dinajina sjećanja

ponedjeljak, 20.02.2017.

Vrata zatišja...



Zagreb, 17. 02. 2017... HTV, emisija normalan život... razgovaramo o ljubavi... pitanje voditeljice...
što je ljubav?
ljubav je energija, ne gubi se, samo mjenja oblike... tko tvrdi da prava ljubav prolazi taj nikad nije volio... ljubav je uvijek tu, u nama i oko nas...
može li se ljubav zaboraviti?






Na ognjištu uspomena izgara zadnji panj, toplina miluje želje,
a tvoja slika nestaje u dimu dogorijelog sna.
Moje misli su danas preglasne za tišinu koju želim, slavim slobodu,
osjećam tugu davnog rastanka i čujem vjetar koji je one davne noći odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin na oltaru želja i prosuo pepeo nedosanjanih snova.

Ti, to su bili snovi i vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća i suze pri oproštaju, traženje blizine, dugi telefonski razgovori i pisma iz tuđine.
Ti, to je bila ljubav, ali nije bio život.
U igri s ljubavi smo mnogo investirali, ulagali dušu,
žrtvovali srce i izgubili san, a dobili život.

Da, bilo je to davno, produljila sam djetinjstvo do ženskosti
i iz sobe pune plišanih igračaka jurnula u život, noseći pepeo djevojaštva u buketu crvenih ruža.
Gazeći po snijegu u lakiranim cipelama željeli smo sreći odrediti smijer, pobijediti hladnoću.
Skidao si cvijeće iz moje kose, grlio me toplim dlanovima.
Voljela sam miris tvoje kože i sudbinu i decembar i vjerovala da ćemo plivajući uz rijeku pobijediti prolaznost.
I nebo je plakalo kada sam odlazila, slijevale su se kristalne suze licem trenutka.
Kao u Antićevoj pjesmi…ti si otišao u svoju, a ja u moju mladost.
Poželjela sam zaboraviti ljubav.

Zaboraviti?

Drava još uvijek protiče dolinom prve ljubavi, romori vremenom oluje ruža, jeca jecajima rastanka, disonance slijeva u konsonace trenutka, žubori sonatom nedosanjanog sna, daruje ju vjetru u krošnjama zrelosti.

Velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova je noćas na rondou želja prosula krijesnice, razbila tminu zaborava i utkala put ka svitanju.

Ljubav je ogrnula ljubičasti veo i odsvirala zornicu novom snu.
Čista ljepota se kristalnim ljestvama spustila s neba i dotaknula okna duše.
Dugo, predugo zamagljeno staklo zasja očima sreće.
Svjetlost zlaćane hostije se pretakala u vitraž snene budnosti.
Oćutih sjećanja, pretočih tu ljepotu u kalež uspomena, u perivoju sna iz drevnog sjemena niknuše pupljci ruža.
Srce je zatitralo ritmom izvorišta ljepote i tragovi ljubavi oživješe na satenu pored mene.

Volim ljubičasta svitanja.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
poglavlje "Vrata zatišja" str, 35.






Oznake: razgovarajmo o ljubavi, odakle dolazi ljepota

- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>