Korak u jedno veliko ništa...

14.09.2017.



Zaustavila se na obali oceana
zaboravljenih snova.
Veliko more zahukta sjećanjima,
a sunce prosu
svoje dlanove i
pomilova njeno tužno srce.

Ona snovima omamljena
zatvori oči,
umorno pruži ruke,
dotaknu sunčanu zraku i
koraknu u novi dan.






Ona osjeti treptaje buđenja u sebi, buđenja u novom snu. Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj obali. Miris novog sna se izmješa sa mirisom jeseni i ljepotom sunca. Na drugoj strani, u sjeni proteklih dana, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice bez osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostiva pučina, razlila tuga ukradenog vremena.
Ona pogleda u sunce i šapnu:
Sjeti se dječaće, sjeti se onoga dana kada si došao čela punog osmjeha i uzdrmao oklope moge vječne tuge.
Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće.
Ona nastavi govoriti glasnije:
Sjeti se dječaće kako si zatvorio kapije na kojima su vrebali laskavi prodavači lažne ljepote zamotane u površnost postojanja.

Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostiva pučina među njima se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji.

Ona zajeca u vjetar:
Sjeti se dječaće. sjeti se onoga dana kada si došao očiju punih sunca i vidjeo moje, godinama skrivane, nesigurnosti.
Došao si očiju punih snova, a ništa nisi znao o meni, nisi znao da nosim masku sreće na licu iza koje se krila bezgranična tuga, nisi znao da je to samo krinka, koju si ti nježnim poljubcem skinuo i ugušio moje lažne osmjehe.
SJETI SE DJEČAĆE...

Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Ona je pogledom tražila dječaka očiju boje sna. Uzburkane kapljice se pretvoriše u kristale kroz koje se nazirala razlomljena slika njene ljubavi. Riječ joj zastade u grlu. Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i ona koraknu u to veliko ništa. Iznenada, kao u priči, nebo proplaka kišom dok se sunčana zraka pretvarala u kristalni most ka onoj strani velike vode.

Došla si s buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova, došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da i ja ponovo vjerujem.

Stajali su na kristalnom mostu, osluškivali su utjehu mora, sreća je kapala s neba, a miris jeseni širio spokojstvo i najavljivao novo krštenje.

Dijana Jelčić.. jedna iz vremena tihog umiranja...





fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: vrijeme tihog umiranja, novo krštenje

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se