dinajina sjećanja

nedjelja, 30.11.2008.

O anđelima i ljudima Adventus Domini, došašće Gospodina je vrijeme ljubavi i mira. Kada zapalim prvu svijeću na adventskom vjenčiću osjećam sinesteziju svih osjetila i osjećaja. Iz treperavog svjetla svijeće se oko mene šire mirisi djetinjstva.U spektru treperavih boja ja vidim mirise vanilije i cimeta i čujem tihe tonove božićnih pjesama, mirišem ljepotu trenutaka. Taj predivni osjećaj želim podijeliti sa vama. Možda se u nekome od vas rađaju slični osjećaji, spojimo ih u vremenu ovoga Adventa u misaonu oazu sreće, ljubavi i mira, svaki u svoju Arkadiju. Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Danas na vratima vremena ljubavi i mira neka sve postane osunčani, još neostvareni Einsteinov san o metaverzumu, međusvijetu u kojem se sjedinjuju znanje i vjerovanje. Stigavši na granice znanja, ne spoznavši još uvijek nasljeđenu dimenziju prostor- vremena, neotkrivši što je uistinu tajna svijetlosti, mi možda već dugo lutamo metauniverzumom neosjećajući ga, ali mi ipak na neki čudesan način, vjerujemo u njega. Metauniverzum, oaza našeg duševnog mira. Tu oazu mi nesvjesno osjećamo i nosimo u sebi i vjerujemo u nju u vrijeme Adventa, predbožićnom vremenu ljubavi i mira. Tada se u nama sjedinjuje znanje i vjerovanje i pričinja nam se da se anđeli doista spuštaju na zemlju i mi se rado sjećanjima vraćamo u djetinjstvo, u ono čudesno vrijeme, kada smo samo vjerovali. Prisjećam se tihe molitve koju sam šaputala pred spavanje. "Anđele moj dragi čuvaru moj blagi puno tebi hvala što me čuvaš mala. Čuvaj me dok živim da ništa ne skrivim" Moj anđeo čuvar je tada dobijao ljudske oblike i ja sam vidijela kako se tracima mjesečeve svjetlosti spuštao u moj san. Danas ga promatram u izlozima, smiješi mi se stojeći uz cestu, maše mi lebdeći na uličnim svjetiljkama. Sav u bijelom, zlaćane kose i prozirnih krila, svira mi na harfi simfoniju univerzuma i poziva me u svoj svijet. Tada se uistinu nalazim na mostu između znanja i vjerovanja u priču po kojoj je anđeo Gabrijel Mariji najavio čudo bezgriješnog začeća i osjećam da metauniverzum nema sličnosti s fizikalnim svijetom, to je svijet izvan vremena i prostora, svijet svijetla od samoga svijetla, samo energija mojih snova. Anđeli, vjesnici neba, čuvari zvijezda pod kojima smo rođeni i čuvari naših sudbina su nastali iz svijetlosti i obučeni su u svijetlo. Njihov otac je stvoritelj sam, a majka im je Sophia, neumorna stvoriteljica energije koja iskri i kojom je beživotnoj materiji udahnula život. Usredotočujem misli i pokušavam čuti simfoniju neba dok promatram bjelim svijetlom ogrnutu moju priprostu dušu. Onda tražim istinu i kucam na vrata svjesne spoznaje i osluškujem škripanje moga neznanja koje najavljuje otvaranje tih, u dubini moje svijesti, skrivenih vrata. Anđeo sav u bijelom, zlaćane kose i krila postaje moja misaona slika i ja ga uistinu vidim mojim unutarnjim očima i prepoznajem njegov glas. "Zašto si me osudio na zaborav početka i podario gluhoćom na najljepše tonove neba?" pitam anđela "Da te prihvati svijet." šapuće mi anđeo "Ali životinje čuju više od mene." "One čuju samo urlike i bježe od njih, a ti čuješ i razumiješ moj glas i znaš da sam to ja." "Odakle dolazi tvoj glas. Ti nisi biće kao ja, ti si samo svijetlo i moja zamisao o tebi." "Ja nisam svijetlo, mene stvara svijetlo i tvoje vjerovanje u mene." "Ti si u meni." kličem sretna "Ja sam energija koja u sebi nosi svijetlo i tamu, val i čestica, energija koja ispunja prazni tamni prostor između njih. Energija koja sama sebe stvara i tako stvara sve što vidiš, čuješ i osjećaš." "Što je tamna tvar?" "Dok prolazim kroz nju čini mi se da me dodiruju tvoje misli koje onda prelaze u tamnu energiju koja širi univerzum i isprepliće se sa energijom svijetlosti. Tamo gore među oblacima se zrcali sve ovo što ovdje vama izgleda kao stvarnost. Kada se spustim na zemlju tada vidim u vama zrcaljenje univerzuma." "Otkriveni su zrcalni neuroni u našim glavama." "Znam, ali i oni su samo energija svijetla i tame. Vi ste samo izgubili svojstvo svjesne spoznaje te energije." "Znači li to da Bog i Einstein tumače istu energiju na dva potpuno suprotna načina." "Vi ste zrcaljenje univerzuma. Sunce je znanje koje rasvijetljava puteve spoznaje, a tamna tvar je neznanje iz kojeg proizlazi vjerovanje u postojanje stvoritelja čak i u suncu." "Od čega sam ja satkana?." "Od mirijada titrajućih struna."anđeo potvrđuje moju sumnju. "I ti me prepoznaješ?" "Tvoje misli oblikuju tvoje tijelo u drugačije tonove." "Znači ti me nevidiš, ti me ustvari čuješ." "Ti si dio orkestra koji sklada simfoniju neba." "Hoćemo li ikada uspjeti ostvariti Einsteinov san, hoćemo li ikada uspjeti svjesno spoznati metauniverzum, međusvijet u kojem sada nesvijesno živimo? " Anđeo šuti smješeći se i ja shvatih da se odgovor na to pitanje nalazi u meni samoj. "Što osjećaš ti koji nemaš tijela?" "Ja sam sada tvoja misao i tvoj osjećaj ljubavi." "Ti si bio i prije mene, ti si me usmjerio." "Ja sam prije bio misao o tebi, svijetlo koje je lebdjelo svemirom." "Znači li to da sam se ja s neba spustila na zemlju." prisjetih se legendi iz djetinjstva. "Prije si bila ludi atom koji je mogao postati biljka, životinja ili čovjek. Odluka da taj atom postaneš ti je čista slučajnost, atom je u trenutku pucanja stanične opne zalutao u utrobu tvoje majke." "Rekao si da ti mene čuješ? Čuješ treperenje mojih struna. Čuješ li i moje neznanje?" "Čujem njegovu tišinu i pokušavam te navesti da ga počneš pretvarati sve više i više u tonove sna koji će puniti taj bezglasni prazni prostor i pretvarati ga u energiju koja će te braniti od utvara svakidašnjice." "Ali onda ću se ja pri tome smanjivati i na koncu postati uistinu nevidljiva." "Nećeš, ako svoje neznanje pretvoriš u titranje energije, ako uspiješ proizvesti sve više misli, osjećaja i slika, ako doista dozvoliš srcu da diše, gleda i sluša. Tada ćeš postati svijetlo i tada ćeš spoznati što je svijetlost." Advent je vrijeme ljubavi i snova. Moj anđeo čuvar, sav u bijelom zlatne kose i zlatnih krila, se spustio u ovo čudesno vrijeme da mi otkrije tajnu sjedinjenja Božjeg i Einsteinovog sna. Sjetih se riječi sa početka priče. Bog reče: "Neka bude svijetlo." i bi Svijetlo. Svijetlo je nejčudesnija, još uvijek tajnom ovijena, energija iz koje iskri moja, tvoja, naša istina o životu !

subota, 29.11.2008.

Tužna sam jer heroji umiru zaboravljeni. Prisjećam se jedne davne Badnje večeri i moje sreće kada sam pod borom među mnogim šarenim omotima ugledala poklon koji sam tada jako željela. Na kožnom omotu knjižice je velikim zlatnim slovima je pisalo SPOMENAR. Sada lutam već požutjelim stranicama na kojima se redaju želje i poruke koje su me usmjeravale u život. Na prvoj stranici je ispisan jedini imperativ koji sam kao dijete čula, "Budi sretna!" tvoja mama onda vesela poruka koja mi uvijek izmami osmijeh na lice, "Budi uvijek dijete veselja i sreće jer što više rasteš i brige su veće" tvoj deda Zaustavljam se na odrešito napisanoj naredbi, "Cijelog života istinu zbori, jer to pravom ženom te tvori, ako hoćeš takva biti ne trebaš se pred nikim kriti.!" tvoja nona I evo ja danas tražim istinu moju, tvoju, našu, njihovu.......i što mi se čini bližom, gubi se negdje u vrisku tek rođenih, nedužnih, gubi se u izgorenoj šumi, nepokošenoj livadi, u rijeci bez povratka, gubi se u europskim zatvorima, nestaje na okrvaljenom asfaltu u srcu lijepe naše. I onda mi se čini da je tu tek onda kada ju ne dodirujem. Živimo u čudnom vremenu u kojem je živjeti isto što i sanjati, i to mi govori da čovjek sanja svoj život, budan. A u crnoj kronici piše; "X.Y. četrdesetogodišnjak počinio samoubojstvo. Razlog nepoznat." Nekada nezamislivo postaje stvarnost. Heroji su napustili ratišta i umjesto sreće u srcu je ostala samo nada i ožiljci. Neprijatelj je danas nevidljiv, garišta su zaboravljena. Nebom svijetli vatromet slavlja. Mi idemo dalje, a heroji umiru zaboravljeni. Tužna se pitam, zar moramo sve spustiti na prosječnost, dozvoliti da riječi i djela postanu jeftina roba na sajmu povjerenja. Riječi i djela, osjećaji i riječi. Zar ćemo dozvoliti da riječ postane krvnikom koji će nas voditi pred zid srama ili postati dilerom koji će nas opijati obećanjima da ne osjetimo istinitost ove velike laži kojom nas hrane. Zaglušuju nas akordima o budućnosti dok je narod na koljenima pred Bogom i ljudima. Suza više nema. U očima samo strah i glad. I smrt kao pobjeda. Bogataš sanja svoje bogatstvo koje mu zadaje mnogo briga; siromah sanja bijedu i nesreću, ambiciozan čovjek svoj cilj, a onaj koji je povrijeđen, osvetu; svatko sanja samo ono što je, i ne znajuci za to. Stisnuti u slijepu ulicu nepovjerenja, na granici između pohlepe i siromaštva postajemo građani trećega reda, građani bez budućnosti. Europa postavlja uvijete, optužuje, prijeti i obećava. Mi nesvjesni da smo još uvijek podjeljeni na vlastelu i puk, na one koji odlučuju i one koji vjeruju, gledamo prema zapadnom nebu i čekamo priznanje. Priznanje čega? Da smo "Božjom željom" rođeni u najljepšoj uvali svijeta? Da smo već samim rođenjem zauzeli mjesto za stolom na gozbi bogova? Da posjedujemo dušu koja je jačala na kamenjaru sna? Da smo bliži "Europinom rođenju" od mnogih koji odlučuju? Mi čekamo priznanje a život, tako jednostavan i lijep, nam se smješi ljepotom izlazećeg i zalazećeg sunca u uvali naših dječjih snova. Znaju li oni koji odlučuju odgovor na vječno filozofsko pitanje: Što je život? Možda se odgovor doista krije u pjesmi Calderona de la Barca Što je život? Laž, djelić sjenke, mašta, sudbina? Iluzija? Čitav život je san, a snovi - o ironije - su i sami samo san. Danas kada Europa odlučuje o našoj budućnosti ja se prisjećam jednog davnog sna i u mislima se vraćam u djetinjstvo. Stajala sam na vrhu planine, koja je izrasla između dva neba i očarana ulazila u vilinski svijet i tražila izvor vjerovanja. "Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj......." prizivala sam jutrenje u sebi. "Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi............" pozdravljaju me zvjezde svitanja i sunoćavanja. Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se mješaju s ovim snom koji sada sanjam. Molim vas ispričajte mi još jednom bajku o sreći u vilinskom svijetu i dozvolite mi da sanjam ne tražeći istinu. Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima, kada, na njoj procvalim, cvijećem budem kitila kosu, kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najavljivale samo ptice, orgulje mora i pozdrav suncu, kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose, kada oproštaj grijeha bude nepotreban, kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, riječ izgovorena lakoćom djeteta, tek onda ću znati da sam pronašla istinu, moju, tvoju, našu, njihovu. Onda će se možda sjediniti moja istina o životu s poezijom i život će uistinu postati predivan san.

petak, 28.11.2008.

Mama, volim te ! Vesna Smiljanić- Bartl, dramska glumica, jedna od prvih studentica Dr- a Branka Gavelle, dugogodišnja članica ansambla zagrebačkog dramskog kazališta Gavella, Anouilh- eva mala Antigona, u Kaštelanovom poetičnom djelu "Pjesak i pjena" savitljiva Lutka od slame, u Krležinoj bajci "Kraljevo" ciganka koja prodaje SREĆU, ta čudesna samozatajna žena puna ljubavi i snage kojom opija ljude koji je okružuju je moja mama. Sreće zlatne, srebrne sreće.......šaputala je i na početku predstave i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće........ Ona još uvijek, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro kada još snena podignem telefonsku slušalicu i čujem njen veseli glas, šapuće meni te čarobne riječi. Moja mama danas slavi rođendan i ja sada šapućem njoj, sreće zlatne, srebrne, sreće.............!!!! Ima jedna mala gospa Marija, Što sve mi draža biva što je starija. Jer ona me je prvog trudno rodila, Za ručicu me slabu prva vodila. Prva me na ovom svijetu volila, Prva se za mene Bogu molila, Kupala me suzom, Bog joj platio, Anđeo joj suzom suzu vratio; Dojila me mlijekom svoje ljubavi, Učila me ovaj jezik ubavi, S kojim ću i onda slatko tepati........, Ovaj Matošev stih budi u meni osjećaj koji me vodi do najvišeg stupnja saznanja i postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta ljepota postojanja koju nazivam LJUBAV. Jutros na granici između jučer i sutra, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam prepoznala prekrasne oči moje majke, osjećam ljubav. Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života. Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje moju predstavu u kojoj susrećem ljubav. U osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije mene, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz trenutka, postadoh dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog davnog zagrljaja. Sazrijevajući u njenom dobrom snu, spoznah da je majka, ljepotica moga svjeta koji je iz nje izrastao, svijetlo koje me još uvijek obasjava. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi ona, ta čudesna svijetlost je bdijela i prela i tkala najfinije niti moga današnjeg života. Sunce mi se smiješi sa fotografije, upijam ljepotu osmijeha one koja je bila prije mene, ljepotu mojeg djetinjstva i znam ona je za mene majka nad majkama. U himni boginjama svjetla i plodnosti, Junone, Here, Vesne spoznajem tajnu tajne koja me je uvela u ovo čudesno carstvo bez granica. To je kristalna kugla u kojoj je jedini zakon ljubav i tu osjećam vatru začeća, sjedinjenje koje me oslobodilo od prvog grijeha i ja vidim eksploziju boja u kojima spoznajem evoluciju vremena koji živim. Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom majke, koji još uvijek pamtim, je počeo nicati najljepši cvijet mog malog univerzuma Ljubav. I mogu je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus moga života, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Jedino majčina Ljubav može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan nesrenih stanja u ocean vječnog neznanja. Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životom. Jutros šapućem hvala ti na svemu, hvala ti jer sam postala ovo što jesam, hvala ti na sreći svih proteklih godina, hvala ti jer osjetih ljubav i danas znam što je istina o životu . Mama sretan ti rođendan!

četvrtak, 27.11.2008.

Dianoetika, samoosjećajnost i suosjećajnost! Misao je materijalizirani osjećaj. Dianoetikom, umijećem razmišljanja, si ucrtavamo put ka spoznaji univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Ljubav je najplemenitiji osjećaj koji posjedujemo. To je osjećaj koji je Dantea vodio, kroz krugove Pakla, Čistilišta i Raja, do konačne spoznaje izvora iz kojeg je potekao ljudski život. To je energija o kojoj je pisao Goethe u Faustu, Bulgakov u "Majstor i Margarita", ljubav je doista Primum mobile, energija koja pokreće svijet, koja u nama sjedinjuje misli, osjetilnost i osjećajnost u dianoetiku, umijeće razmišljanja. Dianoetikom ulazimo u svijet svog umijeća življenja i ono nam ne dozvoljava da prodamo dušu "vremenu" u kojem živimo, ono nas brani od ignorancije, naučenog neznanja koje moćnici svakog "vremena" pokušavaju proširiti svijetom. Refleksija osjećaja, povezana sa svjesti o tijelu i osmišljenim univerzumom misaonog u nama zatvara čudesni krug našeg postojanja u svemiru. Tko uspije u sebi premostiti jaz između osjećaja i misli, taj je uspio estetske i etičke predrasude pretvoriti u emocionalne vrijednosti, koje u njemu bude novu snagu iz koje proizlazi samosjetilnost i samoosjećajnost. Osjećaj tako postaje tajnim izvorom novih spoznaja i saznanja. Moralni zakon u čovjeku je osnova na kojoj su nastajali svi drugi moralni zakoni. U davnom vremenu nastajanja specie čovjek, misaoni um je slijedio osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila obaveze koje mi ispunjavamo, često zaboravljajući osjećaje. Moralni zakon u svakome od nas nije samo misao ili samo osjećaj nego metafizika našega uma iz koje izrasta univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. To je onaj još nepronađeni i nedovoljno objašnjeni izvor spoznaje u nama koji jednostavno prihvaća društvene imperative, pretvara ih u životna pravila koja pamtimo. Trebali bi modificirati Kant-ovu maksimu "Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama" i pod zvjezdanim nebom naučiti djelovati po maksimi, čini samo ono što želiš da ti stvarno postane obaveza i zakon. Tako bi preuzeli odgovornost za svoje čine, ali i za djelovanje novog društva u kojem čovjek postaje razlogom, a ne sredstvom djelovanja. U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnoj strukturi kao uzroku našeg postojanja iako su osjećaji uvijek prisutni pri razvoju antropologije, znanosti o ljudskom ponašanju u svakodnevici. Na samom početku stoljeća Sigmund Freud je uveo u dijagnostiku naziv sindrom nedostatka sreće i pokušao svojom psihoanalizom razbiti monopol čistog razuma. Samu pretpostavku da razum nije gospodar ljudskim djelima, nego da je manipuliran ljudskom potsvješću su mnogi odmah odbacili. To potisnuto podsvjesno u čovjeku je ostalo prisutno samo u području psihoterapije. U psihoterapiji je teoretski postavljena razlika između svjesnoga "Ja" i podsvjesnog, koje je Freud nazvao "Ono" u čovjeku, dvije ljudske osobnosti koje je trebalo ciljanim tretmanom dovesti u ravnotežu. To čudesno treće lice jednine "Ono" je često nedodirljivo, nespoznatljivo i tako neprihvaćeno u svakodnevnom životu. Nespoznavši "Ono" u sebi čovjek nije razmišljao, a još manje svjesno spoznavao univerzum osjetilno- osjećajnog u sebi, svoju cjelovitosi iz koje na koncu proizlazi mudrost, njegovo filozofsko "Ja". To je bilo vrijeme kada je "ostatak svijeta", protiveći se Freudu, tvrdio da "Ono", podsvjesno, u čovjeku nemože biti nosiocem animalnog poriva koji ga vodi u destruktivno djelovanje. Čovjek tako za mnoge znanstvenike ostaje samo misaono biće koje, koristeći svoj misaoni um, čini greške, bježi od odgovornosti i skriva se iza svojih iracionalnih samopotvrda. Prihvaćena je tvrdnja da su sve misli, osjećaji i djelovanja čista racionalnost pod utjecajem čovjekove svjesne volje. Krajem prošlog stoljeća se počeo tražiti ključ za skrivena vrata u ljudskoj svijesti iza kojih se krije čisti emocionalni um. Spoznato je da ga treba osloboditi iz okova neznanja i pronaći načine za njegovo umrežavanje s misaonim, razumskim u čovjeku. Ako se osnova djelovanja ljudskog uma sastoji u pronalaženju osobnih simbola, kojima sam sebi obilježava apstraktnost misli i osjećaja, onda se u univerzumu uma uistinu događa puno više od jednostavnog razmišljanja. Iz univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama proizlazi naša samoosjećajnost i suosjećajnost. Ako to nigdje drugdje ne spoznajemo onda to osjećamo u umjetnosti. Umjetnička djela su osobni, ali i kolektivni izraz emotivnog doživljaja. Emotivni doživljaj nije sama spoznaja postojanja umjetničkog djela nego nastaje preobrazbom umjetnikovog izraza u osobne simbole koji tada postaju medij našeg sporazumjevanja s umjetnikom. Svaki oblik umjetnosti, izraz kreativnosti pri glumi, u plesu, poeziji ili slikarstvu predstavlja artikulirane simbole, što znači transformiranje osobnih ili kolektivnih doživljaja u medij simboličnih oblika spoznaje. Promatrajući i doživljvajući bilo koji oblik umjetnosti mi prelazimo granice jezične simbolike i ulazimo u svijet gdje simboli prestaju biti riječi. Oni postaju, iako mi toga često nismo svijesni, naše misaone slike koje pamtimo i slažemo u galeriji sjećanja. Misaone slike, iako ih nosimo u sebi, često ne možemo opisati. One ostaju u našem umu, a naše misli onda više nisu ograničene jezikom, nego se proširuju u svijet našeg emocionalnog doživljaja. Osjetilno- osjećajno u nama, naš emocionalni um nas obogaćuje osobnim izrazom. Stvarajući, slijedeći i doživljavajući ideokinetičke, misaone slike, mi pomičemo granice jezika kojim se služimo stvarajući metafore za ono do tog trena neopisivo. Dok lutamo galerijama umjetničkih slika, čitamo poeziju ili sjedimo u teatru naš um prestaje biti samo instrument međusobne izmjene podataka i sredstvo izražavanja osobnih želja ili njihova odbijanja, on postaje naše duševno i fizičko stanje, postaje naš univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog, ono veliko, toliko diskutirano mudro "Ja" u nama. U poeziji se susrećemo s jezikom metafore koji više nije samo sredstvo razumjevanja, nego uzrok i razlog pravog doživljaja. U maternjem jeziku postoji mnoštvo metaforičnih riječi koje kao slike bude pravi doživljaj u nama. Mi smo intelektualizirali svakodnevni jezik i u njemu su izblijedile slike iz kojeg je nastao. Naš svakodnevni jezik je izgubio svoju osjetilnu i emocionalnu notu. Svatko bi trebao, sebi i tijelu za ljubav, osmisliti svoje metafore koje vuku korijen iz iskustva jezika s kojim je odrastao. Tada bi znao svoj osjećaj sebi samome protumačiti, a onda ga stvarno i doživjeti, usmjeriti i oblikovati u osjećaj koji će pamtiti. To je proces samoosjećajnosti koji treba u sebi iz dana u dan ostvarivati i njegovati. Svjesno spoznatu i sebi definiranu emociju je onda lakše objasniti svakodnevim jezikom. To je ujedno i prvi korak ka spoznaji i aktualiziranju kreativnih mogućnosti u sebi. Umjetnost, a time i kreativnost uopće, je zatvorena u Ghetto ljepote, pa nam se ponekad čini da je nepristupačna svakodnevnom životu. Trebalo bi je osloboditi iz okova neznanja i vratiti u svakodnevni život iz kojeg se i razvila.Tada će se samoosjećajnost i suosjećajnost same od sebe razvijati u nama. O kazališnoj umjetnosti i njenom istinskom doživljaju odlično piše istina o životu .

