dinajina sjećanja

četvrtak, 29.06.2017.

Vanitas motiv...



„Iza lijepe maske se šulja zastrašujuća smrt“ slika baroknog umjetnika je proizašla iz misaone složenice "Memento mori"… "sjeti se da ćeš umrijeti"… t
Ta nepobitna, ali tajnovita istina stoljećima doticana u filozofiji, književnosti, poeziji i slikarstvu … Ta vječna igra između života i smrti oduvjek zaokuplja čovjekov um…
A smrt?... ona ostaje još uvijek tajnom ovijena istina koja je, prije samog rođenja, upisana u čovjekov genetski kod… a bibliska mudrost šapat vanitas vanitatum et omnia vanitas... taština nad taštinama sve je samo taština… nije izgubila svoju vjerodostojnost ni u kojem vremenu... potvrđuje se u ispraznosti, površnosti, nekompetentnost, efemernosti svakodnevice... kratkotrajnost, nepostojanost, prolaznost, prividnost se skriva iza maske koju često nesvijesno nosimo na licima... krinke u kojoj se osjećamo branjeni od okrutne stvarnosti...

Filozofirati, znači učiti umirati, znači spoznati prolaznost i onu skoro nevidljivu granicu između biti i nebiti, postati je svjestan i onda shvatiti da je smrt stvarno nešto sasvim obično…


Kakvom smrti ću umrijeti?... ima li smrt različita obličja?... ta neminovnost svakog živog bića… ponekad poželim umrijeti tišinom sunoćja zbilje… njenim nježnim pretakanjem u veo ljubičastog sna… neprmjetno nestajati iz orbite doline suza i slijevati se u poljane vječnosti… postati osmijeh neba… oživjela želja… titraj nebeske harfe… rif svemirske gitare… zaplesati ples struna na satenskom zaslonu velikog svijeta… zaigrati ulogu anđela na sceni bezvremena…






Iz misaonog mahnitanja me izvlači zlaćana nit svjesnosti… odnosi u tvoj zagrljaj… ljubav je najnježnija obrana od turobnih razmišljanja…

Čemu tkati tkanicu neminovnog kraja?… Nepotrebno se uzdizati u sfere nedohvatne istine…

Jesmo li postojali u prevremenu?... Nevažno!

Zavolimo trenutak ove sretne budnosti… cijenimo ga u njegovoj uzvišenosti… kao što cijenimo sjaj Sunca koji nas hrani životnošću… čarobnost našeg ne znanja o broju koraka ovozemaljskim stazama je naša sreća… čudesnost te nejasnoće je opium za ljubav…

Ljubim te usnama koje ne poznaju strah… dok nas smrt ne rastavi… obećanje izgovoreno na oltaru svetišta blizine…

Hoćemo li ga održati?... Zar je to važno?...

Volim te sada… u ovom trenutku koji nestaje… volim te tišinom zemaljske istine, krhkošću tijela i mekoćom nutarnjeg svemira…

Možda ću te voljeti lahorom duše i onda kada postanemo samo dašak vječnosti…

Možda… ali to nije važno… zar ne?...

carpe diem ljubavi…

Dijana Jelčić






Skelet, vanitas simbol

Oznake: vanitas motiv, carpe diem

- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>