Pod sunčanikom...
Plakala sam,
pričinjalo mi se,
nebo je plakalo
sa mnom.
Davna proljeća,
trg cvijeća,
svitanja
i miris svježeg kruha.
Molitva ubrizgana
u svetost umiranja
i rađanja,
kruh naš svagdašnji
u neapsolutnosti
prostora i vremena.
Stajali smo na vratima svjetova
neznajući,
nesigurni na premosnici
između trenutaka.
Vječnost zgusnuta
u načelu mudrosti,
u filozofiji perennis,
u odvajanju svjetla
od tmine,
u misaonoj evoluciji
i tišini osjetila
bijaše braniteljica
od utapljanja
u moru strahova.
Tišina je bujala,
kortljalo se vrijeme,
nismo osjećali,
a čekali smo
utjelovljenje boga
sretnog trenutka.
Imaginarij legende,
iluzija sanja
neostvariva u zbilji,
lijepa zabluda,
vjerovali smo.
Smjenjivale su se godine,
neznanje slijevalo
u znanje.
Na lazuru noći
razumjesmo zlaćani
govor zvijezda,
šaputale su
o ljepoti prošlosti,
uskovitlale misli,
zavrtložile osjećanja,
uskovitlale strune
misaone Proustiane.
Spoznasmo uzaludnost traganja
pređenim stazama,
nevažnost prošlih života,
oni vjekuju na nebu.
Mi smo ovdje i sada
ti i ja,
u dolini suza,
u moći trenutka.
Pod sunčanikom
mladog dana,
pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori
Horacijevu misao
Carpe diem.
Dijana Jelčić
Oznake: Sunce, sunčanik, carpe diem
|
