Stranac u nama...

28.06.2017.




Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje umjetničke duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Peter- a Breugel- a. Mit o Dedalusu i Ikarusu u se u duši iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu.

Slika starog umjetnika, slika koja u Bruexelles-u u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zauvijek probuenju ljudsku zrelost. Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak ljudskog života, bolni trenutak nemoći. Danas znam da je on osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka, spoznajem da je odlično naslikao kako čovjek bespomoćan i u trenutku neugode jednostavno okreće glavu da barem ne vidi, tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.

Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje.

U slici prepoznajem stranca u čovjeku, stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, stranca koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, stranca koji ponekada dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini od nas kukavice trenutka.






Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na porte srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek u sjećanju blješti, a zboga toga se još uvijek tuga i sram u grudima množi.

Stajala sam na jednom od perona, na jednoj od svijetskih željezničkih postaja, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica, djevojku otrcana kaputa, djevojku prosjakinju sreće, djevojku izgladnjelu od tuge i žednu od patnje. Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja.

Godine su prošle, u meni zrelost dozrijeva, ali taj krik još uvijek u mojoj duši odzvanja. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom treptaju oka nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…???

Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom treptaju oka razotkrila, razkrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred nesrećom i tugom drugih okreće glavu.





Iza spuštenijeh trepavica...Naslov posudih od Silvija Strahimira Kranjčevića



Poezija uspomena je, iznjedrena iz dubina životnog oceana, pohranjena u riznici srca. Nije zlato sve što sjaji. Srce obavijeno paučinom riječi, maglovitim oblakom sjećanja zatvara dveri lažnim dragocijenostim. U svetom trojstvu zbilje ćutim istinu. Vidim zaobljenost zbilje tamo gdje nebo more ljubi. Nad pučinom oceana, umjesto Ikarusa, vizija Kondora, metafora slobode, izmaštana ljepota se širi svemirom. U odaji ogleda i odjeka osjećajući sebe osjećam tebe. Vizije, znakovi kraj osjećajnog puta, su odbljesci stanja svijesti, zrcala sudbinskih koraka. U mirisu naše prve jutarnje kave oćutih svitanje novog zlatnog doba.
Ikarus se u meni još uvijek gnjezdi, sjenka moje djetinje duše me još uvijek prati, poletjeti ka suncu, da, ta želja u meni još uvijek živi.
Mjesec me, osmijehom punine i snagom mijena, noću poziva u pustolovinu. Zaziva me na let snovima.

Vidjeh srcem odapet let ptice. Vidjeh obalu spasenja. Utihnula je oluja ruža. Osjećam mekoću tvojih usana. Osluškujem tišinu, čujem, voda dolazi iz zemlje. Vodonoša ima oči boje sna. Iza spuštenih trepavica zaronih u dubinu tvog pogleda. Skupih krhotine duše i dozvolih galiji života plov promjenjenim ritmom srca.

Ti si skiper dobra srca. Kompasom nutrine jedrimo sunčanim stazama ka luci duševnog smirenja. Sretno se sidrimo u zatonu mirnih nemira. Nismo gluhi na tužne vapaje nesretnika zalutalih u moreuzima života.


Umjetnost, peotika didaktike je najbolji put ka odkrivanju stranca u nama, stranca koji nam često postavlja barijere, gasi unutarnje sunce i ne dozvoljava da spoznamo i sebe samoga u trenutcima duševnih i tjelesnih boli. Poezija istinskih poeta budi u nama poeziju misli i mi onda stihom možemo izreći puno više nego što izgovaramo jezikom čistoga razuma.

Dijana Jelčić


Velika gala predstava


Oznake: velika gala predtsava, stranac u nama

Pasje vrućine...

27.06.2017.



u antičko doba Sirius je bio vidljiv nad horizontom tijekom ljeta - krajem srpnja i prve polovice kolovoza. Kako je Sirius najsjajnija zvijezda u zviježđu Veliki pas (lat. Canis Major) stari Rimljani su ga zvali i Pasja zvijezda što su preuzeli od starih Grka, od kojih su preuzeli i pojam "pasjih dana" (lat. dies caniculares). To su bili dani, otprilike od kraja srpnja do kraja prve polovice kolovoza, kada je Sirius izlazio zajedno sa Suncem.

Iako još nisu kalendarski pasji dani započele su vrućine... sjetih se davno napisane pjesme...







Kugla gorućih sjećanja,
u plamenu iluzije
mirisi, zvuci, okusi i boje,
u ognju trenutka
uspomene.

Krhkost prolaznosti
i snaga pamćenja
mogućnost povratka
u nezaboravljenu ljepotu…

Prolaze sekunde,
lipe su ocvale,
miris je nezaborav osjećanja,
iskri sliku Ivanjske noći,
osjećaj opija,
preskakli smo vatru
bili djelić pasionske igre,
titraj legende,
povratak plemena ptica.

Ljetni suncostaj.
dugodnevica traje
bez pomaka.

Iz osmijeha sunca
ljubav sišla s neba
i ostala u nama…
zauvijek?...
tko to zna?...

U zrnu pješčanog sata
tri sekunde ljepote,
svijet i mi u njemu,
iluzija bezuvjetne ljubavi…

Skrivam te u pogledu,
ustoličavam događanje,
toplina nas omamljuje…
iz Ivanjskih krijesova
izronilo vrijeme kanikule,
bez apokalipse.

Daruješ mi morsku zvijezdu ,
pitagorejsku pentadu,
znak ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje svitanja,
zenita i sutona.

U pretakanju
pješanog sata
iz sada u sada
tri sekunde ljepote
obnavljajuće uskrsnuće.

Dijana Jelčić





slike... Rabuzin

Oznake: vrijeme kanikule, pasje vručine

Samokritika...

26.06.2017.




Suština poezije je tišina... Koje li je boje ta nečujna istina eonske tajne?

Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli smo dušom njene bezglasne titraje, uranjali srcem u rapsodiju njenih boja, usnama kušali njen slad koji se slijevao grlom kao mlado vino. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom... Poetika zbilje je pomno razbijena tišina...






Tabula rasa... prazno platno neboje... ples bjeline ispunja prazninu... daruje joj obličje postojanja... događa se prelamenje svjetlosti... rađa rapsodija boja nepostojećih u duginom spektru... iz ambisa tmine izranjaju riječi... slijevaju se u jasnost... u miris, zvuk, okus, dodir... u nerazuman stih... u pripadanje pjesmi... u titraje Nikina stijega nad nesigurnim umom...

Kritika snovitog neba postaje pobjednikom… mislim, razmišljam osjećam nesuvislost htijenja… neumoljivost želje… posjednika uma nezrelog za himnu sreći, ljubavi i životu… ispijam udahe žudnji za moćnicom lirskog izričaja… ćutim plahost mnijenja… neumilnost istine… didaktika pjesništva je težak put ka osmišljavanju čujnosti … koračanje okrutnim jutrenjima osjećanja… nemilosrdnim sutonima osjećaja… neostvarenim snovima… neispisanim pričama…

Pobjeda je uranjanje u kakvoću bdijenja… zaobilaženje drumova količinskih podbačaja… ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje entropije, zgušnjavanja u nagomilavanju istosti… nedostizanje kaosa nerazumljivosti…

Možda je istinski put ipak utapanje u matici ljubavi… toj dobroćudnoj kritičarki izričaja… izlaženje iz krletke ograničenih mogućnosti… sučeljavanje sa zamišljenim nemogućnostima… sukobljavanje sa strahovima na bojišnici prošlosti…

Tek kad smo svijesni istine da niotkuda ne postoji dosežemo ono značajno kamo želimo dospjeti… tek lutanjem pješčanim dinama učinjenih grijeha… odmorima, u krajolicima opustjeih srcovida, stižemo do oaze poetskih sanja…

Možda je tako… ne znam…

Još uvijek nisam pronašla riječi kojima bih opjevala lepet leptirovih krila zarobljenih u mreži uma… još uvijek nisam pronašla riječi kojima bih oslikala let kroz snove... još uvijek nisam dotakla oltar Erato hrama... još uvijek se samo igram snovima lebdeći kroz kraljevstvo poezije... sanjajući slijetanje na Parnasu... sanjajući trenutak poetskog buđenja...

Možda jednoga dana, slično Kazimiru Malevichu, prazno platno uspijem oslikati peludom misli... možda dosegnem istinsku budnost u mreži snovitosti, u mreži ćutljivih snova.


Dijana Jelčić




Oznake: kritika poetskog uma

Poezija uspomena...

25.06.2017.



''Što je poezija?

