nema kronologije, jer istovremenost izranja iz izvora, iz alepha i prelama se u Kohinoru svijesti u trenutak u kojem se sjedinju prošlost i budućnost i jedna i druga postaju neopoziva istina. Estetski užitak trenutka je nezamjenjiv, on traje snagom koja izranja iz kozmičkih zakona, iz dinamike nebeskog vretena, iz ritma vremena. Tu spoznajem igru treptaja oka, vječnost u platonizmu, vraćanje u Nietzscheovu filozofiju i nezaustavljivu vrtnju kotača svevremena. Knjiga od snova ne spada u klasično poimanje literature, ona je kristalni labirint zrcala u kojima se grle san i java.



@Lastavica mi je darovala ovu fotografiju i motivirala me da objavim ovo štivo

Crni labud je rođen u zemlji Aboridžina, u prostor- vremenu nama dalekog svijeta, u beskraju naših tek naslućivanih istina. Leprša na zastavi i krasi grb jedne od država tog dalekog kontinenta jer tamo živi slobodan, sjedinjen sa prirodom iz koje je iznjedren. Prenešen k nama, zatvoren u parkove i gradske vrtove da svojom bojom i porijeklom privlači poglede posjetilaca i slučajnih prolaznika. Dugo je bio za nas nepoznanica, a danas nazvan pticom tuge i žalosti se ugnjezio u svijest, postao misaona slika u galeriji spoznaja, tajnovita ptica metaverzuma koja odnosi Boginju sreće na putovanje svjetskom logikom. Znanje se, pojavom te ptice, zatvarilo obručom istine u kojoj spoznah da uvijek postoji nešto dušom ne dotaknuto, da lepršava svijest još uvijek nije doletjela do kraja slijepe ulice spoznaje, da se još uvijek nalazi na svjetlosnom mostu koji sjedinjuje znanost i vjerovanje. Bili smo uvjereni da postoje samo bijeli labudi, a onda iznenada, iznjedren sa novog kontinenta, crni labud postade metafora kojom vjerodostojnost samouvjerenja gubi snagu. Kako predvidjeti budućnost kada u nekoj, ljudskoj svijesti trenutačno nedohvatnoj daljini, možda ipak postoje još neviđena živa bića, možda su to Pegazi i Jednorozi, našim očima nevidljivi, u ovom sretnom trenutku vjerovanja, dušom ipak spoznatljivi.

Je li to budućnost u kojoj će me Pegaz, u jednom sudbonosnom treptaju oka, uistinu povesti na putovanje do zvijezde na kojoj sam rođena ili su tek moje sanje?
Crni labud je svojim postojanjem dokazao da uvijek postoji nešto sretnom trenutku spoznaje nedohvatno. Sanjam, da još uvijek sanjam, krilatog vranca koji me ponekad posjeti u snovima i otvori vrata nekog novog snoviđenja i ostavi Eratho i Kaliope, muze poezije i lirike, na mome uzglavlju. Znam da su to lijepe iluzije, ali sjećajući se iznenadne pojave crnog labuda postajem nesigurna.

Možda to ipak nisu samo snoviđenja?

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.

Oznake: Borges, knjiga od snova, crni labud

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se