Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Octavio Paz
U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina omamljuje osjetila, priziva
stih u suzi na licu vremena, plač utkan u huk vjetra, romor rijeke, u epitaf snu ... nedosanjanom.
Tuga zapletena u godine, nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.
U koloni jedan po jedan uništen korača život, na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti, iz grada na kraju svijeta.
A nad kolonom noć puna smrti,
i san kojim su se hranili.
Vukovar je pao.
Ledeni glas istine i tišina nad svjedocima užasa.
Na obrazu suza, oči su umrle zadnje,
oči su oprostile.
Nad humcima poezija kiše,
i nebo plače za otišlima.
