Na mnogim građevinama, starim dvorcima, muzeima vremena stoji sunčani sat i natpis...
sine sole sileo, ja sam sunčani sat, kad je mutno i oblačno vrijeme ne vrijedim ništa, ili bez sunca šutim...
Vidjeh svitanje sklupčano u nepostojeće boje. Sunce u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira se tek poigravalo sa kristalima spoznaje. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim kružnim ljestvama u Dubravu sna. Pozdravljali smo izranjanje čarolije iz bezdana noći. Sunce se njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena i mi u beskrajnoj svjetlosti prepoznasmo boju ljubavi.
Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem. Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će nas uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ćemo crpiti stvarnost i sanjati ljepotu života.
Danas, slavimo Einsteinovu formulu i prihvaćamo brzinu svjetlosti kao konstantu brzine. Ona je osnova koja određuje odnos energije i mase. Čovjekov um je spoznao njeno djelovanje i tako mišlju postao brži od nje, postao vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet, ljubav i nas u njemu.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, svjetlost postade dijete ljubavi, svjedočanstvo nekog davnog zagrljaja.
Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo u vremenu eksplozija boja.
Tamo gdje su se susreli svjest i svemir je nastala, prekrasnim bojama oživljena, dimenzija našeg istinskog postojanja. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao.
Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.
Tu je, na počecima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma Ljubav.
Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade svitanje dana u kojem se budimo, ljubav, misao, snaga, vjernost samome sebi, hrana života.
I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, lux primus, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg života, ona je boja ljubavi.
