dinajina sjećanja

subota, 27.01.2018.

Ne znam hoću li...






Gimnazijska iskaznica i fotografija prohujalog vremena. Gleda me djevojčica koju prognah iz moći sadašnjeg trenutka, ona sanjiva "ja" koja se godinama skrivala u tijelu zrele žene. Bila mi je suputnica, bila je sudionik moje zrelosti do onog trena u kojem osjetih ubod zlobne neosjetljivosti. Sjećam se osjećaja ranjivosti koju do tog trena nisam ćutila, jer me nisu ranjavali.
Osjećala sam se kao Samsa preobažen u kukca, zatvorena u kafkijanskom kavezu. Probudih se iz sanjivosti, pokupih krhotine nutrine i pretočih ih u izričaj bjegunice iz perivoja snova. Napustih lutanja zvjezdanim stazama, oprostih se s Mjesečevim sjajem i čuvaricom Lunina hrama. Ostalo je mi je ime boginje lova i Mjeseca. Ubrah sve ruže u ružičnjaku sanja, otopih lednicu podsvjesti, zalječih rane uplakanoj djevojčici i prognah je u zaborav.

Ne znam hoću li se moći vratiti u uvalu bezuvjetnog vjerovanja u slučajne susrete na ovozemaljskim stazama. Bojim se, svaki pokušaj bujanja ću odrezati prije izboja novog pupoljka. Neću dozvoliti neznancima da mi dotaknu dušu, da se usidre u srcu.

Tužna bilansa zrelosti.

Utjeha se javlja kada u ljubičastim sutonima začujem jecaje one davne mene, njenu žudnju za baršunastim lazurom neba po kojem je lutala u noćima punog Mjeseca. Još uvijek u purpurnim svitanjima čujem njen šapat kojim se oprašta od noćnih pustolovina, tada je tješim obećanjem…

U jednom, danas nedohvatnom, sutonu ću se ponovo otisnuti ka beskraju vječnog plavetnila i graditi za onu davnu mene, slićno Nikoli Šopu, poetske kućice među zvjezdama… ne znam hoću li...

Možda…

Dijana Jelčić



Oznake: hoću li... ne znam... možda

- 11:11 - Komentari (40) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...