Iz mirisa sna...
Tu noć je nije spavao, samo je sanjao. Lucidan san se prelamo u zbilju. Na žrtveniku jutrenja vidje plahu svjetlost svitanja i njenu siluetu u zraci probuđenog sunca. Osluhnuo je tišinu.
Dolazim osmijehom neba, dolazim ljepotom moje i tvoje budnosti. Volim te pogledom, glasom, sluhom i dodirom. Krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi, te dragocjene darove sretnog buđenja.
Zadivljen ukazanjem žene u odori boje vjenčanice, još omamljen mirisom sna šapnu:
Budi me lahor tajne vremena, vječnost zgusnuta u trenutak, nježni titraj istine. Krenimo zajedno među bezimene siluete ljudske dobrote. Na trgovima osluhnimo jecaj njihove tišine, njihove istine o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.
U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u sjaju sunčanog praha bila su stoljeća sjedinjena u titraj oka.
Izranjam iz sna, uranjam u budnost zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta... šapnuo je
Očima zlatnim kao med, kao svjetlucavi saten koji sjedinjuje zvjezde, ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio odgovor.
Budim se u ovom svitanju drugačija, a uvijek ista, budim se, a ti mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica šapućeš probudi se ljubavi… odgovorila je.
Ona je obličje ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemnjem ljubavi sjedini čovjeka i ženu u krug postojanja.
Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo hrabro koračati među ljudskim srcima, da ćemo slijediti ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcaliti ljubav!
Dijana Jelčić
naslovna fotografija... Jasna MarcelićOznake: Sunce, svjetlost, ljubav
|