Poezija je nebo potamnjelo od selidbe divljih gusaka.
Poezija je praćenje putanja ograničenog zvuka.
Poezija je lutkarska predstava u kojoj astronauti i gnjurci pričaju o šestom čulu i četvrtoj dimenziji.
Poezija je odjek što zove sijenku da zaigraju.
Poezija je dnevnik vodene životinje koja živi na kopnu a želi da poleti.
Poezija je prikazivanje jednog klatna povezanog sa drugim i to nevidljivim klatnima u njemu i izvan njega..
Poezija je glazba za igru istovremeno u taktu najluđih plesova i najozbiljnijih, najdostojanstvenijih pogrebnih marševa.
Poezija je tiskarski nacrt za abecedu zabave, mržnje, ljubavi, smrti.
Poezija je kroćenje paradoksa zemlje, koja odgaja život, a zatim ga je sahranjuje.
Poezija je otvaranje i zatvaranje vrata, dok se onima koji zaviriju prepušta, da nagađaju ono što su vidjeli u treptaju.
Poezija je nabrajanje ptica, pčela, dojenčadi, leptira, buba, dječurlije, babaroga, dvonožaca što se veru uz zastrašujuće kule.
Poezija je uspostavljanje metafizičkih veza između bijelih leptirovih krila i komadića iscjepkanih ljubavnih pisama.
Poezija je postizanje sinteze između zumbula i biskvita.
Poezija je mistična, senzorska matematike vatre, dimnjaka, krafne, ljubičica, ljudi i purpurnih zalaska sunca.
Poezija je hvatanje slika, napjeva ili talenta u smišljenu prizmu riječi.''

Carl Sandberg






U iskazivosti pamćenja
sve što se zbilo
još uvijek se događa.

Romor zelene rijeke,
poezija kapi,
tišina utjelovljena
u odaji ogleda i odjeka.

U fanfarama tek načetog ljeta
ushit sunca,
u srcu ljubav,
nutarnja svjetlost
odaje tajnu postojanja.

Na vratima vječnosti,
između jučer i sutra
krajolik ka širini svijeta,
okno vremena,
pjesma trenutka se čuje,
tajac beskraja
i nadahnuće daljina

Privid, oživjela iluzija,
pobjeda gravitacije,
levitiramo ka suncu,
ka apsolutu.

U nama sumnja, znatiželja i čuđenje,
triptih nutrine.

U srcima poezija uspomena,
želja, žudnja, htijenje,
uron u neoskrvljene dubine,
uzlet u nedodirnute visine,
vjerovanje u etiku i estetiku
svemira.

Zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma.

Nadanuće je vrisak srca, muk duše,
klesar prostora, skulptor vremena,
moć uma.

Poezija dolazećeg vremena su još
nenapisane pjesme,
nenacrtane slike,
nepostojeće boje,
čujnost tišine,
muk spiralne dinamike
vrtlog vretenice univerzuma,
naslućujući život,
osjećanje osjećaja ljubav.


Dijana Jelčić




Korijen riječi poezija je grčka riječ poiesis, stvaranje, autopoiesis, samostvaralaštvo... srž umijeća umjetnosti... srž života... samo organizacija nutrine... suživot ćelija... Esherova grafika... lijeva ruka crta desnu... poeziju evolucije je Umberto Maturana opisao u svojoj knjizi "Drvo spoznaje"...

je li poezija stvorila svijet i nas u njemu?



Oznake: poiesis, autopoiesis, poezija evolucije, poezija uspomena

Oči boje sna...

24.06.2017.



Sinoć smo sjedili pod čapljinskim balkonom... još jedan odlazak koji u sebi krije želju za povratkom... Danas napuštamo dolinu zelene rijeke... vraćamo se u zbilju, ali poeziju njene tišine i njenih kapi nosimo sa sobom... ovdje u kamenjaru osjećam srž, dušu trajanja u prostor vremenu... u očima boje sna se zrcale sve naše prohujale godine... i početak ovog poetičnog beskraja koji nazivam život... poezija uspomena daruje snovitost zbilji... divna su sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...








Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala.Živio si daleko. Do tebe nije stizao moj u snovima napisani stih, nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja. Živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću drevnih snoviđenja. Stajala sam na palubi poludjele lađe i činilo mi se… noćne more zamagljuju obrise obale spasenja…

Nemogah dosegnuti davno napuštene puteve ka željenoj oazi. Staze su nestajale u sjeni zatamnjenog sunca. Bio si tek slika koju sam sakrivala u jučer, ostavljala u nekom prošlom trenutku, zakopavala u dubinu pješčanih dina, da je pješčana oluja pustinje osjećaja ne razbije u krhotine porculanskih sjećanja, da ne postaneš sličan razbijenom lutku.
Živio si u zemlji iz koje nisu dolazili znakovi, živio si iza zida kroz koji nisu prolazili osmijesi, postojao si u snovima iz kojih su me budili krici žalovanja. Lutala sam nebeskim stazama i tuge povjeravala mjesečini, uranjala osamljena u ljubičaste zore, naslućivala tvoje disanje u nedohvatnim daljinama. U šumovima osjećaja osluškivala melodiju tvoga srca.

Naučila sam napamet ispovjedi tuge, drugovala sa zvjezdanim prahom i vretenicom neba, tražila utjehu u samoći. Gubila se u bespućima žudnje, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje snova.

Postajao si razlomljena slika u katedrali sjećanja, na oknima duše se svjetlost prelamala u slike željenog kraljevstva sakrivenog u zemlji iz koje tvoji šapati nisu dosezali.

Znala sam da postojiš, stajao si u uspomenama nevidljiv, nezamisliv, no pričinjalo mi se, u moje grudi si nadnaravnom silom stavio svoje srce.
Osjećala sam otkucaje daljine i titraje tvoga bila u ponornicama koje su šaputale tvoje ime. U jednom tajanstvenom, neobjašnjivom, nezaboravnom trenutku, na putu ka zemlji iz koje pisma nisu stizala, vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Dijana Jelčić... zbirka poetsko proznih tekstova... Mostovi pod kojim se budim... 1987- 2007... izdanje Zagreb 2014...



Oznake: Mostovi pod kojima se budim, dolina zelene rijeke

Trenuci solsticijske noći...

22.06.2017.



Sanjam te… promatram tvoje lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja da smo postali simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…
Tvoj glas ga razgrće…

koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?...

Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…

mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…

dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i i pravila, vrijeme savršenog postojanja u snu...

poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom…

a poslije Atlasove smrti čovjek je preuzeo njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…

to je razlog tvom bdijenju…

da, postala sam Finnegans… preuzela njegovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmologiju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi u svjetlosti…i sanjam život…

Trenuci solsticijske noći i utjelovljenje sna...

Dijana Jelčić





Oznake: najkraća noć

Suncostaj...

21.06.2017.



U gradu sanjajućih knjiga,
u suzvučju naših šapata
dijalog vječnih ljubavnika.

Pod Čapljinskim balkonom
putevi ka starim snovima
i simboli novog vremena.

U bezglasju istine
suglasje svjetova,
svitanje noći u sutonu
odlazećeg dana.

Tvoji dlanovi pretakaše
gaseće sunce u
odoru spokoja.

Ruke u buketu žudnje,
pod karijatidama trenutka
miris znamenja vremena.


Noć ljetnog solsticija,
najdulja svjetlost,
najkraća tmina,
titraj sutona
i bljesak zore,
umiranje i rađanje
u zagrljaju Ivanjske vatre.

Na dlanu pamćenja
vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom
prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Budimo se u snu,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja,
ekvinocij bijele svjetlosti,
i purpur sutona.

Odvajamo se od
svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije.

U suzvučju srca i tišine,
u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete
nestaju.

Mijenja se slava svijeta!


da treba se žuriti živjeti... prije svega ljubeći... a u Ivanjskoj noći se Ladarice spuštaju na zemlju i daruju nam ozračje ljubavi... vjerujem u tu legendu...
i vjerujem da preskakanjem ivanjske vatre ljubavnici lete u nebo...

Dijana Jelčić





Na granici sna i jave

Oznake: suncostaj, ljetni solsticij, ljubav, Ladarice

Pozornica trenutka...

20.06.2017.




promijenimo tijek vremena...moja davna utoija...
Pozornica trenutka






Zamislimo vrijeme kao rijeku nevraćanku. Mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor neka za sada ostane skriven u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa svijesti univerzuma i mi ćemo ući u svijet još neobjašnjene tamne energije, postati njeno svojstvo i tamo vjekovati.

Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubit u vrtlogu nastajanja energija i možda promjeniti tijek vremena i našeg života.

To neznači zaboraviti prošlost, nego znači učiniti jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći, znači izdvojiti trenutak i svjesno spoznati njegova svojstva i vječno biti okrenut prema izvoru vremena, tevelike nesavladive rijeke bez povratka.

Stojim u zenitu i ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Da, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiče pored mene i ja u ovom trenu osjećam da uistinu stojim u rijeci bez povratka. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje.

Rijeka bez povratka teče, a ja u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života.

Život satkan od trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu i postajem sudionikom vremena. Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika misli postaje koreografijom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo.

Reflektori svijesti mi otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblači blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek nadolazećih misli.

Neposrednošću djeteta promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara. Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem prazninu i pokretom je pretvaram u čipku boje sedefa, prostor s kojim se sljubljujem.

