petak, 30.11.2012.

Naše vrijeme...vrijeme poezije kapi...





Ispričat ću ti jednu davnu priču
U tom će mi pomoći moja muza
Kolko se može kad se nekog voli
I čudna kako je poezija suza

Niz tvoje lice sada teku rijeke
Za nečim dragim što bez traga ode
A oči boje meda kriju lijepu tugu
I neku čudnu poeziju vode

Od mene samo sjećanje ti osta
I jedna rijeka za ljubavi što vapi
I nešto malo izmrvljena bola
I čudna, čudna poezija kapi

Dlanovi neba padaju sve niže
I mrtva ljubav u osvit novog dana
A sve su, sve su jači zagrljaji kiše
I stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i više me nema
Na mome grobu tek trubadur piše
U tvojoj kosi tuga vjetra spava
I čudna, čudna poezija kiše
Zdenko Jelčić

Čekanje je kriva riječ nastala u vremenu kada vrijeme nismo osjećali kao protegu, kada je ono teklo izvan nas i bilo prolazno. Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena, zar to onda nije stvarno samo mjerna jedinica onog najskupocijenijeg što posjedujemo? Često sam poželjela zaustaviti vrijeme i začuti obećanje vječnosti. Zamišljala sam ga rijeku nevraćanku u čijim kapima se zrcali univerzum. Uranjala sam u nutrinu iluzije, u viziju trenutka i u kaleidoskopu žudnji promatrala prelamanje svjetlosti u spektar duginih boja.
Tišina je bila nemilosrdna, bezvremenost nema čujnost, ni čulnost. Konačnost me vraćala u stvarnost, u zagrljaj iščekivanja obećanja nečega čega nije bilo. Nebeski svod je titrao zvjezdanim prahom u kojem sam naslućivala titraj zlaćane spirale i dupli helix genoma ljubavi.
Uistinu sam predugo čekala.
Mi ne čekamo više, mi volimo susrete i ne volimo rastanke.
Susret na peronu željezničke stanice je sivilo dana pretvorio u rapsodiju boja, u crvenilo užarenog osjećaja koji još uvijek traje, zamjenio je nečujnost tonova i nijansi protege osamljenosti u čulnost purpura biverzuma. U toj kugli našeg zajedničkog postojanja je nebo drugačije, mi živimo san.
Pogledah u nebo.
Iznad nas se među oblacima ukaza slika Sikstinske kapele, dodir vrška prstiju Boga i Adama se pomiješa sa novom vizijom. Ruka Božja je čin sam. Slika dobi ideokinetička svojstva.
Uskovitlana energija probudi u meni osjećaj sudjelovanja u tom činu.
"Tu se rađa život." reče mi pjesnik gledajući u nebo
"Što je život?"
„Život je vrijeme“
„Što je vrijeme?“
"Rijeka bez izvora i ušća."
Osluhnuh tišinu i začuh poeziju kapi...

"Ispričat ću ti jednu davnu priču
U tom će mi pomoći moja muza
Kolko se može kad se nekog voli
I čudna kako je poezija suza..."

a jutros, u svitanju doživjeh ushićenje na dverima došašća ljubavi...

Sjaj Oriona

hvala Vam dragi prijatelju.





Naše vrijeme





Oznake: ljubav, vrijeme, poezija kapi.

- 05:52 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.11.2012.

Legenda svjetla...



Promatram kako se pale oči neba, osluškujem buđenje noći i osjećam Ljubav

ti si tu
u dimu cigarete,
u mirisu magle,
u šuštanju lišća,
ti dodiruješ misli,
zaustavljaš snove,
uvlačiš se u srce,
miluješ dušu,
grliš tijelo i
opijaš me kao vino.

Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja vjekuje, Sofija, vladarica svjetlosti i sjena, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji budna sanjam.
Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?

Ti si tu,
pratiš me u stopu,
spavaš u osmjesima,
bdiješ nad umorom.
Ti si straža
mojim slabostima,
čuvarica mog vremena,
iscjeljiteljica mojih boli,
njegovateljica srca,
dušobrižnica,
stvoriteljica.

Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav",
prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao zrcaljenje njenog postojanja u meni.
"Ljubav je svjetlost" koja, proizašla iz neevolucionog središta, zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja piše poeziju evolucije.

Noćas vidjeh ljepoticu sna u svom njenom sjaju.

Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanhonija postojanja, ono gleda unazad nezaobilazeći ruševine svoje nezaustavljivosti.
Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.
Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, moja duša koja u meni bdije Sofijinim očima, očima Ljubavi.

Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, duša vječnosti, život i postaje vrijeme.
Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive, susrećem početak prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju.

Tvoje oči jedino svijetlo
u džungli strahova,
sjaj u pathosu žudnji,
ognjilo strasti.
Tvoj glas je tišina blagdana
simfonija mirisa,
rapsodija boja,
sonata sna,
ljepota
ovog običnog jesenjeg dana.

Ti si LJUBAV.





Legenda svjetla



Oznake: ljubav, svjetlo, pistis sofija

- 06:27 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 28.11.2012.

Mama, volim te...





Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
S kojim ću i onda slatko tepati...,
A.G. Matoš



Majčinsko srce, ta čudesna zvijezda u kojoj ljubav vrije, to čarobno sunce našega života se ne mijenja vremenom i nikada ne stari. Ne preobražava se mjesečevim mjenama, ni sa igrom dana i noći, niti sa godišnjim dobima. Ponekad tuguje, nesretno odkucava nokturno trenutku, requiem umrloj ljubavi ali to najsnažnije srce svijeta nikada ne umire. Slično je preriji po kojoj se ratuje, šumi kojoj čovjek sijeće drveće, polju koje žanje, livadi na kojoj kosi i pali vlati trave, zemlji tvrdoj, toj vječnoj koljevci odlazećih. To veliko srce je hrid na kojoj se razbijaju valovi, stijena na kojoj ispisani hijeroglifi, rune, latinica i čirilica svijedoče drevne istine, nježan cvijet na kojem se odmaraju leptiri. Ono je mirno i spokojno, sigurno u dolazak proljeća i zna da su jesen i zima njemu, ljubavi i životu potrebne sve do kraja vremena.
Majčinsko srce to najsjajnije sunce univerzuma, sunce koje rađa svijetlost postojanja, sunce koje ne dozvoljava hladnim vjetrovima da zalede cvijetanje cvijetova ljubavi, sunce koje nas ljubavlju grije u vremenu pupanja iz sjemenke začeća. Ta čarobna zvijezda našeg malog univerzuma devet mjeseci treperi iščekivanjima, a onda pitanjima,
Kako ćemo se rastati, kako te obraniti, kako te usmjeriti, kako te osloboditi sebe i svoje posesivnosti, a dalje te grijati svjetlošću ljubavi?
Možemo li tu ljubav smatrati gostom iz tuđine koji nas izvodi na zvjezdane staze postojanja? Možemo li snagu tog vječnog sunca smatrati snom koji je trajao, a rođenjem se skrilo?
To čudesno sunce, to vječno svjetlo, ta nježna simfonija našeg malog svemira nam šapuće u trenutcima tuge, straha, boli, šapuće nam podigni glavu da ti vidim oči. A onda kroz ta okna naše duše sije zvijezdanu prašinu, tu vječnu lakoću postojanja.
Pita nas svojim nečujnim glasom hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju leptirastu galiju?
Hoćeš li čuti lepršanje moje duše i svojim noćnim nemirima?
Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca?
Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama?
Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama?
Osluhnimo ponekad simfoniju univerzuma i začujmo uzdahe tog sunca koje nikada ne prestaje sjati za nas, ono dopire do nas i kada novembarske magle ubiju Helia, kada u tmastim zimskim oblacima čujemo jezaje neba, majčino srce, to nepobjedivo sunce ubija Himere koje nam se ponekda javljaju u snovima.
Osluhnimo u olujnim noćima suptilne šapate među grmljavinom neba, to nam majčino srce poručuje ti si svjetlost mojim očima, pjesma ušima i krila mojoj duši. Kada nam se pričini da je zima zaledila sučane zrake u kapljicama rijeke života, majčino srce, to največe sunce našega života, se zrcali u kristalima snova i otaplja led oko naših srca, poklanja mir, ubija zimu, širi toplinu. U nutrini sebe, u zagrljaju snenom, nježno sniva majčinog srca sjeme i čeka da ga sami svojim suncem pretvorimo u ljubavi cvijet, u veliko sunce koje će nam zauvijek grijati tijelo i dušu.
Danas zahvaljujem Bogu da si me upravo TI rodila, da si me krstila imenom boginje koja još uvijek nad mojom dušom bdije, da si me svojim mlijekom dojila, da si mi darovala dio sebe, da si me u ljubavi, sreći i miru odgojila, da si u dječjem spomenaru upisala imperativ "Budi sretna!", da si na moj životni put prosula zvjezdani prah tvog unutarnjeg neba i naučila me da je Ljubav vrhovna svećenica države sunca u kojoj sretna živim.
Sretan ti rođendan!







Oznake: mama, ljubav, srce, život

- 05:53 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 27.11.2012.

U oktavi vječnog svjetla...



Ljubav je zrcaljenje duše u sretnom trenutku postojanja, obličje subjektivnog poimanja vremena, njegovo neposredno preslikavanje, neposredno, osobno doživljavanje sebe i svijeta u kojem živimo. Ljubav je tankoćutni veo stvarnosti, spiralna dinamika sreće, lice i naličje, obrazina života.
Iz sinteze Aristotelove filozofije i kršćanske religije je proizašlo pitanje na koje još uvijek tražimo odgovor. Kako je nastao svijet, tko ga je stvorio? Pitanje kojim su se bavili agnostici, filozofi kao što su Hume, Berkeley, Kant, Comte, Spencer se danas proširuje u pitanje, postoje li pored svijeta u kojem živimo još beskonačno mnogo paralelnih svijetova? Einstein je teorijom relativiteta je pobio postojanje apsolutnog prostora i vremena. Agnostici tvrde da postoji određena granica spoznaje koju je nemoguće prekoračiti. Božje postojanje se ne može ni dokazati ni opovrći. Bog je duh i duša prostor- vremena, nemjerljiva i nedokazljiva dimenzija stvarnosti, gnoza ljubavi.
Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, u astralnu dimenziju postojanja, u odaju tišine u kojoj svjetlost i tmina plešu vječni ples života, poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskrajnost i bezvremenost u konačnosti svoga tijela, osjetiti slobodu u skučenosti ovozemaljskog života. Zaplešimo valcer vremena, postanimo uistinu ono što jesmo, treprave strune, tkivo univerzuma, svjetlost nad svjetlima, krijesnice koje osvijetljavaju ovozemaljske puteve, Proustove galije pune neprocijenjenog blaga, galije koje nas uždižu iznad bezdana neznanja. Ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, ljubav je naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, naše sudjelovanje u plesu svjetlosti i tmine, u zagrljaju prostor- vremena. Ljubav je sunčana strana naše svijesti, poezija sazviježđa na našem unutarnjem nebu, ljubav to smo mi u ovom surrealističkom trenutku spoznaje.
Slijedim spiralnu dinamiku ljubavi, uranjam u njen vrtlog, slijedim etiku i estetiku njenog izrastanja u osjećanje osjećaja, uranjam u gnostički trenutak svijesti i spoznajem mogućnosti odluka koje me usmjeravaju u životu. Pričinja mi se da se nalazim na hodočašću ka Santiago de Compostela. Put je dobar, ali uzak, put koji vodi čovjeka u život, za razliku od širokog i prostranog puta koji vodi u pakao. To je put za dobre ljude jer se poroci smanjuju, kreposti rastu, grijesi se praštaju. On je pokora za pokornike, a zvjezdani put za pravednike, ljubav, vjera u uskrsnuće, udaljavanje od pakla, uspinjanje Jakovljevim ljestvama ka željenom Raju.
Novembarsko jutro objavljuje još jednu svetkovinu našeg sna. Nebo se smiješi ljubičastim svitanjem. Osluškujem zvuk buđenja. Sjećanja se kovitlaju titrajima metafizike uma i ostvaruju neizrecivu ljepotu uspomene. Na horizontu pamćenja izranja slika hrama u kojem izgovorismo riječi obećanja. Dok nas smrt ne rastavi. Vrtlože se godine, smjenjuju godišnja doba, osjećanja sreće, tuge, straha. Skoro te izgubih u vrtlogu sudbine. Vidim tvoju siluetu na vratima vremena i tvoj povratak u trenutak. Bojala sam se. Danas se pitam je li to bila samo moja sebičnost ili sam uistinu osjećala tvoju nemoć tražeći puteve spasenja. To je bilo gluho vrijeme nepostojanja u trenutku. Uranjajući u bit života, sreća se polagano vraćala u naše dvore. Ozdravio si. Jučer smo dobili još jedno svjedočanstvo pobjede ljubavi. Sa tornja obližnje crkve odzvanja jutarnica. Danica objavljuje rađanje mladoga dana. Miris kave izmješan sa mirisom tvoga tijela se ovija oko mojih ćula i uzdiže me na pijedestal vjerovanja u herojske zanose tvoga bića. Grliš me. Palimo svijeću ovom danu u kojem izgovorismo molitvu vrhovnoj svećenici u gradu sunca. Daleki su bili putevi kojima koračasmo da bi se udomili u obali oceana snova. Promatram osmijeh u tvojim očima. To bespuče titra poeziju suza radosnica. Divno je što si tu, tihuješ srcem. Sretna sam što si tu, odgovaram tišinom. Ljubiš me. Osjećam li tvoje ili moje usne u ovom uskovitlanom uzbuđenju koje godinama ne zamire? Zrelost nam nije obuzdala žudnju, nije umanjila čežnju, nije okrhnula kalež vjerovanja u ljubav.







