Rat svijetova...

30.04.2017.




U mojim zrcalnim neuronima se smiješe lica, ali ja u njima, odrasla i vjerujući da sam osvještena, zaboravih djete u sebi, pa ne prepoznajem i ne razlikujem više osjećaje. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života.
Kako prepoznati iskrenost u osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu? Tko će na koncu ubiti kralja?

Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom... Pomilovao me noćni lutalica i odveo na obale oceana sna. Sanjala sam osamnaest crvenih ruža, miris mladosti i budućnost u celofanu. Nestale su granice među svjetovima, daljina je postala blizina. Savršenstvo kruga, peta dimenzija postojanja, uranjam u dimenziju ljubavi. Na pučini odsjaj mjesečine i tvoje lice... i tvoja pjesma ... poezija suza... Tu si iako te nema... Ljubav je energija, ne gubi se, samo mjenja oblike... nestaje privid neostvarenog sna... blješte oči dječaka boje snova... sjećam se početka, susreta i prvog poljupca... zlaćana spirala titra među srcima...budi me poezija kiše... u vazi buket uvelih crvenih ruža prisjeća na vrijeme kojeg nije ni bilo...
Umrli bi da se nismo susreli...


Ljubav je osnova na kojoj se stvara istinska ljudska zajednica.
Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Što bi se još moglo dodati toj višestoljetnoj misli? Mislim da ništa više nije potrebno, znati ljubiti znači ostvariti savršenstvo duha, osmisliti svoje postojanje u univerzumu, osjećati i osmisliti sebe, svoje osjećaje i sve svoje čine.
Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, obilježje našega karaktera.

Razgovarajmo o ljubavi






Mi smo uvjereni da sami, svijesno donosimo odluke i da onda dosljedno njima djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što smo odlučili, nego se svjesno odlučujemo za ono što već činimo.
Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u čovjekovom mozgu došao do zaključka da u čovjeku ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", koje komunicira s mozgom prije čovjekove svijesne odluke.
Pogledajte gornju sliku i recite sami sebi koga vidite na njoj. Vidite li na njoj mladu lijepu ženu ili staricu?

Zagledajte se dobro i vidjet ćete da osoba na slici mijenja izgled. Sa slike vas pozdravljaju i mlada žena i starica. U vašoj glavi se upravo događa oluja, rat svjetova, revolucija.

Ova Libetova tvrdnja je izazvala revoluciju u neuroznanosti i psihologiji, pro i kontra diskusije. Istraživanje djelovanja mozga se nastavlja, mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi naš um, ali naslućujemo da će tek oni koji nauče misliti i gledati "srcem" razumjet priču koju nam mozak, posredstvom našeg utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Penfield


U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o djelovanju mozga i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.

Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.


Poezija izrasta iz osjećaja koje ne znamo i ne možemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade?
U čokoladi samoj ili u mojoj glavi?
Zašto ja ne volim čokoladu?
Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar
odsvirao requem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnio pepeo strahova
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.


Poezijom pričam priču o oluji u mojoj glavi, o revoluciji izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju zamrzlu rijeku punu strahova.
Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju suza?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?


"On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu ali
ja sam umoran
budi kraj mene
budi tu
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam"


Pišući poeziju pronalazim odgovore u tvrdnji da se u univerzumu uma iz trenutka u trenutak događa revolucija, vječni i neprekidni rat svijetova. A ljubav, ta čudesna droga opija u isto vrijeme dva mozga i dva srca. Ona izrasta iz dva različita materijala u nevidljivi svjetleći trag kojim se jedno biće ogleda u drugome.

"Zatvorih njegov šapat među dlanove
i podignuh ruke ka izlazećem suncu
i vidjeh dva srca sjedinjena
u ratu svijetova."


Da, rat svijetova, ta čudesna revolucija se događa u našim glavama, tu u maglovitom oblaku snova se odvija cijeli naš život.

Dijana Jelčić






Revolucija u našim glavama

Oznake: mozak, paralelni univerzumi, rat svijetova

Nebeski rapsod...

29.04.2017.




Prostor i vrijeme nadahnjuju maštu kao nijedna druga znanstvena tema. S dobrim razlogom. Oni su arena stvarnosti, samo tkivo svemira. Cijelo naše postojanje - sve što činimo, mislimo i doživljavamo - događa se u nekom prostoru tijekom nekog vremena. No znanost još pokušava razumjeti što prostor i vrijeme zapravo jesu. Jesu li to stvarni fizikalni entiteti ili tek korisni pojmovi? Ako su stvarni, jesu li fundamentalni ili izranjaju iz još dubljih sastavnica? Što znači reći da je prostor prazan? Ima li vrijeme početak? Ima li strijelu, koja neumoljivo pokazuje iz prošlosti prema budućnosti, kao što bi se reklo prema svakodnevnom iskustvu? Možemo li manipulirati prostorom i vremenom? U ovoj knjizi slijedimo tri stoljeća predanih znanstvenih istraživanja u potrazi za odgovorima, ili barem slutnjama odgovora na ta osnovna, duboka pitanja o prirodi svemira... Brian Greene




Na obali oceana osluškujem šum vjetra u krošnji prastarog bora. Čujem šapat njegove krhkosti, gubi se u zagrljaju pjenušavog vala i hridi vremena. Vjetar je moćnik visina, vladar nad jarbolima u stihiji vječnosti, izgubljenih galija. Postajem ukrotiteljica vjetra sa orkanskih visova, pripitomljavam razularenost, zaustavljam njegov bijes. Uranjam u vrtlog spiralne dinamike, postajem moćnicom njegovih pokreta.

Zlaćani zavijutci, tanane superstrune, titrajima nebeskog orkestra sviraju tankoćutnu simfoniju univerzuma. Ona inače nečujna glazba nebeskih sfera odzvanja kao preludij ka Bachovim sonatama.

Muzika iznjedrena iz uterusa kozma, iz neobuzdanog kaosa uranja u čujnost. To vjetar, taj nebeski rapsod, liječi nutarnju gluhoću.

Pitam se jesu li veliki skladatelji, kao davno Pitagora, uistinu čuli te akorde? Je li Mjesečeva sonata uistinu odjek titraja mjesečine?
Koji nebeski zvukovi se kriju u odi radosti?

Da, treba razumjeti govor neba, slušati jezik oblaka, munja i gromova. Tada strune nebeske gitare stvaraju riffove koje sretan glazbenik ispisuje zemaljskim notama.

Koji se istančani tonovi se kriju u poeziji drevnih oceana. Mogu li se zvuci morskih orgulja pretočiti u notospis crkvenih orgulja?

Promatrala sam igru boga vjetra i sjeverne zore... aurora borealis titra rapsodijom boja.

Čuju li sretnici tu drhtavu glazu?...

Dijana Jelčić





Nebeski rapsod

Oznake: tkivo svemira, simfonija univerzuma, nebeski rapsod

Rapsodija vremena...

28.04.2017.



"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji." sjećanje na Pitagoru...






Vođena Descartesovom izrekom, cogito ergo sum, mislila sam, ako pronađem vrata vremena, ako osjetim početak onda je negdje u daljini vidljiv i kraj. Bila je to zabluda, neznanje, neosjećanje. Damaiseva tvrdnja, osjećam, dakle postojim je dokaz slijevanja misli u osjećaj koji pamtim. Nježna je moć pamćenja.

Misaonim ulaskom u svemir uma pred nama se ukažu zrcala iz kojih nam se smiješi prošlost.
Zatvorih oči i u zrcalnim neuronima se pojavi slika čovjeka obučenog u bijelu lanenu odoru sa citrom u ruci.
Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Shvatih, ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi misli u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa.

Uranjam u privid. Stojim podno Parnasa pred Apolonovim hramom gdje je Pitagora često podučavao učenike.
Sjetih se satova iz filozofije, sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.

Kako je Pitagora znao ovo što mi danas osjećamo?
Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja nikad ne prestaje, mi, tek u ovom trenu, postaje jasna.

Zašto je odabrao Apolonov hram za sastajalište?
Možda zbog Muza koje su se tu sastajale?
Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište?

Možda zbog Pitije koja je tu svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove titraje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta?

Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha.
To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one sjedinjuju u nietzscheansku istinu o nama.

Pitagora je na tom mjestu osjetio sjaj božjeg oka, svjedočanstvo zakona zlatnog reza. Vjerovao je da tu završava i da iz njega započinje dinamika zlatne spirale, niti koja dokazuje našu nedjeljivost od kozma.

Pitagora je, nakon što je duboko proučio prirodu brojeva, utvrdio da kozmos pjeva i da je stvoren na harmoničan način i bio je prvi koji je sveo kretanje sedam planeta na ritam i melodiju. (Hipolit, Ref. I, 2,2, Dox., str. 555).


Oćutih vrtloge nebeskih tijela, titraje super struna, zrcaljenje matematičke etike, tonove Bachovih sonata, začuh simfoniju univerzuma koju inače ne čujem jer sam dio nje. To je uzrok što ne mogu razlikovati simfoniju tišine od tonova misaonosti.

Nedokazivost istine se sanja. U carstvu nutarnje tišine sanjam rapsodiju vremena.

Dijana Jelčić




Podno Parnasa

Oznake: Pitagora, glazba nebeskih sfera, rapsodija vremena

Vrijeme čekanja...

27.04.2017.