Moje nutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam nova agregatna stanja tvari.
Pred mojim nutarnjim očima pozornica postaje beskrajno plavetnilo u kojem se trenutak širi, trenutak izrasta u kristalne stepenice kojima se uzdižem do sljedećeg trenutka.
U njemu vidim mirise u nekom novom prostoru. To je obična građanska soba, puna zraka i mora, namirisana lavandom, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u toj sobi šire vrline, mudrost , navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera.
Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih jagoda.
Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom misli koja jedina teče u oba smjera. Možda je to ona tamna energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućuje da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost.

Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, metamorfoziran u stvaranje svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja.

Ja sam biće koje nemože izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički proučavatelj sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostoru i vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno fiksiranima i proučavam element po element tvari od koje sam sazdana.

Rijeka vremena teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u ovom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost.

Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana. To su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom.

Sada više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje.
Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u beskraj vremena, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma.

Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve tijela, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju tijelom i ja više neslušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu.
Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo. Na pozornici trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno.

Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me tamna energija odbija od sebe. Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto mojim mislima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti.

Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao koja će doista biti moja pupčna vrpca sa univerumom.

Osjećam da ću tek ako mi to uspije uistinu spoznati tko sam, od kuda sam došla i da ću tek onda moći naslutiti kamo ću krenuti.

Dijana Jelić



Pozornica trenutka

Oznake: vrijeme, trenutak, vječnost

Što je život???

19.06.2017.



Odlično štivo naše drage blogoprijateljice @Razmišljanja jedne žene me prisjetilo na ovaj davno napisan tekst... opet je dugačak... pokušah ga skratiti... nije mi baš uspjelo...







Danas kada Europa odlučuje o našoj budućnosti ja se prisjećam sna i u mislima vraćam u djetinjstvo. Stajala sam jednog davnog proljeća na vrhu planine, koja je izrasla između dva neba i očarana djedovim pričama ulazila u vilinski svijet i tražila izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.

"Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj.." prizivam jutrenje u sebi.
Tada čujem glas neba.
"Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi..." pozdravljaju me zvjezde svitanja i sunoćavanja.

Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se izmješa s ovim snom koji sada sanjam. Pomješaše se biblija, mitovi i pjesme sa znanjem i nestade granica među epohama.

"Stojiš na mjestu s kojeg je naše pleme ugledalo vječnost i beskonačnost dugogodišnjeg sna." pričao mi je djed legendu o dolasku prvog plemena u uvalu Mediterana.
"Tada se Bog odrekao dijela svijeta, koji je želio zadražati za sebe, i poklonio ga plemenu iz kojeg smo svi mi rođeni."
Proljeće prolazi i sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta.
"Ovdje je Olimp mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje." pomislih prisjećajući se legende.
"Pođi niz planinu, dolje je tvoj život. Tamo se moraš probuditi." začuh djedov glas. Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas je dolazio s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo centar univerzuma?"
"Ovo je centar kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao simfonija univerzuma.
"To su anđeli." sjetih se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."

Zatvorih oči i počeh budna sanjati.
Tražeći vile lutala sam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susretala začarane vile na Tulovim gredama, zaustavila se na Crljenim stinama više Brista, u Omiškoj klisuri, odmarala se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda krenuh do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu. Činilo mi se da čujem njihove glasove u vjetru i u pticama, u šumovima mira i žuboru vode koja je dolazila iz zemlje.





"Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih uistinu u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri. To su Plejade." šapnuh u vjetar.

"Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovo što ti vidiš su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"
"Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao." osjetih želju da preskočim Ivanjsku vatru i poletim ka izvoru sna.
"Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze.
"Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi oko mene, simbol u kojem su skrivene sve moje slabosti i sve moje ludosti." pomislih zaneseno

Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
A onda vile nestadoše u oblacima, a kroz cijelu šumu odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino.






Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila.

Osluškujem vjetar i čujem Kaštelanovu "Jadikovku kamena".

"Vratite mi dušu da budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste.
Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna,
od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje me svojim stopalima milovaše.
Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću,
da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju.
Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio,
kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili."



Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli za pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara plemenu još jednom vrata povratka ka izvoru.
Najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije Shakepearovog "San ljetne noći", "Tirenom" vratio vile među puk, a najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u "Planinama" susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo.

Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak. Ali vlastela i kler unutar zidina, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo.

Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo, a život se nastavio i traje još uvijek.

Mi nesvjesni da smo još uvijek podjeljeni na vlastelu i puk, na one koji odlučuju i one koji vjeruju, gledamo prema zapadnom nebu i čekamo priznanje.


Priznanje čega? Da smo "Božjom željom" rođeni u najljepšoj uvali svijeta?

Da smo već samim rođenjem zauzeli mjesto za stolom na gozbi bogova?

Da posjedujemo dušu koja je jačala na kamenjaru sna?

Da smo bliži "Europinom rođenju" od mnogih koji odlučuju?


Mi čekamo priznanje a život, tako jednostavan i lijep, nam se smješi ljepotom izlazećeg i zalazećeg sunca u uvali naših dječjih snova.Znaju li oni koji odlučuju odgovor na vječno filozofsko pitanje: Što je život?

Možda se odgovor doista krije u rečenici Calderona de la Barca "Život je san"?...
Možda, ako povjerujem u to osjetim rajsku ljepotu, možda u dijalogu meine i mene opovrgnem nutarnje dvoumljenje i pronađem istinu, onu ozrcaljenu u vilinskim pričama...

Pakao su uvijek oni drugi, raj je u meni... u mojim tragovima, u snovima u jer dok sanjam život, život postaje san. Ne dozvoli drugima da ti ukradu trageoveu pijesku vremena,da ti pomute izvorište ljepote. Govorim sebi i sjećam se davno napisanog.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, zavoli izlazak sunca iza zavjese svijeta. Nemoj samo gledati, moraš vidjeti san. Osjećaj ga. Ne dozvoli nestajanje sunca na horizontu uma, dozvoli pticama da slijeću na hridi tvog oceana snova. Dozovi snovita sjećanja, dozvoli suncu da zaokruži svoj sjaj oko tvog Raja.
Dozvoli srcu da diše, dozvoli, viziji vilinske ljepote da postane bliska i tvoja.

Dijana Jelčić






Što je život

Fotografija Dubrovnika... Željko Tutnjević
Slike... Iveković, dolazak Hrvata na more... William Blake: ples Pjejada i Oberon, Titania and Puck with Fairies Dancing, c. 1785

Oznake: što je život, život je san

Trinaest crnih bisera...

18.06.2017.




Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.

Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.






Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka. Na vjetrometrini tuge su davno, shrvani vihorom vremena i poezijom suza, umirali pupoljci ruža. Srca su pokušavala održati zajednički ritam, ali u disonancama nije bilo razmaka da ostvare suglasje čežnji. U naborima satenske haljine je ostao miris šampanjca kojim smo zaljevali usnulost grada vjerujući da će bogovi zanosu udahnuti ljubav. Nalet oluje u dušama je razbio kalež vjerovanja, tajna se izgubila između snijega i zvijezda, svetište je postalo gubilište, a nebo je ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi.

U nazirućem proljeću su se među procvalim ljubičicama još uvijek iskrile zaleđene suze i ja zaboravih zaustaviti snove. U predvorju dana apsurdnost stvarnosti. Razlomljeno zrcalo, kao Dalieva slika tvog postojanja u meni. Bjesomučno sam okretala pješčani sat nadajući se reprizi sna. Uzaludno sam pokušavala zaustaviti nestajanje zrnaca u škrinji prohujalog vremena. Nisam uspjela, pjesak se slijevao licem naših trenutaka, nestajao u vrtlogu oluje ruža i postajao pjesme kojima upitah sudinu odakle dolazi ljepota. Iz ljubavi, šapnu mi suđenica na vratima novog trenutka. Povjerovah joj i skupih disonance srca u konsonance poetike o tebi i meni. Izrastala je knjiga pjesama u koju pohranih vrijeme nastajanja i otapljanja lednice.

U potopljenim žudnjama su se rađale Jakovljeve školjke iz čijeg sedefa su izrastali crni biseri. Trinaest znamenja prohujalih godina pospremih u riznici uspomena..


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.




Oznake: trinaest crnih bisera, odakle dolazi ljepota

U zagrljaju svitanja...

17.06.2017.




Kakva je sudbina zapisana u ovom svitanju?
Hoće li mladi dan izdržati navalu ljepote?

Hvala ti Helione,
otisak tvog dara je pripitomio misli,
zarobio ih nitima sreće,
pretočio u osjećanje lahoraste miline.

Poezija oceana poziva na jutrenje,
sunce izranja iz lazure noći,
volim trenutke slijevanja noćne tišine
u zvuk zornice,
tu kratku neodlučnost vremena,
nesigurnost još usnulih školjki,
vitešku hrabrost umiranja
za rađanje ljubavi.

Ponavljajuća predstava,
drugačija, a uvijek ista,
uskrsnuće svjetlosti,
na dlanu svemira
obred krštenja mladoga dana.

Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom vremena?
Je li to premosnica između iluzije i života?

Živim izmišljaj, osmišljavam iluziju.

U gradu sanjajućih knjiga,
u mirisu jasmina i limuna,
susretoh lutajuću dušu,
oslobodih se sumnji.

Iz kaleža vječnosti
mi nudiš božansko piće.