Oznake: ljubav, gnoza, sreća, život

- 07:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.11.2012.

Šapat Uranije...



Zaustavljena na vratima vremena, osluškivah rapsodiju sna i utapljah se u ljepoti tvoga neba. Bio je to trenutak potpunog mira, spokoja i sreće, u drhtajima nebeskih struna osluškivah suptilne note mjesečeve sonate, slušah kako srebrenkasta svjetlost predivnu melodiju svira, nježnošću plesa svjetlosti i sjena moje tužno srce dira i daruje mi harmoniju svemirske ljepote. U tom treptaju oka, nestade strah, ljutnja, tuga i na nebu zasja priviđenje iz drevnih vremena, predivna iluzija sa zvjezdanim dijademom u kosi otvori vrata akademije davnih vjerovanja. U čudesnom trenu zagrljaja nemira i mira, u dodiru noći i dana, u treptaju nebeskoga oka, u času kad mjesec odlazi, a sunce iz noćne tmine izranja, u zadnjem uzdahu tog oproštaja čujem šapat Uranije drevne, muze, kćeri Mnemozinine, proročice zvijezdanog kalendara i vidim je kako izranja iz rijeke sjećanja. Odlazeći u beskraj budećeg neba ostavlja mi trag ispisan zvijezdanim slovima, trag istine davno upisan u knjigu života, trag tkan odsanjanim snovima.
U gradu sanjajućih knjiga udišem mirise limunova cvijeta i budim sjećanja koja me odnose u carstvo božanskog svijeta. Zagrljena toplinom tvoga postojanja u ovoj čudesnoj priči, u zvucima željenog svitanja, još snena uranjam u tišinu tvoga sna. Osjećam, ti si lahor dobre sudbine, ti si duša mojih snoviđenja, krijesnica koja guši jecaje tmine i u ovom modrom snu donosi okus vječno željene, vječno rađane, vječno sanjane blizine. Zagrli me svilenim velom satkanim od srebrenih niti naših zajedničkih snova. Ti znaš koliko duboko uranja nježnost tvoga bića u zjene moga srca, koliko je snažana vatra vulkana iz kojeg još uvijek suklja lava lijepih uspomena. Da, dragi moj pjesniče, ja sam ona koju tvoje svjetlo smiješta u Orionovo sazviježđe, ona ladarica koja je pjevala sonatu o ljubavi, ona djevojka koju su, jedne Ivanjske noći, u srebru mjeseca lutalice vile povele na vilinsko jezero na vrhu svijeta, da ja sam rapsod koji u tvojim samotnim noćima pjevuši rapsodiju sna. Zagrli me plamenom ognjišta na kojem smo djelili besmrtnosti vjerovanja. Zagrli me božanskim dlanovima, dodirni usne okusom i mirisom, iz elizejskog vrta, ukradenih trešanja, vrta u kojem smo slušali tišinu i dočekivali rađanje sunca na našem zajedničkom nebu. Zagrli me sjećanjima, dok budna na ležaju od ružinih latica sanjam pješćani žal na kojem smo gledali kako iz sedefaste školjke izrastaju biseri i slažu nisku sretnih trenutaka, kadenu koju još uvijek nosim spletenu oko srca.







Oznake: ljubav. Uranija, kozmologija

- 07:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.11.2012.

Žute dunje...





U jednoj od onih noći, kada smo gazeći nebesku rijeku s iskrama želja tražili put ka jednom novom, tek nastajućem dvojstvu, osjetih da među zvjezdama nema mostova...

Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli...tišina u kojoj začuh treperenje davnih snova i tvoje misli.....
zapljusnu me istina naših prošlih vremena.

U tvojim rukama dragi osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu zagrljaja. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.

Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce i
cvjet jedan planu za svo ono cvijeće
što je ostalo u tami...
za sve što nije cvalo i
u jednoj ruži danas cvate
mnoštvo prošlih ruža.

ah, ta ljubav



Miris jeseni, žute dunje, san ogrnut beskrajem noći i bespućem jutrenja. U mreži prurpurnog svitanja živi iluzija izronjena iz dubina oceana. Miluje me tvoje obličje skriveno u pjesmi koju sklada sjećanje. Divan je ovaj san besanog bdijenja u zagrljaju mirišljavih uspomena.
Glas umrlog prijatelja nas vezuje za obalu mladosti i ispunjava melankonijom za prohujalim vremenom.
Voljelo se dvoje mladih.
Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni treptaji oka.
Prebirem stranice spomenara, lutam vremeplovom i zaustavljam se u sutonu oslikanom srcem. Spomenak nezaboravka mi daruje mirišljave riječi pune boja našeg naglog ljeta i zvuk tužne balade koju slušasmo osjećajući bezgraničje ljubavi.
Vidim nas onakve kakvi smo onda bili.
Nismo se mnogo promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje proživljene sreće.
Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru. Osmijeh neba se još uvijek zrcali u tvojim očima, šapatom pretvaraš zvjezdani prah u miris žutih dunja, simbola žudnji. Zlatna dimenzija vječnosti se ogleda u tvom pogledu, odgovaram ljubeći sunčanu zraku na tvojim usnama.
Tražeći znakovlje želja sam zalutao u rascvjetani perivoj tvoga bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvojih, kao zrele dunje, mirišljavih zagrljaja. Zašutjeli smo.
Prastara sevdalinka mirisom iluzija puni prostornost duša. Zidni sat otkucva prolaznost vremenosti. Jesen se šulja pred oknima srca, a mi tonemo u san osjećajući blaženstvo ljuvene blizine.






Oznake: ljubav, žute dunje, sevdah, život

- 06:40 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 24.11.2012.

Kozmologija ljubavi...




Fascije sjećanja se kovitlaju u osjećajne slike. Naše naglo ljeto blješti, titra, zvuči pjevom barskih ptica. Raspuknuće jesenje tišine osmišljava vrijeme umiranja boja. Kiša ispire tragove nestajanja krošnji u kojima su ptice najavljivale svitanja. Vjetar huči u opustjelim granama, sklada rapsodiju lijepih uspomena. Promatram sivilo koje se uvlači u ovo jutro i osjećam toplinu tvojih zagrljaja. Na dlanovima iscrtani putevi našeg ljubovanja mirišu morem i zrcale krajolik sreće. Vidim nebeske arkade pod kojima zlaćana spirala sjedinjuje svaki titraj vječnosti u biverzum ljepote. Iz zagrljaja pjeska i pjene izranja silueta odsanjanih privida i kao bijela golubica kruži nad galijom prepunom neprocjenjivog blaga. Nebo se smiješi zlatom zenita, a podne u meni odzvanja sonatu zrelosti. Sretna sam. Sjećanja vriju u kaležu uspomena i pretaču se u zrele plodove sadašnjeg trenutka. Ćutim protočnost vremena. Svjetlosna protega živi u meni, u njoj se ogleda kozmologija ljubavi.




Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam,
u noći,
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni.

Ti nisi shvatio da je ljubav bila uvijek tu,
da je pružala svoje nevidljive, nježne ruke
i izgradila dvorac od pjeska i pjene,
hram u kojem smo je nerazumjevanjem
nemilosrdno bičevali,
često je se odricali,
i na koncu na žrtveniku sna
kao nedužno janje žrtvovali...


za šta?
za neki drugi život?
za neku veču sreću?
za neki novi san?


A ona se uzdigla iz pepela sna,
i kao ptica Fenix poletjela,
za našim rastavljenim koracima,
da brani srca od prevara.


Ti nisi shvatio da je ljubav uvijek bila
i ostala tu,
u nama.
Ljubav, bičevana, zaboravljana, žrtvovana,
oplakivana,
ljubav je obukla novu haljinu
i ljepša nego prije
gleda nas drugim očima,
miluje drugim rukama,
ljubi drugim usnama,
ali ljubav,
ljepotica života,
kraljica srca,
braniteljica sna
je ostala tu
u nama.

I ja šapćem Ljubavi

Promjenio si se ljubavi moja.
i ja volim tvoje promjene!
i ja od tebe ne tražim ništa,
jer tvojim postojanjem imam sve,
imam osjećaj,
sreću na izvoru,
ljubav na licu,
ljubav u pogledu,
ljubav tu vječnu ljepoticu sna.
Mogu je dodirnuti,
nositi,
u njoj se skrivati,
na njenom ramenu zaspati.
Ljubav je sunce, kiša, vjetar,
jezero u kojem se kupam,
haljina koju oblačim,
postelja na kojoj spavam.
Promjenio si se ljubavi moja,
i ja volim svaku tvoju promjenu,
jer jednostavno volim Ljubav.

Slike prohujalih dana slažem u galeriju pamćenja, misli u neukoričenu knjigu nedovršenih pjesama i snena osjećam porinuće u sljedeći trenutak, u bezgraničje postojanja u poeziji sanja.





Ljubav prve žene

Oznake: ljubav, sjećanje, kozmologija

- 08:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 23.11.2012.

Dugo čekanje...




Ona, slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na obali nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u zaboravu.
Promatra kako neka zalutala galija nestaje u zagrljaju neba, zemlje i mora.
Osjeća vrtloženje sna i jave u ekliptici sunca, kovitlanje života i smrti u vretenu vječnost.

"Pri rastanku smo zaboravili
zatvoriti vrata sjećanja
zaboravili smo ugasiti
vatru na ognjištu uspomena
otišli smo svatko u svoju mladost
misleći
to je dovoljno
za gušenje svih požara u nama...
Vrtlozi želja
su se vraćali
na oltar rta dobrih nada
na kojem tinja lumin ljubavi...
a mi
mi smo željeli život
bježeći od bola i poniženja
zaboravili zatvoriti vrata uspomena
i ugasiti vatru na ognjištu snova.

Ljubav je tinjala,
grčila se,
tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima
i kricima osamljenih noći."

Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka nevraćanka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa.

"Lutala sam tuđim snovima
gradila svjetionike
na hridinama nepoznatih mora
krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
mirisu tek procvalih lipa,
susretu na ognjištu
na kojem su još iskrile
uspomene"

Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena.

"Ako si našao tišinu zrelosti,
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće...
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti
obala mojih snova...
a moja ljubav sunce
nad čempresima.

Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,
mogle bi postati ubice
snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe"

Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je bio čvor u klupku vječnosti, kaplja vode u rijeći nevraćanki. otišao je u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je nestala u zagrljaju neba, zemlje i sunca.
Ona stoji na hridi dalekog mora, negdje duboko u svemiru, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći.

Oznake: ljubav, smrt, uspomene

- 06:03 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2012.

Pojavnosti ljubavi...




Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom kao što je svijet. Mučno je voljeti te u tom kraju punom nesavršenstva Gdje nas sve lomi i ušutkuje Gdje nas sve vara i rastavlja... kaže Sophia de Mello Breyner Andersen ovom pjesmom.
Kada u toj krhkosti svijeta pronađemo točku prividnog mira tada ljubav postaje bezglasje nutarnjeg bezgraničja. Njeno bezobličje se rastače tijelom i pretače u stanićje nutarnjeg percepijenta kojim zamjećujemo njenu ljepotu, osjećamo njenu divotu, ćutimo njenu praiskonsku nedjeljivu jednotu.



Granice su izmislili ljudi u bezgraničju bezglasja rajske tišine. Zabrane, opomene, mjerenje, izračunjavanje, trgovanje su osmislili ljudi tražeći besmislenost u smislenosti božjega sna. Iskra početka je rođena u beuzuvjetnosti ljubavi. Ne postoji odlika ljubavi, nema laboratorija u kojem se mjeri njena kakvoća, ne postoji vaga na kojoj se važe njena količina. Ljubav je jednostavno ljubav, bezmjernost bezriječja njenog carstva, neprocjenjivost karatnosti njene vrijednosti. U podomorju nutrine i beskonačnosti svjesnosti ona se širi brzinom svjetlosti i u treptaju oka doseže svoje uspone i padove, obilazi svoju ekliptiku i rađa se nova, a uvijek ista. Ljubav je duša osjećanja i svojim postojanjem dokazuje nedokazljivost, neizračunjljivosti i nemjerljivosti svojih svojstava. Izronjena iz zagrljaja pjeska i pjene ona u sebi nosi sobost čestićja i sebstvo valovitosti spiralne dinamičnosti. U bezgraničju rajskih prostranstava ona, uvijek budna oka u zlatnom trokutu, ostvaruje neostvarljivost matematičke etike i ostvarljivost zagrljaja duše i materije. Kristalno jasna slika njenog bezobličja se dinamikom zlaćane spirale zrcali u srcu dodirima, bojama, mirisima, okusima i zvucima. Bezvučjem sklada tankoćutnu simfoniju univerzuma i nečujnošću svojih titraja pokreće uragane u bespuću sanja. Tihana lađarica galije pune neprocjenjivog blaga ona samozatajno pokreće njina jedra i savladava oluje na oceanu života, uplovljava u mirnu luku herojskih zanosa i svojim nježnim tkivom se sidri u samoj žiži srca. Naslonjena na tvoje rame osluškujem njenu tišinu i čujem izrastanje božanske geometrije u zavjetrini vječnosti. Ničeg drugog nema u izvorištu života do sjaja tvojih snenih očiju i bezglasja bezgranične ljubavi.


