Umijeće...
Najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu — već da joj daje od onoga što u njoj živi. Takvim davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga, pospješujući i vlastitu. Ona ne daje da bi primila; davanje je samo po sebi izuzetna radost. Ali, u davanju ona ne može a da je nešto ne oživi u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektira se povratno na njoj. U istinskom davanju ona ne može a da ne primi ono što joj je uzvraćeno. Davanjem činimo i drugu osobu davaocem i oboje sudjelujemo u radosti onoga što je doživljeno. U činu davanja nešto je rođeno i obje osobe koje sudjeluju u tom činu zahvalne su za životnost koja je za njih rođena. Primijenjeno na ljubav, to znači: ljubav je moć koja proizvodi ljubav, impotencija je nesposobnost da se proizvede ljubav.
Erich Fromm: Umijeće ljubavi
Ovo je ljubavna priča o dvoje koji se nisu susreli.
On, Thomas, dvadesetogodišnjak samuje u zatvoru.
Ona, Claudia, četrdesetogodišnjakinja, dobro situirana, majka četvoro djece, zarobljena u zajedništvu koje je postalo mučilište.
On je osjetio ljubav kao buđenje u tišini sumraka. Osuđen na samoću, zavolio je sebe, zavolio osjećaj postojanja u tijelu bez vanjskih poticaja. Osjećajući se kao poludjela ptica u kavezu, ptica koja samu sebe voli odlučio je taj osjećaj darovati nekom tko ne zna voljeti sebe. Počeo je pisati pjesme. Jedna od pjesama je dozvolom tamničara bila objavljena u novinama.
Jednostavno tako
Volim te i nije važno gdje si
niti tko si
svejedno mi je jer neznam
postojiš li
nepoznata, nevidljiva, nestvarna.
Šapućem ti, volim te
jednostavno tako,
hvala ti što sam mogao
jednostavno tako reći
Volim te
Ta je pjesma kao kamen bačen u vodu uzburkala osjećaje u četrdesetgodišnjoj ženi i ona je napisala odgovor:
Nepoznatom autoru !
Zahvaljujem ti na pjesmi i riječima koje već dugo nisam čula. Probudio si moje uspavano srce, vratio ljepotu davno zaboravljenog sna. Nešto se čudesno dogodilo u meni, nešto kao osjećaj oslobođenja, sve moje tuge su se izgubile u trenu kada sam pročitala tvoje riječi upućene meni nevidljivoj, nestvarnoj i nepoznatoj.
Hvala ti na tako divno darovanoj ljubavi.
I oni su se počeli dopisivati, njihova pisma su svjedočanstvo ljubavi bez susreta. Claudia je pisma sačuvala u škrinji nezaborava i nazvala... "Život proživljen s tobom". Njen život je prestao biti mučilište. Naučila je voljeti sebe.
Da, treba imati hrabrosti izaći iz osamljenosti i osjećajne iznemoglosti i koraknuti u novi san, bez obzira na mogućnost poraza. Uvijek negdje samuje iznemoglo srce i traži izlaz iz labirinta straha i boli. Uvijek negdje čeka neka ispružena ruka spremna da vrati ponuđeni joj stisak. Samo treba naučiti osjećati sebe, jer osjećajući sebe osjećamo i druge. Tada spoznajemo odakle dolazi ljepota.
Danas osjećam, između tvoje i moje zbilje postoji blještava galerija uvijek novih želja, a na policama leže naše prošlosti i naši davni snovi obilježeni s ceduljicama,
"Ne procjenjivo"
Bacam pogled na policu s knjigama i smiješi mi se "Umijeće ljubavi" i pitanje "Imati ili biti?"
Naučila sam biti, srce diše stihom
Jutros je, nečujna kao nježnost,
utjelovljena ljepota proteklih godina
odajom rasula ljubičice ...
Himnom suncu, bubnjevi rapsoda
objavljuju svitanje ekvinocija.
Još snena gledam umiranje lazurne noći.
Bijela golubica zoblje zvijezde,
daruje mi buđenje
u praskozorju dolazećeg.
Poljubac sa mirisom proljeća utjelovljuje san!
Dijana Jelčić
Oznake: Fromm, umijeće ljubavi, ekvinocij
|
