Samokritika...
Suština poezije je tišina... Koje li je boje ta nečujna istina eonske tajne?
Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli smo dušom njene bezglasne titraje, uranjali srcem u rapsodiju njenih boja, usnama kušali njen slad koji se slijevao grlom kao mlado vino. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom... Poetika zbilje je pomno razbijena tišina...
Tabula rasa... prazno platno neboje... ples bjeline ispunja prazninu... daruje joj obličje postojanja... događa se prelamenje svjetlosti... rađa rapsodija boja nepostojećih u duginom spektru... iz ambisa tmine izranjaju riječi... slijevaju se u jasnost... u miris, zvuk, okus, dodir... u nerazuman stih... u pripadanje pjesmi... u titraje Nikina stijega nad nesigurnim umom...
Kritika snovitog neba postaje pobjednikom… mislim, razmišljam osjećam nesuvislost htijenja… neumoljivost želje… posjednika uma nezrelog za himnu sreći, ljubavi i životu… ispijam udahe žudnji za moćnicom lirskog izričaja… ćutim plahost mnijenja… neumilnost istine… didaktika pjesništva je težak put ka osmišljavanju čujnosti … koračanje okrutnim jutrenjima osjećanja… nemilosrdnim sutonima osjećaja… neostvarenim snovima… neispisanim pričama…
Pobjeda je uranjanje u kakvoću bdijenja… zaobilaženje drumova količinskih podbačaja… ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje entropije, zgušnjavanja u nagomilavanju istosti… nedostizanje kaosa nerazumljivosti…
Možda je istinski put ipak utapanje u matici ljubavi… toj dobroćudnoj kritičarki izričaja… izlaženje iz krletke ograničenih mogućnosti… sučeljavanje sa zamišljenim nemogućnostima… sukobljavanje sa strahovima na bojišnici prošlosti…
Tek kad smo svijesni istine da niotkuda ne postoji dosežemo ono značajno kamo želimo dospjeti… tek lutanjem pješčanim dinama učinjenih grijeha… odmorima, u krajolicima opustjeih srcovida, stižemo do oaze poetskih sanja…
Možda je tako… ne znam…
Još uvijek nisam pronašla riječi kojima bih opjevala lepet leptirovih krila zarobljenih u mreži uma… još uvijek nisam pronašla riječi kojima bih oslikala let kroz snove... još uvijek nisam dotakla oltar Erato hrama... još uvijek se samo igram snovima lebdeći kroz kraljevstvo poezije... sanjajući slijetanje na Parnasu... sanjajući trenutak poetskog buđenja...
Možda jednoga dana, slično Kazimiru Malevichu, prazno platno uspijem oslikati peludom misli... možda dosegnem istinsku budnost u mreži snovitosti, u mreži ćutljivih snova.
Dijana Jelčić
Oznake: kritika poetskog uma
|
