Granatne jabuke...

27.10.2017.



Zemlja dobrih ljudi, dolina zelene rijeke i obronci prepuni šipkova grmlja. Granatne jabuke utkane u pejsaž krša, ljepota raspuknuća punine i srž prepuna rubina, zrnaca iz kojih se zrelost pretače u slast nektara. Kao crveno vino opija njihova milina. Ljubav pupa, cvijeta, zrije na obroncima smaragdne rijeke, ljubav uranja u plod i daruje nam nježnost skrivenu u tvrdoj kori dozrele ljepote.




Noć mladog mjeseca, šetamo obalom. Prisjećamo se... Rasli smo, podnosili sušu i puštali korijenje u dubinu raspucane stvarnosti, odoljevali gladnim godinama. Izdržali smo, vjerovali u zapadno nebo i ljepotu sunoćavanja tuge. Trgaš šutnju Šimićevim šapatom.

Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
Al s istoka se veče javi plavim licem
i zapad biva bljeđi, crveniji šipci
Ti bježiš k meni
preplašena od grana u mraku
i ćutiš
Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?
O kako šipci prskaju
i s nama gore!
Ni zvijezde neće da se jave
da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu...


Gorimo pjesmom, zbrajamo godine u nisku rubina i sladimo ovu jesen. Volim tvoju zrelost sličnu raspuklom šipku. Prepuna je mladosti zaustavljene u osmijehu i borama na tvom licu. I sretna sam što nam ruke stare uporedo, što na dlanovima nosimo zajednički prošle životne pute.

Dijana Jelčić




Oznake: A.B. Šimić, Neretva, šipak

Pokretom do zvijezda...

18.04.2017.




Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

A.B. Šimić




U jednoj od onih noći kada sam gazeći nebesku rijeku tražila put ka snovima osjetih da među zvijezdama nema mostova. Dlanovi noći dodirivaše grad. Zlaćana nit je vrtložila tvoj san, srcem slušah poeziju kiše. Stavih srce u vjetar tvoje blizine. Bljesnula je slika davno odsanjanog raja. Rapsodija pastelnih boja dotaknu dušu.

Je li to boja ljubavi? pomislih.

Nošena poezijom suza slijedih titraje zlaćane spirale, očima srca vidjeh dotad nevidljivu iskru prapočetka. Aktus purus i lux primus. Prvi pokret iz kojeg je rođena svjetlost.

Ljubav je bezbojna kao svjetlost, nevidljiva a njome osvjetljavamo puteve zbilje, šapnuo si.

Do sada sam samo gledala, a nisam vidjela.

Izašli smo iz tame noći ti i ja i ušli u neki novi, samo nama vidljivi svijet. Razbili smo tišinu noći probuđenim još neostvarenim željama dok je vjetar pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šutjele o snovima.

Zakoračili smo u bujicu velike vode zaboravljajući nebo koje je kišilo još neisplakanim ljudskim suzama. Rijeka bez povratka je ispirala ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.

Ti i ja sjedinjeni u žudnjama vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka svijetlo nad svijetlima, boju ljubavi.

Dijana Jelčić





Pokretom do zvijezda

slike... Van Gogh

Oznake: A.B. Šimić, umijeće pokreta, pokretom do zvijezda

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se