utorak, 25.11.2008.

Stres naš svagdašnji Koračam tepihom jeseni i tražim nestalo sunce na cesti koja nikamo ne vodi. Noć i dan sjedinjeni u novembarskoj magli, kao zalutala lastavica savih gnijezdo u tvom oku sakrih se u njedra nespokoja. Hans Selye, jedan od modernih pionira istraživanja stresa, originalno je stres definirao kao "sumu ukupnog trošenja organizma tijekom njegovog životnog vijeka". Kasnije je Selye stres vidio kao "nespecifičnu posljedicu (psihičku i fizičku) bilo kakvog zahtjeva na organizam, a koji nadilazi adaptacijske mogućnosti samog organizma". Trenutci tuge su najstresniji trenuci u našim životima, samo što mi to ne spoznajemo i ne razmišljamo o tome, ne zanima nas što se u našem organizmu tada događa, koji se procesi odvijaju i koliko je to štetno po naše zdravlje. Definicije stresa U ne tako davnoj prošlosti, definiciji stresa pridavalo se svojevrsno ezoterično značenje koje je za prosječnu osobu imalo nejasan smisao. Međutim, unatrag posljednja tri desetljeća stres je, doslovce, postao općepoznatim pojmom koji se vrlo često spominje u svakodnevnom govoru. Sam pojam stres se često upotrebljava kao zajednički naziv za osjećaje nelagode i nezadovoljstva. Uspješan poduzetnik stres vidi kao frustraciju koje su posljedica pritisaka na poslu, kompjutorski programer posljedicama stresa smatra svoje probleme u koncentraciji, liječnik misli da je stres uzrok njezinog trajnog umora, a učitelj u školi osjeća se izložen stresu kada radi s neposlušnim učenicima, nesretan čovjek je stalno pod stresom i smatra da su svi drugi, osim njega samoga, krivi za njegovo duševno stanje. Iz ovih je primjera vidljivo kako su gotovo svi ljudi danas u određenoj mjeri svjesni uloge stresa u njihovom životu, ali je svatko doživljava na svoj način. Medicinski rječnik opisuje stres ovako: "Stres je zbir bioloških kompenzacijskih reakcija na svaki podražaj (unutarnji ili vanjski) koji narušava stanje homeostaze organizma. Ukoliko su ove reakcije nedostatne za povratak organizma u primarno stanje, dolazi do poremećaja, odnosno stresne reakcije." S obzirom na prethodno navedene definicije, kao i na opće prihvaćenu ulogu koju riječ "stres" ima u svakodnevnoj komunikaciji, možemo zaključiti da se ovaj pojam koristi u najmanje tri značenja, od kojih svako ima svoju ulogu u razumjevanju i liječenju stresa: Stres kao "stresor", odnosno kao podražaj koji uzrokuje psihološku ili biološku tenziju, tj. poremećaj unutarnje ravnoteže u organizmu. Po svojoj prirodi stresori mogu biti vanjski, kao što su primjerice ratne traume ili problemi na poslu, svađe i vječni nesporazumi s partnerom, a onda unutarnji poput tjeskobe, svakodnevnih briga ili neispunjenih očekivanja, tuge zbog gubitka drage osobe, nesretna ljubav, strah od nepoznatog narušitelja spokoja. Tu si i kada te nema usnulo sunce u ljubičastom snu, koji u tvome zagrljaju snivam. Tu si kada te nema griješ mi promrzle obraze pogledom što gori vječnom vatrom pripadanja. Stres tada postaje distres, subjektivni osjećaj tjeskobe. Još su stari Grci ovaj pojam unutarnjeg nemira poistovjećivali s bolešću, a mi danas stres često uzimamo kao olakotnu okolnost za neke naše neuspjehe. Stres i distres. Stres je djelovanje svih svjesnih i nesvjesnih podražaja iznad normalnog praga izdržljivosti. To je životno važan proces koji čovjeku osigurava prilagodbu na promijenjene uvijete u okolini. Bez ovako definiranog stresa ne bi bilo evolucije i selekcije, čovjek bi davno izumro. Ono što je u velikoj mjeri štetno za zdravlje trebalo bi se nazivati distres. Pod tim se podrazumjeva ono djelovanje štetnih podražaja koje nije moguće svladati u fiziološki odgovarajućem vremenu. Da bi bolje razumjeli što se događa u ljudskom organizmu u stresnim trenutcima stvorimo si jednu misaonu sliku. Zamislimo našeg praoca u davna vremena u trenutku kada je zamijetio nešto za njega neobično. To neobično može biti situacija u kojoj je otkrio životinju čijim mesom bi mogao utažiti glad ali u istom trenu spoznaje i da bi on sam mogao postati plijenom. U njemu se sukobljavaju osjećaj gladi i straha. Njegov mozak pokreće rad nadbubrežnih žlijezda i one u takvim trenutcima unutar par sekundi luče mnogo hormona stresa u krvotok. Povećava mu se frekvencija srca, krv kola u mišiće koje će koristiti za borbu, većina drugih organa koji u tom trenu nisu prioritet dobivaju manjak krvi. Hormoni stresa su važni i zbog metabolizma masti ako bi borba potrajala ali i ako bi došlo do povrede da rane manje krvare. Sve ove reakcije su kroz evoluciju odlično smišljene od strane prirode ali su danas, u slučaju reakcije stresa za pisaćim stolom ili na sjednici, u svađi sa partnerom, u trenutcima šoka ili beskrajne tuge, potpuno na pogrešnom mjestu. Sukobi se danas uglavnom rješavaju razgovorom a ne mišićima, pa je krvni tlak bez potrebe dugo povišen, kao i količina masti i ugljikohidrata u krvi, što pogoduje nastanku arterioskleroze. Ako već postoje poteškoće s prokrvljenošću miokarda, srčanog mišića, ovakva situacija može dovesti do povećanog rizika od infarkta. Postoje tri načina suprotstavljanja stresu i to dva fiziološka i jedan nefiziološki. Prvi fiziološki se odnosi na strogu duševnu disciplinu koja nam omogućava da, svijesni svoje čudi, sami sebe kontroliramo, recimo riječima "ostat ću mrtav- hladan i miran i neću dopustiti da me situacija razbjesni, niti da me netko izbaci iz takta". Na ovaj način potičemo djelovanje velikog mozga na kontroliranje reakcije stresa i smanjenje lučenje hormona. Koračam tišinom zamrzle rijeke i tražim vrelo žubora i budim usnulo sunce da odvojim dan i noć da opet bude svitanje da ljubičasti san potraje. Druga mogućnost je dobro razvijena aerobna izdržljivost, koju je moguće zadobiti treningom aerobne izdržljivosti. Pri takvom treningu dolazi do istih promjena kao kod distresa, ali ovdje vladaju fiziološki uvjeti jer postoji potrebna mišićna aktivnost. Pri mišićnoj aktivnosti se razgrađuju krvna mast i ugljikohidrati, i nakon aktivnosti dolazi do pada krvnog tlaka. Takvim treningom tijelo i mozak zajedno i dugotrajno smanjuju djelovanje broja staničnih receptora za hormone stresa koji onda i u idućih nekoliko sati poslije treninga ostaju potpuno blokirani. Ovo omogućava da se u normalnoj profesionalnoj ili obiteljskoj stresnoj situaciji ne dogodi prodiranje hormona stresa u mišićnu stanicu čime se omogućava zaštita od njihova štetnog utjecaja. Treći ne fiziološki način je korištenje medikamenata, tzv. beta blokatora, koji blokiraju stanične receptore za stres i sprječavaju negativno djelovanje stresa. Međutim beta blokatori sadrže, kao uostalom i svi medikamenti i neželjena popratna djelovanja, zato ih treba uzimati samo na preporuku liječnika. Važno je spoznati i naučiti razlikovati aktivni i pasivni oblik stresa. Vratimo se primjeru našeg praoca. Pasivni oblik stresa se manifestira u slučajevima kada smo sami „lovci“, odnosno u spoznaji da sami možemo odlučiti kada je kraj „lova“. Mi sami kontroliramo situaciju. Kod ovog oblika stresa izlučuju se uglavnom adrenalin i nodadrenalin. Opasniji je aktivni oblik stresa pri kojem smo mi "plijen", tako da ne odlučujemo o kraju „lova“. U tom slučaju pored navedenih hormona izlučuje se i kortizol koji ima višestruki utjecaj na funkcije mozga i metabolizam tijela. Konstruktivnim mirovanjem protiv posljedica stresa Opušteno ležanje nije potpuno pasivno stanje tijela. Samoorganizirajući energetski procesi neprestano djeluju i brinu se o osnovnoj napetosti u mišićima i održanju prirodnog položaja zglobova. To urođeno svojstvo našeg tijela nazivamo propriocepicija. Da bi koristili tu urođenu sposobnost tijela, moramo naučiti uočavati razliku između zgrčenih i opuštenih mišića. Legnite na leđa, osjetite dužinu tijela i međusobne odnose njegovih dijelova. Dok su noge ispružene zdjelica se podiže i povlači za sobom slabinski dio kralježnice. Zamijetit ćete zgrčenost mišića u tom dijelu tijela i smanjenu napetost mišića u prsnom dijelu kralježnice. Ostanite par trenutaka u tom položaju svjesno osjećajući mišiće, a onda savijte noge u koljenima, povucite ih k sebi ne podižući stopala. Zdjelica će se spustiti na podlogu, a s njom i slabinski dio kralježnice. Zgrčenost u leđnim mišićima će popustiti. Misaonim usredotočavanjem na te dijelove tijela i ponavljanjem pokreta, spoznate ćete mehanizam i međusobnu vezu donjih dijelova tijela. Zdjelica, kao veza između nogu i trupa prati pokrete nogu. Ležanje na leđima sa savijenim koljenima odterećuje donji dio leđa, ali opterećuje mišiće nogu posebno mišiće nadkoljenice. Prirodni zadatak tih mišića je pokretanje nogu, a u tom položaju postaju i učvršćivači nogu u zglobu kuka. Podmetnite jastuk ispod stopala. Mišići nadkoljenice će se opustiti. Tako ste doveli tijelo u položaj za konstruktivno mirovanje, postavili kosti u zglobovima u neutralni položaj i time omogućili mišićima opuštanje do njihovog osnovnog tonusa. Iz tog položaja krenite misaonom šetnjom kroz tijelo i stvaranjem misaonih slika zamišljajte situacije iz svakodnevnog života, pri kojima se umarate, koje izazivaju izlučivanje hormona stresa. Ležimo u položaju za konstruktivno mirovanje i usredotočimo misli na gornji dio tijela. Ruke su ispružene pored tijela, pri tome su mišići ramena, vrata i ruku u pojačanoj napetosti, lopatice vise na njima i izazivaju neugodnu bol u području ramenog zgloba i vrata. Ležeći mirno, prividno ne radeći ništa, već samim utjecajem sile teže na tijelo, opuštamo mišiće u njihov osnovni tonus. Skrativši dužinu ruku, savijanjem u laktu, odterećujemo rameni pojas. Opuštanjem prsnih i vratnoramenih mišića, lopatice padaju na podlogu, a pri tome ključne kosti povlače prsnu prema glavi što makinalno izaziva pomak u rebrima i prsnoj kralježnici. Prsni koš naliježe na podlogu i odterećuje mišiće vrata i grla. Tako dovodimo glavu i tijelo u idealan položaj za početak pokreta. Ležeći na leđima počnite pokretati kralježnicu, a postavite li dlanove ispod donjeg dijela leđa, tamo gdje završava zdjelica i počinje kralježnica osjeti ćete razliku između napetosti i opuštenosti mišića u tom dijelu tijela. Opušteni mišići su spremni za pokret i izvode ga s lakoćom. Tada možete , s još uvijek savijenim koljenima, početi zamišljati hod, izmjeničnim pritiskom stopala na jastuk. Mišići rade pravilno pokrećući zdjelicu što se prenosi na kralježnicu ostvarujući spiralnu dinamiku njenih pokreta. Prateći svjesno razvijanje tog valnog pokreta, upoređujući ga sa valovima na morskoj površini, osjećamo pokret i njegovo širenje sve do glave. Desno stopalo svojim pritiskom izaziva podizanje lijevog ramena i obratno, a pokreti kralježnice kao vadičep izvlače glavu iz vrata. Konstruktivno mirovanje nam pomaže da spoznamo napetosti u mišićima, ali i da otkrijemo i razotkrijemo nagomilane strahove i tjeskobe. Ti si tu i kada te nema čujem te vjetrom u kosi vidim te u plesu sa oblakom prepoznajem te u tajni sljedećeg trenutka. Ti si tu i kada te nema tu u ljubičastom snu u plavićastom svitanju i dolazećem proljeću. Da, tek istina o životu i o nama samima nam omugućava da se izliječimo od stresa našeg svagdašnjeg!

ponedjeljak, 24.11.2008.

Gospodari osmijeha Osmijeh je najjednostavniji, najočitiji i najsnažniji oblik govora tijela. Osmjeh razoružava, plijeni pažnju, briše suze, otkriva toplinu, duše i ljepotu osjećaja. Osmjeh koji dolazi iz dubine bića je pokazatelj samopouzdanja, pozitivnog stava, dobre volje, zadovoljstva i sreće, a sretan čovjek nikad nije sam. Naučimo osjetiti svoje osjećaje iz kojih onda izlazi smijeh od srca i mi uistinu postajemo gospodarima osmijeha. Fokusiranje misaono- osjetilno- osjećajnih potencijala Fokusing metoda je nešto kao škola za učenje "osjećanja osjećaja" Kada govorimo o Focusing- u, uptrebljavamo riječ tijelo na osebujan način i to da bi u određenim situacijama objasnili osjećaj pri doživljavanju geometrije tijela, njegovog unutarnjeg prostora i iz njega proizašlih pokreta. Svatko od nas je u stanju spoznati razliku dobrog i lošeg osjećaja koji se u tijelu budi, ali mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo o tijelu nego o sebi. Uvjereni da samo misaono spoznajemo situaciju ne obraćamo pažnju na akcije i reakcije koje se u tim trenutcima događaju u tijelu. Mi ga jednostavno upotrebljavamo kao sredstvo uživanja ili odbijanja. Činjenica je da naše tijelo reagira na ono što mi mislimo ili osjećamo, ali često nismo svjesni da tijelo bez obzira na našu misaonu notu osjeća i naše emocionalno stanje. E.T Gendlin u svojoj knjizi "Fokusing" tvrdi da naše tijelo posjeduje samostalni osjećaj za stanje i situaciju u kojoj se nalazi. Taj osjećaj se često objašnjava kao ono nesvjesno u nama iako smo to na koncu svjesno spoznali. Kada počnemo razmišljati o situaciji osjećanje osjećaja postaje svjesno i prisutno u nama. Ako i nastaje iz arhetipova naših prijašnjih stanja, to novo situaciono stanje je istina trenutka u kojem ga spoznajemo. Ponekad takvom osjećaju dajemo misteriozna imena kao intuicija, instikt ili poimanje ali rijetko pri tome obraćamo pažnju na govor tijela. Dijalog tijelo- mozak trebamo prvo spoznati da bi ga mogli koristiti. Put do stvarnog ostvarenja cilja je tijelo koje smo naučili misliti. Svjesnom spoznajom osjećanja osjećaja, ono nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu. "Osjećanje osjećaja" je jasnoća nečeg u nama doživljenog, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, čemu se možemo direktno obratiti, svjesno spoznati. Spoznavajući pažljivo tijelo, misleći njime, osjećamo da to "nešto" dolazi iz središta tijela i da posjeduje svoj prostor u tijelu i da ga uvijek iznova stvara. U tom novo spoznatom prostoru je "osjećaj osjećaja" postao prostor sam, postao je spoznatljiv i odredljiv. Svatko od nas je na svoj način doživio taj osjećaj neznajući da je to upravo ono što E.T. Gendlin naziva "Felt Senses". Mi to neznamo opisati zbog siromaštva našeg emocionalnog i semantičkog izraza. "Osjećanje osjećaja" visi u zraku jer mu nismo dali ime pa ga onda nemožemo niti pamtiti. U psihoterapiji etabliran "Felt Sense" otvara bezbroj mogućnosti unutarnjeg doživljaja nespoznate nam stvarnosti. Svakodnevni život kao da je pošteđen te sposobnosti. Zbog toga se u nama nagomilavaju bezimeni osjećaji. Sebi i tijelu za ljubav trebali bi te bezimene osjećaje misaono uhvatiti, dodirnuti, kušati, udahnuti i istovremeno koristeći se zaboravljenim metaforama, izraslim iz maternjeg, stvarati svoj emocionalni jezik. Tada ćemo osjetiti koliko je naše osobne snage komprimirano u tome nečemu što nismo nazivali i nismo svjesno spoznavali. Trebalo bi stalno postavljati pitanja i znati odgovarati. Vještinom tumačenja sebe samoga sebi samome mi ulazimo u čarobni svijet istine o svom postojanju. Dok istočnjaci žive svoju filozofiju, mi našu ne učimo. Ona ostaje mrtvi kapital u riznicama našeg znanja. Rečenice: "Pokret je najkompliciraniji oblik mišljenja", i "Pokret nije samo mjenjanje mjesta u prostoru" nas pozivaju na samostalno razmišljanje o tijelu i pokretu. Misaono- osjetilno- osjećajnim doživljajem pokreta napuštamo svijet površnosti kojim se mirimo u svakodnevnom životu. Emocija koju misleći pretvorimo u "osjećanje osjećaja" povezuje nas s realnošću koja nekim neurološkim procesima nastaje u nama. Tijelo tada postaje ravnopravni partner u misaono- emocionalnom dijalogu našeg stvarnog postojanja. Logikom pitanja i odgovora na njih ostvarujemo i razumjevanje procesa koji se u nama neprekidno odvijaju. Shvaćena pitanja ne smiju jednostavno biti primljena na znanje, nego moraju postati osobnim pitanjima, na koja razmišljajući i sami odgovaramo: • Što je pokret? • Što je filozofsoko "Ja"? • Što je moj utjelovljeni um? • Što je moj emocionalni um? • Što je tijelo? • Što je svijet u kojem živim? • Što je prostor? • Što je vrijeme? • Što je umijeće? • Što je umijeće svakodnevnog pokreta? Razumjevanje nije samo reproduktivni proces niti učenje lekcije napamet, nego misaono- osjetilno- osjećajno, produktivno sudjelovanje u samom problemu. Na taj način razvijamo transskalarno, sustavno razmišljanje. Svaki čovjek je unikat u univerzumu, svaki od nas je stvaratelj sebe samoga, univerzuma svog uma, a time i svoga tijela. Misao preobražena u pokret, je funkcija prostora, koja u dimenziji vremena postaje snaga naše produktivnosti i umijeća. Razumjevanje i vrijeme trajanja pokreta tada postaje zbivanje, doživljeni događaj, osobno "osjećanje osjećaja" tijela u pokretu. Ono što nije sebi samom dovoljno razjašnjeno, ostaje u sferi iracionalnog, a time neprihvatljivo i neupotrebljivo. Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vrijeme rada na teoriji relativiteta cijelo vrijeme bio vođen osjećajem koji nije bio emocionalni izraz nego bezimeni osjećaj nečeg što se u njemu nagomilavalo. To nešto je impliciralo uvijek novi osjećaj ka nečem opet novome. Jasno je da bez znanja u matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti realizirati to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju, ali njegova kreativnost ga je vodila ka aktualiziranju njegovih još neotkrivenih potencijala. Sjedinjavanje misaonog i emocionalnog uma pretvara misao u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstvenu paradigmu, u mudrost tijela, umijeće pokreta i smijeh od srca. Tijelo, koje smo naučili misliti i osjećati, fokusira sve svoje mogućnosti u energiju njihovog djelovanja. Naše tijelo je onda stvarno cjelina koja je je više od zbroja njegovih djelova. Ove dvije misaone slike vam mogu pomoći pri ostvarivanju učenja "osjećanja osjećaja". Čovjek akrobat Zamislite da stojite na visokoj motki promjera veličine vaših stopala. Motka je svojim doljnim djelom zabodena u zemlju i spušta se njenog središta. Vi stojite na njenom vrhu i, održavajući unutarnju i vanjsku dinamičku ravnotežu, promatrate zemlju iz ptičje perspektive. Stopala su dodirna točka iz koje se širi osjećaj za uspostavljanje dinamičke ravnoteže i vašeg održanja na motki. Stojeći tako na zamišljenoj motki spoznat ćete sitne pokrete u vašim stopalima, koljenima, kukovima, zdjelici i kralježnici, vaše ruke će spontano postati krila koja će vas održavati u uspravnom položaju. Vaša glava će lebdjeti iznad vas kao balon. Doživjet ćete kako se vaš osjećaj za balansiranje mijenja i polako prelazi u dinamičan ritam vaše svjesti o procesu nastajanja vašeg uspravnog stava. Čovjek vodoskok Probajte, stojeći, spoznati cijelo tijelo ritmom vašeg disanja. Zamislite da ste vodoskok: Unutar tijela se, nogama, kralježnicom, vratom sve do tjemena na glavi, uzdiže voda. Njene kapljice vas podižu ka nebu, vi rastete ka suncu i vidite svojim unutarnjim očima sjaj kristala vaših tjelesnih ustrojstava. Vaše tijelo se širi vjetrom, kinesfera se zaobljava i postaje mjehurić sapunice koji lebdi i raste, a vi s njim. Dotaknuvši sunce mjehurić puca i vi se kao blješteće kapljce vode vraćate u fontanu, sebi samom. Preko tjemena se kotrljaju kapljice i postaju ponovo glava, ramena, ruke, leđa, prsa, trbuh stopala. Naučimo osjećati svoje osjećaje i postanimo gospodari osmijeha jer onda ćemo uistinu znati šta je istina o životu !