Čekanje je ružna riječ. Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje bez pomaka. Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, živim vrhunac samoće. Mnemozina, majka muza, boginja pamćenja, rijeka lijepih sjećanja,
poezija uspomena daruje snovitost zbilji. Nad nama modrina beskraja, ispred nas bonaca tišine, besprijekorna geometrija izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti,
ruke spletene u buket zagrljaja. U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti, nad ušćem Neretve suze Svetog Lovre, treptaj oka pun zvjezdane prašine i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”. Živimo trenutak, kao da sljedeći neće doći.






Čekala sam, bila sam Vladimir, možda Estragon, svijest je čekala nedolazećeg Godota, a duša živjela u Luninom hramu satkanom od mjesečine i sjaja Sunca, od ljepote prohujalog vremena.
Ljepota se krije u očima promatrača... moje oči su bile osjetljive, a svijest se zanosila riječima iz davno pročitanih priča.
Snovi su donosili poruke iz podsvjesti, iz lednice zatomljenih sjećanja.

Osjećala sam hladnoću zaleđenih uspomena, sedmodnevicu nastajanja, strah od svanuća osmoga dana.

Vrijeme čekanja na nešto bezimeno je hipnotiziralo um. Ples iluzija ga omamljivao. Magija noćnog lutalice opsjedala osjetila. I nebo je plakalo suzama neostvarenog sna.

Iznenada je kiša, koja je četrdeset dana padala, prestala.

Iz pjeska i pjene je izletila bijela golubica. Zobala je zvijezde, zaustavljala vrijeme čekanja, vraćala dan.

Osjetih u srcu raspuknuće boli, zrcala ništavila, otapanje lednice i uranjanje u neodređenost puteva dolazeće zbilje. Ostali su samo kraki rezovi nepostojanja, kao ožiljak, kao znamen isplakanih suza i nepovarta prohujalog vremena.

Umjesto mjesečevog sjaja na obzoru jutrenja su zasjale oči boje sna.

Dogodila se ljubav. Vrijeme čekanja, to pasivno trajanje ni u ćemu, je opozvano.






Čitala sam knjigu, sučeljavanje dva znanstvenika o dimenziji prostor vrijeme. Sretna sam što živim ovdje, u pravom smislu riječi ovdje na planeti, među ljudima koji nesvjesno u sebi nose čežnju za događanjima, za pokretom iz kojeg je sve drugo u nama i oko nas nastalo. Ta skrivena, često svjesno nespoznata čežnja je razlog da je čovjek najsretnije i najuravnoteženije biće među živim bićima, jer on u sebi nosi energiju početka i svojom nutarnjom ravnotežom živi u ritmičnom sjedinjenju sa svim događajima oko njega i tako održava harmoniju univerzuma.

Osjećam kako sve što se oko mene događa prepoznajem u sebi samoj i spoznajem... nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Samo sam čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećanja. U trenutku koji vidim nutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s količinom onoga što je već prošlo. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje život. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura života je Proustovo Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijediti tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost i sanjati budućnost. Gubljenje dodira s vremenom je trenutak smrti. Tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.

"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam, vrata mog vremena.

Dijana Jelčić





Vrata vremena

Oznake: vrata vremena, vrijeme čekanja, trenutak

Što je vrijeme?

26.04.2017.



Opet je proljeće i eto nas pred još jednim Festivalom znanosti – već petnaestim. Tema je jedna od najuniverzalnijih kategorija – vrijeme. Vrijeme u koje smo svi uronjeni, tu rijeku bez povratka, uzrok svake mijene. Jer sve teče, pantha rei (Heraklit). ...

U fokusu razmatranja svetog Augustina je vrijeme. On se pita što je vrijeme? Znamo da prošlost više nije, a budućnost još nije, kaže Augustin. Pitajući se gdje su ipak prošli i budući događaji, zaključuje da oni postoje jer čovjek o njima može nešto reći. Drugim riječima oni su na neki način sadašnji događaji. Kad pričamo o prošlim događajima, ne izvlačimo iz pamćenja same stvari, koje su prošle u nepovrat, «nego riječi koje su se rodile iz slika tih stvari koje su prolazeći utisnule u dušu kao neke tragove preko osjetila.

Postoji vrijeme za sve...» (Ispovijesti, isto, str. 227)





Bili smo u Figuerasu... kupili repliku Dalievog nacrtanog vremena... njegova vizija dokazuje ... Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj.
Što je uistinu vrijeme?
Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi.






Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila. Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa šefom i suradnicima.

"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.

"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof

Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.

"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.

"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.

"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.

"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane. S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna. S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.

"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti. "Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.

"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.

Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.

"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko nemože oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." govorio je tiho, ali odrešito.

"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih moju davnu misao vremenu.

"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Bude te li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." poduči šef kao i uvijek mirnim glasom, a onda nas ponudi pićem.

Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iza kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh ćestica kraljice neba, a šef podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče:

"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja."

Pričinja mi se nebo se raduje mojim pustolovinama,ponekad kišom tuguje na obroncima jave i poziva me u da se vratim u trenutak, da završi nepotrebno čekanje na ludost proticanja časaka jer prave stvari se događaju i nikada ne ponavljaju u bojama vremena. Onda mi se pričinja da su u jednom sutonu umrle tišine i da se pred mojim očima šire samo jutra razigrana, da su sve staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja.

Dijana Jelčić... djelić iz zbirke... Umijeće vremena...





Što je vrijeme?

Oznake: festival znanosti, boja vremena, sretan trenutak

Došli su sa cvijećem...

25.04.2017.



suncem i osmijesima... dragi prijatelji... vjenčani kumovi... Vlasta i Braco Šuljić...





Na sudbinskim putevima su ostali tragovi naših koraka. Isprepletale su se misli, osjećaji, osjećanja, umrežavali razgovori, pretakali u sjećanja. Pamtim sva naša previranja, te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza tuge i radosti. Stajali su uz nas u hramu u kojem izovorismo sudbonosno „da“ dok nas smrt ne rastavi. Zajedno smo prolazili Scile i Haribde. Mi i oni, četvorka koja je savladala sve moreuze životne pučine. A bilo ih je. Da, gomilale su nepravde, koje možda i nisu bile neporavde. Odrastali smo u nadanjima, željama, čežnjama i znatiželjama, slušali smo tišinu neizgovorljivih patnji, čuli smo glasove nutrine, bezriječne vapaje strahova koji možda i nisu bili strahovi. Bili smo uvijek tu iako smo bili daleko. Bili su uvijek uz nas. Daljina nije izbrisala prisnost. Dugi telefonski razgovori. Telefon je zazvonio onda kada je glas prijatelja bio zadnji tračak umirućeg Sunca. Kotrljalo se vrijeme, novac je nestajao u eteru. To nam nije bilo važno.

Dolazili smo i onda kada nitko nije dolazio u grad pod granatama. Jedrili smo arhipelagom ljepote i osluškivali pucnjavu u kanjonima pakla. Promatrali let metalnih ptica na kanalom zalazećeg sunca. Zasjenjivale su sjaj, rušile povijest Mediterana, a mi smo vjerovali u ljubav. U podrumima smo iščekivali smo kraj pucnjave. I sa njima, u gradu pet bunara, dočekali kraj oluje, svetkovinu oslobođenja iz kanđa neljudskosti.

Nasmijavali su nas kada smo stajali na rubu bezdana, pjevali su nam ljubavne balade kada smo stajali na vratima smrti. Prolazili su kroz zimske oluje da bi na obronke Alpi donijeli miris lavande i mandarina. Osmjesima su brisali naše suze, darovali nam eliksir samoizlječenja. Zajedno smo izgovarali molitve i zahvalnice anđelima i njihovom bdijenju nad našim životima.

Desetljeća su prohujala u trenu. Još uvijek smo tu. Oni i mi, vjetar je ledio njihov put ka nama, a oni su nosili sunce u duši i stigli u naš mali raj.




Stajali su uz nas i pjesmom blagoslovili dvadeset i pet godina braka, istom onom pjesmom kojom su posvetili naše „da, dok nas smrt ne rastavi“.

prijateljstvo je to... ljubav i život u ovitku sreće...

Danas su opet došli... usrećili nas... i potvrdili istinitost mog davno napisanog teksta...

O prijateljstvu


Dijana Jelčić





Oznake: prijateljstvo, ljubav, život

Vikend i sjećanja...

24.04.2017.




Iza nas je Noć knjige, dan planeta Zemlja, ljepota pisane riječi, divota druženja sa pjesnicima uzvarelost doživljaja. Bili smo u Dubravi ... poetska večer Slavonija u krilu Zagreba... Zdenko i ja smo govorili pjesme iz moje neobjavljene zbirke Pelinjak, rukovet gorkih stihova... pjesme napisane devedesetih godina prošlog stoljeća...
Vukovar i Samo će ravnica znati...




Bili smo i u Amruševoj 1 na promociji dviju zbirki pjesama... upoznali smo blogericu @Franka Fani Kohn... veselu pjesnikinju iz Grada... Zdenko ju je pozdravio Orsatovim govorom iz Vojnovićevog "Allons Enfants!"


„Ukrcajmo se, ponesimo barjak Svetog Vlaha, pa odjedrimo…galebi i oblaci će nas pitat „Ko ste? Koga ištete? A jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da sakrije slobodu!"


Sjetih se ovog davno napisanog teksta... Odaja tišine





I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom svetokrugu okana zacrta znamen crnog golgotskog križa." (Aloysius Bertrand: Gašpar nočnik / Gotička soba)

Pjesma u prozi se osvješćuje i rađa u samom činu pisanja i zaobilazeći ustaljenu rimu postaje svjedočanstvo licentie poetike. Otkrićem Bertrandove, godinama zanemarene, knjižice Charles Baudelaire oduševljen sluti

"čudo pjesničke proze koja bi bila glazbena bez ritma i rime, dovoljno gipka i dovoljno izražajna da bi se prilagodila uzbuđenjima duše, lelujanjima sanjarenja i nenadanim trzajima savjesti,"








Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće ne povrijeđujući izvor, kako odstupiti od poznate verzije da pri tome inspiracija ne dobije heretički prizvuk.

Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti autorovu dušu, disanje njegova srca, snagu izričaja i pretvoriti je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog nutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.

Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke. Sjećam se vremena oluje ruža kada sam u svakoj noćnoj leptirici naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti.

A onda je iznenada sa slike na zidu sišao osmijeh u moj svijet. Zaustavio se lepetom krila noćne leptirice na laticama duše, na vratima svijeta satkanog od samosažaljenja, strahova i tuge i otvorio srcu put oslobođenja od noćnih mora. Danas uranjam u sliku gotičke sobe i osjećam secesiju duše, uvijek novi zagrljaj mudrosti i znanja, uvijek novo iskrenje noćne tišine.

Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljica rose. Sletaju na moj dlan i ostavljaju kristale iz kojih izrasta ljubav u svoj svojoj ljepoti i pita me, gdje ti je duša?

Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona ostaje tu u zlatnoj koljevci od snova, ona je uvijek tu i čeka da je ponovo povedem u carstvo sanjajućih knjiga.

Dijana Jelčić



Oznake: NOĆ KNJIGE, dan planeta Zemlja, poezija i sjećanja

Kristalna kocka vedrine...

22.04.2017.



Grad sunca... prijateljstvo... ljubav... izazov ovom postu je odličan post i komentari naše blogoprijateljice @Pozitivka...

“Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.”
Tin Ujević

ovaj Tinov citat je moto mog trajanja na blogu... odmor za umorna srca pretoćih u dinajina sjećanja... mostovi pod kojima se budi dinaja... tako me zovu prijatelji iz djetinjstva i mladosti... pokušavam zadržati Homo Ludensa u sebi... budnog... naš realni život je pun uspona i padova, kao i životi svih ljudi na svijetu... a virtuala... eto želja mi je da moj blog bude Tinova kristalna kocka vedrine... :)






Poezija pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Pjesma ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti poete, ona je njegova snaga, njegova volja, želja, ponekad neostvareni san.
Moj san o stvaranju grada sunca u ovom čudesnom univerzumu se jutros, čitajući vaše komentare, počeo ostvarivati. Odgovaram vam stihom.




Civitas Solis...

Pod sunčanikom izgara dan.
Pepeljasta svjetlost razotkriva
tajnu prolaznosti.
Nad humkom dana pjesma Hoefora i siluete Eumenida.

Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra misli i osjećanja,
dana i noći, Sunca i mjesečine, godišnjih doba,
žrtvonoša, pravednika i trenutaka.

U gradu sunca, u sjaju sedam prstenova,
na sceni teatara vremena gala predstava.

Premijera. Reprize neće biti.

Nad nama nebo prepuno legendi,
sazviježđima ispisani mitovi,
utjelovljena božanstava.

U nama božja iskra, bitak svjetlosti, srž dobrote.

Vječnost zaziva radoznalost,čežnju za otkrivanjem tajni,
vjerovanje u starenje duša i njihove seobe.

Ljubav, svećenica sunca, nerazotkrivena misterija,
nedodirljiva, neuništiva, promjenjiva,
vjekuje u pričama, snovima, u tugama i žudnjama.

Razotkriva se sjajem zjenica u vidokružju, u drhtaju srca,
u sutonu i jutrenju kaplje s neba,
izranja iz mora, svjetluca u pjesku, titra u zraku,
u nama.


Dijana Jelčić... zbirka pjesama "Nestvarno stvarni" Kultura snova, Zagreb, 2014




I dodatak za @Mekona... naš plavi planet... kugla Puna sklada danas slavi svoj dan... u njoj neka iskrikristalna kocka vedrine...




Dogodilo se prije početka vremena, dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodio prostor, da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek. Jedna je malena svjetleća točkica, dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda, zatitrala i raspukla se čudesnom snagom u miliarde iskrica koje su zaplesale svoj vječni ples beskrajem božjeg sna i počele stvarati svemir.
Iz ljubavi i s ljubavlju plavoj ljepotici, ZEMLJI, zemlji koja nas hrani i njeguje, koja nam oprašta, koja se samo ponekada pobuni vulkanima, potresima, poplavama, njoj u čast napisah ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak ljubavi prema grudi zemlje u kojoj ću jednoga dana počivati.

Ecce Terra


slike... Ivan Rabuzin i Fabergeova pisanica

Oznake: blog, civitas solis, Campanella, blogosfera

Univerzum svjetlosti...

21.04.2017.



Helen Keller

Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim nutarnjim očima i slušati nutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno nutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.





Svijetlost koju vidimo u sebi je nešto kao dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta. Knjiga vrijedna čitanja.






Univerzum svjetlosti… svemir boja… ljepota utkana u tkivo života… opijena ljepotom ovog jutrenja pitam se, koju boju ima vrijeme… koju život… koju ljubav?...

U spektru nepostojećih nijansi pronalazim boju vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan… njeni titraji se u prizmi svijesti prelamaju u osjećanja… osjećam neopisivost colorita koji me opija… čujem rapsodiju omamljujućeg aquarela koji se zrcali u spoznaji… promatram bjelinu kapi vode… čistoću fontane u kojoj se ogleda vječnost… i crninu umirućih zvijezda… dvije neboje na šahovnici svevremena… uklesane u mramor u kojem titra nevidljiva nijansa duše… gledam kamene kipove koji ovijeni sunčanim sjajem skladaju balade prolaznosti… vidim na tisuće prelomljenih zraka u kristalićima aure koja ovija trenutak…

Koju boju ima moja misao?... koju ovo osjećanje koje izranja iz znatiželje i čuđenja?... postoji li boja bezvremenih putovanja vremenom?...

U sinopsisu ovozemaljskog života postoji deskriptivna simbolika refleksije svjetla… mjere valnih duljina… ali vidimo li mi isto?… doživljavamo li teoriju istim titrajima nutrine… lepršaju leptirići u našoj glavi istom frekvencijom?... prelama li se sunčani sjaj pod istim kutem u našoj spoznaji?...

Qualia… ono nedodirljivo i neopisivo u nama priča nenapisanu priču o unikatnosti univerzuma našeg uma… o neusporedivosti naše čulnosti i čujnosti… o fenomenologiji naše percepcije… o svjedočanstvu da i slijepi osjećaju boje…

Univerzum svjetlosti je snovita bajka vječnosti… otkriva nam mnoge tajne krijući u sebi tajnu o sebi… tmina se krije u njenom zagrljaju… pleše nezaustavljivi ples sa česticama i valovima… kao tango žudnje i čežnje iz kojeg izranjaju boje kojima omataju dan i noć…

Dijana Jelčić



Umijeće vremena


Univerzum svjetlosti

fotografija... Tihomir Franov... boja svitanja na moru

Oznake: Helen Keller, Einstein, Picasso

Nježna je moć pamćenja...

20.04.2017.



Vrtloženje svijesti u misaonom krugu,
u imaginaciji koridora
zagubilišta.


Sjećam se sebe djeteta,
uzdrhtalog u traganju
za nedodirljivom istinom,
izgubljenog u slijepim
prolazima između
ulaza i izlaza,
između početka i kraja
lutanja.

Osjećah strah, spas je bila nevidljiva ruka stvaraoca umnoženih privida i njegova prevara. Nježna je moć pamćenja.

Sada u koridorima razlomljenih zrcala
vidim lice Dore Maar,
pitam se kako izgledam
gledana tvojim očima.

Top s Griča je davno prepolovio dan, Poslijepodne se kotrlja ka sutonu.
Još uvijek sam znatiželjna.

Zidna ura otkucava vrijeme,
gluho doba postojanja,
bezuvjetno trajanje
u tišini obićnog
poslijepodneva.

Javljaju se dvoumljenja, izazovi, odluke, sudjelovanje u nedokazivom bitku vremena. U otisku tišine vizija davnog zagubilišta prizemljuje. Uranjam u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… dok je nad nama bjesnila oluja obavijale su nas niti snovitost… bio si Fernando… bila sam Miranda… osluhnuh glas vjetra… začuh tvoj glas u šapatu iz davnina…

Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…


Bila sam izgubljena u strahovima i pronađena u fascinaciji novoga. Dotaknuo me dašak nečeg bezimenog, kao blagoslov polja, ostvarenje obećanja i kraj iščekivanja, kraj bezvremenog putovanja vremenom.

Labirint ogledala je zrcalio inicijaciju u više sfere...

Nježna je moć pamćenja...
usrećuje...

Dijana Jelčić





Oznake: labirint zrcala, pamćenje

Na nultom meridijanu...

19.04.2017.




Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo.

Svijest se razdvojila u polutke svjetla i tmine, u stanja dnevnih tihovanja i noćnih tumaranja nultim meridijanom. Vrijeme bez pomaka, prostor bez zaobljavanja, ravnina krajolika otkinuta iz percepcije uma… uklesana u hrid o koju su se razbijale kapi oceana snova.

