Prijateljstvo u Dubravi...
Sinoć u prepunoj dvorani KCD... smo poezijom slavili ljubav...
jedna dama u crvenom
jedna dama u ružičastom
mlada pjesnikinja
organizatorica, pjesnikinja Lidija Puđak
i mi... bio je to i susret blogerskih duša... bilo je prijateljstvo i bila je ljubav...
Kalež ljubavi...
Listopad odkucava na nekom
dalekom crkvenom tornju oproštaj
olovno nebo sakriva ljepotu i
azurne uspomene ljeta
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi
da preživi nadolazeće magle
i noć vještica
i dan mrtvih.
Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...
Začuh bubnjeve života, to moje poludjelo srce kliče!
Volim slušati tvoje korake
kao uzbuđenje,
kao odkucaje srca
a jesen je prosula tepih
da ne čujem tvoje odlaske,
da ne osjetim tvoju bol,
da ne vidim,
na obali rijeke vremena,
u bojama ugaslog sunca
strahove umjesto sreće.
Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odletjela na jug. Lišće u vrtu umire samo, a ja budim tišinu koja se dugo odmarala nad željama i vičem, vičem vjetru koji skuplja snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime.
Zvijezde nad njegovim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena u njegovom zagrljaju
moja ljubav jutrom oblači sunčanu haljinu i
bdije među zvjezdama do noći
kada se srebrena i lijepa
kupa u njegovim očima.
Listopad je odkucao na nekom dalekom crkvenom tornju zaborav, a misli su zaustavljene jednim snom, jedinim snom.
Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje, osjećam toplinu željene istine dok sunce silazi s neba.
Prostor postaje zlatan, a ono jučer zatvoreno u strahove umire crvenilom budućih dana.
Život nam je jutros
ponudio pomirenje,
vratio porušeni most vjerovanja.
Osluškujem zadnje odkucaje mjeseca,
priroda tone u san.
Nebo nam se smiješi,
prosipa trag sreće,
jedini put kojim možemo krenuti
da nas ne progutaju strahovi.
Listopad, ispraćen zvonima,
odlazi u zaborav,
otvoramo vrata beskraju
i osjećamo miris tek
procvalih majskih ruža.
Noćas se na mojim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova mirnog sna.
Ljubav u srcu
miris vječnog proljeća
ljubav u mislima jedina istina,
ljubav u osjećajima znak sreće,
nevidljiv, nedodirljiv i nečujan,
ali nesalomljiv i odporan
na sve buduće jeseni.
Dijana Jelčić
Kalež ljubavi
Oznake: sve je ljubav. kulturni centar Dubrava
|
