Pod lipama... bulevar u glavnom njemačkom gradu, ime je dobio po lipama koje rastu cijelom njegovom dužinom. Šetnja, omamljujuć miris i pjesma... Marlele Dietrich je opjevala to prastaro šetalište...
divna uspomena... i poveznica ka gradu na Neretvi. Čapljina... u proljeće pred prozorima Zdenkove rodne kuće se širi miris lipa u cvatu...
Predvečerje… sunoćavanje dana… osluškujemo poeziju kiše... u krošnji stare lipe se u kapima prelama sjaj bijele svjetlosti… isprepliće sa tek nazirućim cvjetovima… obećaje ljepotu, nježnost mirisa koji opija sva osjetila… iz kaleža života ispijamo ljepotu… gasimo žeđ za davnim snoviđenjima… omamljuju nas snoviti prividi prohujalog vremena… Iluzionist se igrao šeširom… izlijetale su bjele ptice… promatrala sam predstavu tajanstvenih sjena… divila se spretnosti magije… povjerovah u njenu moć… poželjeh nestati u prividu… jedino je šum krila preplašene ptice bio stvarnost… odvraćao me od nestajanja u mistici vjerovanja…
Jesam li jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?...
Možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obećanje ovom trenutku… možda sam umrla suzama neba i rodila se na vlati trave… Osjetih prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena…
Koliko li se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… osluhnuh zov zemlje… oćutih oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svjetla i svjetlosti…
Iluzionista ne odaje tajne svog umijeća… iz kaleža keltskog vjerovanja vadi suzu vječnosti… daruje mi sunčani sjaj na obodu kristala… iz njega izranja pogled… ljepota jantara… privid se kao mekani veo ovija oko svjesnosti… magija djeluje… putujem tisućljećima… i vraćam se u tvoju blizinu… sretna…
Neretva teče… dolazi iz vječnosti i odnosi trentke u ocean snova… šumi, romori, daruje nam sjećanja, budi čuvare pred zamkom uspomena… oživljava mirise, boje, zvukove, zagrljaje i poljupce… slike urezane u koru stare Lipe… srca umorna od vrtloga ljepote slute odmorište u tišini sutona… iza nas je ostala tišina močvare… lutali smo smaragdnim rukavcima velike rijeke… slušali pjev barskih ptica… pod Lipom pronalazimo smiraj nemirima uzburkane osjećajnosti… volim tvoje dodire otrgnute iz poezije kojom si opjevao dolinu tvoje mladosti… osjećam… Arkadija se krije u srcima… živi u nama tragovima ispisanih legendi… lišće titra zvukom Panove frule… sklada odu ljubavi koja bdije nad našim životima… ti i ja u vihoru prolaznosti ostajemo postojani u vjerovanju… sudbina nam je darovala zanos tisućljetnih traganja za istinom… svibanj se kortlja tračnicama ka mjesecu lipa… pod Lipom se gomila sreća… šutimo… riječi su nepotrebne… vjetar donosi zvuke naših davnih šaputanja… déjŕ vu… daruješ mi davno darovanu blizinu… prisnost iznjedrenu iz dolazećeg ljetnog solsticija… miris Lipe se pretače u ikonu susreta na obroncima mladosti… u ciboriju trenutka blješti zlatna hostija… svetost ljubavi… zagrljaj naših sutona i svitanja.