nedjelja, 23.11.2008.

Buđenje hedonikusa. "Koji muškarac nije maštao o vlastitom haremu? I koja žena s malo razuma ne smatra to najgorom noćnom morom? To kažem iz perspektive svojih zrelih godina, jer sam s osamnaest, dok sam radila kao prepisivačica šumarske statistike, sanjala da sam četvrta žena arapskog milijunaša koji se divi mojoj stražnjici i omogućuje mi da provodim život jedući čokoladu i čitajući romane. Feminizam me spasio od zamki koje postavlja mašta." Isabel Allende "Afrodita, Priče, recepti i drugi afrodizijaci" U toj knjizi spisateljica slavi život, pisanje, hranu i erotiku, sve ono što i sami volimo, što rado živimo, kušamo i u čemu na koncu uživamo. Isabel Allende nas tom knjigom poziva doista na slavlje svih osjetila, ona nam uz čudesne recepte opisuje atmosferu kuhinje i romantične večere uz svijeće i tihu muziku. "Tvoj dah je kao med, začinjen mirisnim klinčićem Tvoja usta su ukusna kao zrela smokva Tvoja koža budi okus zrele breskve na mojim usnama" je pjesma iz 12- og stoljeća koja nam dokazuje da slavlje naših osjetila budi u nama i ljubavni žar. Pročitavši tu knjigu shvatih da je ljubav prema sebi samome, ljubav prema tijelu u kojem jednostavno živimo, osnova života i našeg postojanja u ovom ponekad okrutnom svijetu. Hedonizam tada više nije negativna konotacija našeg karaktera, on uistinu postaje ostvarenje Epikurove "radosne poruke" i njegove želje da život učini života vrijednim. Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Danas u vrijeme kulta kreativnog kuhanja svatko želi u svom domu isprobati i novi val gostoprimstva koji za sobom povlači kreativnost odabiranja posuđa, čaša i pribora za jelo, ukrašavanje stola, oblikovanje i količinu ponuđenih porcija. Novo gurmanstvo nas poziva na istinsko uživanje u jelu. Slijedimo taj poziv, tu radosnu poruku života i probudimo u sebi čovjeka hedonikusa. Da bi uistinu mogli uživati u slavlju osjetila mi moramo, sebi i tijelu za ljubav, održavati osobni ritam pri sjedenju, upotrebi noža i vilice, pri uzimanju jela, njegovom gutanju i pri kušanju pića. Koreografija našeg držanja i ponašanja za stolom proizalazi iz našeg osnovnog ritma i dinamike i dozvoljava tijelu da uistinu osjeti okuse i mirise ponuđene hrane, da svaki gutljaj bude ugoda za grlo, sloboda disanju, lakoća postojanju. Moda odijevanja se kroz stoljeća mijenjala, mjenjali su se ambijenti življenja, a kodeksi dobrog ponašanja i iz njih proizašli pokreti su ostali, u periodu od zadnjih tri-četiri stoljeća, isti. Mi nosimo u sebi tihu pedagogiju naših roditelja i sputani pravilima kinderstube - dječjeg odgoja, cijeli život skučavamo prostor našega tijela i geometriju naših pokreta. Poštovanje kodeksa dobrog odgoja obilježava, isto tako već stoljećima, kostimografiju oblačenja za odlazak u goste, zatim koreografiju dolaska u kuću domaćina, a to je točno vrijeme dolaska, odlaganje kaputa, predaje poklona ili sitnih pažnji. Istim kodeksom je određena i koreografija domaćinovih gesta dobrodošlice, ponuda aperitiva s maštovitim snackom, razmještaja gostiju oko stola, serviranja jela, odabir lagane muzike, osvjetljenja, biranje tema razgovora. Upravo ti ritulali koji se odvijaju uvijek na sličan način dokazuju našu želju, ali i našu nevjerovatnu sposobnost da sebi i drugima uljepšamo trenutke života. Mi u tim trenucima, iako često nesvjesno, postajemo umjetnici svakodnevice, a naši pokreti izvođači tog umijeća. Već pri samom pripremanju novih delicija nastaju nove misaone slike u našoj svijesti, misaone slike iz kojih u konačnici izrastaju i novi mali pokreti, a njihovo umijeće pretvara čvrstu materiju živežnih namjernica u umjetničke slike i skulpture koje se redaju na stolu. Zadovoljni rezultatom svoga rada mi ubrzo zaboravljamo napor tijela i uma utrošen pri nastajanju tih naših djela. To je onaj prikriveni, nesvijesni znak zaborava svjesnog bića koji je uvjetovao naš spori razvoj kroz evoluciju civilizacije. Svijesnim sudjelovanjem u pokretu mi ga usvajamo i pamtimo i tako obogaćujemo repertoar osobne koreografije i ostvarujemo umijeće kretanja. Zaustavimo se na trenutak misaono u skupim restoranima i promatrajmo kojom elegancijom pokreta konobari serviraju naručena jela. Na njihovim dlanovima tanjuri lebde, na čašama ni u jednom trenutku ne ostaju otisci prstiju, a kada skupljaju upotrebljeni pribor nečuje se udaranje žlice i vilice o podlogu, nema zvukova lupanja, struganja, udaranja. To su izvježbani pokreti iz njihovih školskih dana, oni su postali njihove navike, njihovo umijeće stvaranja ugode u atmosferi restorana u kojem su zaposleni. Vratimo se ponovo u naš dom i zavirimo u plan onoga dana kada očekujemo goste na večeri. Ugodan osjećaj dolazećeg druženja nam daje krila i mi lebdimo kroz stan, pregledavamo uglove u kojima bi se mogli pronaći zalutali ostatci prašine, glancamo ogledala, poliramo namještaj, usisavamo tepihe, slažemo cvijeće u vaze, odlučujemo se za boje stolnjaka, salveta i svijeća koja će odgovarati bojama jela koje ćemo servirati. To lepršanje traje sat, dva i mi odjednom osjećamo umor, bol u leđima i ramenima, glava puca, a jelo još nismo ni počeli pripremati. Stol i stolice od Le Corbisiera blješte, kauč i fotelje od De Sede smo upravo iznjegovali sredstvom za kožu, tanjuri od Rosenthala, čaše od Vilou und Bosch, posuđe od Zeptera poslagano čeka spremno za uptrebu. Jela na koja smo se za tu večer odlučili još nitko nikada nije servirao. Unosimo svoje umijeće u spremanje jela birajući začine, kombinirajući priloge, oblikujući porcije i desert. Sjećajući se večera u našem domu i promatrajući večere kod prijatelja zaključujem da svaki čovjek u sebi nosi bezbroj potencijala stvaralaštva i želju za njihovim pokazivanjem. Iz godine u godinu su se u našem društvu ambijenti i ponuda jela mjenjali, naše odjevanje smo prilagođavali trenutačnoj modi ali je držanje tijela ostajalo isto ili čak postajalo lošije. Pokret naš svagdašnji kao da ne spada u umijeće gostoprimstva. Zgrbljeni, sve više, mi nudimo uvijek nove delicije, kuhanje traje sve kraće, a mi smo sve umorniji jer nismo u repertoar svojih mogućnosti uključili ljubav prema tijelu, svijest o pokretu i njegovom izvođenju. Umorni od neekonomičnih pokreta mi se, okićeni sportskom elegancijom odjeće, bez elegancije i lakoće pokreta valjamo između kuhinje i blagovaonice. Trudimo se da donošenje i odnošenje tanjura bude uvijek izvedeno s prave strane, da pogled pri dizanju čaša ne luta prostorom, a pri tome grčimo nepotrebno dlanove, a ruke i vrat sve više i više bole. Mi više ne možemo uživati, ugoda, koja je trebala biti moto večeri, prelazi u moru. Sjedeći za stolom sa najdražim prijateljima jedva čekamo da večer prođe jer leđa umorna od krivih pokreta jednostavno više ne mogu izdržati. Koreografija svakodnevnog pokreta je umijeće koje se stiče vježbanjem, ali to nije onaj mukotpan trening tijela do iznemoglosti, to nije trening za postizanje sve veće izdržljivosti, nije trening za ostvarivanje prekomjerne snage u mišićima, nije sport, nego ljubav prema tijelu, vježbanje svjesti o pokretu i sticanje novih iskustava u njihovom izvođenju. Uporedimo ljubav prema tijelu i osjećaj za pokret sa ljepotom osjećaja koji u nama ostavljaju okusi ponuđenih ili osobno pripremljenih uvijek novih delicija pri svečanim večerama. Opuštenost atmosfere i ljepota ambijenta pojačavaju u nama pozitivnu energiju i sva naša osjetila upijaju i šire ugodu tijelom. Mi to sve prvo vidimo, a onda osjećamo mirise, čujemo tonove daleke tihe muzike, osjećamo naklonost u stisku ruke, prisnost u pogledima, sreću u osmjesima. Naša osjetila u tim trenucima rade punom parom i u našim tijelima se sam od sebe umnožava ugodan osjećaj. Epikurova radosna poruka je našla odjeka u nama, mi smo uspjeli u sebi sjediniti aplonizijsko-dionizijski osjećaj i probuditi, godinama odgojem uspavanog, čovjeka hedonikusa. Hedonizam je istina o životu !

subota, 22.11.2008.

Kao ples ždrala Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni, A meni je put sjevera – u jeseni. stih ove tužne pjesme Stanka Vraza me uvijek u jesen prisjeti na ljepotu ždralova plesa i ja vjerujem u toplinu juga koji nosim u srcu. Prije ljubavnog čina ždral izvodi glasan i vrlo kompliciran svadbeni ples, koji je postao i pojam izraza ljubavnog žara "ždralov ples". Te čudesne ptice plesom izražavaju svoje raspoloženje, obilježavaju teritorij i međusobno komuniciraju. Plešući raširenih krila mužjaci i ženke se glasaju, čini se kao da pjevaju i kreću u ritmu svojih glasova.Taj fascinantni ples odaje njihove osjećaje, oni se približavaju i udaljavaju, poskakuju, hodaju ukočenih nogu ili savijajući "koljena", kimaju glavama, klanjaju se, izvode piruete i kljunovima dižu sa tla kamenčiće i bacaju ih u zrak. Uspravljajući gornji dio tijela i spuštajući raširena krila, ženka grgutavim glasanjem poziva mužjaka na ljubavni čin. Tada nastane muk, ljubavna tišina iza koje slijedi glasanje u duetu i čišćenje i uređivanja perja. Duet povremeno odzvanja kroz čitavo razdoblje gniježđenja a i kasnije, kao znak zajedništva para. I prije nego što mogu letjeti, mladunci nauče sve raznovrsne i komplicirane pokrete ždralovog plesa. Većina vrsta ždralova živi u trajnim monogamnim zajednicama pa kod njih svadbeni ples nije način osvajanja partnera, nego međusobno dokazivanje privrženosti što dodatno učvršćuje njihovo zajedništvo. Kada razmišljamo o čovjekovom stvaralaštvu i njegovoj tisućljetnoj potrebi da iznjedri način kako bi što ljepše i što bolje izrazio svoja unutarnja stanja, onda je pokret sigurno na prvom mjestu. Još u vremenu prije razvoja plesa i glazbe pokret je bio sredstvo kojim je pračovjek izražavao svoj strah, svoju ljubav i tugu. Pokret praćen neartikuliranim glasovima, uzdasima, kricima, mrmljanjem je odavao čovjekova uzbuđenja, glas i pokret su se sjedinjavali i postajali pokazatelj osjećaja. S vremenom su neartikulirani zvukovi prelazili u govor, pa u melodiju i na koncu postajali muzika kojom se može izraziti ono neopisivo i neizgovorljivo. Svakodnevni pokreti tijela su s vremenom sjedinjujući se ritmom pjesmi, prelazili u ples. Čovjek je u tom davnom vremenu uistinu živio u zajednici s prirodom i od nje učio. Studirajući razvoj pokreta i nastajanje plesa, antropolozi, etnolozi i etolozi pronalaze sličnosti ritualnih plesova davnih plemena s plesovima životinja kojima su se plemena klanjala, divila i kojih su se bojali. Pored "ždralovog plesa" u životinjskom svijetu je poznat i ljubavni ples tetrijeba. Mužjak si prvo nogama ucrta osobnu pozornicu, u obliku kružnice, na kojoj u predvečerje osvaja odabranicu izvodeći svoj zavodnički ples. Samo jedan mužjak pleše dok ga drugi mirno promatraju. Tek kada on završi i odluta sa svojom odabranicom, drugi mužjak omeđuje svoju pozornicu i počinje plesati. Zoolozi su, proučavajući načine ponašanja u vrijeme parenja u životinjskom svijetu, pronašli te elemente kod riba, gnjuraca, insekata. Jedan od poznatijih zoologa Konrad Lorenz je tvrdio da čovjek sigurno nije prisutan u životinji, ali da je životinja još uvijek prisutna u čovjeku. Upravo to animalno u čovjeku me navodi na razmišljanje o plesu kao osnovi pokreta i izvora njegovog umijeća. Prisjećam se djevojaštva i vremena kada je plesni podij bio mjesto na kojem smo doživljavali prve zagrljaje i skrivene ljubavi. Plesali smo nesvjesno ždralov ples, bili gluhi pored tetrijeba, vrtili smo se u začaranom krugu naših tek probuđenih osjećaja i pokretom tijela izražavali ono što tada nismo znali pretvoriti u riječi. Među ritualnim plesovima primitivnih naroda se susrećemo i s plesovima ozdravljenja. Pokret je tada bio sredstvo kojim su se istjerivali zli duhovi, demoni, vampiri iz tijela oboljelog. Danas se terapija plesom preporuča kod psihičkih preopterećenosti kao što je svakodnevni stres. Terapijom plesnim korakom se postiže bolja pokretljivosi, istančava način izražavanja osjećaja, oslobađaju zatomljeni strahovi. Pretvorimo li svakodnevni pokret u naše umijeće, pokret dobija nove konotacije i prestaje biti sredstvo kojim obavljamo svakodnevne poslove ili medij koji nam služi pri bavljenju nekim sportom. Terapija plesnim pokretom je put ka oslobađanju tijela iz okova čvrste materije i svjesno ulaženje dubinu duše, u onaj svijet za koji još nismo pronašli pravo ime. Pokretom spoznajemo najdublje slojeve naše prirode, a ples nas uvodi u umijeće kojim to do tog trena neizrecivo i neopisivo možemo i izraziti. Dogodi se često u našim životima da u trentku bijesa, koji nemožemo izraziti riječima, lupnemo vratima ili bacimo vazu na pod. To je isto pokret koji nam je pomogao da se oslobodimo nagomilavanja negativne energije u tijelu. Pokret i ples su jedan bez drugoga nezamislivi, ali rijetko tko razmišlja u svakodnevnom životu o eleganciji pokreta, skoro nitko ne pokušava u koračanje unijeti ritam, u glačanje, pranje zuba, podizanje čaše, vilice i noža njegovu lakoću, u sjedenje i ležanje dinamiku. S malo svijesti o tijelu i pokretu svakodnevni poslovi nebi više bili opterećenje nego vječna gimnastika, fitness za dušu i tijelo, ples za osjetila i osjećaje. Plešimo srcem Nedavno sam promatrala srednjegodišnjake na plesnoj večeri s motom, "Ritam južne amerike". Dvoranom je treštala muzika nama stranog ritma, ritma s kojim nismo odrasli, ritma koji ne nosimo u sebi. Taj ritam treba naučiti osjećati, treba ga znati sjediniti s odkucajuma srca i ritmom disanja. Sjedila sam u gledalištu i promatrala pokrete koji nisu budili u meni očekivani doživljaj. Ni u jednom držanju tijela i pokretu nisam naslutila ritam Tanga, Salse ili Bolera. Neumorni fotograf je te večeri slikao sudionoke tog plesnog vjenčića pri sjedenju za stolom, u trenutku kada su podizali čaše, pri plesu i razgovorima. Nekoliko dana kasnije sam vidjela te fotografije. One odaju odlično raspoloženje i dobru atmosferu koja je vladala u plesnoj sali, ali ljepotu tijela i plesnog pokreta nisam vidjela. Moj problem je da ja uvijek sve što vidim doživim mojim kinetičkim osjećajem, pa u držanju tijela i pokretima tražim osjećaj za ritam i dinamiku. Ako netko sjedi s opuštenim trbušnim mišićima i napred pognutim ramenima, taj sigurno ne osjeća dinamiku sjedenja. Isto je sa onima koji sa osmjehom na licu uvode partnericu u ritam Tanga, a pri tome imaju potpuno napete vratne mišiće, podignuta ramena i uvučenu glavu. Oni sigurno nemogu s lakoćom izvesti najosnovnije korake Tanga, dva lijevo, jedan desno......... Tada se pitam čemu služe tečajevi, ako ne tome da uistinu osjetimo od kuda u našem tijelu počinje plesni korak. Pokret počinje u glavi i izlazi iz srca. Mišići tek slijede preciznu koreografiju ispisanu odkucajima srca u kojem nosimo toplinu sunca i ljepotu juga. Ždralov svadbeni ples nam to dokazuje. Ta čudesna ptica pleše iz dubine duše i pretvara se u umjetnika pokreta. Iako nisam potpuno sigurna u ovu tvrdnju ipak mi se čini mi sa da su balerine i baletani uistinu usavršavali svoje plesne pokrete promatrajući tu čudesnu pticu. Ždralov ples Stvorite si u misaonu sliku jednog umjetnika plesa kojem ste se nekada, gledajući ga na daskama, sigurno divili. Postanite samo za trenutak on i pokušajte u potaji svoje dnevne sobe odigrati jednu scenu iz svog života. Pustite na kasetofonu melodiju koja vam je draga i osjetit ćete ritam u sebi, tada izvodite pokrete tim ritmom, pišite na računalu, peglajte, perite prozore, brište prašinu ili jednostavno sjedite osjećajući taj ritam u sebi. Ja sam studirajući povijest modernog plesa pronašla za sebe lik u pjesnikinji plesa Isadori Duncan. Ona je u svojoj kratkoj karijeri pretvorila svoj pokret u osjetilno osjećajni izražaj. Izmjeničnom igrom između čvrstine prizemljenja i suptilnosti govora tijelom ona je svojim pokretima postajala dio prirode, fontana svijetla, zaljubljena ptica. Snaga njenog izraza pokretom je proizlazila upravo iz njene povezanosti s prirodom u kojoj je rado plesala. Oslobodivši se špicerica i baletnih haljinica, ona je plesala bosa, ovijena laganim tkaninama koje su u isto vrijeme skrivale i naglavašavale konture njenoga tijela u pokretu. Priroda iz koje smo izrasli je bila njen nabolji koreograf. O svom kratkotrajnom boravku u Opatiji napisala je u svom dnevniku: "Ispred prozora naše ville rasla je palma koja je privukla svu našu pozornost jer dosad nisam nikada vidjela rasti palmu u slobodi. Svakoga sam dana promatrala njezine veličanstvene listove kako podrhtavaju na jutarnjem povjetarcu. Od te sam palme preuzela ono lagano podrhtavanje ramena, ruku i grudiju u kojem su moje oponašavateljice u plesu toliko pretjerivale; one su zaboravile vratiti se prvobitnome izvoru, slijediti palmina lisća i preobličiti u sebi ono što su vidjele, prije nego to izvedu na sceni. Promatrajući onu palmu, pokadkada me je napuštala svaka pomisao na umjetnost, a u mojemu su sjećanju ostajali sami dirljivi stihovi Heiricha Heinea". Na sjeveru divljem usamljen stoji Na vrleti kamenoj – bor; I drijema povijajuć osnježen grane U rižu odjeven taj stvor. I usnuo tako, u pustinji nekoj U kraju gdje sunca je dom Da sama i tužna, prekrasna palma Raste na kamenu svom. Naučimo voljeti sunce i kišu i snijeg, goli kamen i vjetar u lišću i ples ptica i njihov pjev. Sjedinjeni s prirodom mi postajemo umjetnici života. Probudimo uspavane instinkte u sebi, osjetimo svoj iskonski ritam, sjedinimo ga sa ritmom prirode i njenim zvukovima, sa tonovim glazbe koju slušamo, osjetimo početke pokreta u sebi, jer iz njih su se razvili svi plesovi svijeta, ali i naš život. Pokret je moja istina o životu

