Izazov...
"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche
Iza naših misli, u tvornici snova, u svijetu zrcalnih neurona, susrećemo svoja različita lica i upoznajemo osmijehe naših pradjedova. Uronimo u leptirasti svijet iza zrcala svijesti i pokušajmo spoznati posjedovanje utjelovljenog uma.
Uronih u čaroliju iza zrcala svijesti, u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih ogledala. Na toj čudesnoj sceni satkanoj od struna svjetlosti i sjene, svilenkaste niti i male kuglice se množe, a u njima se iskri igra nutarnjeg svijeta. Promatram osmijeh neba, osjećam u njemu se krije snaga koja dušu od tuge, nesreće, umora i bolesti oslobađa, snaga koja srce u zdenac života pretvara, u vrulju koja vječnu mladost rađa.
Mislila sam tako dok sam davno pisala ovaj tekst.
Mislila ili osjećala?
Tada sam samo misaono uranjala u pročitane priče, legende, znanstvene bajke. Gubila sam se u iluziji, daleko, užasno daleko od stvarnoga života. Svjetlost, ta čudesna izliječiteljica svojim zagrljajem miluje otvorene rane, osjećanje boli pretvara u osjećaj miline, hladnoću u osjećaj topline, vrućice u osjećaj svježine. Napisah ovu rečenicu ne osjećajući što pišem, slagala sam misaonu sliku u izričaj tražeći ritam bez da sam i naslutila istinost te misli.
Koja svjetlost? upitah se kada sam kasnije čitala ovaj tekst.
Osjećaš li ti to što pišeš? Ma to su samo nabacane riječi koje ne slikaju tvoje osjećanje osjećaja. Ima li uopće smisla pisati o osjećanju osjećaja? Može li se osobnim ritmom dotaknuti i uzburkati ritam drugoga?
Pogledah sliku koju sam odabrala kao ilustraciju teksta. Pokušah osjetiti osjećaj umjetnika.
Što je on osjećao slikajući ove strune i točkice koje neorganizirano blješte na platnu? Poželjeh se teleportirati u njegovu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njegovu ruku u trenutku stvaranja.
Što ja vidim na ovoj slici? Je li to slikareva duša, je su li to kristalići njegove svijesti, svila njegovih osjećaja?
Danas promatram tu sliku nutanjim očima, očima kontemplacije i dozvoljavam si slobodu interpretacije tog djela.
Zašto je pozadina slike ljubičasta? Je li ona uistinu ljubičasta? Da li tako izgledaju svjetlosne iskrice koje moje snove kroje? Smiješe li mi se svjetlosna bića kojima sam dodirom srca udahnula dušu punu spokoja, ljubavi i mira?
Ta čudesna vojska, branioci snova, čuvari lakoće postojanja, osmijesi pradjedova, taj čudesni ples svijetla i sjene leprša iza zrcala svijesti. Na pozornici sretnoga trenutka, igra slična igri pjenušavog vala i kristalnog oblutka, zagrljaja materije i energije, zagrljaj iz kojeg se život rađa.
Uranjam iza zrcala svijesti, osjećam rađanje nutarnjeg sunca, moć svijetlosti koja grli materiju misli i pretvara ih u kristaliće spoznaje.
Prisjećam se trenutka kada mi je isti umjetnik darovao sliku nacrtanu samo za mene... utjelovio je moju opsjednutost veličanstvenim slonovima... majestetskim bićima sa dušom koja pamti...
Slika krasi zid u našoj kuhinji... usrećuje me ...
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.
slike... Vatroslav Kuliš
Oznake: Vatroslav Kuliš, utjelovljeni um, umijeće svakodnevnog pokreta
|