Bilo je to traganje za izvorom ljepote i bdijenje nad umirućim uspomenama… nutarnja sljepoća kao zaslon pred izranjajućim suncem… Nietzscheansko ništavilo izronjeno iz bezdana tuge se širilo dnevnim putevima… kao veo korote sužavalo vidokrug… povečavalo razdaljine… uvijek sam bila na pola puta do spasenja… utonula u svijet bez događanja… u bespuće netalasanja…
Uzaludno sam pokušavala zastaviti vrijeme u prostoru napuklom od sušnih godina. Gušila sam se u entropiji nutarnje palanke, u prilagođavanju svijetu u kojem sam bila stranac. Jednostavno sam djelovala.
Neočekivano osjetih u misaonom režnju kovitlac neurona. Misao je probila zid osjećajne tišine, zabolio je urlik raspuknuća.
Bol me vratila u život, neopisiva bol je pomaknula vrijeme, zaoblila prostor, osjetih protok krvi… žila kucavica je najavila kraj nepostojanja. Misao se pretočila u osjećanje osjećaja. Osjetih otapanje lednice podsvjesti. Shvatih, dugo, predugo sam bila pustolov na dverima života u koji se nisam usudila uči. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka, odživjeh vrhunac samoće i osjetih vrtlog djelovanja svjesti…

Spoznah… prostor je nedodirljiv entitet vječnosti… ples točki i nevidljivih krugova bezgraničja… vrijeme je mladić sa atletskim nogama i čekićem u ruci… šulja se, snalazi, pobjeđuje.
U Sandburgovoj pjesmi nek ljubav traje oćutih istinu.

otkucaji srca se ne mjere
instrumentima, toliko i toliko za svakoga
dok se njima kocka, dok ih se koristi
troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.


U otkucajima srca osjetih željeni nemir… na obali rijeke nevraćanke su krošnje tankoćutnih breza romorile baladu od snova… vinogradi pjevušili odu ispijenom božanskom piću… poezija kapi slijevala u kalež iz kojeg ispijam osjećajnost… oćutih… podsvjest nije džavolje čudovište nego lumin života... zatomljena sjećanja su čuvari uspomena… oslobođena iz predklijetke sna osmišljavaju zbilju na vratima vremena… na mostu između jučer i sutra…

Prisjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostor vremenu koji sam svojim postojanjem i stvarala.

U trenutku sretne budnosti u sebi pronađoh izvorište ljepote.

Dijana Jelčić





slike... J. Miro

Oznake: J. Miro, prostor, vrijeme, život, odakle dolazi ljepota

Pokretom do zvijezda...

18.04.2017.




Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

A.B. Šimić




U jednoj od onih noći kada sam gazeći nebesku rijeku tražila put ka snovima osjetih da među zvijezdama nema mostova. Dlanovi noći dodirivaše grad. Zlaćana nit je vrtložila tvoj san, srcem slušah poeziju kiše. Stavih srce u vjetar tvoje blizine. Bljesnula je slika davno odsanjanog raja. Rapsodija pastelnih boja dotaknu dušu.

Je li to boja ljubavi? pomislih.

Nošena poezijom suza slijedih titraje zlaćane spirale, očima srca vidjeh dotad nevidljivu iskru prapočetka. Aktus purus i lux primus. Prvi pokret iz kojeg je rođena svjetlost.

Ljubav je bezbojna kao svjetlost, nevidljiva a njome osvjetljavamo puteve zbilje, šapnuo si.

Do sada sam samo gledala, a nisam vidjela.

Izašli smo iz tame noći ti i ja i ušli u neki novi, samo nama vidljivi svijet. Razbili smo tišinu noći probuđenim još neostvarenim željama dok je vjetar pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šutjele o snovima.

Zakoračili smo u bujicu velike vode zaboravljajući nebo koje je kišilo još neisplakanim ljudskim suzama. Rijeka bez povratka je ispirala ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.

Ti i ja sjedinjeni u žudnjama vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka svijetlo nad svijetlima, boju ljubavi.

Dijana Jelčić





Pokretom do zvijezda

slike... Van Gogh

Oznake: A.B. Šimić, umijeće pokreta, pokretom do zvijezda

Arhipelag istine...

17.04.2017.




"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se neki Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.





Platon je pisao o sjenama stvarnosti… o iluzijama uma… o idejama koje, kao zvijezde iskre na našem nutarnjem nebu… o nedokučivoj spoznaji prostor- vremena…

Ljepota se krije u očima promatrača. Živimo li mi uistinu u spoznajnoj špilji iz koje promatramo tek privide naših misaonih slika?... jesmo li uistinu žrtve osobnih iluzija?...

U noći bez mjeseca postajemo svjesni nemogućnosti vidne percepcije beskonačnosti prostora… tek mišlju ostvarujemo viziju, privid tog lazurnog bespuća… u nemjerljivosti zvjezdanog neba naslućujemo beskonačnost našeg neznanja… i postajemo svjesni svrhovitosti traganja za istinom.

"Da su stvari ono što mi u njima vidimo, bila bi sva istraživanja o njima, nepotrebna. Sama znanost bi bila nepotrebna." napisao je Peter Sloterdijk u svojoj knjizi "Kritika ciničnog uma"

Apriorna, urođena svjest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija stvarnost. To je poziv da preispitamo svoju kozmogoniju. Već sama tvrdnja, svijet se događa u glavi promatrača nas osviješćuje, poziva na sučeljavanja sa sobom i svijetom u kojem živimo. Prostor- vrijeme je naša stvarnost. Misaono- osjećajno svjedočanstvo našeg postojanja u svemiru, u bitku istine. Dokaz našeg sudjelovanja u vječnoj mjeni dana i noći, godišnjih doba, rađanja i umiranja.

Osjećam li ja prostor... entitet postojanosti u vremenu... dimenziju otrgnutu iz tajanstvenosti vječnosti, bez apsolutnosti s konotacijom promjenjivosti?

Doživljavam li uistinu prostornost trajanja u vremenitoj beskonačnosti? Ćutim li kako sila gravitacije zaobljava spoznaju? Naslućujem li brzinu svjetlosti i nepostojanje sjena u vidokrugu uma? Ili je to samo istina u koju treba vjerovati?





Znak beskonačnosti izranja iz zavjetrine pamćenja. U položenoj osmici otkrivam puteve mene lutalice, mene pustolova bespućem znatiželje. Zagrljaj bez početka i kraja iskri kao vizija vjerovanja...

To smo mi... ti i ja... on i ona... animus i anima u planetaroj fikciji razuma. Začudna konstelacija ideja razasutih nebom rađanja, iskričava zvjezdanost odrastanja u ideologiji nestajuće zablude.

Ostvaruje se san. U prizmi nutrine naslućujem prelamanje svjetla u rapsodiju boja. Fontana ljepote obznanjuje život. U kristalnim kapima privida ostaju tragovi neznanja, koridori tumaranja oceanskim dubinama davnih snoviđenja. Utopija živi u svakoj školjki otvorenoj na žalu stvarnosti.

Biografija ljubavi ispisana u pjeni. Čudesna vizija njenog izrona iz ničega u ovo ovdje i ovo sada. U kozmos uma. Pretočena u poetiku zbilje, u misli i titraje srca koje pamti osjećanja. Misaono uranjam u kalež života. Osjećam obznanu neznanja, uron u onaj dio stvarnosti koji se često gubi u krivim uvjerenjima, razotkrivanje svjesne nesvjesnost...

Živim nutarnju kozmogoniju. Raskrinkavam iluzorno vjerovanje u snagu uma. Spoznajem, podsvjest nije đavolje čudovište nego lumin istine. Oslobađam zatomljene osjećaje. Ne dozvoljavam mislima da zalede sjećanja. Doživljavam sukob svjetova, rat zvijezda na nutarnjem nebu. Ideje se gase i pale... nestaju iluzije... prividi se pretaču u životnost...

Ćutim svježinu novog svitanja... izranjanje sunca na horizontu svjesti... slijevanje misli u osjetilnost postojanja...





Ti i ja u spiralnoj dinamici univerzuma... u vrtlogu prostor- vremena... u mnogodimenzionalnosti zbilje... u poeziji suza i lakoći trajanja u svjesno življenom životu... Nietzscheanska misao se utjelovljuje u nama...lagani smo, letimo, vidimo sebe pod sobom, sada se Bog kroz nas igra s nama.

Dijana Jelčić




slike... Chagall



Oznake: Nietzsche, beskonaćnost, prostor vrijeme

Raskoš uskršnjih pisanica...

16.04.2017.



Fabergéova jaja je naziv za uskršnja jaja iz zbirke od ukupno oko 50 (52, računajući i dva nezavršena primjerka) koje je napravio ruski zlatar Petar Karl Fabergé (njemačko - danskog porijekla) za ruske careve u razdoblju od 1885- do 1917. godine(Faberge je jaja samo osmislio,izvodili su ih u pravilu drugi majstori,od kojih je najpoznatiji Mikhail Perchin). Jaja su napravljena od skupocjenih metala i ukrašavana zlatom, srebrom, emajlom i draguljima.

Ruski car Aleksandar III. poklonio je prvo takvo jaje svojoj ženi Mariji Fjodorovnoj za Uskrs 1885. godine. Njoj se poklon toliko svidio, da je car nastavio s poklanjanjem skupocjenih jaja za svaki sljedeći blagdan. Tu tradiciju je nastavio i njegov nasljednik Nikola II.

