dinajina sjećanja

četvrtak, 04.05.2017.

Lice tišine...




Moć sadašnjeg trenutka... naše naglo ljeto i Hutovo blato i naša desetljeća osluškivanja tišine... izbrisali smo lice tuge... i naličje tugovanja... ostala su lijepa sjećanja... i tišina močvare koja oplemenjuje dolazeće vrijeme... i istina ... u odaji zrcala i odjeka čujem još uvijek neizbrisano lice tišine... rekoh Mariti.

Draga moja,koliko sam toga jednom mislila napisati upravo o Hutovu blatu,o magičnoj moći prirode i divnih doživljenih trenutaka...Tvoje i njegovo naglo ljeto, a moja je bila jesen... prisjetila se Marita



Ti čuješ moju tišinu... bila si u njenoj odaji... Hutovo blato je uistinu carstvo ljepote i tišine... mi smo se vozili čamcem... u jednom trenu je lađar zaustavio plov i rekao slušajte... šutjeli smo... prvo nisam čula ništa, a onda polako začuh muk prostor vremena... tajac prirode... moć tišine...

Ovaj dijalog smo vodile pri prvom susretu na obali zelene rijeke. Marita je na FB zidu pročitala moju, u jesen 1987, napisanu pjesmu...tada još nisam imala računalo, svaki rukopis sam signirala dušom... a onda 2007 počela prebacivati u virtualu...







Jakovljeve ljestve...

Što joj je kazivalo podne toga dana?
Život pod groznim suncem...
Korito rijeke vremena bez poezije kapi...

Bila je žedna na izvoru, u zenitu sparnog dana,
pod rascvjetalim suncem mrak,
slijepilo osjetila...

Zalutala je u močvari nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce, a uokolo tama,
željela je slušati tišinu, a uokolo zvuci tuđih života,
željela je sanjati, a budili je krici prošlosti.

Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima
ona krenu rijekom bez povratka.

Na rubu svijesti začu glas Hesseove istine:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš se bojati.
Moraš voljeti... Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"


a onda ponovo zvuci tuđih života,
oko nje mrak, u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
a ona još nije vidjela sunce.

Začepila je uši i šapnula...

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora, u tmini kao ova,
pozdravljam tvoju zvijezdu, tvoj put k meni...


i pružila ruke ka naslućenom suncu,
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan,
među prstima pramen njegove kose.

Jedan svjetli pogled izroni na obalu mraka
i dotkanu je kao vjetar u zenitu sparnog dana. ,

Opijena blagošću njegovih očiju ona zaboravi put nazad...

Čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom... čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca.

Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju,
jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima,
a rijeka bez povratka je
oživjela ljepotom prohujalih dana...

I ja sam živjela u Arkadiji,
pomisli, gledajući kako laste odlaze.

Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi sreće na obrazima.

Kiše su počele.......a oni su spavali na jastucima želja.

Vjetar je podigao zastor vremena, da daljina bude bliža.

On joj je mjesečinom blažio tugu rastanka...

Ispijali su vino sreće...suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja,
jedini trag na njenoj postelji...

Njihovo vrijeme je započelo tišinom,
uramljeno susretima, rastancima i pismima...

a onda je

Orionovo zvježđe prosulo zlaćanu prašinu,
Jakovljeve ljestve među srcima,
ljubav je stvorila dvorac među zvjezdama...

Mliječnom stazom povezani,
u krugovima sna sjedinjeni
više se nikad nisu morali rastajati...

Dijana Jelčić





evo i dodatka... danas na blog.hr je zatitrala moja 1010 objava... (mnoge objave sam izbrisala... mea culpa) ali ova brojka 1010 titra moć mog duplog tetrakisa... i Pitagorinu molitvu ... a na FB zidu se javila Marita...

Hvala ti Dijana na ovom podsjećanju! Imaš pravo,magične su te močvarne tišine. Daju osjećaj pripadnosti nekom drugom svijetu...za nas stvorenom,magičnom...mističnom. Nadahnjujuće i iscjeljujuće! I u ljeto...i s ranom jeseni. I da...oni koji su u krugovima sna sjedinjeni...nikad se ne rastaju. Ljubeći pritom sve nadolazeće patnje i boli! Uljepšala si mi dan! I ne samo ovaj!... sretna sam...

Hvala ti draga Marita... veselim se skorom susretu u dolini zelene rijeke...







Oznake: lice tišine, naglo ljeto, jakovljeve ljestve...

- 07:17 - Komentari (42) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>