dinajina sjećanja

srijeda, 13.06.2018.

Snovita zbivanja...



''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''
Oscar Wilde






Odsanjah lazur noći, koračah putevima noćnog pustolova, kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...

Sviće dan blagoslova bijelih ljiljana… jutri na obzoru svijesti… iz podsvjesti izranjana odsanjana pjesma… metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao bijela golubica lebdi na obzoru purpurne zore… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka… kao plamen svijeće na oltaru života… kao titraji njenog guguta se nižu još neispisani stihovi… zazivaju mene sanjačicu utonulu u sjetu sjećanja… bude bjegunicu usnulu pod mostovima lijepih uspomena… u hramu trenutka, na žrtveniku vremena, anima candida ostavlja svoje znakovlje…





Sa tornja odzvanja zvuk jutarnjice… rađa se dan svetog Ante. Promatram malenu statuu na radnom stolu. Zaštitinik ljubavi dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote… beskonačnost uspomena sa obala smaragdne rijeke... u njenim kapima tek naslućeni stihovi pjesme nad pjesama… na zaslonu vječnih nadanja siluete kralja i zaručnice...

Nisam napisala pjesmu obsjena… nisam ispisala poetičnu zakletvu našem postojanju u moći sadašnjeg trenutka… neću poetizirati istinu koja se kao tankoćutan veo ovija oko budnosti… poezija se živi srcem… bezriječjem neizgovorljivosti i tihovanjem izričaja… iako mi kažu… njome se izriče neizrecivo ja pišem tek prozaičan osvrt na trenutak buđenja u okrilju metaforičnog sna…

Sjećanja, snovi, planeti vrtlože prostor vrijeme, srce titra ritmom vremena... Ti si sišao sa slike... možda iz knjige... bio si pastir, mislioc, čovjek... odjenuo si odoru renesansnog pjesnika... na oltaru sna utjelovio ljubav... poezijom kapi osmislio rijeku vremena... divan osjećaj... tu si, tu sam... ima nas... !!!

Dijana Jelčić



Oznake: blagdan svetog Ante

- 11:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...