Ruska zlatarska kuća Fabergé izradila je niz velikih uskršnjih jaja za ruske careve Aleksandra III. i Nikolu II. i za obitelj Kelch te za još nekoliko naručitelja. Prvo Fabergéovo jaje sačuvano je do danas. Preživjelo je oko Fabergéovih jaja, koja se smatraju remek-djelom zlatarske umjetnosti. Svako Fabergéovo jaje ima svoje ime, npr: labud, paun, ružin pupoljak, carević itd. Čuvaju se u muzejima i zbirkama kolekcionara. Najviše ih se nalazi u zbirci ruskog bogataša Viktora Vekselberga te u moskovskom muzeju na Kremlju.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Faberg%C3%A9ova_jaja







Praunuka Carla Petera Fabergea danas živi u Ženevi. Ona je uključena u oživljavanje branda. Za nju je to kasna satisfakcija, jer dok su drugi na imenu zarađivali milijune, njena obitelj je ostala bez ičega. Izučena zlatarka Tatiana Faberge danas kaže: “Povijest se ne može promijeniti. Mogla bi se ljutiti ili poludjeti, ali sam se pomirila s tim”












Uskrs je dan koji slavimo već stoljećima, dan uskrsle LJUBAVI. Odložimo danas sve tmurno, mrsko, otrovno, mračno i pustimo ljubav da nas omami ljepotom nekog davno zaboravljenog sna. Sanjajmo budni ljepotu postojanja, prođimo bez boli križni put spoznaje, proživimo uzdignute glave tisućljetno raspinjanje na križu, osluhnimo titraje vječnosti, šaputavu svjetlost sišlu sa raspela na Maslinovoj gori, čujmo NJEGOVE zadnje riječi, oprostimo svima koji su nas raspinjali, bićevali, oprostimo i veselimo se uskrsnuću.



Pokucajmo na ljusku duše, dodirnimo opnu srca, uronimo u sveti kalež života, u njemu možda spava neki nedosanjan san. Smjeh se spušta u san, osmjehnimo se jer priroda se u proljeće uvijek smije, priroda nas zove, osluhnimo, smjeh dolazi s neba i slijeva se u pupoljke i tek ozelenjelo lišće. Slušajmo kako raste trava i osluhnimo glas istine, glas naših pradjedova.

Osmjehnimo se jutru uskrsnuća i osjetimo lakoću, čudesnost i čarobnost postojanja.

Dijana Jelčić




Ovo su naše pisanice i darovana nam prepelićja jaja





a ovo je naše uskršnje drvo


Oznake: fabergeove pisanice

Svilotisak uskrsnuća...

15.04.2017.



Ispisah elegiju bez kraja.
Započetu katarzu
pretakah u pehar pročišćenja.

Počeh snivati novi san,
san o snazi trenutka,
o suzi na licu vremena,
o znoju srca.

Slušam u tišinu utkan pjev ptica.
Iznad močvare magličasti sjaj,
igra svjetlosti i vjetra.

Vidim svilotisak uskrsnuća.





Pokraj ognja bdijenja
muk do hvalospjeva uskršnjoj svijeći
.




do praznog groba, do svjetla Kristovog. Bijela svjetlost obgrlila grad, zvuk orgulja objavljuje kraj trodnevlja tišine.

Rascvjetalo se jutro. U razgranatoj ljepoti iskre alfa i omega znakovlje početka i kraja vremena.

Sanjam li ovo sveto svanuće, ili osjećam ushit zbilje?
Budnost satkana od miline i nevidljivog lahora umnaža san u miris proljeća i svilotisak uskrsnuća.

Oglašuju se crkvena zvona. Rađa se mladi dan, dan ritma srca i radosti. Danas ću napisati kraj elegije
i sakriti je u rijeci zaborava.

Vraćam se iz odsanjane budućnosti... Sutra je taj dan!

Sretan vam Uskrs dragi prijatelji!


Dijana Jelčić




Oznake: vazemsko bdijenje, uskršnja svijeća, Sretan Uskrs

Trodnevlje tišine...

14.04.2017.



U titraju vječnosti kovitlac sjećanja. Na stolu kruh i vino. U cenakulu oproštaj, posljednja večera pred trodnevlje tišine. Bila je to noć krugova, noć neizrecivih osjećanja. U bezriječju naslućenih istina začudnost tajnovitih puteva ka hramu ljubavi.

Noć bez Mjeseca, bez pustolova koji srebrom blaži tminu. Noć bez zvijezda.
U komadiću šutnje oćutih uspomenu na ulazak čovjeka u svetu zemlju… u kaleidoskopu vječnosti se prelamaju slike. Prognanstvo čovjeka iz rajskog vrta i molitva spasenja u Gestemanskom vrtu. Gestemanska ura, molitva ubrizgana u otkucaje nutarnjeg sata, krugovi utkani u žrtvu čovjeka za čovjeka… osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi…

Ovo je bila noć rastrgnuća koprene iza koje se krila izdaja…
Hoće li glasanje pjetlova ubiti ljubav?...
Vidjeh sjenu izdajice… šuljala se koridorom mraka… vidjeh Judin poljubac... strahotu izdaje...




Ecce Hommo, krik izdaje guši zvona, muk objavljuje žalovanje.

U molitvama ozrcaljeno lice večernjice i jutarnjice… obraz i obrazina tankoćutnih osjećanja…

Koju boju ima istina… upitah mudrace na vratima vremena... rekoše mi ... boja puta od Poncija do Pilata... i šutnja bogočovjeka...
Na žrtveniku bezumlja umire čovjek za čovjeka... osjetih vjerovanje u istinitost kozmogonije... Venera i Danica… sutonska i jutarnja zvijezda... putanja ljubavi... trenuci pretakanja jedne u drugu… nedjeljivost od istine… ljubav, vjera, nada… i tišina…

Utihnula su zvona… Tišina para uši…

Možemo li spriječiti smaknuće?… promijeniti legendu?… upitah tebe i sebe…

Na žrtveniku noći je izgarala želja… shvatih, put pokore je neizbježan put ka uskrsnuću istine… vidjeh slike otrgnute iz prastarih zapisa… iz sjećanja čuvara svetog groba… iz svjedočanstva neuništivosti ljubavi…

Ovo je bila noć krugova i tišine… noć budnosti i sjećanja.
Vazmeno trodnevlje... muk ucrtan na koordinatama srca…
Do krotkog svitanja svijesti, do uskrsnuća ljubavi...

Dijana Jelčić





slika... Andrea Mantegn... Isus u Gestemanskom vrtu
slika... Antonio Ciseri... ecce hommo, 1871
slika... križni put u katedrali u Bonnu

Oznake: Vazmeno trodnevlje, put pokore

Balada o prolaznosti...

13.04.2017.




U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima hrama. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja. Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima.

Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći. Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha romansa vječnosti, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom satu je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.




Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada sam osjetila da je vrijeme mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se prisjećam želje koju mi je, dok sam bila dijete, šaputala majka prije spavanja.

Želim ti vrijeme, Želim ti sve vrline svijeta. Želim ti ono što mnogi nemaju, Želim ti vrijeme veselja i sreće, vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli, želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati. Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti, nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat, vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja. Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati, vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati. Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.


Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom trajanju u kojem mi prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je u odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.

Dijana Jelčić


Oznake: vrijeme, prolaznost, vječnost, konačnost

Fenomenologija percepcije...

12.04.2017.



Radi se o tome da se opiše, a ne da se objasni i analizira. Taj prvi naputak koji je Husserl dao fenomenologiji, što počinje da bude jedna deskriptivna psihologija ili da se vraća samim stvarima, prije svega je opoziv znanosti. Ja nisam rezultat ili raskršće mnogostrukih kauzalnosti koje određuju moje tijelo ili moj psihizam, ne mogu sebe pomišljati kao običan objekt biologije, psihologije i sociologije, ne mogu se zatvoriti u univerzumu znanosti. Sve što znam o svijetu, čak pomoću znanosti, to znam polazeći od jednog svoga gledišta ili od iskušavanja svijeta bez kojega simboli znanosti ne bi mogli ništa reći. Sav univerzum znanosti konstruiran je na proživljenom svijetu pa - ako želimo strogo promisliti samu znanost, točno procijeniti njezin smisao i domet - treba najprije probuditi to iskustvo o svijetu, čiji je ona drugi izraz. Znanost nije imala niti ikad će imati isti smisao postojanja kao opaženi svijet, iz jednostavnog razloga što je ona samo njegovo određenje ili objašnjenje. Ja nisam samo živo biće pa čak ni čovjek, čak ni svijest sa svim osobinama što ih zoologija, socijalna anatomija ili induktivna psihologija priznaju ovim proizvodima prirode ili povijesti – moja eksistencija ne dolazi iz moje fizičke i društvene okoline, ona ide prema njima i podržava ih, jer ja sam taj koji čini da budu za mene (pa, dakle, da budu u jedinom smislu koji riječ može imati za mene)... Znanstveni pogledi prema kojima sam ja trenutak svijeta uvijek su naivni i licemjerni, jer oni podrazumijevaju (iako ga ne spominju) taj drugi pogled, onaj svijesti, u kojem se isprva jedan svijet raspoređuje oko mene i počinje opstojati za mene. Vratiti se samim stvarima znači vratiti se tome svijetu s obzirom na koji je svako znanstveno određenje abstraktno, znakovno i zavisno, poput geografije spram krajolika u kome smo najprije naučili što je šuma, livada ili rijeka.
Maurice Merleau Ponty






Robujem li viziji ljepote nedoživljavajući njen stvarni oblik?... poželjeh saznati istinu… odvojiti privid od stvarnosti… oćutit titraje ovozemaljske egzistencije… dotaknut sve njene pojavnosti… osjetih kako u srži svega postojećeg, u najtankoćutnijem djeliću bitka bdije tajnovita, jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija…

Među zrcalnim neuronima, u odaji ogledala i odjeka odživjeh vrhunac samoće, prauzrok djelovanja i nedjelovanja, vidljivog i nevidljivoga, uporište i potporu, savršeno, neopisivo i neizrecivo, inteligentna i kreativna snaga, beskrajni ocean kosmičke svijesti…

Božanska Svijest…

Promatrala sam obsjenu zaokruženu u prohodnost vremena…
Je li to varka iznjedrena iz duše svemira?
Nepostojeći oblik koji se ogleda u dubini mog pogleda, prevara svjesnosti, prevara osjetilnosi i osjećajnosti, iluzornost vjerovanja u nešto nepostojeće… u našoj univerzalnosti i našim različitostima je naša snaga... pojavnosti percepcije nas obilježavaju... svatko na svoj način oslikava svoju nutrinu... i svatko od nas drugačije osjeća napisano i naslikano...
Carl Sandburg je odlično svojom poezijom oslikao tumačenja ljubavi... ,svojom pjesmom... Možda... ispoetizirao našu promjenjivost...