Izgovaram molitvu božanstvima,
osjećam invokaciju svetosti,
ljepotu svakodnevne ljepote.

Ti si tu.

Dijana Jelčić





prva fotka... Jasna Marcelić... druga je moja...


U zagrljaju svitanja

Oznake: svitanje, Sunce, sretan trenutak

O sreći i ljudima...

16.06.2017.




Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim.
Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma.

Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas?






Možda onoga dana kada uistinu začujemo zvuk nebeske harfe, kada zatutnje trube šamana vremena, možda tada osjetimo da nismo uzaludno živjeli. Možda tada uistinu vidimo sve ono što smo do tog trena samo gledali. Vjerujem u tom trenu ćemo zasvijetliti bojama aure, zatitrati strunama u pentagramu trenutka i bljesnuti ikosaederom vječnosti. Postat ćemo bijela svjetlost anime mundi, anima candida sebe samih, pojačati sjaj zvijezde pod kojm smo rođeni. Tada ćemo se uzdignuti na pijedestal vječnosti, uploviti u sfere slobode i bezgraničja univerzuma.

Možda... a do tada slijedimo titraje nutarnjeg svemira, krećimo se ekliptikom nutarnjeg sunca, igrajmo se mjesečevim sjajem i njegovim mjenama. U koridorima našeg prostor vremena se krije tajna našeg trajanja. Zaustavimo se na rubu bezdana, nedozvolimo mu da nam uzvrati pogled. Budimo moćnici svojih trenutaka, skiperi životne galije na pučini oceana snova. Lutajmo labirintom svijesti, osluškujmo poeziju kiše, ispisujmo svatko svoju poeziju suza. Živimo ljubav, ne dozvolimo da se plaha svjetlost njene svijeće prebrzo ugasi na oltaru našeg vremena. Na trnovite puteve ka zvijezdama prosipajmo latice ruža u kojima se kriju naša sjećanja, poezija naših uspomena.


Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz ta ista okna ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi naš anđeo čuvar.
Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježina života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima.


Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, ne bih prepoznala toplinu ruku koje me miluju nit osjetila okus čokolade. A onda se dogodila ljubav i ja osjetih osjećanje osjećaja ljepote u sebi. Osjetih da se sve baš sve događa u nama. Prisjetih se jednog pjesmuljka iz vremena oluje ruža i pokušah ga pretvoriti u pismo.





Schweiz, 27. 08, 1986.

Ljubavi moja,

Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

Ponoć je već davno prošla... nevidljiva ruka budi usnule zvjezde... sjaje oči neba, najavljuju kraj ljeta, a ja mislim na Zenit davnog ljetnog dana i ljeto provedeno s tobom...
Gledam nebo, čuvarica Lunina hrama, boginja lova i njeni psi na izvoru vremena sa srnama gase žeđ.
Ostala sam sama, pokušavam osmijehom dozvati uspomene. Koračali smo cestama bez znakova, putevima koji nikamo ne vode, stazama na kojima ostavljasmo tragove poljupcima... onostrano nije ostalo zaleđeno u mistici vječnosti.
Putnik sam na zvjezdanoj cesti, o tvom zagrljaju sanjam... o kapima zelene rijeke, o zelenim dolinama, u meandrima sjećanja.... čujem tvoj glas, pitaš me bezglasjem, čujem šapat tvojih misli, čujem titraje svijeće na oltaru noći... osjećam čuvaš me na dlanu svoga vremena, čuvaš uspomenu na meka krila naših besani noći u dolini tvoga djetinjstva... uranjam u san...
Tvoje oči zrcale moj lik... usrećuje me ova noć... svitanje se rađa, veslim se danu..........telefonu i tvojemu glasu.

samo ja



Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljubci događaju u mojoj glavi. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje.

Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.

Dijana Jelčić



O sreći i ljudima

Oznake: o sreći i ljudima

Pitanja i odgovori...

15.06.2017.



Poezija je svemu kriva, poezija je moj svijet, oduvijek, rođena sam u Erato carstvu... sretna...DA, pomilovala su me meka krila poezije, zagledah se u daljinu i pročitah pjesmu, davno napisanu.

Tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć. Proždire boju vjenčanice kojom svjetlost kiti dan. Krade ljepotu bijeline kojom omotavam trajanje. Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom. Zavoli dan u kojem se budiš... čekam svitanje, dozvoljavam srcu da diše. Ponoćni tango me približava nekome, meni. Sjećam se.

Voljela sam plave daljine. Na obali krhog trajanja živim oluju ruža. I nebo je plakalo kada sam odlazila. Pustio si me, nisi mi slomio krila. Izdala sam sebe, naš san. Bojala sam se hladnoće srca.

Jesam li?... Moje godine... čvrstina protiv čvrstine... hladnoća protiv hladnoće... ostala sam sama na rubu bezdana... Nisam zaronila u more podsvjesti, nisam zaplivala plavim dubinama... još uvijek sam voljela plave daljine i sjaj mjesečine, titraje nedosanjanog sna. Zazivala boginju, noć punu tuge i snova... grumen boli na rubu bezdana... tajna se izgubila između snijega i zvijezda iako je nebo ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi... odlučili smo se za kristalnu kocku vedrine... otopila sam lednicu... na delti osjetih ushit ljepote...

dva goluba su poletjela u nebo...

Dijana Jelčić- Starčević... Odakle dolazi ljepota... Zagreb, 1987.






Između jučer i sutra misaoni dijalog prohujalog vremena. U središtu Zenonov apsurd... vraća me na moju polovicu puta. Ti si tamo u nedohvatnom. Zatitrala su meka krila svemira, otvorih oči. Prihvaćam izazov. Zlatna hostija raskošno titra zlaćanom spiralom. Prisutna sam. Jučer si mi rekao telefonom... do sutra ljubavi. Povjerovah u tvoje priče. Uzburkale su se linije dlana. Osjetih, sudbinski su me iz djetinjstva doveodile tebi. Činile su to. Da, vjerujem u čuda, događaju se. Bio je zenit, a onda se dogodio suton. Dogodila se noć vještica i dan mrtvih.
Dogodila se istina. Divno je to umijeće vremena, zagrljaj mistike i zbilje. Utjelovio se davni privid u našu zbilju. Dogodio se susret mene i mene u meni. Vidjeh bljesak. Ti si došao kasnije. Tvoj glas kao grmljavina poslije pratišine.

Habitus početka... i neka bude...
Na rubovima sjećanja, od zaborava ljubomorno čuvana ikonografija davnih ljubavi.
U uvali djetinjstva putevi ka dostignuću savršenstva profanog arhipelaga i otočja nedostižne svetosti.

Plavo zlato u njedrima skriva utopiju, na obroncima daljina utjelovljenje svitanja, metamorfoza nimfe u raskoš mirisa, u obilje zanosa, u eterični Habitus, Laurus nobili.
Na piedestalu ljubavi, sa lovor vjencem u kosi, vjekuje Apolon.

Sretna sam, davno napisana pjesma se ozrcalila u našem poetskom dijalogu... pretočila sam ga u misaoni i utkala u poglavlje knjige... morala sam... izdavač me upozorio kako previše poetike ne spada u stručnu knjigu...


Ustrojstvo misaonog dijaloga...

Dragi moji prijatelji, dragi moji čitaoci, misaoni dijalog koji vam predlažem je samo poticaj za Vašu misaonu šetnju mojim idejama. Sve što vas zanima, sve što sam po vašem mišljenju nejasno opisala napišite u komentarima. Čovjek u meni će nastojati da vaša pitanja dobiju i kompetentne odgovore. Ako imate i neku drugu ideju bit ću vam zahvalna za daljnje razmišljanje o umijeću svakodnevnog pokreta.


Dijana Jelčić







Pitanja i odgovori



Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, misaoni dijalog

Bili smo na izložbi slika... Kupido...

14.06.2017.



Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlasiti lik.

Jorge Luis Borges... Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja, 1986. argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća...

slućajnost ili igra sudbine?...


Godinama sam crtala svijet rukom nutarnjeg impresioniste. Zatvarala sam oči. Iza spuštenih trepavica je svijet bio prisniji, bio je satkan od osjećajnih struna nebeske harfe, nevidljivih niti koje su jecale tišinom. Promatrala sam dolazak boginje noći i s njom dijelila samoću. Vizija se preobražavala u siluetu ljepote i plesala s jatom ptica koje su najavljivale buđenje sna. Voljela sam taj pričin sudjelovanja u zagrljaju svjetla i tmine, to pretakanje stvarnosti u privid paučinaste mreže kojom me je snovolovka branila od misli koje su krale snove. Bila sam zatočenica samotnih oblaka koji su krili obzor žuđene blizine. Samovala sam upletena u čipksati veo tuge za nečim nepostojećim, za bezimenom iluzijom ćilibarskog pogleda u kojem sam naslućivala ljubav. Pisala sam pjesme

ako postoji magična ruka sudbine
što Kupidu daruje strijelice
onda je za naša srca
odabrala veliku
nedjeljivu, neuništivu...





Sinoć smo bili na otvorenju izložbe prijatelja akademskog slikara Vatroslava Kuliša.