Fenomenologija ljubavi


Oznake: ljubav, fenomenologija, pojavnost

- 06:55 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 21.11.2012.

Reci mi osmijehom...






SLOVO O SMIJEHU

(Kako ga je izgovorio Mravac
tisuću četiri sto pet desetog ljeta
dva na deseti dan februara u Dubrovniku)
Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah…
Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha o ne spavah od smijeha
Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah
Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh, Grešni smijeh
Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije
Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha
Opet sada ko nekada smijač mole da se smije
Smije smijehom smije grijehom
Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam
Od svih kvaka po najviše smijeh kvači
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači
Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem
Tim se grijem Tim se bijem
I na kraju Možda ja to samo snijem
Kako smijem kako smijem
O tom grijehu
O tom smijehu?

Mak Dizdar


"Dan u kojem se nikome nismo nasmiješili je izgubljen dan" Charli Chaplin.



Smiješi li se ova stoljetna dama ili ne? Što nam govore njene oči, a što šapuću njene usne? To su pitanja koja muče povijesničare umjetnosti. U kojem dijelu ljudskoga lica se zrcali osmijeh duše, u kojem srca? To su pitanja koja muče antropologe, psihologe, psihoanalitičare. U kojem dijelu našega mozga se krije "homo ludens", onaj obrazovani mudrac našeg utjelovljenog uma, mudrac kojeg smo pripitomili, kojem smo svojim prilgođavanjem svijetu oduzeli osobnost? Ponekada mi se pričinja da je zamro smjeh nama, da postajemo sve sličniji Kafki i njegovom nepodnošenju života.
U jednom pismu prijatelju Brodu Kafka priča što mu se dogodilo:
"Kad sam jednog drugog dana nakon kratkoga popodnevnoga sna otvorio oči...čuo sam svoju majku kako prirodnim glasom pita sa balkona:
"Što radite?"
Neka je žena odgovorila iz vrta: "Pijem kavu u vrtu."
Tada sam se začudio sigurnosti kojom ljudi umiju podnositi život."
Kafka se nije smijao, nije se niti nasmješio, Kafka se nikada nije smijao on se samo čudio, on je sve svoje osjećaje oblačio u čuđenja vrijedne misli. A mi se smješimo njegovim mislima, zamišljamo situaciju, u glavi nam se rađa ideokinetička slika groteskne situacije jer s balkona se dobro vidi što žena u vrtu radi.

Kakav je to smijeh u nama?
Možda je to doista Zarathustrin smijeh:

"Vi, odvažni oko mene!
Vi tražioci, istraživači i svi koji ste podmuklim jedrima brodili neistraženim morima! Vi što se radujete zagonetkama!Savjetujte me kako da riješim zagonetku što sam je tada ugledao, protumačite mi prikazu najusamljenijeg!Jer to je bila prikaza i predviđanje: - što sam tada vidio u slici i prispodobi! Tko je taj, tko ima jednom još doći?Tko je taj pastir, što mu se zmija uvukla u grlo? Tko je taj čovjek, kojem će se tako sve najteže, najcrnje uvući u grlo?A pastir je zagrizao, kao što ga je to bio savjetovao moj uzvik; dobro zagrizao! I tada daleko ispljuju glavu zmije – i skoči na noge. –Nije bio više ni pastir ni čovjek – bio je potpuno promijenjen, ozaren, i smijao se! Još se nikad na zemlji nije čovjek smijao poput njega!O, braćo moja, čuo sam smijeh koji nije bio smijeh čovjeka – i sad me proždire žeđ i muči čežnja koja se nikad neće smiriti.Čežnja me moja za tim smijehom proždire: o kako mogu podnijeti da još živim! A kako bih mogao podnijeti da sada umrem!"
Fridrich Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra


ili su neki od nas doista izgubili povjerenje u samoga sebe, pa nevjeruju više ni u ono što svojim očima vide.

"Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam. Ali sad je bolje da govorim. Progovorio sam zato što me vi tako lijepo gledate; baš vam je divno lice! (…) Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti."
F.M. Dostojevski, Idiot


Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo racionalno u nama i probudimo "homo ludensa" u sebi. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje. Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno u sebi. Doživjeti ono veselo ništa u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti naših fizičkih tijela.
Smijmo se ljudi, smijeh je znak da živimo ovaj čudesni život, smijeh je obaveza da taj život stvarno bude i slobodan.
Smijmo se jer smijeh je lijek, udahnimo mirise cvijeća, mislimo na dragu osobu, mislimo na ljubav, zapalimo svijeću i uz njenu treperavu svijetlost osluhnimo mjesečevu sonatu, njeni tonovi smiruju, opuštaju, oslobađaju nagomilanu negativnu energiju naše uzdrahtale duše. Zakoračimo u ono veliko ništa u sebi i osjetimo Dizdarevo slovo o smijehu i smijmo se smijehom, smijmo se grijehom, smijmo se ljudi jer smijeh čisti srce i oplemenjuje dušu.
Ne dozvolimo da smijeh postane grijeh, ne dozvolimo da se obistini Dizdarov stih
Nekad davno bijah pa se smijah,
neka bude
Te se opet osmijavam, nasmijavam, zasmijavam.



"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.


Reci mi osmijehom


Oznake: ljubav, smijeh, sreća

- 06:32 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 20.11.2012.

U carstvu tišine...




Nebo je plakalo kada sam odlazila,
biserne kapi su se slijevale
licem vremena kada sam odlazila,
ljubav se vrtložila poezijom suza
jecajem tišine.
Osluškivala sam
krik ranjeg galeba
na obali oceana snova.
Kada se jednoga dana
sretnemo
na rubu vremena,
u kovitlanju svemira,
u poeziji kiše
i u kapima sna
s iste obale ćemo
gledati kako se sjedinjuju
suze u kristale sna
na licu tvoje i moje
vječnosti.
Dijana Jelčić- Stračević




Bili su mladi, bili su sretni, bili su ozbiljni i razigrano ludi, bili su jednostavno ljudi. Vjenčanje je sjedinilo njihove želje i sanje u kalež postojanja. Hany moon su željeli provesti na drugom kraju svijeta, u uvali Tajlandskoga mira. Ležali su na pješčanom žalu dalekog mora, voljeli su ljubav, život, cijeli svijet. On uronjen u misli o stvaranju doma iz bajke, ona utopljena u sreći o skoroj ulozi majke. Iz utrobe mora se začuo urlik pucanja planete, vodena planina stihijom unutarnjeg gnjeva prosu smrt obalom njihovih života. Osluškujem jecaj tišine nad oceanom snova. Na kapiji potonulog grada jedna malena sirena plače, lije suze koje uranjaju u sedefaste školjke i postaju biseri, suze iz kojih izrastaju konture njenog ljubavnog okova. On sada pustolov pred vratima neostvarene utopije, duša reinkarnirana u dupina, u čuvara kapije zamka u kojem živi duša oceana. Jecaj tišine se širi bespučem sanja, malena sirena grca u agoniji bola, u poeziji vode, u čežnji za umrlom ljubavi koja s valovima snova u vječnost ode. Njeni snovi se u žudnji za srećom gube, u sjećanju su ostale samo sjene koje još uvijek njeno srce ljube. Zraka sunca uranja u morske dubine, miluje tišine koraljnoga spruda, nježno budi dušu oceana, ne dozvoljava joj da postane neosjećajna stijena, da se ne izgubi u carstvu sjena, da opet osjeti zagrljaj života, vječnu igru morskih mjena, alkemijski ples smrti i života.
U carstvu tišine, u zagrljaju sunca i lune, ona sluša zvuk morskog pijana, čuje bezglasje svojih davnih snova, ćuti meke dlanove oko svoga vrata, šapat ljubavnoga zova i rađanje vječne ljubavi iz kaljenja Venerinog zlata.


Ovaj tekst je posvećen jednom mladom paru, mladosti na rubu vremena, ljubavi koja je, poslije velikog vala, nestala u dubinama drevnog oceana.


Bezvremena igra života i smrti


Oznake: ljubav, život, smrt

- 06:45 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.11.2012.

Ljubav, njemu iz svih mogućih razloga...




Jezik kojim govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Riječi postaju prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu. Naučio me je ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg konflikta. Mi plešemo u slobodnom prostoru osobnih ideja, sve je "deja vu" i sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje.
Ljubavna novela je uvijek priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao unaprijed određen program, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije.

"Izađimo iz kruga vremena " reče
"Uđimo u krug ljubavi " rekoh
To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, potpuno ujedinjenje u savršenstvu snova.
Od onda više nisu potrebna pitanja:
" Voliš li me? ", a još manje odgovori:
" Ja te volim."
Ljubav je postala vrijeme u kojem je sve ljubav i mi više ne uptrebljavamo tu "otrcanu riječ".
Nova strana svijeta i naše peto godišnje doba, život u punom sjaju slobode i demokracije srca je svako jutro novi izazaov.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš."


Ovo je djelić davno napisane studije o umijeću vremena i snazi ljubavi…ostatak možete pročitati na doljnjem linku…jedan dio vas je tu priču već pročitao i komentirao...hvala vam divnim komentarima...

Ljubav, njemu iz svih mogućih razloga






Oznake: ljubav, lakoća postojanja, život

- 07:50 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2012.

Plam plamena...



Da bi ohrabrila moju bojažljivu svjetiljku, prostrana noć pali svoje zvijezde..
Tagore


Pisana riječ, poezija, arhitektura i slikarsko umijeće me oduvijek odnose u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka. Sjedinjenje prostora i vremena u svjetlosnu dimenziju trajanja, kaos s fraktalima i širinom svemira me odnose u svijet samospoznaje i samokritike. U tom čudesnom vrtlogu osjećaja zaustavljam sjećanja, uronjam u bjelinu trenutka. Čitam laudacijo Tomislavu Paveliću,

“I kao promatrač umjetnosti i kao umjetnik, Tomislav Pavelić zaokupljen je pitanjem identiteta, iskazivanjem osobnosti. Bavi se pitanjem kako se do nje dolazi u kontekstu suvremene kulture koja se oslobađa balasta uzvišenog, podliježe melankoliji banalnog, izgubljeno traga za ponovnim stvaranjima svetog iz profanog…”
Radmila Iva Janković


"Plamen sâm, ja sam sâm" je stih jednog od očeva dadaizma, Tristana Tzare. Poetika dadaizma, dvosmislenost riječi, dubina čovjekove samoće iznjedrena u plamenu voštanice.
U knjizi “plamen voštanice “Gaston Bachelard se pita što taj stih zapravo znači:
Žalost ili rezignaciju?
Simpatiju ili beznađe?
Kakav je stvarni glas toga poziva?
Jeli takva komunikacija moguća?
Kako razumjeti smisao toga što nam se na prvi pogled čini besmislenim?

Voštanica izgara sama, iz sebe u samu sebe. Ona je simbol samoće, ali istovremeno i nutarnje moći.
Od pamtivjeka su titraji lojanice darivali na tisuće snova samotnim mudracima.Plemen voštanice je za sanjare svijeta bio i ostao slika svijeta. A samoća je za biće koje voli i koje može biti voljeno – ukras…zaključuje pisac.

Palim svijeću za žrtve Vukovara, promatram njen plamen, vidim nestajanje voska i širenje svjetlosti. Pred oknima sjećanja mi titraju slike. Vidim ljudsku samoću u obruću boli. Ćutim bol, arhetip ljudskog stradanja. Budim nutarnjeg hermenauta, očekujem od njega tumačenje pročitanog i doživljenog.

U visini se svjetlost oslobađa svoje halje, tumač mi šapuće misao Otavia Paza.

Sada razumijem pišćevu metaforiku. Postajem titraj kolektivne boli. Otkrivam nutarnju samoću, doživljavam je kao ukras vremena. Osluškujem poetiku pucketanja plamena voštanice i osjećam miris ljubavi. U sanjariji “plahog svjetla” postajem sanjač koji uranja u osobnu blizinu. Odvajam se od same sebe da bih doživjela punoću lakoće postojanja. Sjećam se brojnih performansa Tomislava Pavelića. Slijedim njegovo poslanje u prostor- vremenu trenutka. Uranjanjem u plamen bijelog svijetla i vizualiziram nestajanje tijela. Ćutim kako se svjetlost širi i odnosi me u svijet metafizike, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Prolazim kroz najdublje koridore podsvijesti. U zavijutcima srca ćutim izvorište ognja života. Srce voli granične vrijednosti, ljubi njihovo prevrednovanje, komunicira sa vrijednostima koje se bore sa plamićkom voštanice na žrtveniku trenutka. Tmina nestaje. Sanjarija” plahe svjetlosti” čuva slike tankoćutne realnosti svakodnevice. Postajem sanjar, slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju svitanja spoznaje, sjedinjene svijest i podsvijest u intimno žarište postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike svijeta. Osjećam da slike postaju ne vidljive kada je svijest budna, kada je potpuno jasna, ali one su uvijek tu kao “plaha svjetlost”, kao izvorište, kao praskozorje svjesti. Dogorijeva svijeća upaljena za Vukovar, ali nutarnja voštanica plamti, ostaju sjećanja, pohranjena kao slike, u galeriji uspomena.






