Razmišljam o putevima koje smo prelazili da bi bili ovo što jesmo, o našim odvajanjima od sredine u kojoj smo odrastali… o našim bjegovima iz nježnog okrilja roditeljskog doma… pitam se postoji li u nama alter ego… ono drugo Ja koje nas zaustavlja pri uzletu u više sfere postojanja.
Promatram naše fotografije iz mladosti, uspoređujem. Godine nisu promjenile osmijeh tvoje misaonosti. U tvojim očima vidim isti sjaj kao u vrijeme prvih susreta, Život je varljivost u kojoj sjećanja slijevamo u iluzije. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim mladost u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu mnogoprotežnost. Sva moja lica, uplakana i nasmijana, tužna i sretna se zrcale u tvojim zjenicama, žive u ovom trenutku. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Vidim srcem odapet let ptice, lebdim bespućem pamćenja, odabirem trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.
Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju?
Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?
U bijelini te daleke prostornosti se naziru tragovi naših koraka. Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju, ti poezijom misaonosti, ja misaonom poetikom.
U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak politološkog pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.
U čemu smo slični? Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo.
Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more. Uživamo stajati na vratima beskraja. Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo sintakse nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.
Pokušavam, ne mogu je sročiti u tekst. Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja. Lijepe su. Vjeruj te mi.
Dijana Jelčić
a onda se sjetim davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća... glazbe naše mladosti... i vjerovanja u pjesmu... negdje postoji netko... eto susreli smo se...