„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."
Carl Sandburg


Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.
Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.
Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.
Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovala sa tugom i igrala se sa kristalnim suzama neba.





Osjetih dodir, oćutih miris blizine, titrajuća slika se pretakala u zbilju… ti i ja u vrtlogu vremena, zagrljaj naših ekliptika u bitku trenutka… Esherov san utkan u stvarnost… zdanje zablude sliveno u mogućnost ćujnosti…

Žuborila je istina. Vrištao je zamotuljak želja. Bezboroj puteva ka ostvarenju sna. Koračali smo vizijom do vrha spoznaje. Omamljeni mahnitanjem svijesti osvajali prostornost iluzije, gubila se u postojanosti nemogućega. Pogled se širio u nedogled. Vidjeli smo isprepletene životne linije, vidjeli smo tišinu… zaokruženost trajanja… besmrtnost ljepote…

Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez Sandburgovog možda.
Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala. Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Možda.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007. Zbirka prozno- poetskih tekstova. ...









Oznake: Fenomenologija percepcije, Maurice Merleau Ponty, Mostovi pod kojima se budim

Izazov...

11.04.2017.



"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche






Iza naših misli, u tvornici snova, u svijetu zrcalnih neurona, susrećemo svoja različita lica i upoznajemo osmijehe naših pradjedova. Uronimo u leptirasti svijet iza zrcala svijesti i pokušajmo spoznati posjedovanje utjelovljenog uma.

Uronih u čaroliju iza zrcala svijesti, u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih ogledala. Na toj čudesnoj sceni satkanoj od struna svjetlosti i sjene, svilenkaste niti i male kuglice se množe, a u njima se iskri igra nutarnjeg svijeta. Promatram osmijeh neba, osjećam u njemu se krije snaga koja dušu od tuge, nesreće, umora i bolesti oslobađa, snaga koja srce u zdenac života pretvara, u vrulju koja vječnu mladost rađa.

Mislila sam tako dok sam davno pisala ovaj tekst.
Mislila ili osjećala?
Tada sam samo misaono uranjala u pročitane priče, legende, znanstvene bajke. Gubila sam se u iluziji, daleko, užasno daleko od stvarnoga života. Svjetlost, ta čudesna izliječiteljica svojim zagrljajem miluje otvorene rane, osjećanje boli pretvara u osjećaj miline, hladnoću u osjećaj topline, vrućice u osjećaj svježine. Napisah ovu rečenicu ne osjećajući što pišem, slagala sam misaonu sliku u izričaj tražeći ritam bez da sam i naslutila istinost te misli.

Koja svjetlost? upitah se kada sam kasnije čitala ovaj tekst.

Osjećaš li ti to što pišeš? Ma to su samo nabacane riječi koje ne slikaju tvoje osjećanje osjećaja. Ima li uopće smisla pisati o osjećanju osjećaja? Može li se osobnim ritmom dotaknuti i uzburkati ritam drugoga?

Pogledah sliku koju sam odabrala kao ilustraciju teksta. Pokušah osjetiti osjećaj umjetnika.

Što je on osjećao slikajući ove strune i točkice koje neorganizirano blješte na platnu? Poželjeh se teleportirati u njegovu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njegovu ruku u trenutku stvaranja.

Što ja vidim na ovoj slici? Je li to slikareva duša, je su li to kristalići njegove svijesti, svila njegovih osjećaja?

Danas promatram tu sliku nutanjim očima, očima kontemplacije i dozvoljavam si slobodu interpretacije tog djela.

Zašto je pozadina slike ljubičasta? Je li ona uistinu ljubičasta? Da li tako izgledaju svjetlosne iskrice koje moje snove kroje? Smiješe li mi se svjetlosna bića kojima sam dodirom srca udahnula dušu punu spokoja, ljubavi i mira?

Ta čudesna vojska, branioci snova, čuvari lakoće postojanja, osmijesi pradjedova, taj čudesni ples svijetla i sjene leprša iza zrcala svijesti. Na pozornici sretnoga trenutka, igra slična igri pjenušavog vala i kristalnog oblutka, zagrljaja materije i energije, zagrljaj iz kojeg se život rađa.

Uranjam iza zrcala svijesti, osjećam rađanje nutarnjeg sunca, moć svijetlosti koja grli materiju misli i pretvara ih u kristaliće spoznaje.

Prisjećam se trenutka kada mi je isti umjetnik darovao sliku nacrtanu samo za mene... utjelovio je moju opsjednutost veličanstvenim slonovima... majestetskim bićima sa dušom koja pamti...



Slika krasi zid u našoj kuhinji... usrećuje me ...


"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.




slike... Vatroslav Kuliš

Oznake: Vatroslav Kuliš, utjelovljeni um, umijeće svakodnevnog pokreta

Uskrsnuće svjetlosti...

10.04.2017.



Odzvanja jutrenje. Bijelo sunce izranja iz lazura noći. Promatram obzor svitanja... volim trenutke prelamanja tišine u zvuk zornice... tu kratku neodlučnost vremena... nesigurnost još usnulih cvjetova... i vitešku hrabrost mladunca na bojišnici vječnosti...

Ponavljajuća predstava, drugačija, a uvijek ista.

Uskrsnuće svjetlosti. Na dlanu svemira obred krštenja rođenog dana. Srce slavi svitanje, preuzima ritam budnosti, postaje vodič kroz koplja stvarnosti. Osluškujem otkucaje, brojim nano sekunde njegove nutrine. Pokušavam odgonetnuti tajnu drevnog vjerovanja… Pružih ruku ka izlazećem suncu, pitoma kao ljubav bijela ptica kruži nad prozorom.

Je li bijela ptica glasnik neba?
Zašto li se ukazala u krugu ucrtanom nitima tek naziruće svjetlosti?
Kome dugujem ovo ukazanje ljepote?
Krug zbilje se širi, tišina se pretače u preludij vremenskih okružja.
Nedokazivost istine se sanja.

Odsanjah istovremenost.
Bila sam i tu i tamo.
Poistovjećenje i dokaz postojanja u paralenim svjetovima.

Kovitlaju se misli… vrtlože pitanja…

Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom svemira?… je li to premosnica između iluzije i života?... nevidljiva spona trenutka i vječnosti?...
Ili je to prokletstvo spoznaje ?
Osuđeni na svjest o prolaznosti mi živimo beskonačnost. Zgusnuti u djeliću vječnosti mi živimo trenutak, izmišljaj ljepote.
Osmišljavam iluziju, darujem joj oblik, boju, miris, okus…

Misaona slika živi, ideokinetika svijesti, ishodište ljepote, revolucija u glavi…

Proljeće grad odjenulo ruhom buđenja… divnim tkanjem sunčane svjetlosi i smijeha… ponedeljak korača ka zenitu… čekam da pucanj s Griča prepolovi dan u prošlost i budućnost… u prohujale i dolazeće titraje sreće…

Nestaje spoznaja tugaljivih magli i tmurnih oblaka… ružno se lako zaboravlja kada nevinost djeteta zaigra svoju igru s bjelinom kojom svjetlost kiti dan… uranjamo u dolezeću duljinu

Osmijehuješ se. Divno je osjećanje postojanja u paralelnosti tvoje snovitosti i tvojih buđenja… osluškujem tvoju tišinu ubrizganu u vrevu svakodnevice. Odjeven haljom čovječnosti pričaš mi priču o čujnosti gluhih samotnjaka na obroncima vremena… o mudracima koji tkivom spoznaje satkaše prve vizije i pokrenuše kozmogoniju svijesti.


Rođeni u okrilju mistične mudrosti mi sretni trajemo u ushitu svjetlosti.

Na prozoru gugutka

Dijana Jelčić




slika... salim ljuma

Oznake: svitanje, Sunce, svijetlost

Bila je cvjetnica...

09.04.2017.



"Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.

Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.

Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom."

Danijel Dragojević






Osjećam moć metafore Danijela Dragojevića i prisjećam se pucanja krletke u kojoj sam bila zatomila osjećanja, sjećam se trenutka u kojem vidjeh kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u davno željene plave daljine.