Oznake: plamen voštanice, ljubav, Vukovar

- 15:49 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 17.11.2012.

Krik...



Stoji grad,
tuga, ruho ravnice
zapletena u godine
nad rijekom suze,
magla sjećanja
i tišina sna.

Dok grad stoji u sivilu ravnice i dok se nad njim vije oblak nastao od prolivenih suza, ja stojim na vrhu planine i gledam u tamu koja se prosula nad ljudskim srcima.
Tračak sunca, moj jedini prozor ka sudbini zemlje iz koje sam otišla tražeći izvor iz kojeg istjeće ljubav, obasjavao je maglovitu dolinu velike rijeke kojom je tekla krv.

Lica ispaćena, uplašena,
lica krvava i otečena,
lica umirućih,
lica mrtvih.
Na krvavom obrazu suza,
oči su umrle zadnje,
oči koje pamte i ne opraštaju.

Gledala sam oči koje optužuju i osjetila nemoć u snu iz kojeg su nas probudile vjesti o pokolju.

U koloni jedan po jedan
uništen korača život,
na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti,
iz grada na kraju svijeta.

Bijela golubica poletje k nebu, misao o umrloj ljubavi dotaknu moje uzdrhtalo srce.
"Grad je pao." ledeni glas istine i ništa više.
Stojim na vrhu planine pogleda uperena prema istoku. Golubica sletje na moj dlan.
"Tamo su zakopali izvor suncu." šapnu mi anđeo ljubavi.
"Zar nije ostalo ni malo nade?" zapitah samu sebe.
"Na istoku je pakao, nad kolonom lebdi zla kob zaborava." njegov glas je bio još tiši.
"Što je sa umrlima?"
"Njihovim tjelima su zatrpali izvor, ugušili rađanje ljepote, oslobodili smrt. Vjetar jeca ravnicom s bodežom izdaje u srcu. Na razrušenom oltaru molitva, nekih tek probuđenih, još spava."
"Ali negdje u maglovitom oblaku se sigurno još krije tračak istine ili se možda neka davna ljubav u bisere rađa." pomislih tužno.

Dogodio se rat, zemlja gori mržnjom naših pradjedova i onih privilegiranih u vremenu obnove, onih koji su uživali povjerenje i uskraćivali ga, po njima, nezaslužnima, a nova generacija zaustavljena na pragu zrelosti umire na obali rijeke koja povezuje dvije strane svijeta. Tu gdje se susreću dva neba je horizont zatamnio strahom. Krenuh za anđelom ljubavi u novo otkrivenu stranu svijeta da tu, na vratima vremena, živeći trenutak preživim užas.

Rat je završio. Nova istina u eteru,
"Iz mira u rat, iz rata u pobjedu, iz pobjede u blagostanje."
Lažni osmjeh s plakata zatamni istinu o tragediji na istoku.
"Što da učinimo s godinama pretvorenim u uspomenu dok u nama raste strah od budućnosti?"
"Uvjeravaju vas da ono nije bilo dobro, a sada je još gore." reče mi tužno glas vjetra "Horizont je pun križeva. Zatvoren je izlazak suncu, ova tama traje predugo za ono malo sna što su vam obećali."
"Kako se zove ova zaraza koja nam nagriza dušu? Imena koja smo nekada s lakoćom izgovarali postaju aveti i mi se bojimo vremena koje ponovo guta nepodobne."

Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav,
u srcima prazna mjesta zjape.
grobnice pune groblja
dokazuju bivstvovanje zvjeri
gase nadanja,
a vijesti i pokoja knjiga,
s vremena na vrijeme,
vraćaju sjećanja na početak i kraj.

"Gospodo što da učinimo s godinama koje su nam još preostale?"
"Vrati se trenutku, kreni ponovo prema izvoru." šapnu mi vjetar.
"Izvor je zatrpan."
"Tamo gdje je istinski izvor nisu dospjeli oni koji su uništavali san. Ljepota se rađa u mislima vas koji niste zaboravili svitanje na istoku živeći snenost zapada." glas vjetra me smiruje.

Stoji grad
krvlju natopljena zemlja
podnosi oluje,
cvjeta plodovima zla.
Na travi jutarnja rosa,
suze umirućih,
u svakom cvijetu duša pogubljenih.
Rijekom teku misli
nestalih na drugoj strani istine,

"Tamo su nestali oni koji su tek počeli poklanjati cvjetove ljubavi i tek poželjeli krenuti ka izvoru." pomislih.
"Ti stojiš nad grobom svoje mladosti i suzama zalijevaš najljepši cvijet koji je u njenoj dolini nicao. Ljubav će vas izdignuti iznad aveti koje šire mržnju. Kreni i ne oplakuj više. Izvor je tamo gdje ne stižu zle misli i pohlepa pobjednika. Jedino oni koji to shvate su heroji trenutka."

Bogovi se udružuju u tragičnom trenu ove povijesti ljudskog zla. Slijedim zvuke njihovih misli.

Stoji grad
biser prošlosti
misaona zgrada
"more geometriko" oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma,
i njegove razornosti.

I ja sam živjela u takvom gradu, a onda je prošlo moje i njegovo vrijeme. Sjećam se da su se laste vraćale kada sam odlazila. Niska od mjeseci i godina je bivala sve dulja, zaboravljala sam njegov jezik i ljude, ostala su samo maglovita sjećanja na izvor rijeke i veliku tržnicu. A onda jedne večeri ugledah na zaslonu televizora sliku iz davne uspomene i vidjeh ljude koji bježe. Velikom tržnicom se prosu krv i jauk umirućih.
Pogledah u nebo i na lice mi padoše suze. Pričinilo mi se da i bogovi tuguju zbog čovjeka kojem su udahnuli život.

Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.

Grad stoji i podnosi vlakove,
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.

Mlada žena, očiju boje mora i kose boje zrelog žita s buketom bijelih ruža, prozirna kao san, stoji nedaleko od gomile koja pali svijeće.
"Ona je izgubila polovicu svoga bića onog davnog novembarskog dana." pomislih promatrajući njene oči.
Nebo nad grobljem je blještalo plamenom svijeća. Zaustavih misao na mladoj ženi. Na ružama su svjetlucale njene suze.
"Ona oplakuje ljubav."šapnuh vjetru.
"Dolazi ovamo svakoga dana i satima, kao da nekoga čeka, stoji pored križa." reče mi nepoznata starica.
"Znači i vi ste ovdje svaki dan."
Starica me pogleda očima punim suza.
"Dolazim ovamo i pitam se zašto sam ja preživjela ono vrijeme umiranja."
"Koliko ih vi oplakujete?"
"Ostala sam sama, a bilo nas je na tisuće." zajeca starica
"I nemate nijedan grob?"
"Imam sjećanja i ovaj križ pod kojim čekam smirenje u smrti." reče starica gledajući prema nebu.
"Ljubav je u ovom gradu rođena kao siroče, a ništavnost još uvijek živi u ruhu uzvišenja. Moje vjerovanje je sramno pogaženo, njihova čast sramotno izdana, savršenstvo kojem su težili grubo osramoćeno."
"Tko ste vi?"
"Starica koja tuguje."
"Tko ste bili prije užasa?"
"Majka mladosti koja mi je vjerovala da je pred njima bolja budućnost, mladosti koja je iz školskih klupa krenula u smrt neslutivši prevaru." njen glas kao da joj je otvarao tek zacjeljene rane.
"U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka." rekoh više sebi nego starici.
Pored mene je stajao pjesnik i tiho potvrdio moju misao.
"Da, to je istina o životu"



Oznake: Vukovar

- 22:48 - Komentari (14) - Isprintaj - #

U prozračju istine...





ZAROBLJENI PJESNIK

Ne gleda nebo plavo ni osmjeh sunca vrela,
U vlasti tmine hladne zarobljen pjesnik stoji,
A pred svijetlom mišlju visokoga mu čela
Kao da i mrak strepi i pred robom se boji.

Uzaman lanci zvone i teretom ga tište,
Pokorena je snaga, ali ideja nije:
On samo jedno želi, on samo jedno ište -
Svjetlost narodu svome, slobodu ljubavi svije'!

Ni mrak ni memla hladna ne ruše vjeru jaku,
Njegovo blijedo lice nebeski osmjeh ljubi -
On sanja... i pred njime, u najljepšeme zraku,
Boginja slobode svijetle božansku himnu trubi.

ALEKSA ŠANTIĆ






U prozračju tanane budnosti, kroz koprenu rađajuće svjetlosti, naslućujem ljepotu svitanja ispunjenog tkivom sna. Promatram tu tajanstvenu igru podsvjesti i svjesti. Na oknima sjećanja vidim otkidanje niti sa preslice iskonskih žuđnji, njihovo vrtloženje oko vretena želja i omatanje u klupko vremena. Ruke nevidljivih suđenica isprepliću čvorove naših sudbina. Jučer smo slavili pobjedu Justicije. Lepršao je Nikin stijeg nad bezdanom neopravdanih optužbi. Boginja slobode je pružila svoje dlanove nad osrčje ranjene zemlje. Zatočenišvo u kanđama laži je prestalo. Dogodilo se ono u što smo uvijek vjerovali. Glas pravde je obzanio mir i generalima i nama.

Sretni smo urouli u lazur noći.

Ti još spavaš i ne osjećaš iskričavu snagu mladoga dana. Na tvome licu se ogleda spokoj sna koji pronalazim u dubini tvog pogleda. Ćutiš li ljepotu ovog jutrenja? Na dlanu ostvarujuće mogućnosti nedosanjani snovi čekaju svoj nastavak u zbilji. U arkadama oblaka se nazire poezija dolazećih kiša. Svemoćnost ljubavi izranja iz oblaka i prosipa toplo zlato na postelju još toplu od protekle noći. Čarolija zagrljaja traje. Budim se. Ljubim tvoju snenost i uvlačim se u paperje srca. Čujem bezriječni romor uzburkane krvi. Ulazim u hram zbilje. Trenuci nježnih susreta nisu prestali, sjećanja još uvijek oplemenjuju dušu dahom bezuvjetne ljubavi. Promatram prstenje na našim rukama, znakovlje pripadanja instituciji zajedništva. Na njima se zrcale desetljeća ljepote, koloplet godina neodvajanja od početka. U galeriji uspomena vidim tebe i mene u ulici snova, vidim naše zrcaljenje u oknu draguljarnice u kojoj se odigravala bezglasna igra uranjanja u vječnost sna, igra sanjara koja ne smije, koja nikad neće prestati. Ne može prestati jer mi smo slobodni, zauvjek slobodni u kristalnoj kocki vedrine.





Oznake: ljubav, pravda, sloboda

- 08:16 - Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 16.11.2012.

Kap istine...





Kapi za oči

Ne daju nam
Kapi za oči
Niti na recept
neće ga dati
u strahu da ćemo progledati

Al što će nam kapi
i tromo ljepilo
Kad zna se da je vječno
naše sljepilo
Arsen Dedić




Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala,
živio si tako daleko da do tebe nije stizao moj napisani stih.
Živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću života.
Mučile su me noćne more.
Stajala sam na palubi poludjele lađe, utonula u nutarnje slijepilo nisam vidjela obalu spasenja,
nisam mogla dosegnuti puteve ka željenoj oazi već polako zatamljelog sunca.
Bio si tek slika koju sam uvijek sakrivala u jučer, ostavljala u nekom prošlom trenutku, zakopavala u dubinu pustinjskih dina, braneći je od pješćanih oluja osjećaja.
Strahovala sam od njenog raspuknuća u krhotine porculanskih sjećanja, bojala sam se njenog preobraženja u odbaćenog razbijenoog lutka.
Živio si u zemlji iz koje znakovi nisu dolazili, živio si iza zida kroz koji osmijesi neba nisu prolazili, postojao si u snovima iz kojih su me budili krici neživljenja. Bili smo na ovozemaljskim mjestima iako nismo postojali u kapljici istine.
Lutala sam stazama lazurnih noći, tajne povjeravala mjesečini, uranjala osamljena u nova svitanja, naslućivala tvoje disanje u nedohvatnim daljinama.
Naučila sam napamet tugaljive ispovjedi, drugovala sa zvjezdanim prahom i spiralnom vrtnjom neba, tražila utjehu u samoći koja je nezaustavljivo vrebala uplakano srce, gubila se u bespućima žudnje, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje snova.
Moje oči su bile bez suza, kao isušeno korito lijepih privida, kao izmišljena zemlja iz koje pisma nisu stizala. Tugovala sam u nemirnom miru snenih vizija, bio si blizu, a užasno daleko, zbog nekih maglovitih sjećanja sam gubila vid za ljepotu vremena.
Postajao si izbljedjela slika u katedrali sjećanja, na oknima duše se svjetlost prelamala u bjelinu neboje, u kap istine koja nije dosezala do mog sluha.
Bio si tu iako nisi bio tu, znala sam da postojiš, u uspomenama nevidljiv, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se da si nekom nadnaravnom silom u moje grudi stavio svoje srce.
Osjećala sam odkucaje daljine i titraje tvoga bila u ponornicama koje su romorile tvoje ime.
U jednom tajnovitom, neobjašnjivom, ali nezaboravnom trenutku, u vlaku koji me je nosio u zemlju iz koje pisma nisu stizala, osjetih mir u nemirima sna, spoznah da si bio tu iako te nije bilo, začuh poeziju suza i vidjeh svoj lik u tvojim očima.







