Bila je cvjetnica...
"Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom."
Danijel Dragojević
Osjećam moć metafore Danijela Dragojevića i prisjećam se pucanja krletke u kojoj sam bila zatomila osjećanja, sjećam se trenutka u kojem vidjeh kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u davno željene plave daljine.
Bila je cvjetnica. Sjedili smo na terasi male kavane na obali mora. Bijele ptice su letjele iznad nas i zrcalile ljepotu bespuća, san o slobodi putovanja kroz vrijeme, žudnju za bezgraničjem slobodnog leta bezprostorom privida. Promatrala sam tvoje lice u odsjaju zalazećeg sunca i slušala tvoj glas osjećajući nestajanje u nećem bezimenom, nečem što do tada nije postojalo u mojim ćulima. Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo moju svijest u labirint zrcala i odnio me u drevnu republiku da oćutim ljepotu iskona.
Pričao si mi o jecajima mora, poeziji drevnih oceana i priznavao koliko si žena volio prije mene. Gledah ognjilo strasti u tvojim očima. Dugo smo bili stranci, susretali se samo u sjećanjima na davni Zenit jednog davnog ljetnog dana. Opterećeni uspomenama na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama, koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati, osjećali smo kako se tkivo drevnih snoviđenja pretače u javu.
Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o slobodi, o ljubavi, o svim ljepotama i tugama i ja osjetih lepet krila u nutrini. Spoznah istinu o povratku plemena ptica i viziji koju su ratnici vidjeli u onom davnom svitanju.
Izgovorio si stihove moje davne pjesme...
Pričali su mi o sunčanom podnevu,
o košmaru od straha i želja,
o trenutku u kojem poželjeh ugledati svijet.
Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti,
željeli su mi darivati ljubav i budućnost,
a ja sam već onda sanjala plave daljine
i ljubav tražila među zvijezdama.
Pričali su mi o prozi moga rođendana i
voljeli me nekom čudnom ljubavi,
gušila je iskonske poticaje
i ružno pače je zaplivalo uz rijeku
nespremno za život.....
obećao mi ostvarenje želje...
Ono do tad bezimeno se spustilo s neba i ostalo.
Dijana Jelčić... zbirka pjesama Odakle dolazi ljepota" Zagreb, !987.
Oznake: CVJETNICA, Danijel Dragojević, ptice, odakle dolazi ljepota, 1987
|