Bila je cvjetnica. Sjedili smo na terasi male kavane na obali mora. Bijele ptice su letjele iznad nas i zrcalile ljepotu bespuća, san o slobodi putovanja kroz vrijeme, žudnju za bezgraničjem slobodnog leta bezprostorom privida. Promatrala sam tvoje lice u odsjaju zalazećeg sunca i slušala tvoj glas osjećajući nestajanje u nećem bezimenom, nečem što do tada nije postojalo u mojim ćulima. Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo moju svijest u labirint zrcala i odnio me u drevnu republiku da oćutim ljepotu iskona.
Pričao si mi o jecajima mora, poeziji drevnih oceana i priznavao koliko si žena volio prije mene. Gledah ognjilo strasti u tvojim očima. Dugo smo bili stranci, susretali se samo u sjećanjima na davni Zenit jednog davnog ljetnog dana. Opterećeni uspomenama na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama, koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati, osjećali smo kako se tkivo drevnih snoviđenja pretače u javu.


Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o slobodi, o ljubavi, o svim ljepotama i tugama i ja osjetih lepet krila u nutrini. Spoznah istinu o povratku plemena ptica i viziji koju su ratnici vidjeli u onom davnom svitanju.

Izgovorio si stihove moje davne pjesme...

Pričali su mi o sunčanom podnevu,
o košmaru od straha i želja,
o trenutku u kojem poželjeh ugledati svijet.

Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti,
željeli su mi darivati ljubav i budućnost,
a ja sam već onda sanjala plave daljine
i ljubav tražila među zvijezdama.

Pričali su mi o prozi moga rođendana i
voljeli me nekom čudnom ljubavi,
gušila je iskonske poticaje
i ružno pače je zaplivalo uz rijeku
nespremno za život.....


obećao mi ostvarenje želje...

Ono do tad bezimeno se spustilo s neba i ostalo.

Dijana Jelčić... zbirka pjesama Odakle dolazi ljepota" Zagreb, !987.




Oznake: CVJETNICA, Danijel Dragojević, ptice, odakle dolazi ljepota, 1987

Ljubav jedna...

08.04.2017.




Svjetski dan Roma, 8. travnja, obilježava se u čast Prvog kongresa Roma, održanog 8. travnja 1971. godine u Londonu i koji se smatra jednim od najvažnijih datuma u povijesti Roma. Na tom kongresu sastali su se predstavnici Roma iz četrnaest zemalja svijeta.
Kao jedne od najvažnijih odluka bile su one o prihvaćanju romske zastave i službene himne. Zastava se u donjem dijelu sastoji od zelene boje koja simbolizira zemlju (travu), a u gornjem dijelu od plave boje koja simbolizira nebo.
Crveni kotač predstavlja putovanja i migracije Roma. Službena himna Roma temelji se na staroj romskoj pjesmi “Đelem, Đelem” (idem, idem), a za konačnu verziju himne zaslužni su Žarko Jovanović i Jan Cibulka.
Prvi kongres Roma rezultirao je i proglašenjem službenog romskog jezika – Romani chiba, kao i službenim prihvaćanjem naziva Rom, što na romskom jeziku znači čovjek.







U viziji progonstva,
na putu u logor smrti
zrakom titra romska pjesma.

Proljeće na moje rame slijeće
Đurđevak zeleni
Đurđevak zeleni
Svima osim meni


Nad ravnicom bukti
carpaccio svitanje,
na obzoru ljubav,
zbilju sanja.

Dva srca ritmom strasti
odkucavaju zornicu.
Dotrčali iz daleke stepe,
na obrubu dana
samuju bijeli i crni konj.

Tabor romane se budi
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina, sloboda
ubrizgana u rađanje.

Proročica Izergil
šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu
rodoslovlja,
otporu poniznosti,
sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka
na rubu vremena.

Ljubav jedna prošla je kraj nas,
usne vrele nestaše za čas…


Ljubav na kušnji smrti.
Rada i Zobar
lete u nebo.

Dijana Jelčić... zajednička zbirka pjesama u izdanju Kultura snova Zagreb i RRom produkcija Beograd... danas je promocija u
Udruženju književnika Srbije
Francuska 7, u 15 sati
.


https://youtu.be/v0jf2yQ7Scg


Oznake: Svjetski dan Roma, promocija zbirke Slušajte ljudi

Tragovi u pijesku vremena...

07.04.2017.



Prije tebe je bila pustinja na obali oceana sna. Tragala sam za izvorom ljepote. Izvan sebe. Željela sam plimom strasti oploditi pupljke života i ostaviti trag u pjesku vremena. Nisam uspjela. Koračala sam kamenim oblucima zbilje. Na njima suze, znoj umornog srca i bol utrobe.

Ti si došao kasnije. Odveo me u labirint zrcala. Igrali smo se u koridorima uma, pronalazili u titrajima duše, razgovarali pogledima. Riječi su bile suvišne. Žila kucavica je odavala nemir srca…

Nebo je bilo ljubičasto… možda je bilo i plavo… sunce se utapljalo u lazur vremena… a ti si stvarao sklad trenutka… mirovala sam… harmonija je bila savršena… rođena iz korijena sna… izronjena iz tvoje i moje nutrine… iz isprepletenog rodoslovlja i uronjena u ciborij vječnosti…

Svjesna sam, poslije mene, u pijesku vremena, neće ostati trag genoma… snaga tvog će se pretakati u potomstvo… ti si odsanjao očinstvo u vremenu prije mene. Ipak, darovao si mi pripadanje nebu tvoga života, uveo me u nultu točku postojanja iz koje se rodila ljubav. Postala sam sudionikom tvoje sreće… s tobom u sebi uživam u osmijesima djevojčica koji oplemenjuju našu zrelost…

U odaji ogledala i odjeka se ori smijeh veselja… radost sretno rođenih Leticia… dva svjedočanstva tajnovite snage tvog porijekla… odrazi tvoje veselosti.

Tu sam… ista, a uvijek drugačija… ozarena zagrljajem stvarnosti i sna… iako nisam dosanjala san majčinstva osjećam snagu vezanosti za dijete koje svojim osmijehom daruje lakoću postojanja uz ognjište tvojih pradjedova…

To je svijet snovite budnosti… ljepota ishodišta… poezija pređenih puteva… poetika ovoga ovdje i ovoga sada… U kristalnoj kugli bivstvovanja, u labirintu sanja, u koridorima želja, na obali oceana sna u pijesku vremena ostaju tragovi sretno življenog života…

Dijana Jelčić






fotografije ... skinute s neta

Oznake: tragovi u pijesku vremena

Sindrom "nedostatak sreće"...

06.04.2017.




U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Krajem prošlog stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma.

Dakle, u našoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli. Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.

Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.

Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo zraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.

Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.

Pledoaje emotivnom umu






Poslije dana sreće, dana poezije, dana Slavonije na dlanu i plova vodama Kopačkog rita, dolaska proljeća i sunčanih oaza, u kojima sreća kaplje s neba i puni škrinju dobrog raspoloženja serotoninom, sjetih se Freudovog sindroma. Poželjeh moje davne misli podijeliti sa vama dragi prijatelji, tek malo osvijetliti put ka oslobađanju od sindroma "nedostatak sreće"...





Prisjećam se djetinjstva i zamišljam kako ulazim u Alicin svijet iza zrcala svijesti. Misao je materijalizirani osjećaj, njome osviješčujem svijet čujnosti i čulnosti. Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna, treperi na tragu nutarnjeg svjetla. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća. U svjetlucavom prahu se kovitla bujica misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

Vidim krater iz kojeg, kao lava, suklja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike. U vrtloženju kristalnog ikosaedera naslućujem sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.

Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju kroz labirint zrcala poletješe svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe. U tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo. Osjetivši da tijelo postoji u mojoj svijesti stvorih si misaonu sliku utjelovljenog uma.

Svijest je pučina oceana, izvor samosvijesti se krije u njegovim dubinama, često zatomljen u podsvjesti. Tragala sam za vrelom svjesne spoznaje. Tražila ga među „bisernicama“ koje su se slagale u utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga. Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi. Misao dotaknu sedef i u unutrašnjosti, tajnom obavijenog zaborava, zasja biser bitka, zatomljeni izvor ljubavi.

To je jedan od puteva ka oslobođenju iz krletke osobnih strahova u kojoj ponekad vjekujemo kao ptica slomljenih krila. To je trenutak sličan izlijetanju leptirice iz kukuljice nepostojanja i uranjanja u dimenziju prostor- vrijeme, u svijet neogranićenih mogućnosti.

Spoznavši izvorište ljubavi u sebi trgamo okove samosažaljenja i ulazimo u carstvo pune zrelosti, živimo puni život, živimo jednostavno ljubav.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
pogl.. Pledoaje emotivnom umu, str. 73.






Oznake: sindrom nedostatak sreće, umijeće svakodnevnog pokreta

Damoklov mač...

05.04.2017.



Izraz Damoklov mač se danas koristi kao izraz za veliku nesigurnost koju donosi vlast.
Simbolizira mogućnost da velika vlast brzo propadne ili kobno završi.
Damoklo je bio slatkorječivi dvorjanin Dionizija ml. koji je u 4. stoljeću prije Krista vladao Sirakuzom na Siciliji. Po predaji Damoklo bi pretjerano hvalio sreću i moć svoga vladara te zavidio tom tiraninu. Često bi mu rekao:

“Ah, ti najsretniji stvore na svijetu!“ To je Dioniziju dozlogrdilo pa ga je jedne prigode posadio na svoje mjesto u blagovaonici, kako bi obični dvorjanin osjetio čar vladanja. Slugama je zapovjedio da se prema Damoklu ponašaju kao prema pravom vladaru, prirede mu veliku gozbu uz pjesmu, ples i najbolja vina. Damoklo je podigao vrč da nazdravi, a onda je iznenada primijetio kako mu iznad glave visi veliki oštri mač, obješen o samo jednog konjskoj dlaci. U tom trenutku prisjelo mu je jelo, nisu ga više zanimali raskoš, pjesma, ples, izgubio je volju za vladarevo mjesto i više nije zavidio svom gospodaru. Dao je znak glazbenicima da prestanu sa svirkom, nije se usudio napraviti ni jedan nagli pokret u strahu da se mač ne bi zanjihao i tako puknula tanka konjska dlaka. Tiho je napuštao dvoranu, a na njezinom kraju sjedio je Dionizije koji mu je objasnio kako iznad njegove glava stalno visi taj mač, a konjsku dlaku uvijek netko može prekinuti. Pojasnio mu je kako vladar mora prihvatiti opasnost koja vreba, kako svaka vlast donosi kušnju.







