Pješčana ura...
Memoarska sjećanja "Pješčana ura" Bogdana Žižića nalik su albumu posvećenom značajnim osobama i događajima iz njegova života. Ova dokumentarna elaboracija zbilje krije u sebi i niz sentimentalnih anegdota o danima odrastanja (priča o pticama, o skakanju s broda "Lina Campanella", o beskrajnicama, o igrama u ruševinama). Dominiraju njima zapisi koji nalikuju mikroesejističkim portretima osoba s kojima je autor bio blizak.
Čitajući knjigu susretoh se sa protokom vremena i sjećanjima. Zaiskrila je slika pješčanog sata, redali se trenuci obilježeni susretima i rastancima, događao se slijed uspomena. .
Kroz virtualno staklo oćutih snagu čestica pjeska, zrcaljenje godina, i njihovu moć… pogled u svitanje i suton, nestajanje među zvjezdama i postojanje na daskama životnog glumišta… pronađoh odgovore na egzistencijalna pitanja u poetičnoj prozi jednostavnog izričaja…
Osjetih vrtloženje globusa, njegovo kovitlanje oko osi postojanja na njemu… ekliptiku vraćanja na točku početka… doživjeh nježnost morske pjene i mjesečeve mijene… zakoračih preko ponora noćnih besanica i dotaknuh susrete na sceni novih jutrenja…
Riječi su zaigrale gluho kolo uspomena… zarotirale oko mene i odnijele me u uvalu djetinjstva… pješčane plaže na kojima smo postajali sakupljači školjki… tragači za biserjem koje nam je pjevalo ode ljubavi i života… rečenice su vijugale stazama zaborava i na zaslon svijesti vraćale izbljedjele slike mladosti… bizarne epizode koje su u tim trenucima postajale živi djelići cjelovitosti, prelijepa cjelina prohujalog vremena…
Oćutih tišinu proticanja pjeska vremena kroz tijelo… pokušah nemoguće učiniti mogućim… odbrojavati zrnca… jedno po jedno zaustavljati u fokusu svijesti… zgusnuti vječnost u konačnost trajanja…
Svjesnost se pretakala u dubinu... tišina mi je odgovarala ritmom srca… srce je pješčana ura kroz koju protiče život…
srce je izdajnik emocija, pamti ih, otvara se iz nutra, šapuće poeziju kapi i kao Dalievo rastopljeno vrijeme razotkriva puteve ka sreći.
Srcem srcu šapnuh istinu…
U poeziji vjetra šapat legende,
na pjesku suza umrle školjke.
Umire samo što je lijepo,
rađajući se ljepše.
Iz sutonske omaglice izranja Venera,
umire dan, rađa se noć,
na obodu lazura se urušava sunčana svjetlost.
Iz pjeska i pjene izranja bijela golubica
zoblje zvjezde, završava igra umiranja noći.
Danica objavljuje rađanje mladog dana.
U pjesku vremena ozrcaljena sjećanja.
Dijana Jelčić
Oznake: Bogdan Žižić, pješana ura, život
|