petak, 21.11.2008.

Tijelo u univerzumu zrcala Zašto te nikad ne pitam kako si, dok tobom postojim, od tebe zahtjevam zašto te svjesno osjećam samo preko tuđeg dodira, a onda te volim ili nevolim, zašto te osjećam kroz dodire sunca kao ugodu, a kroz kišu i vjetar kao neugodu, zašto u poeziji vode ne osjećam tvoje želje nego dodire kapi, zašto među dnevnim stihovima ne pamtim tvoje nečujne, nego samo one glasno izrečene, zašto o tebi razmišljam tek u boli, zašto je to tako tijelo moje? Godinama sam budeći se pozdravljala izlazeće sunce i pitala se zašto je to uistinu tako? A onda se sretoh sa knjigom Marbel Todd, "Tijelo misli samostalno" i naučih stvarati ideokinetičke, pokretne misaone slike o tijelu i krenuh na misaono putovanje univerzumom zrcala, onim dijelom postojanja u koji nikada nisam svijesno zavirila. Tijelo postaje misaona slika jutra u kojem se budim puna odsanjanog sna o njegovom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem s njim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike. Sunčeve zrake se prelamaju u univerzumu mojih misli i osjećaja i osvjetljavaju mi put ka tijelu koje nikada nisam vidjela u njegovom istinskom postojanju. Njegov odraz u velikom ogledalu moje dnevne sobe, njegova fotografija u obiteljskom albumu nije zrcaljenje moga tijela, to je samo reprodukcija iznikla iz prelamanja sunčevih zraka na vanjskim obrisima moga tijela koje se tako predstavlja drugima i mojim očima, a ne mojoj svijesnoj spoznaji. Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u univerzumu u kojem se zrcale moje misli i osjećaji otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Očima, koje prvi put vidim, vidim tijelo u svim njegovim dimenzijama i pozdravljam ga pjesmom. Tijelo moje ti u pokretu, ti iluzija dječjeg sna, danas maštarija moje zrelosti ti podnosiš sva moja, sva naša neznanja, sve prevare, ti voliš i sebe i mene i svijet. voliš misao, osjećaj i pokret, tog pjesnika svakodnevice, poetu na izvoru sna, onog nepoznatog stvaraoca sna, onog koji sanja milione svjetlosnih godina u trenutku, u ovom "sada" u tebi i meni. Moj utjelovljeni um, univerzum mojih misli osjećaja i snova, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Moja duša otvorena i svjetla, puna samo jednog trenutka, trenutka u kojem je sažeta vječnost tvog postojanja u meni i mog u tebi. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalni labirint moje svijestu u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu. Ti, tijelo moje, pokretom oslikavaš najljepše tragove mog postojanja, odaješ se mislima vremena koje ne prolazi nego traje tvojim pokretom i ljepotom prostora u kojem pokreti srca pišu pjesmu nekog novog sna. Ti si odgovorno za tisuće godina ljudske sreće, za trenutke u kojima su tekle suze obrazima mnogih, danas osjećam ti nisi samo utočište mojoj nemirnoj duši. Tvoj pokret je nekada razbijeni lutak, odbačena napukla kristalna čaša, bačena staklena pepeljara, krhotine nekog života, priča o nesretnoj ljubavi, ali i ljepota osmjeha zaljubljene žene, sreća najljepšeg trena, stisak ruku pri rastanku, zagrljaj pri susretu. Sunčeva svjelost se u kristalnom labirintu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama univerzuma uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala u mom univerzumu blješte obasjana unutarnjim suncem, a u njima se smjenjuju mnoga lica mog dugogodišnjeg postojanja. Misaono lice me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća. Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamnjenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama u univerzumu misaono- osjetilnog u meni. Izrazi njihovih lica se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim energijom iz koje treperenjem izrasta i vječno nastaje materija koju nazivam tijelo. Vidjeh svoju desnu i lijevu stranu onako kako one uistinu postoje, osjetih križanje puteva mojih pokreta pri izlasku iz misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma, spoznah postojanje mog šestog čula, treperenje energije na izvoru postojanja. Ti si energija života i sna, ti si ja i moj pokret pokret sudac, branitelj, stvaratelj, sudionik ove velike gala predstave ti si ponekad izdajica snova jedini prijatelj ljubavi i vječni svjedok procesa života! Ti, pokret i ja pišemo jutros nikad napisanu poeziju trenutka, trenutka u kojem živi sva tvoja i moja vječnost. Tijelo moje ti si moja istina o životu !!!!!!!

četvrtak, 20.11.2008.

Osmijeh neba U jednoj od onih noći kada smo gazeći nebesku rijeku tražili put ka snovima osjetih da među zvijezdama nema mostova. Izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar tvoje blizine i umjesto treperavih, varljivih očiju neba pred nama zvijezde šapatom prosuše put ka svitanju. Nošeni čudesnom muzikom satkanom od stihova naših srca krenusmo zvjezdanim putem ka beskraju sna. Izašli smo iz tame noći ti i ja i ušli u neki novi samo nama vidljivi svijet. Razbili smo tišinu noći probuđenim još neostvarenim željama dok je vjetar pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šutjele o snovima. Jedan čovjek stoji i gleda plažu i more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamno odjeven, lice jasno vidljivo i oči boje sna. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu netko hoda. Žena duge plave kose zastade na tren. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se pretvori u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka. Bježali smo iz tame noći, zakoračili u bujicu velike vode, ti i ja zaboravljajući nebo koje je kišilo još neisplakanim ljudskim suzama. Koračali su zajedno plažom čovjek u tamnom odjelu, očiju boje sna i žena duge plave kose. Velika rijeka bez povratka je ispirala pred njima ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja. Ti i ja sjedinjeni u žudnjama vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka svijetlo svijetlo nad svijetlima ljubav u našim snovima. Ti si moj san i moja istina o životu !

srijeda, 19.11.2008.

Legenda svijetla Dok se pale oči neba ja osluškujem buđenje noći i osjećam Ljubav ti si tu u dimu cigarete u mirisu magle u šuštanju lišća ti dodiruješ misli zaustavljaš snove uvalčiš se u srce opijaš me kao vino Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sofija, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu. Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji budna sanjam. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni? ti si tu pratiš me u stopu spavaš u osmjesima bdiješ nad umorom ti si straža mojim slabostima Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni. "Ljubav je svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja. Noćas vidjeh tu ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Olimpa uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Emocija, koja je u meni ove noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti moga tjela, ona je sjeme mog bezgrešnog začeća, moja duša koja u meni bdije Sofijinim očima, očima Ljubavi. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme. Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive, susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. tvoje oči jedino svijetlo u džungli želja tvoj glas je tišina blagdana simfonija sna ljepota ovog običnog jesenjeg dana. Ti si moja LJUBAV i moja istina o životu !

utorak, 18.11.2008.

Stoji grad- Vukovar ljubavi moja! Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapletena u godine nad rijekom suze, magla sjećanja i tišina sna. Dok grad stoji u sivilu ravnice i dok se nad njim vije oblak nastao od prolivenih suza, ja stojim na vrhu planine i gledam u tamu koja se prosula nad ljudskim srcima. Tračak sunca, moj jedini prozor ka sudbini zemlje iz koje sam otišla tražeći izvor iz kojeg istjeće ljubav, obasjavao je maglovitu dolinu velike rijeke kojom je tekla krv. Lica ispaćena, uplašena, lica krvava i otečena, lica umirućih, lica mrtvih. Na krvavom obrazu suza, oči su umrle zadnje, oči koje pamte i ne opraštaju. Gledala sam oči koje optužuju i osjetila nemoć u snu iz kojeg su nas probudile vjesti o pokolju. U koloni jedan po jedan uništen korača život, na ramenu mrtav brat, bjeg iz obruča smrti, iz grada na kraju svijeta. Bijela golubica poletje k nebu, misao o umrloj ljubavi dotaknu moje uzdrhtalo srce. "Grad je pao." ledeni glas istine i ništa više. Stojim na vrhu planine pogleda uperena prema istoku. Golubica sletje na moj dlan. "Tamo su zakopali izvor suncu." šapnu mi anđeo ljubavi. "Zar nije ostalo ni malo nade?" zapitah samu sebe. "Na istoku je pakao, nad kolonom lebdi zla kob zaborava." njegov glas je bio još tiši. "Što je sa umrlima?" "Njihovim tjelima su zatrpali izvor, ugušili rađanje ljepote, oslobodili smrt. Vjetar jeca ravnicom s bodežom izdaje u srcu. Na razrušenom oltaru molitva, nekih tek probuđenih, još spava." "Ali negdje u maglovitom oblaku se sigurno još krije tračak istine ili se možda neka davna ljubav u bisere rađa." pomislih tužno. Dogodio se rat, zemlja gori mržnjom naših pradjedova i onih privilegiranih u vremenu obnove, onih koji su uživali povjerenje i uskraćivali ga, po njima, nezaslužnima, a nova generacija zaustavljena na pragu zrelosti umire na obali rijeke koja povezuje dvije strane svijeta. Tu gdje se susreću dva neba je horizont zatamnio strahom. Krenuh za anđelom ljubavi u novo otkrivenu stranu svijeta da tu, na vratima vremena, živeći trenutak preživim užas. Rat je završio. Nova istina u eteru, "Iz mira u rat, iz rata u pobjedu, iz pobjede u blagostanje." Lažni osmjeh s plakata zatamni istinu o tragediji na istoku. "Što da učinimo s godinama pretvorenim u uspomenu dok u nama raste strah od budućnosti?" "Uvjeravaju vas da ono nije bilo dobro, a sada je još gore." reče mi tužno glas vjetra "Horizont je pun križeva. Zatvoren je izlazak suncu, ova tama traje predugo za ono malo sna što su vam obećali." "Kako se zove ova zaraza koja nam nagriza dušu? Imena koja smo nekada s lakoćom izgovarali postaju aveti i mi se bojimo vremena koje ponovo guta nepodobne." Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav, u srcima prazna mjesta zjape. grobnice pune groblja dokazuju bivstvovanje zvjeri gase nadanja, a vijesti i pokoja knjiga, s vremena na vrijeme, vraćaju sjećanja na početak i kraj. "Gospodo, novo izrasla gospodo, što da učinimo s godinama koje su nam još preostale?" "Vrati se trenutku, kreni ponovo prema izvoru." šapnu mi vjetar. "Izvor je zatrpan." "Tamo gdje je istinski izvor nisu dospjeli oni koji su uništavali san. Ljepota se rađa u mislima vas koji niste zaboravili svitanje na istoku živeći snenost zapada." glas vjetra me smiruje. Stoji grad krvlju natopljena zemlja podnosi oluje, cvjeta plodovima zla. Na travi jutarnja rosa, suze umirućih, u svakom cvijetu duša pogubljenih. Rijekom teku misli nestalih na drugoj strani istine, "Tamo su nestali oni koji su tek počeli poklanjati cvjetove ljubavi i tek poželjeli krenuti ka izvoru." pomislih. "Ti stojiš nad grobom svoje mladosti i suzama zalijevaš najljepši cvijet koji je u njenoj dolini nicao. Ljubav će vas izdignuti iznad aveti koje šire mržnju. Kreni i ne oplakuj više. Izvor je tamo gdje ne stižu zle misli i pohlepa pobjednika. Jedino oni koji to shvate su heroji trenutka." Bogovi se udružuju u tragičnom trenu ove povijesti ljudskog zla. Slijedim zvuke njihovih misli. Stoji grad biser prošlosti misaona zgrada "more geometriko" danas oronulog Baroka, svjedočanstvo harmonije, dokaz snage ljudskog uma, i njegove razornosti. I ja sam živjela u takvom gradu, a onda je prošlo moje i njegovo vrijeme. Sjećam se da su se laste vraćale kada sam odlazila. Niska od mjeseci i godina je bivala sve dulja, zaboravljala sam njegov jezik i ljude, ostala su samo maglovita sjećanja na izvor rijeke i veliku tržnicu. A onda jedne večeri ugledah na zaslonu televizora sliku iz davne uspomene i vidjeh ljude koji bježe. Velikom tržnicom se prosu krv i jauk umirućih. Pogledah u nebo i na lice mi padoše suze. Pričinilo mi se da i bogovi tuguju zbog čovjeka kojem su udahnuli život. Stoji grad spomenik vremenu i snu jednom imenovan ulicama banketima pjesmama knjigama. U kristalnoj kugli života vidim grad oronuo u svojoj tuzi. "Zar još nisu pronašli izvor?" pomislih gledajući povorku koja se približavala groblju. Prognani se vraćaju u grad. To su ona ista djeca koja su prije sedamnaest godina neshvaćajući razlog bježala od smrti. Zvuk božjih glasova prelazi u jecaj i ja začuh najtužniju simfoniju univerzuma. Grad stoji i podnosi vlakove, dolaske i odlaske i broji godine zapaljenim svijećama, mirisom krizantema i suzama. Diana i Bacchus, Perun, Perunika i Zora, Vid, Vesna, Morana, Artemida i Dionisije, Zeus i Europa, Orion i sedam Atlasovih kćeri, vile i vilenjaci, veliko jato bijelih ptica kruže iznad velikog križa ispod kojeg gore svijeće nestalima. Tisuće imena bez tijela, ispisana noćnim morama onih koji su ostali. Mlada žena, očiju boje mora i kose boje zrelog žita s buketom bijelih ruža, prozirna kao san, stoji nedaleko od gomile koja pali svijeće. "Ona je izgubila polovicu svoga bića onog davnog novembarskog dana." pomislih promatrajući njene oči. Nebo nad grobljem je blještalo plamenom svijeća. Zaustavih misao na mladoj ženi. Na ružama su svjetlucale njene suze. "Ona oplakuje ljubav."šapnuh vjetru. "Dolazi ovamo svakoga dana i satima, kao da nekoga čeka, stoji pored križa." reče mi nepoznata starica. "Znači i vi ste ovdje svaki dan." Starica me pogleda očima punim suza. "Dolazim ovamo i pitam se zašto sam ja preživjela ono vrijeme umiranja." "Koliko ih vi oplakujete?" "Ostala sam sama, a bilo nas je na tisuće." zajeca starica "I nemate nijedan grob?" "Imam sjećanja i ovaj križ pod kojim čekam smirenje u smrti." reče starica gledajući prema nebu. "Ljubav je u ovom gradu rođena kao siroče, a ništavnost još uvijek živi u ruhu uzvišenja. Moje vjerovanje je sramno pogaženo, njihova čast sramotno izdana, savršenstvo kojem su težili grubo osramoćeno." "Tko ste vi?" "Starica koja tuguje." "Tko ste bili prije užasa?" "Majka mladosti koja mi je vjerovala da je pred njima bolja budućnost, mladosti koja je iz školskih klupa krenula u smrt neslutivši prevaru." njen glas kao da joj je otvarao tek zacjeljene rane. "U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka." rekoh više sebi nego starici. Pored mene je stajao pjesnik i tiho potvrdio moju misao. "Da, to je istina o životu"

ponedjeljak, 17.11.2008.

