dinajina sjećanja

utorak, 29.05.2018.

Plesačica s pticama...





Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf





Iza spuštenijeh trepavica sanjam život. Moj svijet je intarzija oslikana simbolom sreće.
U odaji ogleda i odjeka privid davnog suncostaja. Vizija se preobražava u siluetu plesačice s pticama.
Volim taj pričin zatočeništva u maštarijama. Ljetna noć se širi prostorom prisnosti. Šapatima narušavamo tišinu.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tražila sam fontanu sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj…
Pogledaj golubica zoblje zvijezde...
Osjećam, bijela svjetlost se prelama u prizmi svijesti…
Bili smo i tu i tamo…
Bila si plesačica s pticama…
Bio si vjetar u mojoj kosi…
Oćutili smo postojanje paralelnih svjetova…
Da, nedokazivost istine se sanja…

Na prozoru gugutka...

Dijana Jelčić


Oznake: život, san, ISTINA

- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...