Vatroslav Kuliš je nakon nedavnih uspješnih izložaba u Rimu i Trstu ostvario novi ciklus u kojemu ostaje vjeran apstraktnom izrazu, intenzivnim bojama i energičnoj izvedbi.

Novost u ovim slikama je Kulišev likovni eksperiment slikanja na pleksiglasu, u metodi hinterglasmalerei-a, dakle slikanja na stražnjoj strani stakla. Ciklus nosi ime Venerina sina, koji strelicama proizvodi osjećaj zaljubljenosti, a prenesen na Kuliševo stvaralaštvo, on se može odnositi na njegovu strastvenu ljubav prema slikarskoj umjetnosti i eros kojime on pristupa svojim radovima.

Kustos izložbe je Feđa Gavrilović, a uz njegov predgovor u katalogu se može pročitati i razmatranje o Kuliševom stvaralaštvu iz pera Vjerana Zuppe, poznatog hrvatskog teatrologa i dramaturga.


Kupido... dakle što je to? ... To je jedna mala Vatrina slika, ali to je i pokazna zamjenica kaotične stvarnosti koju Kuliš portretira. to je ono što nastaje sine ratio, slično onome što Angelus Silesius govori o ruži,

Ruža cvjeta bez povoda
ona cvjeta da bi cvjetala.






U prepunoj odaji Radničke galerije, RAGA... smo osmijesima ispisivali himnu ljepoti umjetnikovom djelu. Pogledima smo kreirali krhku baladu o ljubavi bez granica, tražili smo cvijetnu galiju zalutalu u snovima, da nas povede na pučinu prohujale noći bez sna. Na obroncima dana se rađala ljepota istkana od tkiva naših uzdaha, isprepletena savršenstvom Vatrinih slika.



Sjetih se davno napisanog.

Zapalih vatre na ljubičastim poljima želja i zakoračih u krug njegove blizine. Na dlanovima su iskrili plameni jezici probuđene žudnje i sjedinjavali se u baklju kojom smo plovili beskrajnim oceanom podavanja istinskom postojanju. Dodah zrnce sreće u taj zagrljaj sna i jave da se Kairosova vaga umiri i da Kupido rođen iz kaosa ostvari harmoniju ljubavi i sreće . I dogodilo se čudo. U godinama ocrtavanom labirintu želja prepoznah sebe u traganju za svetim Gralom, za središtem, za žižom života. Oćutih zabludu kojom samu sebe branila od ljepote. Srce je proključalo svetom krvi i otvorilo svoja godinama zatvorena okna.






Izronio je iz pratišine, došao s buketom svjetlosti u rukama, titrajućim zlatom koje se kao aureola širilo oko njega. i pričinilo mi se u moje grudi je stavio svoje srce.




Prestalo je moje traganje za izvorištem ljepote. Srce je zatitralo ritmom našeg vremena...





U Vatrinim slikama osjetih moć neobjašnjive, neopisive snage. Ave verum corpus, sveta hostija iznjedrena iz vječnosti zrcali u sebi mozaik bezvremena, atribute drevnih snoviđenja, svijet razlomljenih ogledala, vrulju čujnosti. Osjećam lahor oživjelih lijepih sjećanja, zagrljaj svjetlosne dimenzije u sidrištu sreće.





Pri otvaranju izložbe Feđa Gavrilović je rekao

Kuliševe slike su lađe na kojima možemo dospjeti do obala punih sunca i životne radosti. A ljubav i strast prema ljudima, životu i umjetnosti je vjetar koji će napuniti naša jedra i pomoći nam da dospijemo tamo...






I ja osjetih istinitost tih riječi... Ova slika zrcali ocean mojih ljubičastih snova...

Dijana Jelčić


Oznake: Borges, Vatroslav Kuliš, Kupido

Nešto kao osvrt...

13.06.2017.




IZDANJE KULTURE SNOVA.
LARA LAURA GEE.
MARIONETA VLASTITOG HTIJENJA
DO DUŠE NAGA.
Promocija u Rovinju na 6. Međunarodnom pjesničkom festivalu More na dlanu
Zagrebačka promocija u jesen.




Do duše naga...

Ogolih se pred tobom,
tankim oštrim rezovima,
kao što krvnik dere kožu sa lopova,
što je pokrao carsku kuhinju
u potrazi za korom kruha,
pa sada naga stojim ispred tvoga lica
znojnim dlanovima pokrivajući sitne dojke,
što strahom trepere,
pritišćem ih što bliže prsima
da ne vidiš srce kako lupa,
čvrsto stišćem noge,
preplićem ih jednu oko druge,
da sakrijem i svitak izdaje,
što bi me rosom mogao odati.

Samo topla i vlažna koža oko očiju
odaje da u meni ima daha,
dok kosom pokušavam sakriti
tragove glupog priznanja.

Sada čekam,
i dalje naga,
presudu uma što srcem vlada,
ponosno dižem drhtavu bradu,
širim ruke nebu,
puštam dojke da se meko spoje
s ostatkom nedirnutog tijela,
čvrsto stopalima stajem,
a zemlja vrela,
ispucana,
žedno,
kaplju života iz moje nutrine čeka.

Laura Klapka






Nešto kao osvrt…

Osjećajnošću nutrine, jedinstvenošću svoga poetskog svemira Laura Klapka živi u carstvu muze Erato… u kapima Kastalskog vrela, izvorištu poezije. Intimno poslanje nas čini dobrodošlima u svakoj njenoj pjesmi. Laura je marioneta vlastitog htijenja.
Njeno osjećanje ljubavi je obilježeno patnjom, nadahnućem iznjedrenim iz boli događanja koja tek naslućujemo u metaforici njene lirike… put pokore koji svaki pjesnik prolazi… a put je cilj pod križem želje da ono neizrecivo u njoj, kroz pjesmu, čitaocu postane blisko.

Mislima kupujem kartu na kolodvoru neprekinutih veza,
svu prtljagu spakirala sam u obje klijetke svoga srca,
i stavila oznaku s tvojim imenom.
Teleporter, sjećaš se?...


Kvantni skok svijesti. Laura pokušava nemoguće pretočiti u poetiku mogućeg… obznaniti lux primus u zjenici oka čitaoca… ljepota koja se rađa i umire u dubini oka čitaoca je uzvišenost pjesništva u sfere slobode odabira.

Nekad akvarel,
sad tek obične mrlje na platnu,
što platno nikad ni bilo nije,
tuđe ruke uzimaju kist u ruke,
mrljaju svojom neukošću
skoro savršeno djelo...


Ovi stihovi lijepi do bola, poetsko poslanje pjesnikinje koja nam stihom objavljuje razine u kojima poželimo odživjeti i razumjeti Hesseovu poruku… osloboditi se boli i patnje, tih uvijek ponavljajućih činioca tuge…

Gledam te kako kupaš
odsjaj zelenog safira
u tami mojih očiju,
tražim u sebi,
negdje duboko sakriveno,
ono što nekoć sam na tebi voljela.


I onda kada joj je nebo naklonjeno ona traga za uzročnikom… za, duboko u duši, skrivenim izvorištem patnje… kada safir zrcali zeleno svijetlo, znakovlje proljeća, pjesnikinja uranja u uskrsnuće svojih htijenja… traga za početkom svjetlosti, za onom iskrom koja će se tek kasnije prelomiti u spektar nutanjih boja… Laurini emotivni naboji se odiljaju u nestvarnu stvarnost prostor vremena.

Laura traži put povratka u budućnost koju je odsanjala na obroncima prve mladosti… utjelovljuje sliku rastanka bolom koji nas dodiruje. Iz krhkosti Laurina bića izranja erupcija poetskog vulkana, lava riječi koje nas u trenutku čitanja okamenjuju. Ostajem nepokretna nad pjesmama, a osjećam sve njene rastanke i sve njene svetkovine njenom ponekad bezimenom osjećaju. Trpim i prkosim sa njom, a to je znak da njene pjesme imaju dušu… da je to poezija neisplakanih suza, život zgusnut u kap rose na latici ruže…

Dođi,
prisloni ruku na moje srce.
Čuješ li kako jeca
između dva otkucaja?
Čuješ li kako s tobom razgovara,
jekom odzvanja,
o um se odbija?...



Čitajući ovu zbirku čini nam se da smo u snu iz kojeg se ne želimo probuditi… ne želimo da se zbilja rastoči u oblik čistog razuma i logičnih slijedova.

…Jutrom još omamljena snom,
daleko od stvarnosti,
u izmišljenom svijetu unutar mog svijeta,
mrak više nije crn kao što izgleda,
uživam više nego što bih smjela…


Prolaznost života, njegova uzaludnost, krhkost tijela postaje nevažna kada čitamo Laurinu poeziju... moćnija je i od samo trajanja u trenutku…


Mila Laura, počašćena sam tvojom željom da napišem osvrt o tvome poetskom umijeću, da pokušam uroniti u tajne tvoga univerzuma, da doživim i opišem sjaj tvog poetskog neba, da osjetim snagu bisernica koje se otvaraju svakom tvojom novonapisanom pjesmom…

Ne mogu pisati recenziju tvome djelu, to prepuštam znalcima, ali sretna sam draga pjesnikinjo što u opusu tvojih do sada napisanih stihova pronađoh nit vodilju ka tvome srcu… što mi tvojim stihovima objavljuješ rađanje jednog novog zlatnog doba, što oćutih tvoje korake ka Parnasu hrvatske poezije…

Dijana Jelčić




Oznake: promocija, doduše naga, Osvrt

Bilo je to vrijeme poezije...