Oznake: ljubav, san, kap istine

- 06:51 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.11.2012.

Danas je drugačije...





Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom splitskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;
al' čežnja dršće kao ptiče golo,
k'o plava pjesma naglo prekinuta,
k'o nebo blijedo i beznadno kolo,
k'o bosi prosjak na po' pusta puta.
Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.
Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek svoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.
Tin Ujević




Poezijom se izgovara neizgovorljivo. Prisjećam se vremena kada sam čitajući poeziju živjela život pustinjaka u perivoju pjesnikovih osjećanja. Uistinu osjećala kako se tmurne misli reska svjetla boje. Krv je ključala, neuroni u dubinskom mraku sijevali sjaj očiju boje sna.
Danas je drugačije.
Prsti na tipkovnici su produžetak mojih misli.
Osjećam kako se misli pretaču u riječi, postaju vidljiva spomena između mene i zaslona.
Poslat ću ih u eter, ostaviti kao znamen na ovo svitanje u kojem zidna ura odkucava šest sati, a miris prve jutarnje kave se širi prostorom.
Ti sjediš za svojim radnim stolom.
Čujem ples tvojih prstiju.
Volim sklad naših jutrenja i tišinu kojom uranjamo u mladi dan.
Osjećam li tvoje ili svoje titraje u nanosekundama ritma našeg vremena?
Našeg vremena?
Postoji li zajedničko vrijeme?
Jesi li ti uistinu postao načelo moga života?
Zastrašujuća istina ili tek moja nesigurnost?
U kolopletu nutrine vidim sjaj zlatne hostije, misao o tebi, iskričava svjetlost obasjava mikrotubuse, provodi me kroz tunele spoznaje.
Fibonaccievi brojevi se slažu u matematičku etiku postojanja, u slijed zlatne spirale koja nas sjedinjuje sa vječnosti.
Ti si došao sa buketom svjetlosti i ostao u metaverzumu kao zvjezda vodilja ka spoznaji.
Sjene naših duša koračaju labirintom svjesnosti, susreću se u zrcalnim neuronima, smiješe se jedna drugoj, pozivaju nas na zajedničko putovanje koridorima osjećanja.
Vrtložimo se u samsari svevremena, dodirujemo se mislima, grlimo se osjećanjima i odlazimo svaki u svoj trenutak. Da, dragi moj pjesniče ta spoznaja oplemenjuje.

U ovom sretnom svitanju svijesti spoznajem...ti si ostao ti i dozvolio si mi da ja ostanem ja...
u ovoj simbiozi ljepote zadržasmo osobnosti koje su nas sjedinile u ljubavi.
Sretna sam, šapućem tebi.
Sretan sam, odgovaraš mi titrajima koje osjećam dušom?...srcem?...
ma jednostavno osjećam tu neizrecivost vječene sreće...harmonije u našoj kocki vječne vedrine.





Oznake: ljubav, poezija, Tin Ujević

- 06:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 14.11.2012.

Kao kap rose...





Kad kreneš na put prema Itaci
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!
Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani
osjećaji duh i tijelo prožmu.
Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe.
Konstantin Kavafis




Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, tihuje duša zatočena kao robinja ljubavi u vrtloženju drevnih istina.
Optočena ćilibarskim zlatom tvoga pogleda ona nevidljiva, nedodirljiva, nemjerljiva vjekuje na dlanu vremena.
Kao kap rose na satenu ushićenja, kao misao pretočena u osjećanje sreće ona u sebi skriva sve krhotine tugovanja, sve boli sumnjičavosti, sve blagosti zagrljaja, sve žudnje za tvojim usnama i sve vjernosti sužnjice tvojih milovanja.
Svjesno zaronih u dubine prastarih misterija, u alkemiju postojanja.
U čunjićima tvog pogleda doplovih do tvojih obala. Izgubljena u dubini tvoga pogleda postadoh val u mreškanju mora snoviđenja, igračka u menanžeriji staklenih istina, zrcaljenje prelamanja svjetlosti u vremenu čekanja.
Bijah Penelopa na zelenom otoku nadanja, bio si Odisej gladan pustolovina.
Čekala sam i dočekala tvoj dolazak u luku branjenu od stigmi vremena,
u srce oslobođeno od svjetskih bojišta.
Na nebeskom svodu nutarnjeg svemira je zaiskrilo sazviježđe tvojih očiju,
nad pustinjom želja je kišila poezija suza radosnica,
u ružičnjaku snova su pupoljci procvjetali u život.

Mi zaljubljenici u ljubav,
mi tragači za biserjem ljepote bacamo mreže u noćima punog mjeseca
i vadimo školjke koje izranjaju sa dna životnog oceana,
iz prvog i posljednjeg poljupca,
iz alkemijskog zagrljaja konačnosti i beskonačnosti,
fizike i metafizike.
Zatočenica vječnosti, ljubav nas vodi neutabanim putevima kroz oluje i uragane svijesti. Bdije nad nama na putu pokore, uzdiže nas poslije padanja pod križem sudbine,
oslobađa od grijeha.
Mi zatočenici ljubavi, zaljubljenici u ljubav oglušismo na zle kletve i zla proročanstva, mi u arboretumu snova njegujemo cvjeće ljubavi na koje slijeću leptirice i tkaju niti bijelog satena, kukuljicu u kojoj sanjamo život i živimo san.





Oznake: ljubav, Itaka, čekanje

- 06:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2012.

Kocka vedrine...




"Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrjeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine."
Augustin Tin Ujević


Kada počnu jesenje kiše i krštenje vina sjetim se tvog rođendana, sjetim se dionizijskih osjećanja kojima smo se zaklinjali na vječnost. Jesen je bila naše godišnje doba.
Darivala nas je susretima u školskim hodnicima.
Kako sam voljela zvuk zvona koji je najavljivao početak ljepote. Čitali smo „skalpel kaosa“, živjeli poetiku
"Ali redovno smo zagrlili maglu, zato jer smo htjeli dohvatiti oblake"
Nebo je plakalo kada sam odlazila.
Suze su se slijevale licem tvog i mog vremena i ispirale bol rastanka. Oprostih sebi odlazak na obalu nepoznate vode.
Zavolio si neke druge oči, uronio si u dubinu neke nove ljepote.
Zvijezde su milosrdne, noćas su skladale sonatu od snova.
Tebe više nije bilo u njoj.
Čudesnost zaborava, eliksir sreće i bezprisutnost prošlosti.
Sretna sam.
Vrijeme je donijelo miris ljubavi, zaustavilo oluju ruža, promijenilo načelo, zatitralo novim ritmom, ispisalo nove datume na kalendaru sjećanja
i pozvalo me u kristalnu kocku vedrine.





Oznake: ljubav, rastanak, san, kristalna kocka vedrine

- 07:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.11.2012.

Bolje je ovako...



Dogodilo sa da bi se dogodilo novo doba,
da bi se dogodila spoznaja,
da bi se dogodilo oslobođenje izgubljenih u obsjeni,
u paralelnim univerzumima bez mogućnosti zrcaljenja jednih u drugima.
Dogodilo se na obroncima dva različita horizonta,
na margini različitih svjetova,
u pogledima koji otkriše dvije različite stvarnosti.
U suzi na licu uspomene se zrcale ugoda i neugoda, oprost i osuda, susret i rastanak, početak i kraj jedne iluzije.
Zagrljeni mi brojimo otkucaje nutarnjeg sata i šapućemo molitvu kruh naš svagdašnji koja nas sjedinjuje sa legendom o nama samima.
Kruh je tijelo moje, vino je moja krv odzvanja tihana glazba univerzuma, glas istine koja nas sjedinjuje sa početkom vremena.
Čovjek uronjen u zagrljaj misterije i znanosti, u zagrljaj vjerovanja i ljubavi izrasta iz žitnice svemira i nektarom, pićem sa gozbe bogova opija dušu i tijelo.
U uspomenama odzvanjaju riffovi nebeske gitare.
Glasovi oblaka, iskričava svjetlost munja i sjaj zlatne hostije su uklesani u sjećanje, udomljuju se u ovom čudesnom ovdje i sada, u poeziji kiše, u kapima sreće bez kojih bi rijeka nevraćanka bila jedno veliko ništa.
Bila bi tek prelijepa žena koja svojim dlanovima miluje čelo muškarca i svojim nježnim prstima u njega urezuje brazde prolaznosti.
Vrijeme bi bilo tek zrcaljenje muškarca koji svojim rukama briše suze sa lica ženskog univerzuma i pretvara ih u dragulje kojima joj kiti kosu.
Ali nebo plače perzeidima, na našem nutarnjem nebu kristalnim slovima piše poeziju suza, širi mirise života poljanama naše svijest i ostavlja slike sjenki prohujalih trenutaka u zrcalima duše.
Osluškujem šaputanje zvjezdanoga praha koji se uvlači u ovaj trenutak sjećanja.
Ura u dubini duše odbrojava otkucaje srca i slaže ih u kristalnu piramidu uspomena.
Ulazim u Platoniju pamćenja, u piramidu u kojoj nema vremena i prebirem po misaono- osjećajnim slikama. Jedno poslijepodne titra tugaljivim tonovima prevare ljepote, nijansama nepostojećih boja, titrajima dviju duša koje su, nepoznavajući se, živjele privid nepostojećih istina.
Vidim suzu na licu uspomene, u njoj se zrcali osmijeh dobrote koji daruje smisao tom susretu. Iluzija nestaje, gubi se jecajem nutarnje tišine. Skupljam kapi prohujale boli i pretačem ih, kao kristale sjete, u kalež života. Osluškujem tihani glas ljubavi, opijelo vremenu lijepe uspomene i čujem šapat istine.
Bolje je ovako.




Oznake: ljubav, uspomena, tuga

- 04:45 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2012.

Tek zaostali spomenak tugovanja...





Budim osjećanja zatomljena u nesjećanju, spuštam se u pakao, vraćam se u pustinju iz koje se uzdigao čovjek, živim tugu i bol i dozvoljavam srcu da doživi katarzu, da se oslobodi jedne zablude.
Na policama uspomena stoje škatuljice sa ceduljicama sa natpisom neprocjenjivo.
Otvaram škrinju u kojoj skrivam svilenkaste uspomene.
Titraju strune sjećanja i odnose me u prostor dalekog Kavkaza.
Kapi oktobarske kiše blješte aurelom susreta na obroncima tek započete jeseni.
U smaragdnom jezeru se zrcalila plava laguna neostvarenog sna.
Slušala sam povijest ljubavi koja se razgranala u neprohodne staze života.
Kako sam vjerovala toj nevidljivoj krinki iza koje se krila praznina puna mržnje. Uranjam u kristalni kalež sjećanja. Osluškujem tonove Chopinove Trisstese, lutam obroncima imaginacije njegova sna i vidim kako se iza maske prešućenih vrijednosti krije jedno prestrašeno srce.
Osjećam li to sažaljenje? upitah samu sebe.
Vanitas vanitatum et omnia vanitas šapuće mi svitanje svijesti.
Praznina je pokazala svoje pravo lice. Horor vacui još uvijek traje. Sirotica izgubljena u bijesu, u ljutnji opustjelog srca koje tumara za izričajem kojeg uistinu nema.
Gledam prazninu kako se, ogrnuta koprenom licemjerstva, nadvila nad ovu jesen. Ponavljajuća slika osvetničkog pohoda zablude odjevene u jahače apokalipse.
Četiri bezobličja, četiri slike strave.
Mjenja odore, ali prepoznajem je po bolnom dodiru kojim želi ukrasti ključ srca i ispiti zadnje kapi krvi iz kaleža povjerenja. Prepoznajem je u odsjaju zlatne hostije, u vrtloženju zraka, u letu ptica, u narušavanju ljepote Levanta.

Svjesna zablude u kojoj sam živjela osluškujem šapat ovog svitanja, čujem riječi utjehe, nježne riječi doletjele sa usana na kojima se zrcale kapi nektara.
Ljubim te ljubavi.
Na licu vremena se iskri suza, tek zaostali spomenak tugovanja za nečim čega nije ni bilo.



Photo Cube Generator



Oznake: ljubav, zabluda, tugovanje

- 09:53 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2012.

Još uvijek pamtim...