Strah se širi epohom… u negeometriskoj stvarnosti nestaje svjetlost istine… gledano iz ptičje perspektive sve se gubi u maglovitom oblaku zlih slutnji…

Osjeća li se to propast carstva lažnih vrijednosti?... Ćute li raskalašeni moćnici u zraku lebdeći Damoklov mač?

Nad čovjekom bdije noć bez snova… nema ih… izgubili su se u egzistencijalnim strahovima… u egzistencijalnom vakumu zbilje... besmisao, praznina, tjeskoba... Čovjek doveden pred Ništa sluti nagomilavanje ništavila, obuzima ga to veliko ništa, ravnodušnost, neživljenje.

Tugujemo li za prohujalim vremenima? Tražimo li trag sreće odlutale u nepovrat? Je li moguće, u apsurdnom bivstvovanju,pronaći smisao iskustvenih vrijednosti?

Listam knjigu postanka… uranjam u izvorište svijetlosti… lutam hridima na kojima blješte svjetionici… prolazim Scilu i Haribdu sudbine… provlačim se kroz povijesne moreuze… kroz znakovlje prepoznatljivih uspona i padova čovječanstva…

Iskra lux primusa mi svjedoči početak ovog beskraja… proplamsala je ljubav... svi smo mi od istih struna satkani… svi smo nošeni vjetrom sa orkanshih visova sletjeli u ovaj trenutak istine…

Promatram sjaj jantara u tvojim očima… zlaćano svitanje u tvom pogledu… na horizontu Danica objavljuje kraj umiranja tmine… rađa se san… nad oceanom kondor poziva na slobodni let u okrilju vremena… slobodni smo… iza nas su ostale godine robovanja idealu koji se izgubio u pohlepi moćnika…

Je li Damoklov mač božja ruka? Dokazuje li da slava moćnika nije vječna?

Budni sanjamo… zbilja nas pokušava zgurati u žrvanj podnošljivosti… u koloplet jednoumlja, u prazninu ništavila i životarenja na rubu egzistencije.

Ali za ideale se umire… jesmo li spremni umrijeti Sokratovom smrću… ispiti otrov prosut u kalež života?

Ne, mi svjesno živimo apsurde… utjelovljujemo Sizifa i Prometeja… vjerujemo u smisao žrtvovanja… učimo život iz knjige postanka… živimo ga s ljubavlju utkanom u dupli helix porijekla…

U sadašnjem trenutku osjećamo sve propuštene, sve zaboravljene. Čujemo sva kajanja utkana u molitvu jutra. Preživjeli smo kraj vremena i ljudi. Obnavljamo samo dane slavlja, svetkovinu osjetila, gozbu trenutaka, ushit ljubavi.

Ljudi smo…

Dijana Jelčić


slika... Richard Westalls, Damoklov mač

Oznake: Damoklov mač, promjena lažnih vrijednosti

Dijalog...

04.04.2017.



Poslije ljepote Slavonije probudila su se sjećanja. Sjetih se naših davnih putovanja i Zdenkove knjige... Sretna sam, što je moj davno napisani tekst, bez navođenja mog imena, postao djelićem njegove ispovjesti... divno je djeliti život sa umjetnikom... usrećuje...


Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala...





«Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika... ulje na platnu. Mlađani pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u punoj ljepoti sredinom slike. Zidovi gube čvrstinu i obrise, sljubljuju se s prostorom i postaju vrijeme kroz koje je krenuo. Prostor se zaobljuje i prelama. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga objavljuje i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo naznačuju istine koje u sebi skrivaju.
Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem naslućivanje i sjedam na ždrijebca da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje. Jašući na njemu i sama postajem pjesma koja dahom naslućuje i istovremeno naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama. Nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz dveri vremena i spajam se sa četvrtom, da bih osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dopustila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. A peta protega je ljubav koju osjećam postojeći u njoj. Ljubav, tajnovita dimenzija, satkana od materije sna. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi.

Vidim misao o ljepoti isprepletenu sa svjetlošću koja bdije nad mojim snom.Tisuće razigranih konja treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta sveti gral, posuda u čijem središtu žare oči.
Velika svjetlost se uvlači u moju nutarinu. Sni me odvode u carstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje ponovno rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim snove istinskih sanjara.

"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u drhtaju mladog pastuha. Zlaćane spirale se spajaju u iluzije, u prohujale godine u kojima nisam živjela.

"San je ljepši, jer nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa."

Sjedinjujem se s mirisima. Postajem lepršavi veo. Oslobađam se dvojnosti. San i zbilja se spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Nastavljam živjeti taj trenutak. Granice se gube. Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi, se šire i postaju osjećaj. Biti dobija drugo značenje.»

«Ponovi mi onaj stih gdje se spominje Gral».

«Dostojanstveni, razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta Sveti Gral, posuda u čijem središtu žare oči».

« Upravo me ovaj prizor potsjeća na Gral. Jedna lijepa posuda puna strasti i istine postavljena na držak u obliku jonskog stupa...Iz posude teče slađani nektar, slijeva se niz stup i bedra, a posuda podrhtava kao kapa vulkana, kao zatvoren mirisni pupoljak koji će svaki čas otvoriti latice i postati ruža...Gral je ruža...Tvoja ruža...»

Pupoljak se otvori, a iz ruže poteče mirisni, gusti, opojni rozolin. Ona podiže ruke nebu, zgrči se u čvrsti luk, a iz grla proključa hropac:

«Je suis au ciel»...»Je suis au ciel»....»Le ciel est Ardeche»... «





U nebu sam...U nebu sam... Nebo je Ardeche...


Bili smo u Ardecheu, ljepota juga Francuske je ostavila traga u našem pamćenju... Zaustavljeni u zjenici vremena u mislima se vraćamo na izvorište naših nadahnuća... Stvarno je divno dijeliti život sa umjetnikom i sudjelovati u njegovoj slavi... on, moj največi i "najokrutniji" kritičar je moje štivo utkao u svoju knjigu... hvala mu...





Vrata vremena

Oznake: Sponzoruša u Parizu, zdenko Jelčić, sjećanja

Poezija uspomena...

03.04.2017.



i misaone slike...




Misli se roje, gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Ova noć odnosi trenutke, pretače ih iz noćas u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija znatiželjom i čuđenjem.

Osluškujem suglasje vremena na stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bezglasna muzika vječnosti uranja u tišinu dolaska trenutka i probija opnu sumnje, otvara vrata vjerovanju i novim notama piše sonatu od snova na horizontu svitanja.
U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje buđenje novih istina.
Tkivo spoznaje izvire iz napuknute čahurice i tka svilene niti među kristalnim cvjetovima mog malog svemira. Bez milosti, bez sažaljenja odbacuje ugasle iskre na nebu svijesti i pali nove vatre na brežuljcima praskozorja.
Vidim ples leptira na kristalnim pupoljcima ljetnih ruža koje šire simfoniju boja novog sna i sjednjuju ga sa zvukovima prošlog.
Čujem odu vječne mladosti u svjetlosnom zagrljaju svijesti i prestajem biti pustolov na vratima vremena, ulazim u novi eon pretakanja istina. Trenutak me grli velom sudbine, uzburkava ponornice osjećaja i kistom umočenim u boje povjerenja slika novu istinu na platnu života. Nevidljiva ruka vjerovanja ispisuje nove riječi u brevijar znanja i pretvara misli u poeziju ruža, spaja napukle niti u mrežu vjerovanja.

Jučer, danas i nepostojano sutra zaobilaze crne rupe u dubini nutrine, nedozvoljavaju nepovjerenju da guta energiju postojanja, sjedinjuju se u melodiju trenutka, u umirujuću muziku ovog jednog jedinog treptaja oka, čipkastu stvarnost ispravnog djelovanja.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
pogl. "Misaone slike", str, 103.




Samo će ravnica znati
je li to bila tama,
ili su prazne oči
slušale urlik umirućih ptica
na bodljikavoj žici,
na granici svijeta.

Život u tuđinskoj ruci
i pokret luđaka
više ni nije život,
ali nesnosno su dugi sati
do vješala crnih.

Put presječen uskipjelom bjesnoćom,
ukraden osmijeh s usana,
a tuđinska zvijer udara,
podivljala zvijer
gladna sreće, smijeha i ponosa.

Zvijer – sudbina crna.

Samo će ravnica znati
je li to bila tama,
ili su prazne oči
slušale urlik razvratne žene
što patnjama tuđim
svoju djecu hrani
iza bodljikave žice,
iza granice svijeta.

Dijana Jelčić



Ravnica mi je odgovorila tišinom Kopačkog rita...

Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sami muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvjezda kad sja, ja svjetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umro. s tobom sam sav.

Mary Elizabeth Frye... prepjev Eenes Kišević


šapnula sam... Slavonijo tko te ne bi volio...





Oznake: slavonija na dlanu, kopački rit, festival poezije

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se