Medresa sna...
U jednom davnom snu osjetih protok vremena. Vidjeh ozrcaljene prohujale godine. Zaustavih se u praznini, oko mene plešu marionete, govore nerazumnim jezikom neke meni nepoznate divljine.
Što se to događa na pozornici ovog trenutka buđenja?
Što li se krije iza kulisa koje zamagljuju pogled i odvraćaju me od istine?
Marionete plesom pretaču svjetlost u sjene stvarnosti. Dodiruje me kaplja sjete i odnosi u neko drugo vrijeme. Nestajem iz sebe same, nema me u trenutku. Karađoz me poziva u teatar sjena. Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona. Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam da sam tu. Osjećam kako stanićje jeca neizgovorenim istinama. Stvarnost se gubi u maglovitom oblaku nad teatrom sjena. Iza kulisa se uzdiže zlatna hostija i najavljuje kraj predstave. Srce se budi iz trnoružicinog sna, diše,
govori...
Đulistanom se širi miris ruža, a iz šedrvana pršte kapi novih trenutaka.
Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči, kojim jezikom govorim?
Koji dio mene uzmiče i nestaje u stranicama knjige koja ne postoji na regalima naše kućne biblioteke?
Živim li neki prošli život utkan u neku drevnu inkarnaciju?
Budim se. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti. Teatar sjena nestaje.
Vidim sebe u odori praskozorja. Ti ulaziš u trenutak darujući mi buket nježnih pupoljaka. Dlanom uklanjaš mrežu koju je lakrdijaš spretno spleo oko mene i bacio u bezdan nepostojanja. Pretvorio me u siluetu one davne žene koja je sanjala pogled dječaka očiju boje sna. Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana i daruješ mi okus nektara iz doline zelene rijeke.
Čujem govor tišine, sjećam se početka priče. Vodio si me ulicama svoga djetinjstva, kazivao Heineov stih
"Ja se zovem El Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube!"
na obali smaragdne rijeke u kujunđiluku mi darovao filigransko srce i uveo u medresu sna.
Dijana Jelčić
Oznake: medresa, sjećanja, život
|
