Suncelovka...
Sjedila sam na obali... iza bijelih oblaka se rađalo Sunce... divne li zablude pomislih i upitah se... gdje li se nalazi suncelovka?
U promjenjivosti stanja svijesno prolazih kroz lukove zbilje… nestajah i nastajah pod karijatidama nebeskog svodovlja… kao ptica izronjena iz pepela praotaca letjeh prividima… uranjah u ocean… do dna… do pijeska u kojem se kriju neotkriveni biseri zbilje… izronih na pučinu trenutka oplemenjena slikama koje slažem u sjećanja… u osjećajni kolaž prepun besmislenih događanja i smisla postojanja…
Ljeto odlazi ostavljajući za sobom trag bijelih oblaka… najavljuje cvjetanje maglovitih svitanja… tihu sjetu dolazeće jeseni…
Krošnje mjenjaju odore… nestaje zelenilo u kojem odmarah oči u vrijeme podnevnog blještavila… ostao je tvoj glas kao jeka u fontani svjetlosti… u tvojim očima, kao u drhtavom ogledalu nazirem boju mladih kiša… i osobitost vremena…
U sjaj tvoga irisa upisujem pitanje… i vidim suncolovku skrivenu u dubini tvog pogleda… promjenjiv ritam vječnosti i leksiku beskraja… prepuna elana, iznjedrena iz Edena tvoje nutrine ona mi daruje toplo zlato…
U prividu ljepote, u ikonografskoj čitljivosti istine pronalazim odgovor na pitanje… suncelovka je u nama… u apstrakciji naših misli i tankoćutnosti naših osjećanja…
Dijana Jelčić
fotografija... Jasna MarcelićOznake: Sunce, suncolovka, zbilja
|
