Boginja lova i mjeseca...

12.10.2017.






Pričinja mi se, Diana mi je krštenjem darovala prostornost svojih lovišta i sjaj mjesečine... osjećam njeno bdijenje nad koljevkom zbilje… ćutim je kao stvoriteljicu i čuvaricu sudbine… roditeljicu moga vremena… graditeljicu geometrije mojih misli… čudotvorku moga štiva… eseisticu mojih osjećanja…

U bljesku Lune u tvojim očima naslućujem njen zov… u zvuku zvona večernjice smjernicu ka ponoćnom suncu… ka suptilnim nemirima uzavrelih dubina… poziv na lutanje stazama vječnosti do Dianinog hrama… jednog od nestalih zemaljskih čuda… na iščitavanje ikonografije na zidovima pamćenja… i užganje svijeće na olatru ovozemaljskog vremena…
Volim naša lutanja beskrajem… zaustavljanja na legendarnim mjestima… na imaginarnom izvorišu iz kojeg izranja rijeka nevraćanka… na kojem nas je posvetilo zrno bezuvjetne ljubavi…

Volim naše susrete sa čuvaricom vrata našeg vremena… naša uranjanja u srebro mjesečine koje nas, dolinom tvoje mladosti, odnosi u deltu Neretve… u predvorje zbilje u kojem naučismo slušati tišinu…

Je li to Diana san ili zbilja?… pitam se tragajući za istinosti naših puteva… vodi li nas, kao u drevnim zapsisima Giordana Bruna, ka litici svijesne spoznaje… uči li nas slušanju zova praiskona… razumjevanju govora cvijeća i srna… jesu li njihova glasanja ispisivala znakovlje na zidovima svetišta ljubavi?…

Brani li nas ona od krivolovaca nutrine… od sjena prošlosti koje ponekad nagrizaju tkivo snovitosti… narušavaju odaju tišine?…

Pitanja se gomilaju… a odgovori se kriju u sjećanjima, tim mostovima pod kojima se budim… bude nadahnuća poetske zbilje… pišem je prozom… i srcem…

Dijana Jelčić




slike... naslovna Bane Milenković, Dianin hram u efezu...

rimska mramorna skulptura 1 illi 2 stoljeće, Diane_de_Versailles_Leochares

Oznake: Diana, boginja lova i mjeseca

Povratak snu...

26.05.2017.





Osluškuju govor oblaka koji dolaze s juga,
trag proljeća u odlasku i ljeta u dolasku,
jedini put u koji vjeruju da ih ne proguta tuga.

Prisjećaju se stihova iz njene davne zbirke Odakle dolazi ljepota.

Tiho i elegantno kao crna pantera se spušta noć, teške od zvjezda vise ruke neba nad prozorom. Velika Gala predstava traje, jesi li shvatio koliko sam jaka da mogu biti slaba u ljubavi.
Nebom je klizila ponoć, crvena Luna, ponoćno sunce širilo miris navlažene svile.
Na terasu se preko usnulog cvijeća u ljubičastom ogrtaću uspinjala zora, zatvorila snove u sunčanu kutiju. Ljubičasti tepih u predvorju dana, dva goluba poletješe u nebo, tišina na tren zustavi okretanje zemlje, pojača sjaj gorućeg sunca.
Šapnula je, sada, na rubu mladosti darujmo ljubavi još jednu šansu,

Dok dan nestaje na zapadnom nebu ljubav odjeva purpurnu haljinu,
kiti kosu zvjezdanom prašinomi
nebeskim cvijetovima jer
teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak vremena. umire dan, rađa se noć
pale se oči neba
ne dozvoljavaju kolotečini zbilje da ih zarazi
rastu iz ograda i zidova tišine...
jer tamo je život prevara, a vrijeme rob.
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu
na srebrnom sagu mjesečine zaplesaše prvi Tango.

Ruke u klupku neznanja
zapletoše zbilju vir snova.

Noć miriše na vino i tišinu, tajnovita, neopipljiva
kao oblak od snova.
Velika srebrna lopta upletena u plavu mrežu čuvarice snova
zapali krijesnice i razbi tminu prohujalog vremena.

Diana, boginja lova i Mjeseca je u njemu pronašla
zaštitinika svojih lovišta.

