Vrijeme slavlja...
Tvrđava sveti Ivan ugrađena u zidine Dubrovnika je bila zaštitnica gradske luke... danas je turistima vidikovac, pjesnicima i glumcima scena koja život znači...
Uronili sm vrijeme slavlja... Danas slavimo Ivanovo otkrivenje. Sveti Ivan je zaštitnik ljudi koji se bave knjigom, učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelj, slikara i zaštitinik prijateljstva…
Tradicija nije izrastanje iz pepela, nego lumin, živući simbol prohujalog vremena...
Naše vrijeme je prepuno znakova. Nalazimo se na pragu nečeg što su mnogi stoljećima, pa i tisućljećima isčekivali. To je vrijeme praznine, a ujedno i vrijeme potrage za istinom i onoga što će ispuniti horror vacui. Ponuda je danas doista široka, a zabluda primamljiva. No iskustvo stjecano tisućama godina ljudske civilizacije govori da prave vrijednosti nisu na dohvat ruke, već se za to treba izboriti. Sve što je stoljećima i tisućljećima bio nekakav etalon života i društva općenito, danas vrijedi to isto, uronimo u dubinu sebe sama i ispunimo prazninu ljubavlju.
Pripitomomo jahače apokalipse u sebi, sveti Ivan nam je ucrtao put ka spoznaji tih demona u nama samima, ostavio nam je ljubav u naslijeđe.
Darovali su mi ime i boginju, darovali su mi vrijeme previranja i vrijeme vjerovanja, vrijeme bezgranične sreće. U jecaju svemirske tišine naslućujem glas nebeskog rapsoda, čujem bubnjeve šamana vremena i volim ovaj trenutak bliskosti.
Zablude utopih u moru privida, dotaknuše me titraji vjerovanja u ljepotu vječnosti. Zavijutak iznjedren iz tkiva sna miluje postojanost i sklada himnu harmonije, iscrtava kozmogoniju ljubavi.
Ćutim iskonski dodir, lux primus u zavjetrini tmine, filozofiju mirisa pretočenu u čulnost. Apokaliptične boje nestaju, gube se u svitanju mladog dana. Ivanovo otkrivenje sklada rapsodiju boja i pretače ih u čujnost svevremena.
Vidim Nikin stijeg u zjenici beskraja, zvjezdano sjeme u poeziji kiše. Suze neba ispiru tugu sa lica vremena. Drevni oceani grle svodovlje budnosti, rađa se mladi dan.
Na obzoru svitanja nestaje silueta tužnih proročanstava, gubi se u izmaglici nepostojanja. Svjesnost skida korotu sumnji, odjeva halje iskrenosti, kiti se dijademom utkanim u zlaćanu spiralu božjeg zakona, na pučinu oceana snova, u kolijevku ljubavi.
Dijana Jelčić
Oznake: najljepši cvijet evanđelja
|