12.06.2017.



Stigli smo u Istru. Srce se umirilo kao vjetar pred oluju… sluti navalu bujice ljepote… osjeća titraje neurona u prednjim režnjevima stisnutim iza čela… vrtloženje misli… njihovo slijevanje u simpatikus… ćuti neurofiziološku začudnost osjećajnosti… neizrecivost uzdrhtalosti stanićja nutrine… nedokazivu povezanost njegova ritma i ritma univerzuma… neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnice vječnosti i trenutka poljupca… Na usnama titra ljubav dolutala sa početka priče o nama i svemiru… tajna prvog helixa rasplinutog u prostornost vremena… sreća klija iz sjemena dolutalog sa Elizejskih polja… otrgnutog iz sedmodnevne iluzije nastajanja svijeta… nedjeljivost ovoga sada od pravremena... od praiskonskih stihova poezije oceana…

Pakao su uvijek oni drugi, raj je u meni... u mojim tragovima, u snovima... jer dok sanjam život, život postaje san. Ne dozvoli drugima da ti ukradu trageove u pijesku vremena, da ti pomute izvorište ljepote. Govorim sebi i sjećam se davno napisanog.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, zavoli izlazak sunca iza zavjese svijeta. Nemoj samo gledati, moraš vidjeti san. Osjećaj ga. Ne dozvoli nestajanje sunca na horizontu uma, dozvoli pticama da slijeću na hridi tvog oceana snova. Dozovi snovita sjećanja, dozvoli suncu da zaokruži svoj sjaj oko tvog Raja.

Dozvoli srcu da diše, dozvoli, viziji vilinske ljepote da postane bliska i tvoja. ...

ma ljudi moji život je poezija... osjetih to u ovom vikendu... potvrdila su se moja drevna osjećanja... i ovo moje davno, jako davno napisano...

Što je život





James Joyce stoluje na ulazu u stari grad...





nad gradom terasa i pogled na vrata grada.




Zašumilo je “More na dlanu” vremena. Iz podmorja ogoljele duše, iz dubina trajanja je izranjala četvrta dimenzija i oslikavala se na koordinatama srca. Na obzoru se užgano zlato pretakalo u kobalt noći, a slavoluk prepun iskričave svjetlosti ucrtavao kraj odiseje carstvom pjesništva. Čuo se smijeh čovjeka. Sunce u oku sutona je zaokruživalo vječnost u bajkovitost sunoćja. Na oltaru prijateljstva je titralo ognjilo ljubavi. Izgovarali smo svatko svoju molitvu bogočovjeku u sebi. Iz kaosa, iz maternice osjećanja je izranjala zlaćana spirala pojavnosti, šarolikim nitima svijesti kukičala tkanicu života, tajanstveni veo zbilje iza kojega sretni trajemo u snu...





Srce je odjenulo odoru blaženstva, podmorje duše miruje tišinom, na dnu ključaju valovi plime, objavljuju noć punoće probuđenih čula, noć slavlja srebra i biserja u rascvijetanom zlatu Venerine kose, u tankoćutnom gnijezdu u kojem se rađa san. U strobosu struna svjesti se utjelovila ljubav, slijedila je ekliptiku Sunca.




Poluotok poluotoka, minijatura, djelić Istarske ljepote, poetski šapat arhitekture vremena. Raspeta na kotaču maloumlja, sveta Eufemija bdije nad njegovim krovovima, nad dimnjacima, svjedočanstvom spasenja čovjeka od pošasti kuge. U srcu Rovinja fontana, dječak sa ribom u rukama. Kao znamen čelopeka galeb slijeće na njegovu glavu i promatra sjaj zenitnog sunca. Ulicama odzvanja smijeh, glas pjesnika se čuje, podnevni performans izričaja duša.



zagrljaj umijeća poezije, instalacija slikarstva i glumišta... Zdenko je čitao pjesmu ovog svestranog i samozatajnog umjetnika... Branimira Turkalja...




Poetski krijes, licentia poetika, istina okrunjena bojom vremena,
anđeo vatre, stvaraoc prostora, Heraklitova iskra,
kap vode, zrno pjeska i titraj zraka.
Arkadijska se slika u srcu snatri.

Zavjet duše svijeta u znaku Lava živi,
u znaku Vage život sanja.

Budimo se, ombulus vremena titra vječnost,
budi Lovorku, bjegunicu iz bunila sumnji,
utjelovljuje svitanje sretne zbilje,
mirisni krijes čelo Apolona krasi.

Girlanda svijesti, bog nutarnjeg Sunca, poetika uma,
Nikin stijeg na bojišnici zbilje dušu
izričajem zlati.




i na koncu poezija okusa... Zdenko je uživao u kremšnitama, specijalitetu restorana Gianinno...



a ja, pošto ne volim slatko uživah u njegovoj sreći...





Bilo je to vrijeme poezije srodnih duša...
i njihovih odjeka Istrom...







Oznake: More na dlanu, pula, Rovinj, poezija

More na dlanu...

09.06.2017.




Ushit svitanja...

Sanjala sam zagrljaj pijeska i pjene i vjetar nad morem, koloplet zlaćanih niti i njegove usne ucrtane u sedefu školjke iz oceana snova.

U suzvučju nas i vremena ushit jutrenja.
Iza otoka izranja mladi dan,
na obzoru rasprsnuće plama
ukradenog bogovima.

Sunce oslijepljuje tminu,
osmišljava konačnost.
Mjesec odlaskom odnosi more,
u pijesku umiruća školjka,
u sedefu ucrtane njegove usne.

Rađa se ljubav,
ostvaruje dimenziju zbilje.
Strune svjetla
zaobljuju prostor.

U mukloj tišini otkucaj srca.

Čuješ li u razbitoj amfori poeziju mora.
Čuješ li topot vremena.

U kaplji sna disanje zbilje
potopljene u osrčju nutrine.

Skupljah suze u kristalni suznik,
skriven u utrobi sjećanja.
Vidim srcem,
dišem muk svitanja.

Bez riječi sam u bdijenju
nad žrtvenikom vječnosti,
u bogojavljenju,
u prvoj i posljednjoj
istini.

Bog je u očima onih koje ljubimo.

Dijana Jelčić ... zajednička zbirka... More na dlanu, tijelo od soli... Kultura snova, 2017




Oznake: festival poezije, More na dlanu, Rovinj

Pitam se...

08.06.2017.



Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?... izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram svitanje… prelamanje noći u dan… probijanje svjetlosti kroz staklo prozora… i nastajenje naših sjena na zidu… stojimo spramčiok Suncu… obasjava nas bijelina vjenčanice kojom zora kiti jutro… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… bude se i ptice u krošnji lipa… širi se miris ljekovitih cvjetova… u ovom sasvim običnom praskozorju se događa neobićnost osjećanja…

Stanujemo li slučajno u ovom djeliću univerzuma?... je li slučajno ovdje gnjezdo naših praotaca?... udišemo svježinu proljetnog znakovlja… smjenjuju se slike na horizontu svjesnosti… smanjuju se naše sjenke… zlatna hostija stoluje na pijedestalu vječnosti… mi koračamo zenitom vremena… sjene nestaju… stojimo razgolićeni pod nutarnjim suncem… raskrinkani od sebe pred sobom…

Je li slučajna ova zrelost samospoznaje?... ili je to ipak uspiješno pretakanje transcendentnih žudnji u iskustvenost preživljelih godina?...

Nižemo nisku bisera u riznici pamćenja… slažemo misaono- osjećajne slike u galeriji uspomena… gomilamo ljepotu u muzeju sjećanja… dojmovima širimo univerzum bivstvovanja… sretni smo… ponekad tužni… opet sretni… smjenjuju se raspoloženja u našem biverzumu kao godišnja doba u ovom djeliću svemira…

Vjekuje li ljubav slučajno na oltaru našeg prostor- vremena?... pitam se promatrajući prisnost u tvom pogledu…






Pozivaš me na ljubavno sučeljavanje...

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtavao u njoj."

"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"

"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"

"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"

"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"

"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."

"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"

"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"

"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "

"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."

Jesmo li mi običan slučaj u carstvu ljubavi?...

Jesmo… život je jednostavno ljubav…

Dijana Jelčić






Umijeće pokreta

Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, jednostavno ljubav

Trg cvijeća...

07.06.2017.




Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, avangardnog kazališta, Budila se svijest, budio se svijet, Budili smo se mi. Okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana stvarali smo nove svjetove. .

Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu.

Lutali smo povijesti, filozofijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena. Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto. Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora,

Revolucija cvijeća, naš cvjetni plac i naša dolazeća poetska proljeća, susreti u praskozorjima, miris svježeg kruha i tek procvalih ruža.
Mi i grupa iz "Blata", Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.

