dinajina sjećanja

petak, 13.10.2017.

Gospođice iz Avignona...



Na kopreni praskozorja igra prirode, zagrljaj znanosti i slikarstva, susret Einsteina i Picassoa. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost vidimo očima srca. U ovom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja. Svjesno sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam dohvatiti čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije koju nam svjetlost daruje. Viđeno pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena.

Šutimo.

Tren traje, vrtloži se, titrajima zlaćane spirale prelijeva u tišinu prolaznosti.

Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Promatra nas i pamti naše izričaje, slaže ih u kolaž i daruje vječnosti.
Njen glas se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima magle se prelama toplo zlato i pretvara panoramu u krunskog svjedoka geometrijske estetike.

Grliš me. Probližavamo se suncu. Dan izranja iz nebesog oceana. Mijenja deskriptivnost vidokruga.




U zraku mirisi Provanse i dašak tajanstvene muze, mistrala na licu. Bude se sjećanja na cvjetove jasmina i prvu braćnu noć. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture zbilje.

Sretna sam što smo ovo doživjeli zajedno, šapnuh.
Nasmiješio si se.
Bili smo sudionici igre svjetlosne dimenzije na sceni prostor-vremena.
Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.


Bila je to vizija gospođica iz Avignona.

Dijana Jelčić





Oznake: Einstein, Picasso, igra prirode

- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se