Prostor, vrijeme i Pješčana kula...
Ide vrijeme
dođe ura,
poslije svega
dijetna kura.
@semper contra s ljubavlju posvećujem ovaj davno napisani tekst.
Poezijom se izriče neizrecivo... pjesme nam bezglasjem poetske nutrine odaju velike istine, odnose nas u mnogodimenzionalnost osjećanja, iniciraju u više sfere postojanja... kroz poetiku pjesnika uranjamo i u sebe, osjećamo stihove kao poveznicu između nas i svemira...
Pjesma Pješčana kula Vesne Krmpotić je uzburkala moje misli i pretočila ih u osjećanje osjećaja za prostor i vrijeme... osmislila dimenziju istinskog trajanja u zbilji...
Svako živo biće nesvjesno sudjeluje u stvaranju svoga vremena. Ta tvrdnja me prisiljava na razmišljanje o vremenu.
Svaki čovjek svojim osjećajem za ritam potvrđuje svoje postojanje u svom prostor-vremenu. Tvrdnja o kojoj isto tako razmišljam.
Sjedeći na obali mora spoznavala sam zaobljenost prostora, a misao o tome mi je svjedočila moje svjesno sudjelujelovanje u tom događaju. To je bio trenutak u kojem osjećah prošlost, sadašnjost i naslućivah budućnost.
Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to potvrđivala. Pokušavala sam nutarnjim ritmom i dinamikom osjetiti vrijeme u sebi. Sjetih se poezije i misaono- osjećajna slika pješčane kule iskrsne pred mojim nutarnjim očima.
Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.
I govorim: sad više nisam pijesak
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.
Tada sam ustala i počela koračati pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako si svakim novim korakom oslobađam prostor u kojem se bolje pokrećem.
Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka koji me je dodirivao. Nova misao mi prođe kroz glavu, da, istina je, ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže.
Što sam sve radila da budem zid!
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.
Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude srca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.
Prostor i vrijeme su se u treptaju oka spojili u spoznaju i postali dimenzija trajanja. Ideokinetička slika koju pamtim mi iz trenutka u trenutak to i potvrđuje.
Prostor- vrijeme nesmijemo upoređivati sa dobro poznatim i jednostavno spoznatljivim dimenzijama visina, širina i duljina dimenzijama koje spoznajemo gledajući zalazak sunca na obali mora, pomoću kojih se snalazimo u gradu u kojem smo rođeni, u našoj dnevnoj sobi, ili parku po kojem se šećemo.
Držim se na okupu.
Svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu,na hrpu, na hrpu.
I govorim: sad više nisam pijesak.
Sad sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena;
možda sam već samo kula.
Vesna Krmpotić je svojom pjesmom probudila u meni tu čudesnu dimenziju trajanja, a to je dimenzija koja obuhvaća trenutak i nas u njemu, alkemijski titraj oka, ono naše vječno i nikada objašnjeno "sada", trenutak kao most između prošlosti i budućnosti, most od sada do vječnosti, most na kojem se rijetko svjesno zaustavljamo.
Mi smo samo u jednom djeliću trenutka pješčana kula, inače smo vječni pijesak.
Dijana Jelčić
Mozak i pješčana kula… Oznake: prostor, vrijeme, pješčana kula, Vesna Krmpotić
|