Znanje je tek sjećanje. Znanje je tek sjećanje, a usvajanjem novoga najčešće zaboravljamo nešto što je bilo nevažno. Učenje je ljubav, uvijek iznova znatiželjom i čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki. Poželjeh ljubav uzdignuti do savršenstva, pretvoriti je u vječno čuđenje i znatiželju, u vječnu žeđ za kapljicama vode sa Kastalskog izvora skrivenog podno Parnasa na onom, tajnom ogrnutom, mjestu koje je Pitagora nazvao pupkom svijeta. Stojim pred Apolonovim svetištem, miris bunike i lovora me omamljuju i ja tonem u predivan san. Vidim Dianu, boginju lova, Apolonovu sestru blizankinju i Muze, devet sestara koje izranjaju iz Mnemozine rijeke mojih sjećanja. One plesom sjedinjuju znanje i ljepotu postojanja u san koji danas budna sanjam. Erato mi maše i poziva me u svoje kraljevstvo, svijet čudesa, gdje ona, muza poezije, bdije nad pjesnikovim životom. Neka ti ljubav pleše u mojem glasu I odmara se u mojoj tišini. Neka kroz moje srce stiže Do svih trenutaka tvojih. Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav. Neka poput zvijezda sjaji U tami mojega sna I rudi u tvojem buđenju. Neka plamti u vatri mojih želja I teče u svim strunama ljubavi moje. Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati ljubav u sebi, dati joj ime, ime najdražeg mi čovjeka koji u ovom trenutku pruža svoje ruke i moli za milost neba. Stojim na padinama Parnasa i slijedim Erato da poezijom sna vratim čuđenje, znatiželju i želju u naš život. Dopusti da u svojem životu Nosim tvoju ljubav Baš kao što harfa Nosi svoju glazbu, I zatim ti je vratim Životom svojim. "Ne moj mi šaptati ove stihove, Tagore je pjesnik snova." iznenada progovori pjesnik. "Tvoja ljubav je stvarnija od njegova stiha, tvoja ljubav je život." "O čemu razmišljaš?" upitah. "Trenutci nose u sebi moje divne uspomene" sjetno će pjesnik. Ja šutim slušajući odkucaje srca u orkanu mojih osjetila. "Misliš li sada na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje" pjesnik će zagonetno. "Mislim na ljubav!" "Ljubav se ne misli, ona se osjeća!" "Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima. "Sada, sada će ozeleniti polja, sada će djevojke zavoljeti sne; zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice. Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača. Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova, pobjeđena zima napušta naš dan. Dječak je sretan......" "To mi je poznato" rekoh svjesno prekidajući njegov stih. "To je moja stilizirana Carmina Burana" reče pjesnik. "Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede. Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad. Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih. "Jesi li sigurna da je ovo što sada osjećamo život?" upita me sneno pjesnik. "Da sigurna sam jer osjećam ljubav, a istina o životu je ljubav." šapnuh tiho najtiše što sam mogla da ne povrijedim njegov san. Diana, Apolonova sestra, moja boginja, je moja znatiželja, čuvarica tajni, braniteljica iluzije stvarnosti i uvijek budna i spremna za lov na nove istine. Diana u vječnom dijalogu sa Baccusom, ja i pjesnik u intelektualno osjećajnom sučeljavanju, vječni sukob mog apolonizijskog i njegovog dionizijskog vjerovanja u životne istine, ovih dana je utihnuo tišinom iza strahova koji zamučuju bistru vodu izvora naših snova. Stojim na raskrižju puteva između Hada i Parnasa. Zatvaram oči i čujem Pitijinu tajnovitu misao: "Otići ćeš vratiti se nećeš umrijeti" Spustivši se sa Tauride Diana, boginja lova na svjesnu spoznaju istine o životu, pristade postojati u konačnosti moga tijela braneći, tako, ljubav i život u meni i pjesniku. "Živjet ćeš, ljubiti me, nećeš umrijeti" vičem Dianinim glasom usnulom pjesniku na ovom mjestu koji je Pitagora nazvao pupkom svijeta. Pjesnik se nasmiješio u snu. Miris bunike i lovora me omamljuje i ja tonem u san, san o LJUBAVI i ŽIVOTU. I u snu začuh čudesan stih sudjelovanja u boli. morska zvijezda mi šapuće: U JARKU NOĆI Prezrela je mladost i ljubav otišla u sjeme, u prašnjavoj arhivi naslagala se ljeta i samilostan, mlaki zagrljaj sada nesebično mi nudi još samo tiha sjeta. Hvalisave je zvijezde ušutkao jednim zamahom plašta ljutiti oblak, da čvrsto zatvorim prozore duše i skrijem se, to nebo šalje mi znak. Polažem tijelo u dubok jarak noći, plačljivo nebo cijedi se na lice. Povremen bunovni lepet krila da nisam sama govori mi tiho, u crnim krošnjama snivaju ptice. Hvala ti Morska zvijezdo!!!!!!!

nedjelja, 16.11.2008.

Kvadriranje kružnice Četiri dobre vile, Svijest, Ritam, Dinamika i Energija, mi otvaraju vrata nove spoznaje i ja misaono- osjećano napuštam ovaj mali svijet, u kojem se više ne osjećam ugodno. "Imajte hrabrosti i vi u ovom trenu zajedno sa mnom zakoračiti u beskonačnost još nepoznatog svijeta istine o početku sna koji jednostavno zovemo život. On je širok i velik, pun neizgovorenih misli i još nenaslućenih osjećaja. Njegove granice su još uvijek zatvorene tišinom iza vremena i vi ih ne osjećate i ne spoznajete svjesno jer još niste naučili slušati tišinu vaših osjetila. Krenimo zajedno u beskraj sna i vječnost ovog trenutka. Treptaj oka nas dijeli od istine početka, od izvora sna. Zaustavimo li na vratima između svijeta sna i jave, pristajemo na osudu izgnanstva i ostajemo lutalice tuđim svijetom u tuđem vremenu i prostoru. Ostajemo beskućnici na pragu vlastitog doma, bića bez osobnog prostor- vremena koja ne osjećaju što je uistinu život." pozivam u mislima sve ljude s kojima dijelim trenutke života. "Većina živi još uvijek u gluhoći svojih osjetila." odgovara mi glas istine. Ne odustajem i pokušavam vođena dobrim vilama satkati materiju sna i pretvoriti je u pisanu riječ. "Budimo hrabri, prekoračimo prag u novu spoznaju, u svijet Svijesti svatko svoga uma na izvoru iz kojeg se, kao još jedna nečujna i nevidljiva vila, izdiže u nama dimenzija našeg stvaralaštva. Prvi korak je najteži, ali i odlučujući za spoznaju i ulaženje u čudesni univerzum uma. Tu u dubini nas samih se krije stvaraoc novoga svijeta u kojem onda treba znati svjesno živjeti.Tek tada ćemo uistinu spoznati trenutak, ono još neobjašnjeno ali vječno diskutirano sada i u njemu doživjeti vječno trojstvo svakodnevice, zakoračiti mostom koji povezuje um, tijelo i život u kojem postojimo i koji svojim postojanjem stvaramo." pozivam svoje prijatelje pri zajedničkim večerama u katedralama kića koje smo izgradili vjerujući samo u čvrstinu materije. Tišina koja ostaje poslije mojih pokušaja uspostave novog dijaloga s njima me ne obeshrabruje. Dok mnogi pokušavaju iskoristiti trenutke izvan sebe hrleći u nove pustolovine onoga što im netko izvan njih nudi, ja lutam velikim svijetom moje Svijesti i sjećajući se davno naučenog pokušavam osmisliti svoje i njihove trenutke. "Stoljećima se pitamo i tražimo odgovore dvojeći još uvijek između činjenice našeg kratkotrajnog vijeka na zemlji i nedohvatljive beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Pitanja koja se dotiču vremena, dotiču se, automatski, smisla našeg života. Tema vrijeme, uvijek u sebi sadrži i odnos čovjeka prema sebi samom, prema drugim ljudima i prema događajima u svijetu u kojem taj čovjek živi." govorim da bih privukla njihovu pažnju. Oni gledaju na sat i ja osjećam u njihovim mislima dosadu koju izazivaju moje riječi. Tada odustajem od dijaloga i nastavljam sama lutati beskrajem svojih misli. Ostajem sama u svom vjerovanju kao što sam ostala sama i poslije pokušaja osmišljavanja ljubavi i pokreta u vremenu revolucije cvijeća, tih najljepših poklona koji nam je priroda darovala. "Vjerovatno je moja misao neuvjerljiva jer još premalo znam o onome o čemu sanjam." pomislih. Pokušah ponovo pročitati već pročitano, još jednom prolistati već davno napisano i sjediniti to s novim otkrićima. Tada se sjetih riječi moga davnoga mentora: "Zaboravi definicije i formule koje samo zbunjuju jer njih sigurno nećeš osjetiti." "Ali tek iz njih smo krenuli ka spoznaji vremena." rekoh tada nesigurna. "Vrijeme nema formule ni zakona, ono uvijek iznova nastaje u tebi, uvijek izrasta iz tvojih novih mogućnosti i postaje tvoj novi trenutak." mentorove riječi odzvanjaju još uvijek u mojim ušima i sjedinjuju se stihom Tina Ujevića. VREMENA Kroz ova divska vremena mnogi su moćni i jaki, dok druge tlak bremena tišti u njinoj raki, i jedni teku lovor-vijence, a drugi žude sjenke, zdence. A neki od nas, praznih šaka, vrebaju zelen mir voćnjaka i živopisne perivoje sa sagom cvijetka ili hvoje, znadu da nema ništa bolje no zelen gaj i cvjetno polje; i Ravijojla, bijela ljuba, nad muškim mirom drevna duba. Evo ja u ovom trenutku napuštam nametnutu mi stvarnost i zatvorena u kristalnoj kugli mog postojanja vidim sjedinjene sve moje prostor- vremenske dimenzije, vidim kako Bohr- Heisenberg.-ova slika svijeta, slika vala i slika čestice, prelaze u sliku kvantne geometrije u kojoj trepere najsitniji končići, malene, multidimenzionalne superstrune. "Contraria sund complementa." šapuće mi Nils Bohr. Simfonija koju čujem je glas istine o trenutku u kojem osjećam ubrzanje, ritam, tempo i dinamiku mog pokreta. Vrijeme živi u mojim mislima i određuje i stvara uvijek nove oblike. Einsteinov lik izranja u kugli i postaje nova alegorija moje protege prostor- vremena. On tvrdi da trenutak primarno određuje srž tvari i njene osobine, a to je mjesto i vječno pokretna, vječno promjenjiva materija, koju on naziva energetskim poticajem. Nils Bohr mu se suprostavlja i tvrdi da je trenutak proces, neprekidni odnos među stanjima srži tvari. "Bog se ne kocka" kliče izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući ideje nove znanosti. "Moj san je želja da dokažem da Bog ne kocka, želja za teorijom koja će sjediniti trenutak spoznaje s trenutkom procesa." Einsteinov san se još nije ostvario i danas nam izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar koji pri tome i vara. Zaboravljam definicije i intelektualne dijaloge velikih umova i širim granice univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi. Prostor i vrijeme se sjedinjuju energetskim poljima mog stvarnog postojanja i ja osjećam titranje superstruna i ritam iz kojeg pokret postaje most između mog prostor- vremena i univerzuma misaono- osjetilno osjećajnog u meni. Trenutak, ta kristalna kugla mog postojanja u kojoj postajem Leonardov čovjek koji, vođen dobrim vilama Sviješću, Ritmom, Dinamikom i Energijom svojih pokreta, pokretom čini matematički nemoguće mogućim, on kvadrira kružnicu. "Usprkost našem vjerovanju u nepovratnost vremena i postojanost materijalnog prostora, te vjerovanja u njihovu odvojenu mjerljivost, u moderno doba je čovjekov um počeo otkrivati nove zakone u prirodi po kojima su vrijeme, prostor i materija stopljeni u jedinstvo koje je nazvano energija." pročitano mi potvrdi spoznaju snage trenutka koji svojim postojanjem stvaram.

subota, 15.11.2008.

Alegorija trenutka Bilo je to u sutonu jednog davnog dana u vili na obali jezera velikog grada u kojem sam tada radila. Bilo nas je desetak, bili smo mladi i željni znanja. Upijali smo svaku misao našeg tadašnjeg mentora i pokušavali je pretvarati u misaone slike koje ćemo pamtiti. "Treptaj oka, u kojem se zrcali suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser vredniji od svih prohujalih stoljeća." govorio je doktor, psiholog, filozof, šef klinike, čovjek od kojega smo učili vještine zanata. Iznenada osjetih vrijeme u sebi, vrijeme kao rijeku koja teče i nosi me u život, ali onda shvatih da sam ja ta rijeka, vrijeme kao vatru koja me peče, shvatih da sam ja ta vatra, vrijeme kao ljubav koja me hrani i shvatih da sam ja ta ljubav, vrijeme kao zvijer koja me ždere i shvatih da sam ja ta zvijer. Riječi davno pročitane pjesme Tina Ujevića se sjediniše s trenutkom spoznaje. MENI BEZ MENE Ure od smole cure besmisleno, sumorni čovjek snatri bestjelesno, sutonska strast se boji bezimeno, a ljubav jeca, jeca bespredmetno; i sve je danas prazno, beskonačno, a vjetar duva, duva bezutješno na gole duše koje neprestano ištu i grle beznadno, beskrajno Mentorov glas me vrati u stvarnost. "Trenutak to sam ja u sebi, ti u tebi, svi vi u vama samima, vrijeme ta nespoznatljiva dimenzija, tek spoznatim trenutkom postaje spoznatljiva protega u nama. Budemo li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećemo uspjeti spoznati trenutak u kojem trajemo." govorio je mirno ali odrešito. Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iz kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh čestica kraljice neba, a mentor podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče: "Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja." Alegorija trenutka Poučena poezijom misli koje su se pri svakoj našoj radionici umnožavale i postajale energija koja me je nosila dublje u san, ja poželjeh uistinu vidjeti trenutak. Krenuh mislima u potragu za izgubljenim vremenom. Tada su sve misaone slike vidljive i još uvijek žive, mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek nacrtani simbolima i svjedoče snagu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni. Slike starih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja. Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijedi tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu. "Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i misaona slika trenutka postaje trenutak sam. Prisjećam se jezera istine i otoka sreće na vrhu planine i moje prve ljubavi. Tamo smo vjerovali u ljubav i živjeli trenutke sreće. To je bilo prekrasno vrijeme bez vremena, samo trenutak koji se kao vječnost širio oko nas i sjedinjavao sve što je bilo i što će biti. Iako je bila zima mi smo sanjali san Ivanjske noći i vilinsku radionicu, zamišljali vile koje tkaju danje svijetlo, željeli smo zaustaviti vrijeme, ali nismo uspjeli preskočiti Ivanjsku vatru i zauvjek ostati zajedno. Trenutak sreće je ostao samo lijepo sjećanje. Vraćam se vilinskom svijetu, ali ovaj puta drugačije. Zatvaram oči i misleći sama stvaram trenutak. On uistinu postaje kristalna kugla u kojoj iznenada vidim četiri dobre vile, koje nečujne kao vječna straža bdiju nad mojim životom, skrivene u ovom trenutku u kojem trajem. Satkane iz materije davnih snova one su prozirne, ali ipak spoznatljive. Njima osjećam težinu moga tijela, moje vrijeme, prostor i tijek pokreta koji me nosi ka sljedećem trenutku. Nazivam ih imenima Svijest, Ritam, Dinamika i Energija. Svijest mi odaje težinu tijela kojom zauzimam mjesto u Ritmom osviješćenoj Dinamici iz koje proizlazi Energija kojom krećem ka budućnosti koja me poziva da napustim tišinu iza vremena. Naučivši gledati srcem, moje unutarnje oči usitnjavaju rijeku pokreta u blješteće točkice koje označuju moj osobni prostor i on sjaji svetom zvijezdom zatvorenom u kuglu harmonije mog prostor- vremena.

četvrtak, 13.11.2008.

Škola trenutka Danas nemam vremena za izučavanje i analize, danas je za mene vrijeme jednostavno trenutak, treptaj oka u kojem se zrcalim u njegovim tužnim očima. Danas je za mene zemlja samo zemlja, zrak samo zrak, voda samo voda, vatra samo vatra. Hvala ti, srce moje, što ne okljevaš bez laskanja, bez nagrade, iz urođene vrijednoće. Imaš sedamdeset zasluga u minuti. Svaki tvoj grč je kao otiskivanje barke na otvoreno more na put oko svijeta. Ipak sjećam se njegova djetinjeg glasa i rečenice "Voda dolazi iz zemlje!". Danas stojim čvrsto na zemlji i gledam izmučenu planetu kako odoljeva jesenjim sušama snova i danas se osjećam jačom od nje. Stojim na zemlji, udišem zrak, pijem vodu sa izvora i nemam vremena razmišljati o vatri i česticama neba, gledam i vidim nebo onako kako sam ga gledala kao dijete. Hvala ti, srce moje što me često vidiš iz cjeline čak i u snu posebnu. Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam, skroz-naskroz za što nisu potrebna krila. I prisjećam se vremana kada sam nošena idejom "nemoguće učiniti mogućim" tek počela vjerovati u snagu trenutka. Tražila sam čudesnost postojanja u protegi sna koji sam budna sanjala, jedinstvo u višeprotežnosti koju sam tek naslućivala. Vrijeme, ta protega u kojoj sam do tada samo trajala, se danas počelo uvlačiti u moje postojanje otkucajima srca. Prestalo je biti količina, izgubilo je količinu i postalo kakvoća, ne mjerna jedinica nego vrijednost mog postojanja. Na tromeđi između znanosti, vjerovanja i ezoterike ja pokušavam spoznati snagu univerzuma uma i to nešto, u znanosti još ne dokazano, osjetiti u sebi. Prisjećam se anđela čuvara koji mi je pri porodu stavio prst na usta i šapnuo. "Zaboravi sve što si do sada slušala, zaboravi simfoniju tvog nastajanja jer ćeš jedino tako moći živjeti u ovom svijetu punom još ne odkrivenih tajni." začuh anđeoski glas. "Danas znam da u meni još uvijek odzvanjaju početci života koji su zbog rođenja prešli u gluho kolo ćelija. Dozvoli mi anđele da ponovo čujem tonove života u meni, da osjetim izvor iz kojeg sam krenula na ovo dugogodišnje putovanje u potrazi za istinom." zamolih čuvara snova za milost istinskog postojanja. "Osluškuj ono kontemplativno u tebi. Pokušaj misaonom gimnastikom oživjeti tonove i nijanse nekih davnih zvukova u sebi." Osluhnuh u začuh topot koraka vremana. Ritam i dinamika su načela vremena i stvaraoci glazbe, a glazba je umjetnost kojom se izražava ono neizrecivo u nama. Potražih njene tonove u harmoniji univerzuma i pokušah slušati njegove boje. Simfonija univerzuma je za mene još uvijek nečujno titranje superstruna, njihova dinamika i ritam, vrijeme, trenutak koji još uvijek ne spoznajem svjesno. To je ono još nespoznato suludo jedinstvo, cjelina koja je više od sume dijelova, onaj treptaj oka u kojem se rodio ritam u meni. Glazba je ritam kojim osjećam ono što je do ovog treptaja oka bilo neosjetljivo. Ritam je izraz života, kosmološka potvrda svijeta i tako temelj čovjekove duhovnosti i njegove harmonične uravnoteženosti. "Kako se razvio ritam u meni, koje li je to tonove slušalo moje srce kada je počelo otkucavati prve trenutke života?" misleći pitam čuvara snova čije prisustvo osjećam iako ga poslije poroda nikada više nisam vidjela. "Vrati se još jednom na početak. Popni se na svoj misaoni Olimp, pozdravi svoja božanstva. To nesmije biti samo iluzija sna, doživi ritam svjesno, u njegovoj punoj snazi, osjeti njegovo trajanje i oblikuj ga, proširi ga, zaobli ga u sferu svog bivstvovanja i u jednom treptaju oka se misaono odvoji od univerzuma. Usredotoči sjećanje na samu sebe. Sjedini apolonizijsko- dionizijske osjećaje u sebi i postani sama majstor trenutka jer jedino tako možeš osjetiti umijeće vremena i života u sebi." iznenada mi ponovo odgovaraju nevidljive strune tonovima svih ovih godinama nečujne glazbe. "Pozivaš me na evolucioni trening, na samosvjesno uranjanje u razvoj vrste i samopoimanje proteklih miliuna godina." upitah anđela čuvara. "Da, neka to bude ulazak u svijet iza zavjese iluzija u kojima živiš. Ovaj materijalni svijet je Danteovo čistilište za rođene na plavoj planeti, prolazno prebivalište tvojem istinskom postojanju. Zakorači misaono u sebe samu, pređi uistinu onu granicu između svijetova koju si dotakla u alegoriji trenutka. Uđi u školu trenutka." "Što je škola trenutka?" "To je tvoj istinski životni put. Trenutak do trenutka je život, a između je prazni prostor puteva kojima treba krenuti i stvarati trenutke. Neki odabiru put pokreta, drugi put umjetnosti, treći put razmišljanja. Ti kreni četvrtim putem i sjedini u sebi sve puteve, umreži ih u kartama mozga i dozvoli mozgu da upravo taj put pamti." glas je još uvijek dolazio iz vana. "Broj četiri je u alkemiji bio znak za kamen mudrosti, sjedinjenje tijela, misli i osjećaja u protegu istinskog postojanja. Na početku prošlog stoljeća se vjerovalo da samo odabrani mogu sjediniti u sebi to trojstvo i vinuti se u novu dimenziju, protegu spoznaje potpune osobnosti, protegu vremena i tako otkriti i peti put, na čijem se kraju krije quintesencia, trenutak u kojem je uistinu skupljena vječnost. Kako mogu to ostvariti, gdje da počnem?" "Počni s formulom sa ploče Smaragdine Hermesa Trismegistosa, "Kako gore, tako i dole", formulom koja dokazuje jednakost univerzuma i atoma, formulom potvrđenom u današnjoj znanosti. To dokazuje da u svima vama vladaju isti zakoni, da su svima otvoreni isti putevi, samo ih trebate prepoznati. Zbog toga rečenica ispisana pred ulazom u proročište na Delfima,"Čovječe spoznaj samoga sebe", ima isto tako duboko značenje i neka ti bude vodilja na putu ka spoznaji trenutka." anđeoski glas je bivao sve jasniji i bliži. "Ali ja sam rođena poslije njih, moje misli su proizvod novoga znanja, znanja na čijim hramovima stoji natpis, "Tu moraš vjerovati." Zar nemogu početi s epohom u kojoj živim?" "Sve je energija, šapuće ti tvoja epoha i ti si vjerujući u to, tražeći potvrdu čudesnosti te izreke usmjeravala svoju misaonu energiju, pretvarala je u osjećaje, čula oktavu svog ritma, povezala iz njega proizašle tonove linijama iz kojih su izrastali tvoji pokreti. Moj glas je potvrda da je ta teorija istinita. Ipak bez prošlosti nebi bilo niti trenutka u kojem živiš, znanost počiva na temeljima prohujalih epoha i u nemogućnosti konačne spoznaje vraća se uvijek početku, pokušava davnu mistiku pretvoriti u hipoteze, davna vjerovanja oblikovati u definicije iz kojih ti sada učiš. Magičnost brojeva, njihova snaga je oduvijek privlačila zanesenjake koji su onda njima oblikvali svoje misli. Sama si spomenula broj četiri, pa broj pet, no osnova svega je brojka tri, dvojstvo iz kojeg nastaje trojstvo. Trenutak je ono nešto u čemu se sjedinjuje tvoja duša, tvoje tijelo i svijet u kojem živiš." tonovi anđeoskog glasa su se počeli sjedinjavati s gluhim kolom mojih ćelija. "Kojim se osjetilima moram služiti da bih to uistinu spoznala?" zapitah još jednom anđeoski glas. "Za istinsku spoznaju trenutka ti netrebaju vanjska osjetila. Njima gledaš, slušaš, dodiruješ i mirišeš, ona ti služe za sjećanje i pamćenje ugode ili neugode. Jednim od njih spoznaješ i tvoje postojanje u tijelu, ali trenutak stvaraš svojim istinskim postojanjem u njemu." osjetih nove tonove u gluhom kolu mojih ćelija. Hvala ti, srce moje, što sam se probudila, i mada je nedelja, dan odmora, što mi pod rebrima traje običan pretpraznički pokret. W. Szymborska Moja misao dobija novi oblik. Da, ja sam već dugo nesvjesno bila u školi trenutka, otkrivala sam tajnovite puteve postojanja, ali nisam svjesno spoznala trenutak u kojem to sve spoznajem. Ovo je trenutak mog istinskog rađanja.

srijeda, 12.11.2008.