Susreli smo se na pustopoljini nepostojanja, na suhoj, neplodnoj zemlji tugaljivih plodova besmisla, na humku žalovanja.
Bio si bjegunac na stazi traganja, bila sam bjegunica na putevima ka izvorištu ljepote.
Bili smo osuđenici na život bez života, na tumaranje pustinjom usahlih cvijetova.
Zaboravili smo vrijeme došašća koračajući putem pokore.
Zatomljavali smo boli da ne proplaču gorčinom, tihovali smo na obrocima sutona čekajući uskrsnuće sna.
A onda se dogodilo čudo, dogodila se naša strana svijeta, sunoćavanje spramčiok suncu.
Zlatna hostija je pretočila svoj sjaj u tvoje oči i ja začuh poeziju drevnih oceana.
Tanana nit vjerovanja te usidrila u srce i ono je zaigralo davno zaboravljenim ritmom.
Baršunasti lazur noći se, nad trenutkom susreta, pretočio u ljubičasti veo i udomio nas u srcu Svemira, otkrivajući nam tajnovite staze ka vječnosti.
Još uvijek pamtim taj tren preobražavanja, titraj zjenice vremena u kojem se zaustavih u tvom pogledu i vidjeh rađanje jedne drugačije mene.
Pamtim ljepotu sutonske zvjezde i njenu metamorfozu u zvijezdu jutrenja, pamtim čaroliju pretakanja transcendentne žudnje u iskustvenost patosa, u ognjilo strasti.
Pamtim tvoje riječi kojima si obznanio uskrsnuće ljubavi, riječi u kojima se krije srž bivstvovanja u snu.
Šapnuo si, ljubim te ljubavi.
A onda smo utonuli u moć tišine, u bezriječje jedne, jedine i velike istine.






Oznake: ljubav, transcendentnost, iskustvenost, san

- 06:22 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2012.

Pjesak i pjena...





Teško bi bilo tuge dijeliti samo s mjesečevim mjenama, očekivati utjehu od negromanta koji stoji u zavjetrini sna i zaustavlja navalu tuđinske muke, spriječava je da ovlada mojim osjećanjima, da me prisili na osvetnički bjes. U pustopoljini njenog okružja bjesni oluja vječne ljutnje. Tišina tutnja bukom neizgovorljivosti bolnih udaraca i jaukom pustog srca. Na sceni života titra sjena pustolovke izašle iz priče „Maska crvene smrti“. Oko nje krinke igraju krabuljni ples i, kao tužnoj Poeovoj priči, čekaju prelamanje dana u dan da ubiju kneza Prospera i njegove sljedbenike. Pitam se kada će se razotkriti, i kada će prestati maškarada? Hoće li nepoznata dama i njena družina razoriti postojanje u zamku ljepote? Kiši, kristalne suze se slijevaju licem trenutka i pretaču u suhodol tuge. Na zaslonu jutrenja se rađaju demoni, kradu djeliće ljepote i slažu mozaik svojih napuklih izričaja. Bujica crvene vode se razlijeva uzdrhtalim osjetilima. U pore spoznaje uranja mulj zaostao u koritu svjesti. Ogleda se u tragovima, u kukičanju struna tjeskobe cyberspaceom vremena. Zaglušuju rifove nebeske gitare. Okrutni muk oplahuje čujnost.
Je li ovo ružan san ili tek privid nekog zakrabuljenog bremena koji izranja iz nietzscheanskog bezdana . Bojim se da mi ne uzvrati pogled. Čujem grohot luđaka, vidim krabuljnu odoru bolesti utkane u povijest čovječanstva. Rođena na početku priče, pretočena u znakovlje hermeneutike, upletena u izričaj nutarnjeg hermeneuta zrcali se ljudska riječ, tiho kao lopov se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino. Riječ ubija snove i vizije, umrtvljuje želje.
Zar će nas riječ poistovjećivati sa onom nemani koja izranja iz bezdana zlih slutnji? Ježim se i bježim od umirućih sjećanja, ulazim u dolinu suza. Ispirem bolne ožiljke nekih uspomena i uranjam u legendu o postanku, u priču o kojoj se zrcali zemaljska kugla. Koračam stazama zvjezdanog globusa i osjećam vrtloženje nebeskog vretena. Vidim oči boje sna, dva sjajna jantara u kojima se zrcali nova priča, naša priča.

Pod svjetlima pozornice velikog svjetskog teatra počinje gala predstava.
"Sreće zlatne, srebrne sreće, sreće, sreće...." ciganka sa škrinjom sudbina prodaje istine, gutač vatre se igra životom dok smrt izlazi iz tame i pjevuši,
"Ančice dušice, ti si prevarena, da tebe volim ja to nije istina,
Ančice dušice..."
Ringelspiel života se vrti, maglena zavjesa tugovanja se podiže i na scenu trenutka izlazi iluzionist, prodavač lijepih obsjena.
Sav u crnom skida šešir dok njegove ruke kriju snove na dlanovima.

"To je igra za sanjare" pomislih.
"Život je san" šapnu mi pjesnik u liku Svijeta.
"Koja je ovo predstava?" upitah
"Kraljevo sudbina" reče mi tiho
"Što ti radiš tu? Tvoje mjesto je u de la Barcinom teatru"
"Život je san, Kraljevo sudbina, Veliki svjetski teatar i ljubav" reče mi Svijet odlazeći u tamu pozornice na početak sna.

Svijetla se ugasiše. Iz tog trenutka tame me dotaknu treperavi glas
"Sama, ostala si sama..."
"Zar je ljubav pjesak i pjena?" upitah nepoznatog igrača svijetlom i tamom dok se igra s lutkom od slame.
Tama i tišina, tišina, poetična tišina nečujnog dijaloga ona i on i lutka od slame nestadoše u pjesku i pjeni Kaštelanovog sna.
Ponovo začuh nevidljivi bubanj i pjesmu,
"Ančice dušice ti si prevarena, da tebe volim ja to nije istina....
Ančice dušice..."

Kuda je otišla ljubav? upitah prodavača snova

"Ako misliš li da ti pomaže jer si vješta na kartama
ili igrom kockicama varaš se.
Ne vjeruj onima koji govore da će ti pomoći
ako si govorljiva, ako ostavljaš dobar utisak."
reče mi iluzionist a na njegovom dlanu se pojavi velika crvena ruža.

"Ali što uopće pomaže
da se dvoje sretnu?
Može li se govoriti o pomoći
kada se dvoje sretnu? "
upitah uzimajući tek procvali cvijet.

"Zaboravimo sve što drugi govore,
zaboravimo sve što smo ikada čuli o ljubavi
jer
tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra
ili dobro napravljena frizura
ili kupljena haljina

ljubav dolazi iznutra,

kada pocrveniš
kada se zarumeniš,
kada zatreperi srce,
kada zadrhte ruke,
kada otkažu noge." šapat je dolazio sa početka sna.

I ja osjetih Ljubav kao med koji sjedinjuje usne,
kako ostavlja tragove soli na tijelu
osjetih ljubav kao uzburkano i mirno more
ljubav je uistinu tihi ocean pun kapljica sna.

"Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost ili tananost želje?" upitah šapat sa početka sna.

"LJUBAV JE sve zajedno
tišina uz treptaje svijeća i miris ruža,
med na usnama, sol na tijelu,
ljubav daje i uzima
ljubav su uspomene,
ljubav je sjećanje na
pješčane plaže,
trg cvijeća,
nedelje u kojima se ne radi ništa,
ponedeljci koje ne želimo,
nesnosne glavobolje pred kišu,
neplaćeni računi,
nekupljeni željeni auto,
nedobivena biserna ogrlica." šapuće pjesnik

"Sreće zlatne, srebrne sreće....." ciganka sa škrinjom sudbina prelazi rampu i dolazi do mene. Pružam ruku i na dlanu mi zatreperi kupljena istina.

"Ljubav dolazi iznutra
u kapljicama znoja,
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u isprepletenim urezanim srcima na drvetu,
u buketu poljskog cvijeća,
u morskoj soli na tijelima,
u soli koja ostavlja snove na usnama."

Ciganka se smiješi i odlazi. Njen treperavi glas lebdi u mom srcu. "Sreće zlatne srebrne, sreće..."

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav? pitam prodavača snova

"Ljubav je gost na slavlju osjetila,
svitanje u kojem počinje san,
tračak sunca u plavičastoj magli,
zlaćani oblak nad planinom svijesti,
želja koja se uvlači u san,
u korake, u dlanove, u lice, oči."

Kada je došla ljubav? pitam pjesnika dok stoji kao Svijet na pozornici velikog svjetskog teatra i postaje svijetlo i tama, dani i noći, mjeseci godišnja doba i strane svijeta.

"Ljubav dolazi u snovima
Vjeruj mi ljubavi
samo iznutra se sanja i
ljubav tada dolazi i ostaje
kao osjećaj, san, prostor, vrijeme, život."






Oznake: ljubav, san, život

- 07:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 07.11.2012.

Srcem se bolje vidi...




„Ako voliš jedan cvijet koji se nalazi na nekoj planeti, slatko je noću gledati nebo.Sve zvijezde su rascvjetane.
Kada budeš gledao nebo, noću, budući da ću ja stanovati na jednoj od njih,budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju.Ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati!
A kad se utješiš jer čovjek se uvijek utješi bit će ti drago što si me upoznao. Zauvijek češ mi ostati prijatelj. Poželjet ćeš se smijati sa mnom. Otvorit ćeš katkad prozor, onako iz zadovoljstva.Tvoji će se prijatelji čuditi kad vide kako se smiješ gledajući nebo.Ti ćeš im tada reći: Da; zvijezde me uvijek tjeraju na smijeh!“

Mali Princ




Pogledah u nebo i nasmiješih se tom čudesnom beskraju. Na granici između jučer i sutra u trenutku spokoja vidjeh kako se sjedinjuju nebo i voda i spoznah da to što vidim, uistinu vidim srcem i da budna sanjam.

Stajali smo na obroncima sreće još nesvijesni vremena koje nas je u sreći sjedinilo. Iznenada se pred nama otvoriše vrata velikog mora i mi zakoračismo u zajednički san.
Jedna velika rijeka uranja svojim rukama u plavičastu pučinu, a oči neba se zrcale u toj ljepoti. Tu na delti nekog nepoznatog svijeta vidjesmo sebe u odorama neke druge epohe. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na strane, nama do tog trena daleke, mitove.

"Ovo je zemlja faraona" reče on.
"Mit kaže da je ovdje rođeno vrijeme" šapnuh.
"Ovdje su bogovi drugačiji nego na našoj strani Mediterana" reče on
"Samo izgledaju drugačije, ali Heredot je na svom putovanju upravo ovdje sjedinio vjerovanja u Grčke, Rimske i Egipatske bogove." prisjetih se naučene lekcije iz vremena izrastanja.
"Ovdje bogovi imaju drugačija lica" ustraje on.
"Ovdje je rođena Izis, boginja koja je rodila vrijeme."
"Zar je ona bila prije vremena?" on je bio uporan u svojoj potrazi za istininom početka.
"Ona je bila sve. Ona je kvantno stanje iz kojeg se izdigao čovjek, ona je majka nad majkama, ona je u Sofiji i Mariji, ona rađa, čuva i bdije nad vremenom i prostorom koji iz nas nastaje." rekoh i gledajući u osmijehe neba pokušah produljiti taj trenutak ljepote.

Pričnjalo mi se da među treperavim očima beskraja vidim najsjaniju zvijezdu među zvijezdama, onu malenu planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi. On je šutio, a zvijezda zatitra novim sjajem.

"Pogledaj ljubavi Mali princ, svojim vječnim trajanjem u našim životima, potvrđuje moje riječi" šapnuh da ne razbijem tišinu.
"Nebo nad tvojim čelom se uistinu smije" reče on zaobilazeći kao i uvijek priču o Malom princu.
"Srcem se uistinu bolje vidi" ponovih ovu već pomalo otrcanu rečenicu, misao koju pamtim već godinama.
"Uvodiš me u bajku, a krenuli smo u mit o rađanju vremena" pobuni se on već malo nestrpljivo.
"Mali princ je i bajka i mit i istina" ustrajah.
"Više mi se sviđa Kafkina priča o zamku." tvrdoglavo će on.
"To je depresivna priča i preteška za ovaj trenutak sreće" neodustah od ljepote.
"Mali princ je nemilosrdno eksploatiran, korišten u trenutcima ljudske nemoći. njegove misli koriste i oni koji nikada nisu shvatili njegovu poruku." smiješeći se reče on.
"Ni Kafkinu poruku mnogi nisu spozanali. Josef K. nije uspio pronaći dvorac sreće u svom srcu. Mali princ nam je pokazao put ka planeti na kojoj sunce ne zalazi, planeti na kojoj cvijeta cvijeće sreće" ostah dosljedna svom vjerovanju.
"Tko sam ja u ovoj tvojoj priči?" upita me on pogledavši u nebo.
"Ti si mali princ i Josef K, ti si vječni tragač za spoznajom, ti si suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini, bez tebe nebi bilo ni mene." šapnuh smiješeći se
"Kako me zovu ovdje na obali velike rijeke" ustraje on prekidajući moj pokušaj da promjenimo mjesto trajanja.
"Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je Izis spasila ubijenog Setovog brata Ozirisa. Tako je iznjedrena ljubav iz koje se rodilo vrijeme"
"Sjedinjenje misli i osjećaja, ujedinjenje nietzscheanske apolonizijsko- dionizijevske spoznaje je nastala ljubav iz koje je rođeno vrijeme. Diana i Baccus, Izis i Oziris, ti i ja u bajci i mitu, u tisućljetnoj filozofiji, u trajanju među zvijezdama, u vječnom snu na malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, tu na toj planeti vjekuje ljubav." reče on.
"Ti i ja u odkucaju srca, u treptaju oka, u beskraju sna,u prostoru prije prostora, u vremenu prije vremena, iza i ispred vrata vremena, našoj planeti, u našem godišnjem dobu i našoj strani svijeta." rekoh.

