Mi, djeca trenutka...
''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete se igrajući radi, a bajka je njegova istinu...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti...
Bili smo i ostali djeca trenutka. Homo Ludens u nama živi. Igrajući igru vremena zaustavismo se pred ispovjedaonicom nutrina… razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…
jesmo li griješili?
jesmo!
Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani, oprost je titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknusmo obod nevidljive kružnice… osjetismo prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali…
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba TI...
u tvojoj kosi sjaj izlazećeg sunca... iz pjeska i pjene izranja bijela golubica...
rađa se mladi dan...
U dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u osjećajnom režnju kovitlac neurona... u vrtlogu trenutka tišina… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bilo je nevažno…
Zlatna hostija je klizila grlom nutarnjeg svemira… uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida odsanjane budućnosti prepoznah geometriju izmaštanih sjetova i obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…
Sunoćavanje je krenulo ka svitanju… noć se kotrljala nebom iznad nas… ponoćni kobalt se pretakao u carpaccio zore… u svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija… sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju…
Pod svodovljem ljepote se budi grad... osluškivah tišinu,
upitah se, sanjaju li ljudi ovo drhtavo svanuće?
Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… i svjedočanstvo sakaramenta vjernosti… divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti…
Na prozoru buket ljubičastih ruža, prisjećam se kraja potopa, trenutka u kojem izgovorih...
Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline... traje još uvijek,
osjećam kako se pijesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana...
uramljuje ih u pečate sretno odživljenih trenutaka...
usrećuje!
Dijana Jelčić
Oznake: homo ludens, vrijeme oluje ruža, odakle dolazi ljepota
|
