Došli su sa cvijećem...

25.04.2017.



suncem i osmijesima... dragi prijatelji... vjenčani kumovi... Vlasta i Braco Šuljić...





Na sudbinskim putevima su ostali tragovi naših koraka. Isprepletale su se misli, osjećaji, osjećanja, umrežavali razgovori, pretakali u sjećanja. Pamtim sva naša previranja, te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza tuge i radosti. Stajali su uz nas u hramu u kojem izovorismo sudbonosno „da“ dok nas smrt ne rastavi. Zajedno smo prolazili Scile i Haribde. Mi i oni, četvorka koja je savladala sve moreuze životne pučine. A bilo ih je. Da, gomilale su nepravde, koje možda i nisu bile neporavde. Odrastali smo u nadanjima, željama, čežnjama i znatiželjama, slušali smo tišinu neizgovorljivih patnji, čuli smo glasove nutrine, bezriječne vapaje strahova koji možda i nisu bili strahovi. Bili smo uvijek tu iako smo bili daleko. Bili su uvijek uz nas. Daljina nije izbrisala prisnost. Dugi telefonski razgovori. Telefon je zazvonio onda kada je glas prijatelja bio zadnji tračak umirućeg Sunca. Kotrljalo se vrijeme, novac je nestajao u eteru. To nam nije bilo važno.

Dolazili smo i onda kada nitko nije dolazio u grad pod granatama. Jedrili smo arhipelagom ljepote i osluškivali pucnjavu u kanjonima pakla. Promatrali let metalnih ptica na kanalom zalazećeg sunca. Zasjenjivale su sjaj, rušile povijest Mediterana, a mi smo vjerovali u ljubav. U podrumima smo iščekivali smo kraj pucnjave. I sa njima, u gradu pet bunara, dočekali kraj oluje, svetkovinu oslobođenja iz kanđa neljudskosti.

Nasmijavali su nas kada smo stajali na rubu bezdana, pjevali su nam ljubavne balade kada smo stajali na vratima smrti. Prolazili su kroz zimske oluje da bi na obronke Alpi donijeli miris lavande i mandarina. Osmjesima su brisali naše suze, darovali nam eliksir samoizlječenja. Zajedno smo izgovarali molitve i zahvalnice anđelima i njihovom bdijenju nad našim životima.

Desetljeća su prohujala u trenu. Još uvijek smo tu. Oni i mi, vjetar je ledio njihov put ka nama, a oni su nosili sunce u duši i stigli u naš mali raj.




Stajali su uz nas i pjesmom blagoslovili dvadeset i pet godina braka, istom onom pjesmom kojom su posvetili naše „da, dok nas smrt ne rastavi“.

prijateljstvo je to... ljubav i život u ovitku sreće...

Danas su opet došli... usrećili nas... i potvrdili istinitost mog davno napisanog teksta...

O prijateljstvu


Dijana Jelčić





Oznake: prijateljstvo, ljubav, život

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se