Iznenada

Ljubav procvjeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata,
pozdravom ljetu,
okupana kupkom sreće,
grijana suncem na pješčanom žalu, milovana maestralom,
slavljena pjesmom galebova,
zrcaljena u očima,
ogrnuta čežnjom,
ljubav je pokrenula planete njihova neba,
postala istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.

Dijana Jelčić- Stračević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987








Ruka kojom danas pišem je produžetak sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples atoma mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan.

Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim Baccusa u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako kristaliziram suprotnosti u sebi u promjenu istinskog doživljaja. Mjena sama, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje moja stvarnost.

Moj put unazad, me ponovo vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.

Kao nekada, u vremenu kada sam prestala vjerovati u ljubav, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć. Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.

Naučila sam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni nastaje korištenjem svih mogućih vrsta izražavanja. Ujedinjujem u sebi mitove.

Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost njenog poetičnog izraza. No takva spoznaja događanja stavlja na vagu sam smisao postojanja u ovom svijetu.

Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu? Onaj drugi, za mene, više ne postoji pa trenutak, vjerovanje u mudrost, postaje i moja religija.

Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Diana je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.

Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples Fauna, postojanje utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja.

Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, stapam se Dianinom energijom u zanosu purpunih boja, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni. Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija ljepšu formu kroz moju stvarnu životnost, koju ostvarujem otvarajući vrata života mom utjelovljenom umu.

Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Diana, udisaj za utjelovljeni um i snaga za njeno postojanje, što pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi.

Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Poželjeh još jednom otići u vrijeme dok su bogovi hodali zemljom i uistinu biti dio mita iz kojeg je izrasla Diana kao Giordanova svjesna spoznaja.

Ponovih želju već pretvorenu u misaonu sliku početka vremena. Misao se odvoji od mog tijela i ja osjetih da se vraćam ka vratima vremena da ponovo sretnem oči boje sna. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka slobodi duha.

Dijana Jelčić






Povratak snu

Oznake: odakle dolazi ljepota, boginja lova i mjeseca

Ratnica sjećanja...

27.07.2016.





Zatomljena osjećanja
bez objašnjenja,
bez nadahnuća
i budućnosti,
sve tuge i
nesretna stanja
ukrcah u košmar
željenog zaborava.

Iz međuslovlja tišine
izranjahu onomatopeje,
ponavljajući suglasnci
i samoglasnici
praznine.

Probudili su ratnicu
na bojištu
ranjivosti,
izronila je
iz obilja pamćenja,
zavijorila stijegom
pobjede.

Osjećam je
iscjeljiteljicu
mrtvih oceana
i umrtvljenih
osjećaja.

Krenimo,
poziva me…
kamo,
pitam…
u odbjegle svjetove,
u tugu,
u bol,
u patnju.

Oćuti njihovu moć,
ohrabri se,
oslobodi se,
sloboda je šum tišine,
romor nijemosti,
tihi lepet krila leptira
u univerzumu uma.

Čujem ih,
razumijem,
ne odbacujem,
ali ne živim ih,
tek slažem kao slike
u galeriju uspomena.

Dijana Jelčić

Oznake: boginja lova i mjeseca, sjećanja

Na obrubu umiranja...

21.02.2016.



(jedna davna pjesma... iz vremena strahovanja... ova slika me prisjetla na onu mene utkanu u koprenu straha, na obodu mladog mjeseca... osjećah bognju lova i mjeseca u ritmu srca, u načelu toga vremena... )


U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
oluja ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.

Umire tužaljka u ružičnjaku sna,
očaj na izvoru traganja,
ružino trnje u tkivu vremena,
lahor novog svitanja
briše tragove
tihog umiranja.

U duši jecaj zatišja,
u bezglasju rapsoda.
balada ljubavi.

Ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca univerzuma.

U srebru njegove kose
zrno prastarog pepela,
uzlet Fenixa
u ljepotu ove ljepote.

Sjedinjujem misli u jednu jedinu
za tebe moj pjesniče,
za tebe napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje novih privida.

Iza nas ostadoše krhotine boli,
u suncu naslutih zlatno znamenje,
prođoh kraj čuvara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.

Na žalu vjerovanja,
u hramu sanjarija
zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.

Na žrtveniku svitanja,
iz krletke bezdušnosti
izlijeće bijela golubica,
gasi vatre noćnim morama,
topi snjegove,
tu drevnu grobnicu
tek naslućenom
proljeću.

Dijana Jelčić


slika... Salim Ljuma



Oznake: Diana, boginja lova i mjeseca

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se