Aleph, beskonačnost i...

05.05.2017.




„Radius Alepha bio je neka dva ili tri centimetra, ali kozmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari. Jasno sam ih vidio iz svih točaka kozma. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“
Jorge Luis Borges.






Umijeće odraza, igre svjetlosti i sjene, sužanjstvo trenutka u okviru trajanja, krhotine vremena ubrizgane u purpurne oblake, u ljepotu krajobraza uspomene. Snovid, privid duše vizionara, u beskraju zagrljaj odlazećeg i dolazećeg.

U ekliptici Sunca istovremenost zore i sutona, Aleph, dvokružje istine, početak bez kraja. znak beskonačnosti u konačnosti trajanja, svijest u porama vječnosti. Na obrubu jutra, u piramidi vremena Arahne tka tkivo dolazeće ljepote.

Ulazim u labirint, budna sanjam, ti i ja u zrnu svemira, u ogledalu sveprostora, u zrcalu svevremena, u sumi povijesnih metafora. U poeziji vjetra šapat legende, na pjesku vremena iskri suza umrle školjke.

Umire samo što je lijepo, rađa se još ljepše. Na tračnicama mjena, iz sutonske omaglice, izranja Venera, umire dan,
rađa se noć. Na obodu lazura se urušava sunčana svjetlost, ostaje uspomena. Iza mrkih čempresa bljesak Danice, bijela svjetlost se prelama u spektar i oslikava carppacio jutrenje. Pod svodovljem ljepote
se budi grad.

U Alephu kontemplacijski čin, u znaku beskonačnosti bezimeno ništa postaje sve. Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini tvog pogleda. Ćutim pročišćenje nutrine, sigurnost povratka u budnost.

Dijana Jelčić


Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost, ljubav

Arhipelag istine...

17.04.2017.




"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se neki Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.





Platon je pisao o sjenama stvarnosti… o iluzijama uma… o idejama koje, kao zvijezde iskre na našem nutarnjem nebu… o nedokučivoj spoznaji prostor- vremena…

Ljepota se krije u očima promatrača. Živimo li mi uistinu u spoznajnoj špilji iz koje promatramo tek privide naših misaonih slika?... jesmo li uistinu žrtve osobnih iluzija?...

U noći bez mjeseca postajemo svjesni nemogućnosti vidne percepcije beskonačnosti prostora… tek mišlju ostvarujemo viziju, privid tog lazurnog bespuća… u nemjerljivosti zvjezdanog neba naslućujemo beskonačnost našeg neznanja… i postajemo svjesni svrhovitosti traganja za istinom.

"Da su stvari ono što mi u njima vidimo, bila bi sva istraživanja o njima, nepotrebna. Sama znanost bi bila nepotrebna." napisao je Peter Sloterdijk u svojoj knjizi "Kritika ciničnog uma"

Apriorna, urođena svjest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija stvarnost. To je poziv da preispitamo svoju kozmogoniju. Već sama tvrdnja, svijet se događa u glavi promatrača nas osviješćuje, poziva na sučeljavanja sa sobom i svijetom u kojem živimo. Prostor- vrijeme je naša stvarnost. Misaono- osjećajno svjedočanstvo našeg postojanja u svemiru, u bitku istine. Dokaz našeg sudjelovanja u vječnoj mjeni dana i noći, godišnjih doba, rađanja i umiranja.

Osjećam li ja prostor... entitet postojanosti u vremenu... dimenziju otrgnutu iz tajanstvenosti vječnosti, bez apsolutnosti s konotacijom promjenjivosti?

Doživljavam li uistinu prostornost trajanja u vremenitoj beskonačnosti? Ćutim li kako sila gravitacije zaobljava spoznaju? Naslućujem li brzinu svjetlosti i nepostojanje sjena u vidokrugu uma? Ili je to samo istina u koju treba vjerovati?





Znak beskonačnosti izranja iz zavjetrine pamćenja. U položenoj osmici otkrivam puteve mene lutalice, mene pustolova bespućem znatiželje. Zagrljaj bez početka i kraja iskri kao vizija vjerovanja...

