Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,
nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.
Misli se zaustaviše u jednom snu, jedinom snu.
Sutra će biti bolje vjerovali su i sunce kao da je sišlo s neba.
Prostor je postao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije je umiralo crvenilom budućih dana.
Život im je ponudio pomirenje,
vratio porušeni most povjerenja.
Osluškivali su glazbu oblaka.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća.
Izabrali su daljinu zapadnog neba
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka.
Otvorili su vrata beskraja i osjetili miris tek procvalih ruža.
Te noći se na njenim dlanovima rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.
Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe
proklija zelenilom proljetne šume
i u sjeni tek probuđenih jablanova,
opijena mirisom proljeća
ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.
Zaustavljeni u snu
zavoljeli su dolazak lastavica, poeziju ruža
i šum metalne rijeke
na dugačkoj cesti
između jučer i sutra.