Preminula Jasna Novak- Saračević, oproštaj od umjetnice, kostimografa i prijateljice. Utjeha Kose Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. A.G. Matoš foto bei www.geocities.com/ Jučer je zauvjek otišla, tiho zaspala najbolja prijateljica moje mame, mama moje prijateljice, moja prijateljica, umjetnica i kostimograf kazališta Gavella JASNA NOVAK- SARAČEVIĆ. Zatvorih tugu duboko u srce da osušim suze moje majke i evo noćas proplakah stihom. Tvoj grob će biti tiho mjesto odmora za zalutale duše. Tvoj grob će biti zvjezdana prašina i lutka od slame skicirana na zidu moje mame. Tvoj grob će biti sjećanje na djetinjstvo na sretne trenutke prve ljubavi, beskrajan prostor pun tvog i maminog osmijeha i vaše tihe pedagogije o tome kako se tek načeto djevojaštvo pretvara u otmjenu ženstvenost. Tvoj grob će biti kristalna vitrina sa minijaturama koje si mi godinama poklanjala i laneni stolnjak sa inicijalima i buket porculanskih pupoljaka i sedefna damska lula i čaša za konjak i srebreni svijećnjak. Palim svijeću i podižem čašu punu božjeg pića i noćas se opraštam s tobom draga vilo moga djetinjstva, moje mladosti i pratiljo moje zrelosti. Tvoj grob će biti kristalno JASNA slika tvog lica i sjetno sjećanje na trenuke oluja ruža i prve ljubavne boli. Tvoj grob će biti knjiga pezije "Osamnaest crvenih ruža" i početna slova stiha i moj dnevnik jednoj davno umrloj ljubavi. Draga Jasna tvoj se život jučer rasuo u tisuće mojih života i osjećam da je u meni ostala samo jedna jedina slika, tvoja vječna ljepota. I doviđenja draga prijateljice šapućem pjesmom pjesnika kojeg si jako voljela Sergej Jesenjin DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA Do viđenja, dragi, do viđenja. Ljubav mili u grudima spava. Ništa ovaj rastanak ne mijenja, Možda novi susret obećava. Do viđenja mili, bez ruke i bez slova neka ti tuga obrve ne povije. Umrijeti nije ništa novog niti živjeti ništa novije.

utorak, 11.11.2008.

Neka bude kao vječnost! Ljubav, to beskrajno more, satkano od snova i želja, u kojem se susreću dva delfina i vjerni sebi i porijeklu, ne odvajajući se, odplešu svoj cijeli vijek. Ljubav, ta čudesna droga koja, u isto vrijeme, opija srećom dva tijela i sjedinjuje dva srca. Ljubav, ta čudesna treperava energija koja, izvire iz dva izvora i sjedinjuje se u nevidljivi svjetleći trag unutarnjeg sunca kojim se jedno biće zrcali u drugome. Ljubav je život i san. Proljeće je još uvijek daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu moju tišinu, i u podnožju neba buknu plamen, probudi uzbuđenja prvih pripadanja, onu tihu vatru u uglovima sjećanja zauvijek pohranjenu. Prošlost na granici trenutka, okusi izmješanih previranja, mirisi sjedinjenih želja, tonovi zajedničkih svitanja, snaga doživljene sreće. Okrenuta prema istoku jutros očekujem tvoj dolazak i utapljanje u ljubičastom snu. Uzdigni se ljubavi pozdravi sa mnom izlazak sunca i neka bude vjenčanje bez svjedoka, bez potpisa, bez obećanja, neka bude vjenčanje s koriandolima svijetla, s tonovima jutra, na ljubičastom tepihu tek procvalih želja. Ne boj se ljubavi, zagrli me i neka bude kao nekada i neka bude kao sada, neka bude kao vječnost, neka bude san, poljubi me i vjeruj u ljubav, ljubavi je život. Ja, ljubav i istina o životu u velikoj gala predstavi igramo svoju premijeru, vjerujemo Calderon- u de la Barca i tiho ponavljamo ŽIVOT JE SAN, ljubičasti san.

ponedjeljak, 10.11.2008.

Samo ljubav Ljubičica se, mirisna i nježna, suprostavlja hladnoći i s prvim zracima sunca stidljivo proviruje ispod snijega. Zbog toga su ljubičice simbol skromnosti, hrabrosti i ljubavi. Tamo gdje riječi šute, gdje su misli nepotrebne a ljubav u nama raste Tamo gdje rijeka vremena deltom grli more snova a ljubav u nama traje Tamo ćemo na obali spokoja i sreće zagrljajem ubiti hladnoću i dočekati ljubičasto cvjeće. Ljubav je istina o životu A život je velika gala predstava, premijera bez reprize. Pogledajte i uvjerite se!

nedjelja, 09.11.2008.

Dianoetika o kružnici i kvadratu. Dianoetika, umijeće razmišljanja, uzburkava u meni energiju i ja pretvaram doživljaje umjetničkih djela u moju ideju o manu propria pokretu. Povezujući dianoetiku i manu propria pokret sa izrekom "Svaki čovjek je kovač svoje sreće" ja pokušavam u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku probuditi zatomljene potencijale kreativnosti i uvesti ga u svijet njegove spiralne dinamike, osnove njegovog postojanja. Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima, je tvrdnja koja mnoge uznemiruje, a tvrdnja pokret je najkompliciraniji oblik misaone energije mnoge zbunjuje. Ljudski pokret je umjetničko djelo koje proizlazi iz univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog svakoga od nas, je tvrdnja kojom ja u mojoj knjizi "Umijeće svakodnevnog pokreta" pozivam čovjeka da spozna početke svojih pokreta, da probudi svoje uspavane mogućnosti, da stvara svoje misaone slike pokreta i postane "umjetnikom", stvoriteljem svojih pokreta. Svaki naš pokret u svom nastajanju slijedi zakone iz kojih se razvio prvi pokret. Manu propria pokret je primum mobile, actus purus, prvi trenutak, treptaj prirode, treptaj koji je u sebi sjedinio sve zakone, sve geometrijske likove i sva geometrijaska tijela i izrastao u život. Prije nego se upustim u tumačenje dianoetičkog razmišljanja o manu propria pokretu, kružnici, krugu, kugli, i kvadratu evo nekoliko svima vama dobro poznatih definicija: Manu propria znači vlastoručno. U ovom kontekstu pozivam čitaoca da uzme svoju sudbinu u svoje ruke. Kružnica je skup svih točaka u ravnini jednako udaljenih od središta. Geometrijski lik omeđen kružnicom zove se krug. Krug je dio ravnine definiran kao skup točaka omeđen kružnicom. Kugla je skup svih točaka prostora čija je udaljenost od središta O manja ili jednaka polumjeru R. Omeđena je sferom polumjera R, tj. skupom točaka prostora čija je udaljenost od središta jednaka R. Kvadrat je četverokut s četiri sukladna prava kuta i četiri sukladne stranice. Sve 4 stranice su mu jednake duljine, nasuprotne stranice su mu paralelne, a dijagonale su mu jednake te se prepolavljaju i sijeku pod pravim kutem. Studirajući geometriju prostora ljudskog tijela i iz nje proizašlu geometriju pokreta stvarala sam si misaone slike kružnice, kugle, kvadrata i zlaćane spirale proizašle iz zakona zlatnoga reza. Dinamička zlaćana spirala, na sebi svojstven način, sjedinjuje te geometrijske oblike u cjelinu nazvanu čovjek. Kružnica i kugla su me uvijek fascinirale skladom svojih, u mom misaono- osjećajno umu, ucrtanih tragova. Kružnica je geometrijski lik, a kugla je geometrijsko tijelo. Krug je za mene nekako uvijek bio izvan tog poimanja, misao o krugu me više uvodila u filozofiju i ja sam počinjala razmišljati drugačije. Krug prijatelja, krug snova, krug djelovanja, krug ljubavi. Ulazila sam u krug vremena, zadržavala se u misaonom krugu o nečemu važnom, ali kružnica je za mene bila osnova iz koje sam spoznavala geometriju tijela i pokreta, u njenom obliku sam se sretala sa odnosom zlatnog reza u mojoj misaonoj kružnici se ocrtavala zlaćana spirala. Studirala sam skice Leonarda da Vincia. Vitruvijev čovjek mi se prezentirao u svoj svojoj ljepoti. Zatvorivši ga u kružnicu i kvadrat, Leonardo je skiciranim pokretima Vitruvijeva čovjeka, učino matematički nemoguće mogućim. On je dinamikom svoje misaono- osjećajne energije i skiciranim pokretom Vitruvievog čovjeka kvadrirao kružnicu. Kružnicu, kuglu i kvadrat srećemo u umjetnosti, divimo se umjetnikovom izrazu. Kod mene se vjerovatno radi o profesionalnoj deformaciji jer svaki puta kada promatram sliku ili skulpturu nekog umjetnika ja svoj osobni doživljaj umjetničkog djela misaono pretvaram u djelove ljudskoga tijela i njegove pokrete. Poslije Leonarda da Vincija je Albrecht Dürer, matematičar i slikar u svojim skicama ostavio svjedočanstva da su njegova djela nastajala iz njegove spoznaje o postojanju zakona zlatnoga reza i iz njega proizašle dinamčke zlaćane spirale. "Zadao je sebi misiju da posveti umjetnika iznad obrtnika, pa čak i filozofa. Budući da se činilo kako je matematička infrastruktura učinila astronomiju i muziku božanstvenima i dijelovima quadriviuma (viša podjela umjetnosti u Srednjem vijeku, sastojala se od geometrije, astronomije, aritmetike i muzike), Dürer je pokušao konstruirati matematičke temelje za likovnu umjetnost, nastavljajući Leonardov trud. Ptolomej je pružio matematičke temelje za astronomiju, a Arhimed za muziku; Dürer je to želio napraviti za likovnu umjetnost. Njegova projekcijska geometrija i njegove tabele tjelesnih proporcija bili su dio toga projekta." ovo razmišljanje o Düreru i njegovom djelu sam pronašla na portalu "Hermetizam" Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, pričinja mi se da je on penjući se ljestvama prekoračio granicu shvaćanja o kružnici, kugli i magičnom kvadratu i slijedio zlaćanu spiralu svojih misli i osjećaja. Albrecht Dürer je tom grafikom povezao univerzum misaono- osjetlino- osjećajnog u čovjeku sa geometrijskim likovima i sferama svemira te mene kao promatrača izjednačio sa svemirom. Komentirajući tu sliku u Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" A. Jaffe nas upozorava na Jungovu tvrdnju da se kružnica kao sjedinjavajući simbol sadržaja javlja u umjetnosti, u snovima, u vizijama. Susrećemo je onda ''kada postoji potreba da se izrazi ono što misao ne može misliti, ili što se samo sluti, ili osjeća''. Na slici francuskog nadrealista Renea Magrittea "Ljudski uvjet II" vidimo sliku unutar slike. Ja bih tu sliku nazvala "Univerzum slikareva uma" jer me ta slika podsjeća na univerzum moga uma u kojem se preslikava priroda koju promatram. Promatram Magrrittea- ovu sliku, uspoređujem ju sa misaonom slikom u mojoj glavi i osjećam razliku u dinamici. Slika u mojoj glavi nastaje dianoetikom, snagom moje misaono- osjećajne energije, ona je moj doživljaj, djelo moga mozga i uma. Da sada pokušam objasniti moju misaonu sliku prirode sigurno ju ne bih uspjela predstaviti u svoj njenoj dinamici. Slikarska umjetnost je čudesno djelo univerzuma misaono- osjećajnog svakog umjetnika. Slika nam uvijek u potpunosti dočarava ono što je umjetnik vidio svojim unutarnjim okom, što je čuo svojim unutarnjim uhom, omirisao, dotaknuo. Magritteova slika je živa, ona je odraz njegove misaono- osjećajne dinamike. Kao cjelina slika prikazuje slikarevu radnu sobu s polukružnim prozorom kroz koji se vidi pejsaž. Promatram sliku i pričinja mi se da ulazim u to savršenstvo prostora. Kružnica i kvadrat se sjedinjuju u mojoj viziji, dva geometrijska lika se gube i sjedinjuju, jedan drugog nadopunjuju, te dvije različitosti postaju moj doživljaj slike. U sobi se nalazi štafelaj, a na njemu kvadrat i slika onoga što umjetnik vidi kroz prozor. Tako slika kao cjelina prikazuje samu sebe, sliku na slici, sliku kao jedan svoj dio. Slika na slici zaklanja jedan dio polukružnog prozora, prekida ravnu liniju otvora i pretvara ga u mojoj spoznaji u kružnicu, a slikom skriven dio pejsaža se zrcali u slici samoj. Zrcaljenje prirode je toliko stvarno da ga ne razlikujem od prirode koju vidim kroz nacrtani prozor. Slika u slici nestaje iz moje spoznaje i pejsaž postaje dio prostora u kojem se promatrajući sliku nalazim. Vizija umjetnika se sjedinjuje s mojim doživljajem prostora i moj cijeli doživljaj dobija perspektivu. U dubini moje svijesti izrasta umjetnikov prostor i moja misaono- osjećajna energija sjedinjuje harmoniju kružnice i magiju kvadrata i izjednačuje ih. Ja mogu dianoetikom, umjećem razmišljanja, moje misli pretvarati u dinamiku spoznaje i kvadrirati kružnicu, a kvadrat mogu dinamikom naslikanog pejsaža pretvarati u ideokinetičku, misaonu sliku kugle. Drvo koje dominira slikom i pejsažom, postaje moje misaono drvo spoznaje o umjetnikovoj viziji zaobljenog horizonta koji mi dokazuje da je kugla osnova harmonije našeg postojanja u univerzumu, i da mi svojim postojanjem tu prozirnu nevidljivu kuglu stvaramo. Kod da Vincija, Dürera i Magrittea kružnica, kugla i kvadrat nisu samo simboli nedohvatljivog već doživljaj i izražaj koji se ne gleda nego osjeća. Taj izražaj umjetnikova doživljaja nas, za nas nesvijesno, uvodi u svijet dianoetike i mi počinjemo njihova djela osjećati, o njima razmišljati i promišljati. Umjetnici u svojim djelima sjedinjuju znanost i filozofiju sa svojim talentom i slijedeći svoju viziju prikazuju nam kružnicu tako da ona prelazi granice geometrijskog lika i postaje sve što jest, a slika sama unutar te virtualne kružnice biva vidljiva i živa. Uz da Vincijeve skice, Magritteove i Dürerove slike ima još bezbroj umjetničkih djela na kojima se kružnica pojavljuje u vezi s kvadratom. Mi sami promatrajući prirodu ne razmišljamo o savršenosti geometrije njenih prostora, ne uspoređujemo svoje tijelo s njom, ne razmišljamo o zakonu iz kojieg se priroda i mi u njoj razvili. Prirodu, pejsaže i savršeno oblikovana tijela na slikama umjetnika mi doživljavamo kao nešto lijepo i divimo se tome. Kružnica i kvadrat su skoro uvijek prisutni u prikazivanju harmonije, ali oni ne moraju biti uvijek slika, oni su ponekad geometrijska apstrakcija, a ponekad je to zrcalo naše svijesti u kojem se zrcali ono što ne znamo izreći. Počevši od da Vincia preko Dürera do današnjih dana kružnica i kvadrat se pojavljuju u našoj svijesti kao svjedočanstva savršenstva zakona zlatnoga reza i iz njega proizašle dinamičke zlaćane spirale. To je zakon u kojem se sjedinjuju simetrija, asimetrija i dinamika života, zakon iz kojeg se sve u prirodi razvilo, zakon koji još uvijek uvjetuje harmoniju života na plavoj planeti i cijelom univerzumu. Kružnica i kvadrat nas svojim savršenim oblicima još uvijek potiču na razmišljanje o njihovom sjedinjenju u neki novi još uvijek ne odkriveni prirodni zakon kojim bi uistnu matematički dokazali kvadriranje kružnice. Povjerujemo li u tvrdnju da pokret počinje u glavi, a ne u mišićima, tada možemo svojim misaonim slikama slijediti zakon zlatnoga reza i iz njega izraslu dinamičku zlaćanu spiralu, svojim pokretima kvadrirati kružnicu i naše svakodnevne pokrete pretvarati u unikatna umjetnička djela.

subota, 08.11.2008.