To smo mi... ti i ja... on i ona... animus i anima u planetaroj fikciji razuma. Začudna konstelacija ideja razasutih nebom rađanja, iskričava zvjezdanost odrastanja u ideologiji nestajuće zablude.

Ostvaruje se san. U prizmi nutrine naslućujem prelamanje svjetla u rapsodiju boja. Fontana ljepote obznanjuje život. U kristalnim kapima privida ostaju tragovi neznanja, koridori tumaranja oceanskim dubinama davnih snoviđenja. Utopija živi u svakoj školjki otvorenoj na žalu stvarnosti.

Biografija ljubavi ispisana u pjeni. Čudesna vizija njenog izrona iz ničega u ovo ovdje i ovo sada. U kozmos uma. Pretočena u poetiku zbilje, u misli i titraje srca koje pamti osjećanja. Misaono uranjam u kalež života. Osjećam obznanu neznanja, uron u onaj dio stvarnosti koji se često gubi u krivim uvjerenjima, razotkrivanje svjesne nesvjesnost...

Živim nutarnju kozmogoniju. Raskrinkavam iluzorno vjerovanje u snagu uma. Spoznajem, podsvjest nije đavolje čudovište nego lumin istine. Oslobađam zatomljene osjećaje. Ne dozvoljavam mislima da zalede sjećanja. Doživljavam sukob svjetova, rat zvijezda na nutarnjem nebu. Ideje se gase i pale... nestaju iluzije... prividi se pretaču u životnost...

Ćutim svježinu novog svitanja... izranjanje sunca na horizontu svjesti... slijevanje misli u osjetilnost postojanja...





Ti i ja u spiralnoj dinamici univerzuma... u vrtlogu prostor- vremena... u mnogodimenzionalnosti zbilje... u poeziji suza i lakoći trajanja u svjesno življenom životu... Nietzscheanska misao se utjelovljuje u nama...lagani smo, letimo, vidimo sebe pod sobom, sada se Bog kroz nas igra s nama.

Dijana Jelčić




slike... Chagall



Oznake: Nietzsche, beskonaćnost, prostor vrijeme

Beskonačnost...

27.02.2016.



"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje", fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja… Aleph… točka perspektive u prostoru u kojoj se ogleda beskonačnost…

Borges je napisao hipotezu beskonačne stvarnosti. U njegovom Alephu, promjera dva do tri centimetra, se zrcali univerzum u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar je istovremeno i beskonačno mnogo stvari promatranih iz raznih uglova. On je istovremeno vidio more, zoru i sumrak, ljudsko mnoštvo Amerike, prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide i oronuli labirint u Londonu. Njegova fantastika me opijala, zamišljah Aleph života.
Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža…
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj. Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.

Potražih utjehu u svetosti vjerovanja u nedokazljivost postojane istine i Ljubav je iscjeljivala napuknuće srca, u klijetkama ispisivala tvoje ime, u pjenušavim kapima crtala tvoj lik, u pamćenje slijevala svjetlost sa Sinaja, zrcalila kamene ploče u uspomenama, brisala tragove sluđene noći u kojoj su trgovci vremenom istjerani iz hrama.

Nije dozvoljavala srcu obmane i strahove, povezivala dva svijeta u biverzum sreće…

Umorni od tugovanja zaustavili smo se u kutu svemira, u točki prividnog mira, na izvorištu bjeline kojom svjetlost kruni vjenčanje dana i noći.

Doživjesmo pretakanje ničega u sve. Prisjetismo se svih obećanja izgovorenih u trenucima strahovanja, svih zavjeta izgovorenih u svetištu vremena…

Odanost ljepoti trajanja u istini nas je uvela u korizmu, odvela na put pokore. Zaustavljali smo se pred ikonama padanja i uzdizanja, izgovarali molitve, bosonogi se uspinjali na Sveto brdo, odživjeli katarzu i čista srca zakoračili u novo doba.

U vrtloženju zavojnice postojanja osluškujemo poeziju drevnih oceana, pamtimo biografiju Jakovljeve školje, slijedimo Venerinu putanju.

U njenoj ekliptici titra naše dvokružje.

Dijana Jelčić






Slika... Salim Ljuma

Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se