Stajali smo na obroncima sreće, u velikoj rijeci su se zrcalile oči neba, zvijezde su nam se uistinu smiješile i mi spoznasmo da je bitno očima ne vidljivo, osjetismo odkucaje srca, pronađosmo skriveni zamak u dubini duše, toj malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi i počesmo živjeti svoju istinu o životu.







Oznake: ljubav, vrijeme, srce

- 06:35 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2012.

Vrtloženje sudbine...




".....Bila je istina: mala zraka sunca
u tajni velikog prostora. I ljubav koju više nismo razumijeli.
Ljubav koju više nismo razumijeli, a ona nam je prva otkrila svijet.
Zbog nje smo postali hrabri, preplivali rijeke i pregazili močvare.
Nju smo kao bijelo janje mira kroz poniženja na rukama ponijeli
da bi je spasili, nju jedinu, i da bi je izgubili posljednju.
Zbog nje sam, evo, skitnica i pjesnik...."
Vesna Parun, Sjenke proljeća i bezimeni grad


Promatram umiranje i rađanje zvijezda, ushit neba i blaženstvo oceana.
Nedjeljivost vječnosti i njeno zrcaljenje u titraju privida.
Sjaj zvijezde pod kojom sam rođena se više ne zrcali u beskraju. Njena svjetlost je krenula iz prevremena, objavila tren rađanja, udahnula tijelu dušu i odjedrila u postor- vrijeme da me sačeka na vratima vječnosti. Kotač života se vrtloži ekliptikom sunca, slijedi dinamiku spiralnog puta, osmišljava imaginicaju žudnji u izmišljaju želja.
Osluškujem šapat daljina iz kojih stigoh u ovo ovdje i ovo sada. U prizmi svjesti se prelama svjetlost u melodiju sna. Volim tihovanje noći u kojoj se Mjesec smiješi u tvojim očima i odnosi me u dubine oceana da osjetim plimu i oseku ljubavnog čina.
U mreži osjećanja naslućujem tebe u tebi i mene u meni dok naša srca u ritmu, u načelu zajedničkog vremena, plešu ponoćni tango na sceni sretnog trenutka.
Zlaćana spirala se vrtloži u kadenu kojom nas vjenčava u zagrljaj jave.
U bezgraničju sreće nestaje suhozid kojim smo se branili od olujnog vjetra sudbine koja se, čini mi se, tek malo poigrala sa našim životom.
Odvela nas je obronke orkanskih visova da osjetimo bol padanja pod križem kobnih trenutaka. Izdržali smo pokoru, preživjeli korizmu dulju od četrdest dana, doživjeli otajstvo na oltaru života.
Sjene tuge su nestale, na tvojim usnama lebdi osmijeh. Vrtlog sudbine nas odnosi u sretne dane. Prolazimo kroz vrata ruža, ulazimo u hram tišine, u svetište sna.
Sjećam se trena, govoriš jezikom ljubavi, u kojem si mi darovala svoju sreću da se svijeća moga života ne ugasi.
Tvoja sreća je ekliptika moga nutarnjeg sunca srećo moja, odgovaram osjećajući tvoje poljupce kao muzu Mediterana, kao mistral kojim ispisuješ poeziju suza na tijelu koje ti odgovara osmijesima srca.






Oznake: ljubav, vrtlog, sudbina

- 06:31 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.11.2012.

Vrata zatišja...




Željela sam tvom imenu
darovati budućnost
dozvolivši plimi strasti
da oplahne pupljke života
I osjetih treperenje makova u maju
i grč zemlje i osvetu neba
Na purpurnoj livadi
mrtvih snova
dozvolih tvom očinstvu
da odsanja san bez mene.
Trag duše u tragu vremena,
trag srca u tragu trenutka,
trag ljubavi u tragu života,
trag značajnost u tragu beznačajne prolaznosti,
trag vječnosti u tragu konačnosti.
Osluškujem kako svjetlost sklada sonatu od prohujalih dana, promatram kako zvijezde na platnu života ispisuju biografiju Jakovljeve školjke i kako prabiće u meni fotonima sreće na kajdanci srca crta note o značajnosti beznačajnih sanja.
Vidim kako sutonska zvijezda oblači haljinu satkanu od pjene iznikle iz kupke sreće, a daleka Luna prosipa srebreni trag značajnosti u beznačajnost bezdana prohujalih tuga. Osjećam trag prolivenih suza u dubini duše, ćutim beznačajnost prošlih strahova u kristalnom zamku svijesti.
Prolazim kroz vrata zatišja, zaustavljam se u ovom ovdje i sada, u hramu tihovanja, u trenutku bez tragova, u treptaju oka bezvremena, u svetištu u kojem nema značajnosti i beznačajnosti, u đulistanu sna.
Na oltaru života gori svijeća. Njena svjetlost se prelama u rapsodiju boja i briše trag tmine prošlih boli. Ovo je igra beznačajnih riječi, ples smijeha i tišine u značajnom zagrljaju svjetla i tame, u trenutku spoznaje da su tragovi tuge i nesretnih stanja tek beznačajne stope u pjesku vremena.
Plima novih osjećanja osjećaja briše beznačajni trag u prahu nepostojanja.
U ovom značajnom treptaju oka, u spoznaji snage ljubavi i vjerovanja sve beznačajno postaje značajno i ostaje spremljeno, kao neprocjenjivo blago, u riznici uspomena. Trag istinski življenog života u tragu vremena iskri kao zvjezdana staza u beskrajnosti našeg nutarnjeg svemira.

Na sceni života blješti kocka sreće. U njoj se vrtloži ljepota, u srcu se krije ključ istine, u tebi koloplet dobrota. Otkrili smo matematički nemoguću istinu, kvadrirali smo krug ljubavi, sjedini smo sklad i geometriju u čudesnu arhitekturu ovoga ovdje i ovoga sada.

Kolaž iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987. i štiva ispisanog slovima sazrijevanja u zrelost i moć sadašnjeg trenutka.






Oznake: ljubav, sreća

- 08:23 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.11.2012.

Snaga što tjera cvijet...






Obrazinu daj mi i zid da od uhoda tvojih
Britka pocakljena oka i pandža ostakljenih,
Sakrijem nasilje i bunu u jaslicama svojeg lica;
Čep zanijemjelog drveta da od protivnika golih
Zakočim bajonet jezika u ovoj molitvi bez štita,
Prisutna usta i slatku trubu laži,
U starom oklopu i hrastovini lice priglupog,
Da branim blještav mozak, da otupim istražitelje,
I bol obudovjelog poškropljen suzom s trepavica,
Da zastrem belladonnu, nek suhe oči spaze
Druge gdje odaju jadovane laži svojih gubitaka
U obrisu nagih usana i hihotu pritajenom.

Dylan Thomas
Prevod: Nikica Petrak


Svjetlost je snaga kojom otkrivamo mnoge tajne, ali tajnu njenog izvorišta, tajnu lux primuasa još nismo otkrili. Svjetlost se prelama u boju ljubavi, boju života i boju duše. Ona je svojim prelamanjem u Kohinoru univerzuma materiji udahnula dušu. Fenomenologija, otkrivanje pojavnosti umnoga u nama je znanost iznjedrena iz traganja za potvrdom postojanja duše materije. Slijedeći učenja novorođenih sanjara možemo prodrijeti u najdublja iskustva svijesti, zaustavljati se na granici svijesnog i nesvjesnog, doticati ono još nespoznato i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, otvarati beskrajnu perspektivu našeg postojanja, perspektivu u kojoj stvarnost iz dana u dan dobiva nove oblike, nijanse boja i tonove tišine.
Fenomenologija nam otvara vrata naše podsvjesti iza kojih se kriju sve nespoznate pojavnosti u našim tijelima. Nad tim skrivenim vratima bdije "homo ludens", onaj obrazovani mudrac našeg utjelovljenog uma, mudrac kojeg smo pripitomili, kojem smo svojim prilgođavanjem svijetu oduzeli osobnost.
Ponekada mi se čini da postajemo sve sličniji Kafki i njegovom nepodnošenju života. U jednom pismu prijatelju Brodu Kafka priča što mu se dogodilo:
"Kad sam jednog drugog dana nakon kratkoga popodnevnoga sna otvorio oči...čuo sam svoju majku kako prirodnim glasom pita sa balkona: "Što radite?" Neka je žena odgovorila iz vrta: "Pijem kavu u vrtu." Tada sam se začudio sigurnosti kojom ljudi umiju podnositi život."
Kafka se nije smijao, nije se niti nasmješio, Kafka se nikada nije smijao on se samo čudio, on je sve svoje osjećaje oblačio u misli vrijedne čuđenja.
A mi se smješimo i njegovim mislima, zamišljamo situaciju, u glavi nam se rađa ideokinetička slika groteskne situacije jer s balkona se dobro vidi što žena u vrtu radi.
Kakav je to smijeh u nama?
Možda je to doista Zarathustrin smijeh:
"Vi, odvažni oko mene! Vi tražioci, istraživači i svi koji ste podmuklim jedrima brodili neistraženim morima! Vi što se radujete zagonetkama!
Savjetujte me kako da riješim zagonetku što sam je tada ugledao, protumačite mi prikazu najusamljenijeg!
Jer to je bila prikaza i predviđanje: - što sam tada vidio u slici i prispodobi! Tko je taj, tko ima jednom još doći?
Tko je taj pastir, što mu se zmija uvukla u grlo? Tko je taj čovjek, kojem će se tako sve najteže, najcrnje uvući u grlo?
A pastir je zagrizao, kao što ga je to bio savjetovao moj uzvik; dobro zagrizao! I tada daleko ispljuju glavu zmije – i skoči na noge. –
Nije bio više ni pastir ni čovjek – bio je potpuno promijenjen, ozaren, i smijao se! Još se nikad na zemlji nije čovjek smijao poput njega!
O, braćo moja, čuo sam smijeh koji nije bio smijeh čovjeka – i sad me proždire žeđ i muči čežnja koja se nikad neće smiriti.
Čežnja me moja za tim smijehom proždire: o kako mogu podnijeti da još živim! A kako bih mogao podnijeti da sada umrem!"
Fridrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra.


ili su neki od nas doista izgubili povjerenje u samoga sebe, pa nevjeruju više ni u ono što svojim očima vide.

"Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam. Ali sad je bolje da govorim. Progovorio sam zato što me vi tako lijepo gledate; baš vam je divno lice! (…) Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti."
F.M. Dostojevski, Idiot


Smijeh je ikonografija sreće, ali i put ka rađanju tog čudesnog osjećaja u nama. Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo ono samo racionalno u nama i probudimo "homo ludensa" u sebi.
To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg mudroga "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje. Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno, ono zatomljeno, ono neodživljeno veselo ništa u sebi.
Doživjeti to veselo ništa, u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti tijela i tada shvatimo da je dan u kojem se nikome nismo nasmiješili uistinu izgubljen dan.
Smijmo se ljudi, ali smijmo se od srca jer smijeh nije samo ikonografija sreće, smijeh od srca je znak da živimo ovaj čudesni život, smijeh je obaveza da taj život stvarno bude slobodan i SRETAN.








Oznake: ljubav, duša, smijeh

- 05:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2012.

Prauzor ljubavi...




Neka nađu utjehe
Oni koji vjeruju
Da uvijek trebaju biti
Čvrsta stijena
A ne Anđeo koji stoji na njoj

.(Emmanuel's Book III)


Ti, to su bili snovi,
podmorje nedosanjanih žudnji,
valovi nedohvatnih čežnji,
jezero puno mjesečeva srebra,
anđeosko prabiće lijepih privida,
biser u sedefu iluzija,
prototip ljubavi.

Bio si treptaj Kronosova oka, titraj Kairosovih krila, pramen njegove kose koji ne dotaknuh, djelić prostor- vremena koji nedosanjah.
Nisi bio danas, bio si ono prolazno jučer i nedohvatljivo sutra.
Bio si nježna karika koja me vezivala u uvalu djetinjstva i ocean mladosti.
Bio si titrajuća struna u niti koja me sidrila u lijepim prividima.
Nebo je plakalo kada sam odlazila.
Sjećam se kristalnih suza koje su se prelijevale licem tvog i mog vremena i ispirale tragove naših koraka na pješčanom žalu dječaštva i djevojaštva.
Između nas se ugasila svjetlost, svjetlosni stožac se slijevao u moreuz bez iskre spasenja, sjaj prošlosti je nestajao u utrobi Scile i Haribde, bez nagovještaja budućnost.
Bili su to trenuci duboke tmine, mračan hram bez slika, bez sjećanja, bez uspomena.
Izgubih se u traženju uzroka grijeha koji nije bio grijeh, bilo je samo buđenje iz opsjene.
Bila sam pustolov pred vratima sna u koji se nisam usudila ući.
Jedan leptir je zalepršao svilankastim krilima svjesti i izazvao urgan u ružičnjaku spoznaje. Vrijeme oluje ruža je trajalo opijajući me do nemoći srčanih otkucaja.
Srce je otkucavalo svoje probne titraje i preskakalo ritam uzbuđenja da ne proplačem u novom snu.
Ti nisi znao kako izgleda soba u kojoj sam te voljela dušom samotnjaka, nisi znao s kojeg prozora sam pozdravljala izlazak večernjice i nakon besanih noći se radovala sjaju zornice.
Purpurna praskozorja su bila spas mom umornom srcu.
Srcozorja su stigla kasnije. Tugovala sam dušom beskućnika.
Prestala sam skupljati bisere, bilo ih je trinaest u kadeni koja je moju životnu galiju vezivala u doku tvoga postojanja.
Dugo, predugo sam živjela u neznanju, bivstvovala izvan sebe. Lebdjela sam u nekom, za mene, nedohvatnom prostor- vremenu.
Nijemo sam optuživala tebe i tražila izvorište ljepote u daljinama, neosjećajući ga u ekliptici mog nutarnjeg sunca.
A onda spoznah jednotu sunoćavanja i svitanja.
U jednoj besanoj noći krenuh s Venerom na putovanje ka Levantu i vidjeh njeno preobražavanje u zvijezdu svitanja. Lazur neba i Luna u odlasku. Scena na pozornici velikog svjetskog teatara traje. Premijera bez reprize. Planeta u spiralnoj dinamici vječnosti otvara koridore ka ljubičastim snovima. Lastavice odletješe na jug ostavljući sjeverno nebo Orionovom sjaju i plesu Plejada.
Zlatna hostija se pretočila u osjećanje osjećaja ljubav i ja zakoračih u ljubičasti san. Vrulja nutrine je, nadolaženjem ponornica iz ciborija života, proključala purpurom budnosti.
Srce je zatitralo ritmom sreće, a ti, ti si ostao nedosanjani san i prauzor ljubavi.





