Ne znam hoću li...
Gimnazijska iskaznica i fotografija prohujalog vremena. Gleda me djevojčica koju prognah iz moći sadašnjeg trenutka, ona sanjiva "ja" koja se godinama skrivala u tijelu zrele žene. Bila mi je suputnica, bila je sudionik moje zrelosti do onog trena u kojem osjetih ubod zlobne neosjetljivosti. Sjećam se osjećaja ranjivosti koju do tog trena nisam ćutila, jer me nisu ranjavali.
Osjećala sam se kao Samsa preobažen u kukca, zatvorena u kafkijanskom kavezu. Probudih se iz sanjivosti, pokupih krhotine nutrine i pretočih ih u izričaj bjegunice iz perivoja snova. Napustih lutanja zvjezdanim stazama, oprostih se s Mjesečevim sjajem i čuvaricom Lunina hrama. Ostalo je mi je ime boginje lova i Mjeseca. Ubrah sve ruže u ružičnjaku sanja, otopih lednicu podsvjesti, zalječih rane uplakanoj djevojčici i prognah je u zaborav.
Ne znam hoću li se moći vratiti u uvalu bezuvjetnog vjerovanja u slučajne susrete na ovozemaljskim stazama. Bojim se, svaki pokušaj bujanja ću odrezati prije izboja novog pupoljka. Neću dozvoliti neznancima da mi dotaknu dušu, da se usidre u srcu.
Tužna bilansa zrelosti.
Utjeha se javlja kada u ljubičastim sutonima začujem jecaje one davne mene, njenu žudnju za baršunastim lazurom neba po kojem je lutala u noćima punog Mjeseca. Još uvijek u purpurnim svitanjima čujem njen šapat kojim se oprašta od noćnih pustolovina, tada je tješim obećanjem…
U jednom, danas nedohvatnom, sutonu ću se ponovo otisnuti ka beskraju vječnog plavetnila i graditi za onu davnu mene, slićno Nikoli Šopu, poetske kućice među zvjezdama… ne znam hoću li...
Možda…
Dijana Jelčić
Oznake: hoću li... ne znam... možda
|