Čovjek i univerzum svijetla Pjesma o čovjeku i suncu Zaognuv tamni plašt, Čekat ću osvitak dana I poći zatim na pute daleke: Kroz dozrela polja i livade zelene, Preko voda, planina, dolina, Do devetoga brda. A Sunce još neće Planuti na mene! No kad stupim na vrh, Izaći će Sunce, veliko, sjajno, I zaliti mene, Vječnoga Bježača, Srebrnim i zlatnim sjenkama Pružit će se moja sjenka Duboko. Stajat ću na vrhu dugo, dugo, dugo. Sunce će me milovati blagim rukama, A ja ću biti na vrhu sam. Zaviknut će grlo moje Suncu: Pobijedio sam mrak, Savladao sam žalost... Sad sam radostan, jak. Vječan sam kao i ti, Sunce! Najzad ću početi da se spuštam, lagano, S vrha u dolinu. Sunce će me pratiti neprestano. Moja će sjenka bivati sve manja, Sve tanja: Nestajat će me, polako, u dolu. Pa ću se okrenuti vječitom Suncu I pogledati na vrh: Ugledat ću Drugog Čovjeka Gdje ide mojim stopama; Čovjeku ću se nasmijati, A suncu šapnuti malen: Tko može s tobom, Sunce? Nestat će mene I moje sjene U dolini mraka Dragutin Tadijanović "Ljepotu nebesa, zemlje, zraka i vode, izvor tvoga života, ja kčer mudrosti i ljubavi, nosim u svojim grudima." šapće mi majka svjetla nad svjetlima. "Ti si čvrstoj materiji udahnula život i tako je učinila sudionikom božjeg sna." "Život je vječni pokret, neprestano titranje ćestica svijetla, koje sjedinjuj dvije sile u jednu i tako nevidljive trepereći, slično anđelima postaju vjesnici neba, i šire spoznaju o nastajanju nove sile koja čini tebe i uvjetuje tvoj život na plavoj planeti." vidjeh Sofijinu misao u odbljescima sunačavog sjaja. "Koja je to sila?" "U njoj se krije tajna tvoga postojanja." Sofija će nježno. "To je sila za koju znam da postoji, ali je nemogu osjetiti." "Malene strune svijetla, nazvane fotoni, su i treptaji moga sna, pa čine i onu svijetlost koju tvoje oči vide i tako svojim postojanjem u isto vrijeme ostvaruju ljepotu i harmoniju cijelog univerzuma." Sofijin glas je titrao bijelom bojom danjeg svijetla i odzvanjao u mojim unutarnjim ušima simfonijom nedosanjanog sna. "Ljepotu univerzuma stvara harmonija njegovih pokreta i iz njih proizašao sklad boja. Svijetlost na svom dalekom putu do mojih očiju ostaje uvijek lijepa, ali ono što moje oči uistinu vide je samo isječak iz velikog spektra njenih valnih duljina, skale usporedive s tonovima zvuka koji, kao simfonija univerzuma, za moje uši inače ostaju nečujni." šapnuh nesigurna u ono što govorim. "Ti sada čuješ boje i ulaziš u dubinu mog postojanja. Vrati se trenutku i sjeti se onoga što je o svjetlosti već napisano." glas je bivao sve tiši. "Mjereći duljinu svjetlosnih valova, izračunavajući njihovu frekvenciju, čovjekov um je stjecao i znanje o njoj. Dokazano je da je svjetlost satkana od bezbroj nijansi boja koje mi, bez upotrebe staklene prizme, ne vidimo. Prelazeći u svom valovitom gibanju od crvenih preko plavih do ultraljubičastih tonova, ta bijela ljepotica igra, s prirodom koju stvara, ali i s našom spoznajom o tome, tajnovitu igru i uvlači nas u svoj svijet, poziva nas na traženje izvora iz kojeg je sve u nama i oko nas nastalo." sjetih se nikada do kraja shvaćene lekcije iz škole. Promatram tračak svijetla koji je prošao kroz staklo na mom prozoru i osvjetljava jednu sliku na zidu. Pretpostavljam da je svijetlost do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih struna, prolazeći kroz male pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Tu na ulazu u moju svijest ona se ponovo raščlanjuje i tako dodiruje moje moždane ćelije i stvara sliku u mojoj glavi. Slika je lijepa, boginja lova pred svojim hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom. Zatvaram oči. Ulazim u vječno svijetlo mog malog univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik vjerovatno gledao svojim unutarnjim okom i osvjetlio svojom unutarnjom svijetlošću. Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Razlomljeni zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom vidim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena. Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću. Boginja me poziva u okrilje sna o njoj i ja vidim Heraklita, starca tužnog lica, koji je tvrdio da sve teče. Svijetlost koja je putovala svemirom tisućama svojih godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila moju sliku kao sjenku na pjesku ispred hrama. "Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih "Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim unutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog prostor- vremena. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." odgovara mi Sofija nijansama boja. Kao i uvijek sam budna sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Sofijin glas utihnu. Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je treptanje i vječno raspadnje mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje sunce osvjetljava moje prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se i postaje misao. Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala. Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni." Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka. Uistinu spoznati tajnu nastajanja svijetlosti znači povezati vidljivu stvarnost vanjskog svijeta s njegovim unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma. Arhetipovi, prastare slike koje su pohranjene u mojoj podsvijetsi počeše iskriti u mojim mislima. Pričinija mi se da se nalazim na plesu sjena. To su još nedovoljno spoznate osnovne ćestice stvarnosti. One su snaga i količina mog postojanja, sjedinjeni Demokritovi atomi i Heraklitov pokret, moja osnovna energija. Moje tijelo je još uvijek kao tamnica iz koje promatram samo sjene stvarnosti. Sjene mojih ideja me pozivaju na dvoboj. U tom trenu poče rat sila u meni, vidjeh do ovog trena triumfirajuću beštiju kako mi se krevelji skrivajući put ka unutarnjem suncu. Poželjeh je istjerati i uđoh u svijet herojskih zanosa nekih nepoznatih duševnih stanja. Sjene mojih neizgovorenih misli zaigraše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh metafizičke pokrete kao ples sijena u mojoj duši. Igra svjetla i tame moje svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje se nazire u mojim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini moje podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju. Ulazim u svijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred mojim očima. Odjednom ugledah moje misli i osjećaje isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i sada ne dozvoljavam više getoiziranoj znanosti da mi oduzme njen čar. To je, još uvijek znanstveno ne dokazana, peta dimenzija zablještala u mojoj glavi i ja vidim svijet mojim unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena mojih stanja. Igra ozbiljnosti koju sam do ovog trena igrala, neuspjesi i nesigurnosti moje umorne duše, se sjedinila s nećim do sada nepoznatim. U meni se budi neki novi san, uzburkava se rijeka umijeća i ja se smijem, a smijeh prelazi u snagu koja postaje odmor mom umornom biću. U svijetu u kojem živimo je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati, i ja probudih godinama uspavanog buntovnika u meni. Probuđeni san djeteta poče u meni gasiti strahove, brisati predrasude i kidati lance navika koje su me godinama sputavale da osjetim i živim život. Svjetlo nad svjetlima zasja u mom misaonom labirintu i moje misli zatitraše bojama davnog djetinjeg sna. Tog trena počeh drugačije osjećati život, postadoh spremna na borbu protiv sjena moje dosadašnje stvarnosti. Odlučno ulazim u pravi svijet, u univerum osjetilnosti i osjećajnosti, u svijet suprotnosti u kojima se krije moja duševno- tjelesna ravnoteža. Sve što sam do sada shvaćala kao pravi smisao života prolazi kroz prizmu djeteta u meni. Moje unutarnje sunce se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija istinske stvarnosti. Tim svjesnim činom, razotkrivanja podsvjesti, spoznah da se cijeli život sastoji od suigre svjetlosti i tame. Iako znam da tajnom ovijen vječni izvor svijetla još uvijek čeka na sretnika koji će do njega doći ja danas sanjam izvor, vidim ga, čujem žubor njegovih kapljica, osjećam njegovu snagu. Majka nad majkama, svjetlost svih svjetala, moja tajna sugovornica s početka ovog sna, Sofija izlazi iz tame i ja vidim njenu svijetlu misao, ulazim u vrijeme boja i prepoznajem haljinu kojom ona kiti novi dan.

petak, 07.11.2008.

Vrijeme boja Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama sna i jave. Bijela i crna su neboje, one su svijeto i tama, lice i naličje sveukupne materijalne stvarnosti, ali one su i sreća i tuga, pozitivna i negativna energija moje duše. Pitam se kako bi u crno bijelim tonovima tih neboja uistinu izgledala priroda u proljeće i jesen, a kako zalazak sunca na obali Mediterana. Kohinor u našim očima već stoljećima prelama svijetlost i mi vidimo prirodu u svoj njenoj ljepoti. Očarani njome mi smo počeli tu divnu igru svjetlosti i prepoznavati i davati joj imena, a onda i sami proizvoditi boje. Boja haljine kojom Sofija kiti sunčani dan je bijela kao vjenčanica mladenke. Tek kada je promatram kroz staklenu prizmu primjećujem njen spektar, koji se prelama u plavu, crvenu, ljubičastu, zelenu, žutu i narandžastu nijansu. Pred mojim očima se zatvara kružnica u kojoj se smjenjuju nijanse i stvaraju same od sebe svoj redosljed. Sklopih oči da život odsanjam da tu čudesnu igru svjetla i tame osjetim, da razkrinkam san u kojem se skrivaju tajne malene koje gaseći tamu noći sjajem sunca istine najvaljuju buđenje. . Ja znam da boje ipak uistinu ne postoje, one su u konačnici proizvod moje svijesne spoznaje koju moje središte za vid u mozgu stvara iz čudesnih titraja i valnih duljina svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka moja tjelesna ćelija prima te valove i šalje ih živčanim putevima do mozga, gdje oni postaju more moje svijesti o njima. Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu u mom tijelu. One mi pričaju priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To su tonovi glazbe iz koje proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog da i sljepe osobe osjećaju energiju boja. Zatvaram čvrsto oči i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag. To je dokaz da sam ja u stanju iz duboke tame vidjeti svjetlost i stvarati moje boje, da su svijetlost i tama sjedinjene u moju svijest. Te male iskrice u tišini moga sna nastale zvijezdani put na nebu moje spoznaje i moja svjest pred licem slijepe istine blješti novim bojama. Ja dijete vremena, laganog koraka, postajem dijete univerzuma i tražim tajnu postanka i udaljavam se od istine. Pružam ruku ka nevidljivom suncu, njegovi dlanovi ljepotom purpura mi govore slijedi zvjezdanu stazu vratim se, uđi u vrijeme boja u svijet treperavih leptira u svijet ljubavi. Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se mojim tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje. Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne moje ćelije, iz njih me gledaju oči mojih praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s roditelja na potomstvo do mene. Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san. Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što sam nekad nazivala životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg , svojim mislima, sudjelujem u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude mi pravo odabira i ja osjećam blizinu čovjeka kojeg volim i mi tako razdvojeni, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama. Ušli smo u svijet još uvijek znanstveno ne dotaknut, u svijet ljepote sna i spoznali mnogo protežnost našeg postojanja. Sada osjećam da Arkadija doista postoji u mojoj svjesnoj spoznaji i ja nastavljam sanjati. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta na nas je stoljećima čekao bog pastira. Kada smo stigli, tamo gdje rijetki dolaze, njegova svirka je podignula zavjesu iza koje se u magli ljudskog neznanja, skrivala zemlja u bojama zalazećeg sunca. Zrak je bio pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će nas dodirivati vječnim mirom, poezijom i srećom.Ta poetična varijanta raja, koja je godinama u toplim bojama crtanog kiča ulazila u naše živote i postajala simbolom osobnih težnji, u tom trenu dobi nove dimenzije. Shvatih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna. Polibije, rođen i odrastao na surovoj zemlji u kamenjaru Peloponeza, vidi Arkadiju egoističnim očima svoga srca. On ne piše o gladi i siromaštvu, ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama i pjevanju koje su se kao zlatna nit provlačile njegovim djetinjstvom. Zar to nije uistinu ono što je Vergil ovjekovječio u svojim stihovima. Ta Arkadija ne postoji na geografskim kartama. Ona je poetična mješavina između snova i mitova, u njenom su se srcu, ovijena tajnom nastanka, smjestila vrata vremena. Purpur neba se spusti u san i je se u kiču trenutaka nađoh u mojoj Arkadiji. Nađoh se među bogovima i pastirima. Gallus, nesretan poeta traži svoju izgubljenu ljubav. Pan, bog pastira svira u frulu i doziva pjesnikovu nesretnu ljubav. Sva zemlja ječi od frule, a Gallusova ljubav je nečuje. Silvan, Pan i Gallus, sjedinjenje božanstava i čovjeka, ljubav u tonovima muzike i mirisu šume. Gallus nestaje kao što je i došao, ali ljubav ga, kao sjena, slijedi u neku novu stvarnost. Tu se prisjećamo prošlih vremena i živimo trenutak nošeni novom istinom o svom raju u kojem slobodni beremo voće sa drva spoznaje i ne bojimo se prvog grijeha. Ljubav, najljepša simfonija univerzuma, izmješana sa zvukovima vjetra, zatvara krug mora i zemlje na beskonačnom plavom nebu iznad mene. Nađoh se u zemlji dobrih ljudi. Arkadija se nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život. Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak prije početka, trajanje koje počinje s one strane vrata vremena, trenutak između kaosa i svijetlosti, majka koju treba braniti i voljeti. Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja. Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak susreta i uistinu našli na izvoru sna. Prepoznah zvjezdu repaticu u plavoj daljini bespuća. Nijanse boja se pojačaše i ja osjetih da sam se vratila u vrijeme boja. Gravitacija, ona najslabija od četiri osnovne sile, djeluje na svijetlost i zaobljuje prostor, mjenja mjesto zvijezda na velikom nebu. U kugli trenutka vidjeh kako iz mog genoma izlazi trag svijetla i obasjava moju spoznaju, vidjeh i kako treptaj jedne druge ćelije pomrači izvor i osjetih promjenu treperavih očiju mojih pređa. To je bio časak pomrčine mog unutarnjeg sunca, gravitoni u mojim strunama su unutar trenutka zablještali novim dimenzijama. Neki do tada nepoznati oblici zatitraše i ja vidjeh nijanse boja u tonovima i ritmu, to arkadijski kamenjar u mojoj svijesti odzvanja stupajem gole noge o tvrdo tle. Vrijeme boja me pozva na svjesnu spoznaju. Očuh tonove panove frule, vidjeh pastelne tonove Arkadije i osjetih ljubav. To mladi pastir svirkom na trstenici svoju mrtvu dragu doziva. Pastorala svijetla zablješta pred mojim unutarnjim očima. "Sva gora ječi od frule, moja me draga ne čuje." prepoznah melodiju i vidjeh suze na obrazu sna, začuh jecaj u smiraju vjetra. "Sva gora ječi od frule......." Boje, prekrasni tonovi djetinjstva zatvoriše još jednom kuglu trenutka. Ljubav, san, pripadanje plemenu, bezbrižnost, toplina i sreća se spojiše u novi spektar boja iz kojeg zatitra neopisivi doživljaj. "Uzmi frulu pa ga odsviraj" začuh ponovo isti glas u istom osmjehu. Boja spokoja, moja nova boja zvukom trstenice zatvori trenutak u vječnost postojanja.

četvrtak, 06.11.2008.

Vrata vremena MNOGOSTRUKI ŽIVOT Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda, u mnogo raznih života, kad tako smo čudno iznemogli od čežnje za jedninom ; a sve nam živote veže tanka nit, i kad umiremo umire nas mnogo I ja, koja pod tvrdom zvijezdom večernjom, slutim da samo karika sam golemog svoga žića, samo jedno svoje čudo, dimenzija jedna, samo milijuntnina svoje snage, što svemirom troši se i luta, Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom, i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila, jer i sad me škrope nećije daleke misli neosjetno ko ponoćna rosa. Vesna Krmpotić me svojom poezijom poziva na putovanja čudesnim svijetovima ljudskoga uma i ja onda sjedinjujem umjetnosti sa znanstvenim činjenicama i sanjam Einsteinov san. O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo: tvoju visinu, dužinu i širinu, u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo, i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu. To što spaja te tri crte znači: Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće, i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće. Dok slušam tonove već tisuću puta pročitane pjesme pričinja mi se da čujem glas Tina Ujevića koji me poziva na misaono lutanje mojim vremenom. Tada se pred mojim očima se ukažu "VRATA VREMANA", ulje na platnu, nedavno viđena na internetu. Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostor- vremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi. Moja misaona, ideokinetička, slika se sjedinjuje s platnom. Sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlost istinske spoznaje. Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Ja nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj, još ne dokazanoj dimenziji da mi potvrdi naslućivanje. Bljesak moje unutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom. Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet moga uma. Tada spoznajem da ideja nije u vremenu, da vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost. Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma.U zakrivljenom prostoru ulja na platnu se te granice gube, beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh je samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja. Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma. Sve mi tada postaje blisko i moje. Stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost. Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo mom utjelovljenom umu. U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava moja stvarnost postaje redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih pet protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene i savršene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju iz moga poimanja kao i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda. Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja? Ono što sam nekada vjerovala da znam je prekrio veo zaborava i ja sada dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Propisi iz kojih proizlaze njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života. Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život. Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim do ovog trena nejasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja i odjednom vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije i muzike. Još jednom bacam pogled na ulje na platnu i vidim pastuha u pokretu i razumijem da iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, jer je sve uvijek u nastajanju, a ne u postojanju. To su ona dva davna svijeta o kojima sam čitala, jedna iskra sjećanja zablješti u mom umu. Shvatih da stojim upravo na vratima između ta dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja. Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i misli da traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost neprekidni i izmjenično djelovanje stvarnoga, postojećeg i eventualno mogućega. "Gdje se nalazi to moguće?"pitam sjećanje skriveno u mreni zaborava. "Mogućnosti su izvan vremena i prostora, one su skrivene u energetskim poljima iz kojih izrastaju, isto kao što je kolaps kvantnog stanja izvan vremena i prostora." začuh šapat mojih uspavanih neurona. "Ali kolaps kvantnog stanja se događa u određenom djeliću vremena....." sinu mi u trenutku i ja zatvorih oči. Iznenada vidjeh ulje na platnu mojim unutarnjim očima. Prostor oko pastuha se zakrivi u kuglu koja ga je u sebi nosila. Kugla se poče okretati i njegovo tijelo se zrcalilo u tom prozračnom prostoru i pod sunčevim zrakama mjenjalo oblik. Unutrašnjost kugle poče titrati raspadajući se u polja mogućnosti iz kojih su izrastali suncem obasjani uvijek drugi djelovi pastuhova tijela. Pričanjalo mi se kao da promatram galop konja u labirintu različito zaobljenih ogledala. Čas je bio mali, čas veliki, zaokružen u desnu pa u lijevu stranu vidjeh njegovo tijelo u horizontali i vertikali, glavu okrenutu prema meni u isto vrijeme dok je njegovo tijelo ležalo na dnu kugle. Odjednom su njegove noge ležale skoro paralelno sa njegovim licem. Kugla se okretala i prostor oko nje se sve više zakrivljivao, nebo se širilo, a zid se pod zrakama svjetla topio u energetska polja iz kojih su blještale nove nijanse boja. To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje, to je bio trenutak istine. Između mene i ulja na platnu više nije bilo prepreka koje se uvijek pri razumnom razmišljanju postavljaju. Ja i slika smo postali jedno, činilo mi se da smo se stopili u doživljaj vremena. Uvjerenja, koja sam ranije učeći i razmišljajući sticala, tvrdenje u koje sam vjerovala da su znanje, sam često mjenjala i nadograđivala, ali ono što sam tada doživjela je bila istina koju sam osjetila, uistinu osjetila. To je bio trenutak u kojem više nisam promatrala sliku, to je bio treptaj oka u kojem sam se sjedinila s cjelinom spoznaje i postala dio nje. Pričinjalo mi se da se budim u Einsteinovom snu. Poželjeh zadržati taj trenutak, zaustaviti vrijeme, zauvjek ostati u snu. Zvukovi svakodnevice me vratiše u stvarnost. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također. Otvorih oči. Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsvirati na violini ili o njemu napisati pjesmu. To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta, "sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio: "Sada sam razumio!" Što li je to otac kvantne mehanike razumio?

srijeda, 05.11.2008.

