Ubi dušu gravitacije...
"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.
Sustizale su me siluete prohujalog vremena. Željela sam zaborav, odagnati pamćenje…
sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak…
Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam, krenula u nepoznatom pravcu, u sanjane plave daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana…
Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjenu morskih valova, u šapatu vjetra.
Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica...
Tugovala sam, odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji...
Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba,
ulovljena u zamku netalasanja...
Srce otkucavalo tišinu, bez pomaka, bez uzbuđenja, bez nemira, bez mahnitanja…
U ravnodušju svijesti je umirala nada. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, o pada u mediokritetsko samosažaljevanje...
Ubi dušu gravitacije... začuh nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti...
barem u snovima...
Prestala sam spavati, sanjala sam letenje, lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa...
Čuvarica snova je bdijela u kutku budnosti. U mrežu sjećanja je hvatala samo ljepotu. Spašavala me od zaborava.
Bdijenje je trajalo... uvijek me dočekao Mjesec... nasmiješen i srebren... dugo sam drugovala s njim... ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima... voljela sam te susrete iako su bili tek privid... lijepa vizija bez pokriča...
Mjesec je prosipao svjetlo koridorima labirinta.
Igrali smo se skrivača...
on i ja... a pogled ćilibarskog sjaja je bio središte... bitak koji tražih u snovitoj budnosti.
Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja.
Razumjevala sam govor munja i gromova... čekala prolom oblaka... i nebo je proplakalo suzama sreće... poezijom kapi...
Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti... Bog se ukazao u viziji ljepote... na horizontu svitanja vidjeh Volto Santo... i to više nije bio san... pretočio se u zbilju... pogledah u nebo… zlatna hostija je izranjala na obzoru mladog dana… mjesec se smiješio odnoseći dugu mračnu noć...
osjetih spokoj u nemiru, u drugačijim otkucajima srca…
Vratih se sebi…
Dijana Jelčić
 Oznake: Nietzsche, gravitacija Anima mundi
|