Trg cvijeća







1986- e godine zavoljeh sjetu na obroncima pamćenja, tajnovitu bezimenost osjećanja, ples anđela i demona, bogova i muza, vrtlog strasnog zanosa i poetskih žalopojki, zagrljaj zrna vječnosti i iskre stvarnosti. U fikciji uma se ogleda privid praiskona. Mi ponovo na trgu cvijeća.
Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?

Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote.

U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti, ikona nad oltarom trenutka, mjenja se, širi u prostor nedohvatne dolaznosti.
U disonancama suzvučja poetskih dijaloga, ritmom srca skladam oratorij ljubavi,
pjevom nutrine se uzdiže do svetih istina.

Tvoj osmijeh i mekoća dlanova kovitlac uzbuđenja, krhkost zagrljaja i snaga vjerovanja, punina odbjegla iz praznine,
sitost poslije gladi za snovima. Još uvijek neumorni u traganju nestajemo u dohvatnim svjetovima, slijede nas galebi i oblaci.

Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se bijeli svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu.

Carpe diem... još jedan u nizu kotrljajuće ljepote.

Dijana Jelčić




eto nas opet na cvjetnom placu... bio je dan narcisa.

Oznake: umijeće vremena, trg cvijeća, sjećanja

Izgubljen i pronađen osmijeh srca...

06.06.2017.



Vojnovićeva ulica. Miris lipa i bagrema omamljuje svijest, budi sjećanja, odnosi u carstvo pamćenja. Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti. Koračam uranjajući u mirise nekih davnih slika, u melodje balada kojima smo slavili sutone u vremenu oluje ruža. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu tražeći sreću i izgubljeni osmijeh srca. Prisjećam se, davna jutra poezije, Lapidarij, Ružica Orešković, promocije zbirki pjesama „Osamnaest crvenih ruža“... "Odakle dolazi ljepota" ... pitala sam se u vremenu koje nazivam poezijom ruža… tragala za njenim izvorištem… tražila odgovor u snovima… u sjećanjima… u krhotinama čaša iz kojih ispijasmo ljubav... pod mostovima iza vrata zatišja… pitala se… možda je istina zapisana u nekom stoljetnom kalendaru… možda se dogodila u trenutku kada sam rođena… možda je ipak sve počelo davno, među zvijezdama… možda su suđenice prele, tkale i rezale tkivo naših života… možda je boginja sudbine svojom nevidljivom rukom zasadila klicu ljepote u našem ovozemaljskom perivoju… prelomila Mjesečev sjaj u naše boje… dozvolila zvijezdi ljubavi da svojim prahom dotakne tišinu… da uskovitla strune naših svemira… da zavrtloži spirale naših genoma… da se osjetimo… da u dubini pogleda prepoznamo izvorište sreće… i dogodio se susret na prašnjavom peronu jedne male postaje… bili smo djeca… odakle dolazi voda?... upitah… iz zemlje… odgovorio si… u dubini tvog pogleda se zrcalilo podnevno sunce…
događali su se sureti pogleda u davnim svitanjima na trgu cvijeća… u tvojim očima se zrcalila boja sna… moga nedosanjanog sna…
Dogodio se susret u kupeu vlaka koji je tebe nosio u dolinu mladosti… a mene u pustolovinu koja još uvijek traje… odakle dolazi voda?... upitah bojažljivo… iz zemlje… odgovorio si smiješeći se… u tvojim očima se zrcalio zenit ljetnog dana…

da, moćna je nježnost pamćenja.






Listopad 1986. Vratih se te davne jeseni i prošetah uspomenama. Ljubav me je dočekala na trgu cvijeća, ljubav odjevena u miris pečenih kestena i umirućeg lišća. Osjetih proljeće u srcu, renesansu osjećaja, lakoću postojanja. Ljubav, osjećaj koji sam utkala u pjesme, ljubav koju sam sanjala i živjela sama, te večeri, osjetih u povjetarcu, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke. Smješila mi se iz zrcala beskraja i pozivala me u pustolovinu jednog drevnog sna, jedne čudesne himne ljubavi. Naslutih osmijeh srca, osluhnuh šaputanje duše, zaustavih se pred Talijinim hramom i začuh glas koji je mjesecima bio tek žubor ponornice koja se probijala kroz kamenjar mojih neživljenih trenutaka.

"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."


Riječi Giordana Bruna iz knjige koju je neznanac odnio sa sobom iz vlaka koji me je odnosio u pustolovinu koja još uvijek traje. Osjetih lepet u tijelu, uzburkanost sna u sebi, sna koji živjeh godinama.

Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje nutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom, ali cijelim bićem osjetljivom osjećanju osjećaja.

Osjetih zagrljaj duše i materije, uđoh u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja i vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma, pronađoh izgubljen osmijeh srca, doživjeh osmijehe ćelija, osmijehe u kojima se kriju duše praotaca.

To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu, trenutak u kojem se osmijeh širio cijelim tijelom, erupcija sreće, krater u kojem je latentno životarila lava istinskog postojanja. Predadoh vlast svijesti moći srca, udomih sve želje i žudnje i osjetih sjedinjenje svih energija u ženu koja uistinu voli.

Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, postade rijeka optičkih varki u kojoj su svjesna zabluda i bezbroj laži određivali smisao i stav života. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi smijeh, te čudesne titraje svevremena.

dogodio se susret u jutru poezije… u katakombama Gornjeg grada… bio si dječak sa suncem u očima… šapnuh… bila si djevojčica s osmijehom Diane na licu… šapnuo si… dogodila se ljubav… san se pretočio u javu… stvarnost je postala poezija…

Dijana Jelčić...

ovo je djelić zbirke eseja „Umijeće vremena“ pisane dvadesetak godina… djelić povijesti naše ljubavi objavljen 2007- me godine na virtualnom nebu… često se vraćam tom štivu… prerađujem ga… dorađujem… ali njegova srž ostaje uvijek ista… pronađeno izvorište ljepote u svetom gralu… u kaležu života… u srcu… to je priča o ljubavi koja se događala u susretima i snovima između njih… zbirka eseja o filozofiji, fenomenologiji, psihologiji i fiziologiji ljubavi i umijeću njenog vremena… možda je jednoga dana pretočim u štampano izdanje… kao svjedočanstvo tvrdnji… ljepota se događa u očima promatrača…




Oznake: osamnaest crvenih ruža, Jutro poezije, Lapidarij

Igra trenutkom...

05.06.2017.





Ljeto 1986, naše naglo ljeto. Mogorjelo, vila rustika na obali zelene rijeke, kameni ostaci prohujalog vremena. tog trenutka scena tvoje monodrame. Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti, vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima, tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme, na obroncima sutona je tutnjao tvoj glas. Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa.

Još uvijek osmišljavaš iluzije tankoćutnošću tvoga pogleda, još uvijek je divno osjećanje tvog misaonog zavlačenja u srce mene pustolovke tvojim sanjarijama, tragačice po usjeklinama godina oko tvojih usana. Divna je ova nedodirujuća čulnost nevidljive niti koja nas sjednjuje svojim titrajima. Još uvijek uspijevaš zaustaviti nalete sjevernog vjetra u uvalu naglog ljeta ovjekovječenog u ovome ovdje i ovome sada.
Još uvijek slijevaš suglasnike i samoglasnike u riječi koje za mene imaju drugačije značenje, oživljavaš elan vital često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji, u krležijanskim dramama, u zagrljaju uvijek nove, tek rađajuće svjetlosti našeg postojanja u njoj.
Da dragi pjesniče, divno je što si došao i ostao u ekliptici moga Sunca, oplemenio ga sjajem tvojih očiju, obogatio snagom tvoje postojanosti u kreativnom univerzumu, u svijetu satkanom od struna umijeća umjetnosti.

Uz tebe naučih gledati srcem.


Univerzum uma







Trideset godina kasnije, druga scena, druga monodrama, isto osjećanje osjećaja. Divno je bilo gledati te odbjeglog iz stvarnosti, vidjeti tvoj sjaj pod škrtim reflektorima, tvoje čudoriječje je svetilo vrijeme, na obroncima sutona je tutnjala snažna tekstualnost Thomasa Bernharda, njegove drame pisane za tebe. Utjelovio si lik glumca Minettia, začudnu postojanost prolaznosti slave.

Čekanje u foajeu nedosanjanog sna,
u auli Talijina hrama,
u šapatu nadanja jecaj,
tiho opijelo moćnici
umjetnikove nutrine,
zaboravljen od zbilje
na sceni je
Sokratovom smrću
umirao glumac.







Promatrala sam tvoje oči,
u njima je živo kralj Lir
i glumac prognanik
iz glumišta velegrada.

Oko nas tišina,
tvoj glas je punio odaju,
kao ognjilo patosa palio osjećanja.
osjetih uzbuđenje,
kao u dane prvih susreta.

Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom, u predstavi, na dvoru u Helsingoru, Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, se pita:
»Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače»,

a mladi provincijalac, glumac,na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:
»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».