Oznake: ljubav, san, iskon

- 18:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Svetkovina duša...




"...i nisam mogao obećati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir..."
M. Selimović


Prije dvije tisuće godina, grčki filozof, Epiktet je rekao:
"Ljude ne uznemiruju stvari i činjenice nego njihovo mišljenje i predrasude o njima."
Mišljenje i predrasude su misaone slike o nečemu, slike koje pohranjujemo galeriji pamćenja. Čovjek živi u ovom čudesnom svijetu, on ga vidi, miriše, kuša, sluša, dodiruje. Što se pri tome događa u njegovoj glavi? Je li sve to što on spozna, samo slika, iluzija prave stvarnosti?
Kako nastaje svijet u našim glavama?
Što se događa s tim svijetom poslije smrti?
Gdje nestaju divne slike naših ljubavi, naših tuga, naše sreće?
Kuda odlaze naša sjećanja utkana u tkivo pamćenja?
Kamo se izgube sva naša nadhnuća pretočena u eseje, priče, romane, poeziju?

Plavi čuperak
obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al ima jedan čuperak plavi zamislite gde?
- U mojoj glavi.

Misao je osnova i uzrok nastanka filozofije. Misao si uvijek iznova postavlja staro pitanje:
Kako nešto nastaje iz ničega i to tamo gdje ničega nije bilo?

Kako u glavi da bude kosa?
Lepo.
U glavi.
To nije moj čuperak plavi,
već jedne Sanje iz šestog "a"
Pa šta?

Pričinja mi se da misao pita samu sebe što je ljudska stvarnost i koje su joj mogućnosti da tu stvarnost i spozna.
Misao, ta čudesna snaga ljudskog uma, se sukobljava s tim pitanjima već dulje od dva milenijuma i traje i djeluje. Misao pretvara viđeno, slušano, kušano i omirisano u sliku, daje joj oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, ona se pretače u energiju govora i energiju pisanja. Misao kombinira i uspoređuje i na koncu i odlučuje.

Videćeš šta - kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo - malo. . . pa pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš - a sve koješta učiš.

Čovjek je jedino živo biće koji posjeduje taj oblik bioenergije kojom smišlja smisao, znanje, spoznaju i otkrića.
Biti u središtu svijeta znači biti moćan, od Boga dan, stvoren i nepobitan.
U kozmologiji ljudskog uma je misao mjenjala, oblikovala i stvarala novu sliku svijeta. Plava planeta je potisnuta iz središta univerzuma. Ona kruži oko sunca, koje je samo jedna mala zvijezda u jednoj maloj galaksiji u jednom malom djeliću svemira, koji smo mi, po našem romantičnom shvatanju neba, pjesnički, nazvali Mliječni put. Seljaci na Balkanu to, nešto malo, u kutu svemira, zovu i Kumova slama.

"Ako je taj prasak značio početak svijeta, morali bi još negdje u univerzumu biti ostatci isijavanja te energije." pitam prijatelja znanstvenika prof. dr. Davora Pavunu.
"Pa, čini se da postoje, ali nisu definitvno dekodirani i redefinirani;" odgovara mi smiješeći se Davor Pavuna.
Nova fizika, naročito teorije relativiteta i kvanta su u znanosti ostvarile uvjete za stvaranje holističke, cjelovito- energetske slike svijeta. Neuroznanost širi spoznaju o djelovanju utjelovljenog uma. Kada su neurofiziologa wolfa singera pitali je li na svom putovanju ljudskim mozgom pronašao znakovlje o postojanju duše on je odgovorio, ne, duša spada u područje metafizike, u njeno postojanje jednostavno moramo vjerovati. Na dan svetkovine duša to pitanje i njegov odgovor dobijaju vjerodostojne konotacije.

Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš nokte i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje.
I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

Svijet se ne sastoji od čvrste materije ili objekata koji su čvrsto odvojeni od svjesnosti promatrača. Sve je međusobno povezano, sve zajedno pleše i titra.
Prostor, vrijeme, materija i energija, su izgubile svoje obično, kolokvijalno značenje. Čovjek, kao promatrač, postaje automatski i neprikosoveno stvoritelj i sudionik u svim procesima svijeta. Njegova svjesnost, kvantno stanje njegova uma, ta čudesna energija koja sudjeluje u stvaranju simfonije univerzuma, je u vječnoj vezi sa dalekim nepoznatim izvorom. Ona je prevrtljiva u svojim svojstvima, ali neuništiva u svom postojanju, ona spoznaje zakone koji njom vladaju, ali još uvjek ne spoznaje sebe samu.

Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka- pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka

Miroslav Antić nam svojom pjesmom "Plavi čuperak" potvrđuje postojanje duše. Ona je lux primus, misao, osjećaj, ona je onaj čudesni promatrač koji stvara svijet u našim glavama. Vjerujem u njeno postojanje, ona je beskonačnost u konačnosti tijela, ona našim posljednjim izdahom izlazi iz fizike i pretače se u metafiziku vječnosti.






Oznake: ljubav, san, duša

- 07:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2012.

Boja duše je boja ljubavi...




"I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svog bića i u njoj sazda Ljepotu.
Darova joj nježnost jutarnjih lahora, miris poljskog cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti.
Podari joj pehar radosti i reče: Iz njega ćeš piti samo kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš. Zatim joj podari pehar tuge i reče:
Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti.
Zatim u nju uvede Ljubav koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote, i uvede u nju dražesnost koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti.
I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putevima Istine.
I spusti u njene dubine sposobnosti da vidi što se ne da vidjeti.
I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere.
I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše.
Potom u nju stavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti.
Onda uze Gospod oganj srdžbe, i vjetar što puše iz pustinje neznanja, i pijesak sa obale mora egoizma, i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka.
Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima.
I udahnu mu život koji je sjenka smrti.
I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka, osjeti bezgraničnu ljubav, te sjedini čovjeka i njegovu dušu"
Khalil Gibran




Donešena rukom sudbine,
ostavljena pod pahuljastim velom vremena,
ugnježdena u prvu istinu,
svjesna nezaustavljive prolaznosti biram ljubav kao vrhovnu svećenicu u ovozemaljskom carstvu i tišinu kao utjehu kroz žamor svakodnevice.
Koračam pod stijegom pobjede, pod neutješivom spoznajom nestajanja u prahu početka.
Svjesna apsurnosti nadanja u besmrtnost tražim smisao u besmislenoj žudnji za vječnošću.
Tumaram kroz bespuće sanja, kroz beskrajni ocean želja i skupljam krhotine zaostale iz plovidbe kroz opasne moreuze osjećanja.
Iz kandža nemani izlazim ranjena ali živa i slijedeći tračak svjetla zlatne hostije nastavljam plovidbu mirnom pučinom ka sljedećim Scilama i Haribdama.
Divim se tek nazirućoj tajanstvenoj misteriji vjerovanja u seobu duša, u njenoj dubini tražim Gordijski mač kojim bih presjekla bolne čvorove u tkivu postojanja.
Uspinjema se ka obalama drevnih eona, zastajkujem u fjordovima sanja i osluškujem rifove vremenskog glazbala. Prisustvujem gozbi Bogova i balu anđeoskih sjena.
Promatram negromanta i njegovo čarobiranje na sceni vječnosti.
Postajem sudionikom slavlja u slavu zagrljaja Anime i Animusa.
Pokušavam doseći viši smisao.
Pitam mudrace na vratima svjesnosti, koju boju imaju duše, kako ih razlikovati, kako ih prepoznati? Oni se smiješe i šalju me na putovanje ka početcima metafizike. Tamo se krije Kohinor u kojem je upisana tajna svevremena, u njemu se prelama svjetlost, iz njega izranjaju boje koje odjevaju duše. Osjetih zagrljaj mistike i znanosti. U fenomenologiji percepcije, u pojavnostima svijesti oćutih istinu. U srcu svakog čovjeka se krije eliksir kojim se liječe bolesti vremena. To je tkivo od kojeg su sazdani snovi i život, to je Ljubav.










Oznake: ljubav, život, san, duša

- 06:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Prosinac 2014 (15)
Studeni 2014 (13)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (5)
Kolovoz 2014 (7)
Srpanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (6)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (11)
Ožujak 2013 (17)
Veljača 2013 (12)
Siječanj 2013 (17)
Prosinac 2012 (29)
Studeni 2012 (30)
Listopad 2012 (29)
Rujan 2012 (13)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (27)
Ožujak 2012 (39)
Veljača 2012 (6)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (5)
Srpanj 2009 (7)
Lipanj 2009 (8)
Svibanj 2009 (7)
Travanj 2009 (9)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (11)
Siječanj 2009 (17)
Prosinac 2008 (31)
Studeni 2008 (29)
Listopad 2008 (30)
Rujan 2008 (29)
Kolovoz 2008 (31)
Srpanj 2008 (31)
Lipanj 2008 (20)
Svibanj 2008 (32)
Travanj 2008 (29)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...





  • Ovo smo mi, Dijana i Zdenko Jelčić, slikani 13. 02. 2013 u predvorju Zagrebačkog kazališta Komedija... nakon tridestak godina odživljenih u Švicarskoj vratismo se u Zagreb... sretni smo što smo postali sudionicima Zagrebačkog vremena...


    @Sjaj Oriona

    Hvala, dinajina sjećanja, odnosno poeteso Dijana
    i vrla i draga! Onda ste pročitali, počevši od prvog slova
    svakoga stiha pa nadolje, svoje čestito ime i prezime,
    a što će reći - a k r o s t i h.


    ĆUTJET ĆEŠ LJUBAV ...

    da bi se dušu opilo ljepotom
    iz njena srca valja piti riječi
    jer svaka je pjev i svaka liječi
    ane stigneš li opet si za plotom

    ne znaš li živjet s njenim zlatnim mottom
    izdrži srce i kad je kraj svijeći
    svjetlost će zgasnut i ti ćeš puzeći
    tminom ogrnut skroz zalutat potom

    ali ne kloni dok su ispružene
    ruke joj spram tebi ma bilo tko si
    časne i tople s nebom udružene

    eno ti hrle mekanošću perja
    vjeru osnažit sa suncem u kosi
    ikada plane grimiz predvečerja

    ćutjet ćeš ljubav što te sretnog nosi
    nosi


    Inkarnat Ljubavi

    "Ako ćutiš - ćuti iz ljubavi.
    Ako govoriš - govori iz ljubavi.
    Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
    Ako opraštaš - oprosti iz ljubavi.
    Unutrašnji korjen neka bude ljubav,
    Iz ovog korjena može izrasti samo dobro.”

    Sv. Augustin


    vrata zatišja


    Ova noć miriše na tišinu i vino, tajnovita, neopipljiva kao oblak od snova.
    Stojim na rubu zagrljaja, osušena zemlja, tvoj pogled nebo puno želja.
    U ekliptici sna mjesec pun srebrenog sjaja i toploga zlata.
    Ti, to su bili snovi, vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu.
    Ti, to je bila sreća i suze pri rastanku, traženje blizine, telefonski razgovori i pisma.
    Ti, to je ljubav, ali nije život.
    Uvijek kada sam dolazila s mirisom januara na koži,
    s isušenim ispucanim usnama,
    s nepokretnim dlanovima
    na kojima je počivala žalost
    tvoj osmijeh je plesao tijelom,
    skidao inje iz kose
    i palio vatru za zaleđeno srce.
    U igri s ljubavi smo investirali mnogo,
    izgubili sve, a dobili život.
    Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja
    s dlanovima punim nedavnih dodira.
    Vani se netko smije grohotno i zlobno.
    Željena tišina puca, mrvi vjerovanja, razbija toplinu.
    U kaminu gori vatra,
    na zidovima žive sjene,
    nesigurni valcer prstiju se slijeva u simfoniju,
    devetu,
    rođenu u gluhoći osjetila.


    "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987.


Linkovi

Dobro došli u moje vrijeme...

  • Design: More ljubavi & teuta




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se