Kako tad tako danas nakon 45 godina, sada već stari provincijalac odgovara isto.
Zdenko Jelčić na daskama koje život znae govori tekstove koje su pisali: A.Camus, H.Michau, D.Diderot, F.Kafka, J. Šotola i Th.Bernhard.

Ponekad zaigra u filmu i Tv seiji.


Dijana Jelčić


Oznake: Hekuba, veliki odlazak, Thomas Bernhard, Minetti

Tramvaj zvan čežnja...

04.06.2017.



Neću zbilju, hoću čaroliju... mislila sam bježeći u san... gutala sam štivo Tennessi Willliamsa... uživala u teatarskoj predstavi i filmu... a onda se čarolija pretočila u zbilju... ljetna noć na terasi caffe Potepuh, promocija njegove i moje knjige... naša davna snoviđenja pretočena u štivo... ukoričeno odsanjano je postalo naše ovdje i sada...






Kao sanjačica
u tennessianskoj žudnji,
na platformi želja,
u viziji izmišljaja
iščekivah kraj
zbrkane prošlosti.

Bježah od
besmislenih razgovora,
od ispraznih dijaloga
akcentualnosti,
prepunih prislonjenica,
beznačajnih sintaksi
nabacanih u prostor
jurećeg vremena.

Kao Blanche DuBois
čeznuh za
ombulusom svijeta,
za mjestom cvata
lovora, bunike
i ljubavi.

Bez početka i kraja,
pripitomljena orkanom
odlazećeg dana
skupljah krohtine
bolnih uspomena.

Na žrtveniku sjećanja
lumin tuge,
nestajući
plamičak nadanja.

Iza obzora je
sijač zvijezda
prebirao po strunama
tišine,
iz zlaćanog oblaka
sjaj sutonske zvijezde
nježnom šutnjom
dotaknu nutrinu.

Kao lučonoša sreće,
stvorio slavoluk ka noći
bez mjesečeva srebra.

Na lazurnoj pučini
svićarica prosu
mrežu čuvarice
nedosanjanih snova.

Iz kobaltnog muka
izroni osjećanje
porculanskog sjaja,
preslika zaboravljenih,
uzbuđenja

Dijana Jelčić






Oznake: večer poezije, Potepuh, Mostovi pod kojima se budim

Prva jutarnja kava...

03.06.2017.




Prva jutarnja kava, poezija zbilje... trenutak tišine u kojem se zrcali vječnost... boja tišine ubrizgana u misaonu sliku, u ljepotu davne uspomene...






Došao si tišinom... govorio si tišinom... užgao ognjilo patosa tišinom... vidjeh tišinu u tvojim očima... zaogrnuta sjajem tvoga pogleda uranjam u kovitlac sjećanja… stojim na ušću Neretve… promatram horizont djetinjih mahnitanja… obzor davnih sanjarija… privid kamenog grada i naše buđenje u ljubičastom snu… u iluziji blješti drevno proročanstvo utkano u smrt zvijezde… umire samo što je lijepo… šapućeš glasom razbijenog lutka dolutalog iz galeije uspomena… jezikom vjetra u krošnji breze na obroncima vremena…

Sunce se ogleda u moru žudnji… oceanska pučina blješti rađanjem novog svijeta… na obzoru titra elegija nestajuće tišine… svjetlost bojom vjenčanice ovjenčava dan… sklada odu radosti dolazećim zbivanimja…

Pamćenje oslikava bjelinu istine... u prizmi uma se iskričava prolaznost prelama u rapsodiju nastajućih boja... u apstrakciji željene stvarnosti blješti ognjište želja… snovita Vestalka bdije na vječnom vatrom poetike umiranja i rađanja trenutaka… razigrana Venera nad plamenom ljubavnog žara… nad oltarom snovitih buđenja…

Na rondou rastanaka vjekuje blogoslov bogova… nevidljivim mačem režu gordijski čvor tuge… niti melankolije slijevaju u veselu bujicu ponovnih susreta…

U iluziji dana poslije umiranja svijeta vidim beskonačnost u konačnosti ovozemaljskih tijela... tek sanjanu boju u kristalima svete krvi... u bjelini izrastajuće ljepote zrcaljenje nedohvatne vječnosti... u Alephu odraz širećeg univerzuma snovitosti... u titraju graničja između klijetki i predklijetki osrčja bezvremenost našeg putovanja kroz vrijeme... našeg postojanja u bojama nepostojećim na paleti obićnosti...

Prva jutarnja kava, boja tišine, ponavljajući obred sretne budnost.


Dijana Jelčić







Treptaj oka

Oznake: prva jutarnja kava, boja tišine, uspomene

Snovita metaforika...

02.06.2017.



''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''
Oscar Wilde







Odsanjah noć u okrilju čuvarice Lunina hrama... koračah njenim lovištima... putevima obasjanim mjesečinom... kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...

Sviće… jutri na obzoru svijesti… udišem kišno jutro… dan u kojem se sretna budim… iz podsvjesti izranjana odsanjana pjesma… metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao bijela golubica lebdi na obzoru purpurne zore… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka… kao plamen svijeće na oltaru života… kao titraji njenog guguta se nižu još neispisani stihovi ode ljubavi… zazivaju mene sanjačicu utonulu u sjetu sjećanja… bude bjegunicu usnulu pod mostovima lijepih uspomena… u hramu trenutka anima candina ostavlja svoje znakovlje na žrtveniku vremena…

Sa tornja Platonije odzvanja zvuk jutarnjice… dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote… volim uzdrhtalost budnosti u njedrima pamćenja sretnih dana…
promatram obrise svjesnosti na obali imaginarnog jezera u kojem skrivah tek naslućene stihove pjesme nad pjesama… siluete kralja i zaručnice na zaslonu vječnih zanosa...

Nisam napisala pjesmu obsjena… nisam ispisala poetičnu zakletvu našem postojanju u moći sadašnjeg trenutka… neću poetizirati istinu koja se kao tankoćutan veo ovija oko budnosti… poezija se živi srcem… bezriječjem neizgovorljivosti i tihovanjem izričaja… iako mi kažu… njome se izriče neizrecivo ja pišem tek prozaičan osvrt na trenutak sretnog buđenja u okrilju metaforičnog sna…

Sjećanja, snovi, planeti vrtlože prostor vrijeme, plava ljepotica uzvraća ljubav, srce titra ritmom vremena... Ti si sišao sa slike... možda iz knjige... bio si pastir, mislioc, čovjek... odjenuo si odoru renesansnog pjesnika... na oltaru sna utjelovio ljubav... izbrisao slike strave i užasa... poezijom kapi osmislio rijeku vremena... divan osjećaj... tu si, tu sam... ima nas... !!!

Dijana Jelčić







Na oltaru sna

Oznake: Oskar Wilde, matafore, snovitost

Volim pepeo prohujalog vremena...

01.06.2017.



Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.

U noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti, oči pune zvjezdane prašine. Suze svetog Lovre, ostvarenje želja

Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju svevremena, ovjekovječila na žrtveniku života i osudila na trajanje u njenoj moći. Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao šum veličanstvenog mora, kao triptih vječnosti pretočen u ovaj tren postojanja ljubavi.

Dijana Jelčić… napisano ljeta 1986- og u drevnoj republici… bilo je to naše naglo ljeto... malo kičasto štivo, ali moje...






Napustila sam drevnu republiku i ostala sama između svjetova.

Tiho i elegantno kao crna pantera se spušta noć. Iz kobalta bezdana izranja svjetlost,
zrcaljenje prohujalih nemira.
Teške od zvijezda vise ruke svemira nad mojim prozorom.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj samujem,
ne znaš s kojeg prozora promatram zvijezdu padalicu, tvoj put meni.

Radost spoznaje, srcem odapet let ptice, u lepetu krila začuh tvoje ime.

Vidjeh viziju našeg naglog ljeta, začuh zvuk crkvenog zvona, odsanjah ponoćni tango.
Plesali smo na plaži, srce je mjenjalo ritam.

Ljeto se bližilo kraju, jesen je stigla s maglama i seobom ptica.
Na žrtveniku vremena zapalih svijeću.
Poezija kiše je objavila promjenu na dlanu sudbine.
Srce ja opet mjenjalo ritam.

U aureoli trenutka boja tvojih očiju, nagovještaj svitanja novog sna. Jantarna slova u ljubičastom sjaju dolazečeg jutra.

Došao si u moju zbilju buketom svjetlosti, tišinom, rapsodijom jesenjih boja i mirisom mladog vina.




Danas volim pepeo proteklog vremena oko tvojih očiju, volim tvoje trepavice taj čarobni veo iza kojega se tek naslućuje dubina tvoga pogleda boje zlaćanog sunca tvoje duše. Ozrcaljena u tvojim očima imam dva lica, jedno je satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta u ovom sretnom trenutku iz nježnosti tvojih pogleda odbacujući breme drevnog umora.

Noćas gledam kako zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u ljubičastom svitanju.

Dijana Jelčić






fotografija ... Jasna Marcelić


Volim pepeo

Oznake: dubrovnik, drevna republika, plaža hotela Excelzior

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se