Mozak i treptaj oka Svako živo biće sudjeluje u stvaranju svoga vremena je tvrdnja koja me, kao živo biće, prisiljava na razmišljanje o vremenu. Svaki čovjek svojim osjećajem za ritam potvrđuje svoje postojanje u svom prostor-vremenu, je još jedna tvrdnja o kojoj isto tako razmišljam. Dok sam sjedeći na obali mora spoznavala zaobljenost prostora moja misao o tome mi je govorila da svjesno sudjelujem u tom događaju i to je bio trenutak kada sam uistinu spoznala prošlost, sadašnjost i naslućivala budućnost. Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to potvrđivala dok sam ja pokušavala osjetiti ritmom i dinamikom postojanja vrejeme u sebi. Misaona slika pješčanog sata iskrsne pred mojim unutarnjim očima. Pješčana kula Držim se na okupu, svim silama držim se na okupu: i skupljam živi pijesak svoga bića na hrpu, na hrpu, na hrpu. I govorim: sad više nisam pijesak sada sam kula od pijeska. Koliko zidam, zidam, zidam: možda sam već kula od kamena, možda sam već samo kula. Tada sam ustala i počela koračati pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako si svakim novim korakom oslobađam prostor u kojem se pokrećem. Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka koji me je dodirivao. Nova misao mi prođe kroz glavu, ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže. Što sam sve radila da budem zid! A gle, more se ne trudi da bude more, ono je more; a niti cvijet ne radi ništa da bude cvijet. Na okup zovem pijesak i zidam, zidam, zidam: a u predahu s uhom na zidu slušam kako podzemno žude srca da ih pomete veliki val i da ih taban vjetra zgazi u zaborav. Prostor i vrijeme su se u treptaju oka spojili u spoznaju i postali protega u kojoj trajem. Ideokinetička slika koju pamtim mi iz trenutka u trenuta to i potvrđuje. Prostor- vrijeme nesmijemo upoređivati sa dobro poznatim i jednostavno spoznatljivim dimenzijama visina, širina i duljina, dimenzijama koje spoznajemo gledajući zalazak sunca na obali mora, pomoću kojih se snalazimo u gradu u kojem smo rođeni, u našoj dnevnoj sobi, ili parku po kojem se šećemo. Držim se na okupu. Svim silama držim se na okupu: i skupljam živi pijesak svoga bića na hrpu,na hrpu, na hrpu. I govorim: sad više nisam pijesak. Sad sam kula od pijeska. Koliko zidam, zidam, zidam: možda sam već kula od kamena; možda sam već samo kula. Vesna Krmpotić je svojom pjesmom probudila u meni tu dimenziju trajanja, a to je dimenzija koja obuhvaća trenutak i nas u njemu, alkemijski treptaj oka, ono naše vječno i nikada objašnjeno "sada", trenutak kao most između prošlosti i budućnosti, most od sada do vječnosti, most na kojem se rijetko svjesno zaustavljamo. Mi smo samo u jednom djeliću trenutka kula inače smo vječni pijesak. Mozak i treptaj oka Mozak, potaknut izazovima koji u njega stižu, sam mjeri vrijeme i određuje prostor naših pokreta. Mi za to djelovanje mozga nemamo određena osjetila, ali iako u svakodnevnom životu to ne osjećamo trebali bi barem pokušati prihvatiti činjenicu da je svaki pokret našega tijela proizašao iz prostor- vremena, dimenzije u kojoj jednostavno živimo. Što je ili koliko traje vrijeme između podražaja, njegove spoznaje, naše odluke na reakciju i samog reagiranja mozga na podražaj? Nazovimo to vrijeme treptaj oka, stretan trenutak ili Kairos. Zaključili smo da VRIJEME koje mi doživljavamo kao sadašnjost i nazivamo vremenom u kojem živimo nije prava dimenzija vremena koju naš mozak spoznaje i obrađuje u svojim procesima. Ovdje moram naglasiti da se u ovom slučaju radi o procesima u mozgu koji se odvijaju bez našeg svjesnog sudjelovanja. Mozak, primivši poticaj iz vana djeluje samostalno, mozak prepoznaje samo trenutke, onaj presudni treptaj oka u kojem počinje pokret. Mozak pohranjuje te trenutke iz kojih, za našu svjesnu spoznaju, kao film teče naš proživljeni život. Svaki protekli trenutak je za mozak već prošlost iako naša svijesna spoznaja to ne prihvaća kao činjenicu. Naša svjesna spoznaja pretvara to vječno titranje, u našim glavama, u iluziju, u slike koje mi pamtimo kao događaje i nazivamo vrijeme. Našoj svjesnoj spoznaji ipak ostaje nešto skriveno, nešto što je i u znanosti još uvijek neodovoljno objašnjeno. To je nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena. Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju osjetila, osjećaja i mozga. U univezumu umno- osjetilno- osjećajnog u nama se ti za nas neosjetljivi procesi sjedinjuju u proces koji nazivamo život. Ti samonastajući i samorazvijajući procesi u našem malom univerzumu su uzrok da pasivno, slično radiju, televiziji ili computeru primamo i registriramo podražaje iz svijeta oko nas. Mi te podražaje jednostavno spoznajemo bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svjesnu spoznaju. Pasivna izručenost vremenu i aktivno sudjelovanje u njemu Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku 4- D samopoimanja i 4- D samomobilizacije, našeg svjesnog reagiranja na vanjski podražaj. Iako neosjećamo tu granicu prelaska i čini nam se da toga nemožemo biti svjesni, mi u tom trenutku postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak odluke, svjesna spoznaja podražaja, je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj čudesni treptaj oka je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde. To je takozvani alkemijski treptaj oka i doista je neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat. U svakodnevnom životu mi se ne trudimo spoznati taj trenutak i to je dobro za kontinuirani tijek naših pokreta i za naše sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima. Hod je nešto tako svakodnevno i samo po sebi razumljivo, pa mi jednostavno hodamo ne razmišljajući o trudu i sposobnosti mozga, tog našeg unutarnjeg koreografa, koji nam tu sposobnost i omogućava. S plesom je drugačije, plesne korake moramo prvo naučiti sjedinjujući u sebi svoj ritam i ritam melodije koja nas poziva na ples. Plesni korak je tada uistinu postao naš manu propria pokret, mi smo u pravom smislu riječi sudbinu svoga tijela i svojih pokreta uzeli u svoje ruke. Kasnije se na prve tonove tanga u našem tijelu uistinu budi uvijek isti ritam i mi tada možemo u mislima i plesati. Naš mozak je zapamtio melodiju i odredio vremenske intervale iz kojih proizlazi naš ritam za ples, odredio obim plesnih koraka i mi onda nerazmišljajući izvodimo dva koraka lijevo, jedan desno. dinaja Pri tome nam se pričinja da čim čujemo melodiju istovremeno počinjemo plesati, ali to nije baš prava istina. Vrijeme reakcije našeg tijela na neki vanjski podražaj, spoznaja tog trenutka, je već godinama, obljubljena, mjera u psihologiji pa i drugim različitim područjima testiranja čovjekove spretnosti, osobnosti i fizičkog i psihičkog zdravlja. Primjeri za te reakcije su pokret šake pri propuštanju nekog predmeta kroz nju, nogu na znak za start kod trke na 100 metara, zaustavljanje auta pri crvenom svijetlu semafora, ali i buđenje osobnog ritma tijelu pri prvim zvucima neke dobro poznate melodije. To su jednostavne reakcije tijela pokretom na vanjski podražaj, što znači na vrijeme stisnuti šaku, u pravom trenu potrčati ili pritisnuti pedalu kočnice, no te reakcije nisu naši prirođeni refleksi, njih moramo prvo naučiti. Za razliku od prirođenih refleksa koji se odvijaju posredstvom leđne moždine, naučene reakcije na podražaj proizlaze iz našeg mozga. One postaju refleksne tek uvježbavanjem koordinacije rada naših osjetila s našim svjesno izvedenim pokretima. Iz njih se s vremenom razvijaju navike kojima se često nesvjesno, ali aktivno služimo. Samo po sebi razumljivo postojanje tog vremenskog intervala nesvjesno koristimo pri čitanju, slušanju, ali i pri spoznaji mirisa i okusa, pri ostvarenju ritma kod muziciranja ili plesa, pri uvježbavanju reakcija tijela u sportu i vožnji automobila u gradskom prometu. Ritmičko dinamička samoorganizacija unutar neurona našega mozga, ona nevidljiva ruka nekog čarobnjaka, koja usmjerava djelovanje našeg mozga i kratkoća tog vremenskg intervala nam pomaže u situacijama u kojima smo ugroženi, ona je uistinu nekada spasioc našeg života, ona je izazvana emocijama, ali mi još uvijek ne spoznajemo da je to uistinu jedini aktivni djelić našega života, naše prostor- vrijeme, protega koju svojim svjesnim sudjelovanjem u trenutku i svjesnim reakcijama na vanjske i unutarnje podražaje sami stvaramo.

utorak, 04.11.2008.

U kristalnoj kugli postojanja "Bijela kula" je niz priča koje je dječak Igor pričao svojoj majci dok je bio teško bolestan. Priče je zapisivala i snimala, te priredila dječakova majka, spisateljica Vesna Krmpotić. Ovo je knjiga u kojoj progovara dijete, ali namijenjena je svoj djeci i svim odraslima, podsjećajući nas da otkrijemo dijete u sebi, onaj dio nas koji je najbliži našem duhovnom biću i koji nas može usmjeriti ka nekim ključnim odgovorima o pitanju naše egzistencije. Treba znati odrasti do djeteta Ne razumiješ? Znaj da je to zato što Ja tako hoću. Ne znaš? I to je zbog istog razloga. Na Mojoj jarko osvijetljenoj pozornici dao sam ti ulogu sjene; u Mom svijetu jasnih zakona, ti si Moj treptaj neizvjesnosti. Od Mene ti je neznanje-zavoli ga. Od Mene ti je zbunjenost-prigrli je. Moja je nejasnoća drukčija od nejasnoće svijeta; poštujući je, saznat ćeš jasnoću svoje vjere, izvjesnost ljubavi." Danas znanstvenici naslućuju postojanje paralenih svjetova. Ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo do neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija se razvija, nastaju nove karte univerzuma, ali još nisu otkrivene sve njegove tajne. Danas znamo da u univerzumu postoji tamna materija i tamna energija koja utječe na njegovo širenja. Otkrivajući tajnovite zakone univerzuma, mi smo se našli u paradoksalnom položaju, mi smo, prva kultura u povijesti čovječanstva koja je osmislila crne rupe, spoznala postojanje tamne materije, otkrila tamnu energiju i stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa, a pri tome se sama izgubila u prostoru, još uvijek nevjerujući i nespoznavajući da ga mi svojim svjesnim postojanjem u univerzumu stvaramo. "Ne traži da pronikneš zlatnu mrežu Moje igre, jer ćeš se u njoj zaplesti. Igraj je, ne pitajući što znače boje i lepršaji, igraj je uživajući u svom neznanju. Leptiri teških krila lako se zapletu, a neznanje na koje pristaješ kao što bi pristao na ljubav, oslobađa te kao što te oslobađa istina." Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo, sami za sebe i trajanje tog spektakla. Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je Iluzija u kojoj živimo puno lakše objašnjiva, shvatljiva i prihvatljiva, nego sama stvarnost života. Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, mi živimo svjesno u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja. Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me jednostavno prisiljava da počnem drugačije misliti. Tada svojoj "duši" dozvoljavam slobodu mišljenja, umu širinu spoznaje, pa misaono ulazim u superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Sjedim na obali velikog mora i promatram jedrilicu kako nestaje na horizontu i tada spoznajem da je prostor zakrivljen. Tu u toj velikoj prozirnoj kugli, u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje samo iluzija moga mozga. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemijskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži. Tada sam spremna krenuti novim putem spoznaje i prestajem biti pasivni konzument života koji se odvija izvan mene, ja tada počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva. Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Tada razumijem da je Primum mobile, pokret iz kojeg je sve nastalo najkompliciraniji oblik razmišljanja. Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju autopoiezu, samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i bile i ostale uvijet naše evolucije. Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku. Danas znanost naslućuje uvijek više i više protega i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Kada bi mi uspijeli uistinu u sebi spoznati barem sferu četvrte dimenzije, postali bi automatski dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge protege bi se tada jednostavnije rađale u našoj spoznaji. Znanost nas poziva na intelektualnu pustolovinu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali. "Htio bi te poučiti življenju nesigurnosti- da naučiš ne znati svoj sljedeći korak. Htio bi te naučiti da svaki svoj korak, Meni posvetiš, a Ja ću znati kamo ću ga usmjeriti. Htio bi te naučiti da se sigurno i lako krećeš u prostoru izvan tvojih mjera i zakona sigurnosti, jer to je Moj prostor i Ja sam odrediv samo njim. Na tvom je tabanu ucrtana mapa tvoga kretanja, ali nauči se, ne čitati je i ne prevoditi na svoj jezik. Htio bi te naučiti pisati pjesme na jeziku koji ne razumiješ." Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj tvari sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra. Ja potražih potvrdu mog istinskog postojanja u poeziji Vesne Krmpotić. "Dao sam ti da znaš svoje neznanje, o svom znanju, da ništa ne znaš. Dao sam ti, da ne znaš što znaš. I to je zasada najviše što znaš: da ne znaš. Kad jednog dana budeš znao više... kad jednog dana budeš znao više... dovršit ćeš ovu pjesmu, znat ćeš kako se to radi." Pođimo od sebe samih, uronimo u istinsku samospoznaju i tu ćemo sresti svoju čistu dušu u raju svoga postojanja. "Dijete Moje, idi laka koraka putem koji sam ti namijenio; tvoj će kovčeg tvoj nosač donijeti za tobom. Ili možda neće. A ti, ne budeš li primijetio razliku, znaj da si blizu cilja. Vrati mi štap i cipele, sat i smjerokaz; zatvori oči, zavrti se u krug i putuj bez nogu, onako kako se po mojoj zemlji putuje."

ponedjeljak, 03.11.2008.

Efekt treptaja leptirovih krila! Ako u našem misaono, osjetilno, osjećajnom labirintu ne pronađemo središte, onu točku iz koje izvire naša svjest o pokretu, pokret stvara simfoniju univerzuma našega uma ali taj se konzert odvija bez dirigenta i s vremenom gubi osnovni ritam i dinamiku. To je razlog zbog kojeg naši pokreti više ne slijede osnovni zakon iz kojeg se razvijaju, zakon zlaznoga reza, pa gubeći spiralnu dinamiku ponekad narušavaju geometriju našeg tijela i postaju razlogom bolova u našem sustavu za pokretanje. Naš mozak, ta najsavršenija tvorevina svemira, sudjeluje u komponiranju i izvođenju simfonije univerzuma, ali bez naše svijeti o pokretu mozak postaje samo orkestar muzičara virtuoza koji bez dirigenta gube skladnost izvođenja. "Aktus purus", prvi pokret je nevidljivi, neumorni, vječni dirigent koji, tu za nas nečujnu glazbu univerzuma, još uvijek komponira. "Primum mobile" u našoj glavi je naša svijest o pokretu koja postaje skladatelj i dirigent ritma i dinamike za skladno izvođenje naših svakodnevnih pokreta. Četvorodimenzionalno, 4-D sudjelovanje u životu je čudesan proces koji u nama neprestano traje od prvog udisaja do zadnjeg izdisaja. Rođeni pokretom mi postajemo sudionici stvaranja velike gala predstave na pozornici velikog svjetskog teatra. Pod sunčavim svijetlom mi vidljivim i nevidljivim, spoznatim i nespoznatim, svijesnim i nesvijesnim pokretima igramo glavnu ulogu u toj premijeri bez reprize. Naši svakodnevni pokreti su suptilna simfonija koja proizlazi iz 4- D samopoimanja, 4- D samostabilizacije i prelazi u 4- D samomobilizaciju. dinaja Spoznaja i sjedinjenje s vremenom i prostorom znači susret s Kairosom, trajanje u trenutku, osjećanje osjećaja, ljubav, sreća, život. U tom sretnom i neponovljivom trenutku mi susrećemo i bol, tu često pod krinkom skrivenu nepozvanu gošću na slavlju naših osjetila. Sretni trenutak spoznaje boli je i trenutak u kojem ju moramo znati raskrinkati, moramo joj skinuti masku tajnovitosti i otkriti njeno prevo lice, osjetiti uzrok njenog dolaska i prepoznati bit problema koji treba riješiti. To je na primjer bol u leđima ili u jednom od zglobova ekstremiteta, ukočenost u vratu, glavobolja, migrena. Istovremeno je to i sretni trenutak u kojem, na tom krabuljnom plesu naših tek probuđenih osjetila i osjećaja, možemo čuti i pokušati razumjeti govor našega tijela. Tijelo šalje signale, pretvarajući emocije u osjećaje, koje treba na vrijeme prepoznati i na njih reagirati svrsishodnim promjenama. Za promjene nikad nije kasno, ali je u svakom slučaju bolje što se uzrok problema ranije otkrije. Narušena unutarnja ravnoteža, poremećena geometrija tijela i pokreta su česti uzroci javljanja bolova u našem sustavu za pokretanje. Svrsishodan lijek protiv te vrste boli se krije u umijeću svakodnevnog pokreta. U "umijeće svakodnevnog pokreta" ubrajam i sposobnost odkrivanja i prepoznavanja problema. 4- D samopoimanje, je put ka otkrivanju mjesta na kojem je došlo dao narušavanja geometrije tijela i pokret. 4- D samostabilizacija je put ka ponovnom uspostavljanju harmonije prostora zglobova u tijelu, a 4- D samomobilizacija je put ka ponovnom uspostavljanju geometrije pokreta. Manu propria kineziterapija je konzept kojim pokušavam pacijenta uvesti u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu i navesti ga na samootkrivanje i samorazumjevanje uzroka njihovih problema. Kada spozna i razumije uzroke tada mu pokušavam objasniti razloge za promjene u držanju i pokretu tijela. Najvažnije za pacijenta pri tom novonastajućem procesu je da mu znam objasniti način po kojem će najlakše provesti te promjene. 4- D samopoimanje je metoda kojom uvodim pacijenta u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, u svijet njegovih osobnih ideja. Ideja o pokretu mora izrasti iz samog pokreta, njegove dinamike i ritma te mora postati inspiracija, čista spoznaja trenutka pacijentove spremnosti za stvaranje nečeg novog. Kada pacijent shvati da je stari pokret je odslužio svoje trajanje, to je sretni trenutak za njegovu novu kreaciju, trenutak i prostor se sjedinjuju u prostor- vrijeme i postaju uistinu njegova četvrta dimenzija, sretan trenutak, njegova 4- D samostabilizacija. Iz stabiliziranih zglobova se pokret izvodi jednostavno i ekonomično i prelazi u osobno umijeće. 4- D samomobilizacija zahtjeva mobiliziranje pokretačke energije i njeno sjedinjenje s energijom samospoznaje u energiju za ostvarenje tih novospoznatih mogućnosti. Ta metoda nas vodi ka spoznaji i ostvarenju svojih novih mogućnosti i mi u dimenzijama samosvijesti zapoćinjemo njegovati to novonastalo svojstvo, kao svoje umijeće. Po zakonu vjerojatnosti, koji vlada u mikrosvijetu naše samosvijesti, dolazi do daljnjeg oslobađanja energije. Taj proces u mikrosvijetu, tako čarobno, skoro poetski opisan u znanosti, nam otkriva pravu ljepotu i snagu naše osobnosti. Pri tom procesu jedna energija prelazi u drugu i mi postajemo svijesni naše tuge i sreće, naših bolova i njihovog suzbijanja. Taj novonastajući proces u našoj svijesti nam pomaže da obnavljamo geometriju tijela i pokreta, suzbijamo naše boli, pretvaramo neugodne osjećaje u ugodne. Izgleda, kao da taj proces, izazvan valovima naše svijesti, radi po principu poznatom u metereologiji pod nazivom "Efekt treptaja leptirovih krila" koji kaže: "Ako leptir mahne krilima u Kini, dolazi do promjene vremena u Americi." Događa li se to valovima i skokovima paketića kvantne energije u cijelom univerzumu? Razmišljajući o tom pitanju i tražeći odgovor na njega dolazim do zaključka da snaga naše svijesti, preko naših misli, može pokrenuti i naše tijelo, može pokretu odrediti pravac i oblikovati ga i usavršavati naše kretanje. Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima. Umijećem svakodnevnog pokreta, spoznajom osobnog ritma, otvaramo mogućnosti stavaranja daljnjih novih, svrsishodnijih oblika pokreta. Kada smo metodama 4- D samopoimanje, samostabilzacija i samomobilizacija ostvarili umijeće svoji svakodnevnih pokreta smijemo se upustiti u pustolovinu improvizacije i imitiranja tuđih pokreta. To znači da smo tek tada spremni za odlaske na ponuđene tečajeve mnogobrojnih oblika grupne gimnastike. Sa savršenom osnovom pokreta u koju se, ako eksperimenti improviziranje i imitiranje ne uspije, možemo vratiti, postajemo sigurni pri izvođenju i oblikovanju novih oblika svakodnevnih pokreta. Umijeće svakodnevnog pokreta tako postaje okvir za nadgradnju da bi mogli slijediti i sudjelovati u pokretima dirigiranim tuđim ritmom i tuđom dinamikom. To se može usporediti sa klapskim pjevanjem. U klapi može pjevati samo onaj tko je, do savršenstva, izvježbao osobni glas, onaj tko u svakoj novoj pjesmi svakom novom aranžmanu zna i može zadržati svoju karakterističnost i ritam. Tako razmišljajući o dimenzijama naše svijesti, te iz njih proizašlim pokretima, počela se stara izreka "Svatko je kovač svoje sreće" u meni samoj potvrđivati. Manu propria znači vlastoručno, pa osmišljavajući tu tehniku pomislih uzmimo "manu propria pokretom" sudbinu svoga tijela u svoje ruke.

nedjelja, 02.11.2008.

Kako nastaje svijet u našim glavama? Prije dvije tisuće godina, grčki filozof, Epiktet je rekao: "Ljude ne uznemiruju stvari i činjenice nego njihovo mišljenje i predrasude o njima." Mišljenje i predrasude su misaone slike o nečemu, slike koje čovjek pohranjuje u svojoj glavi. To je već onda bilo važno saznanje o čovjeku, koje do danas nije izgubilo vjerodostojnost. Kako tada, tako i danas, čovjek ima potrebu razmišljanja o stvarnosti i želju njenog razumjevanja. Čovjek živi u ovom čudesnom svijetu, on ga vidi, miriše, kuša, sluša, dodiruje. Danas se postavlja pitanje, što se pri tome događa u njegovoj glavi? Je li sve to što on spozna, samo slike, iluzije prave stvarnosti? Epiktet je želio osloboditi čovjeka straha od smrti i nije mogao znati da će se ta njegova misao proširiti na sva područja ljudskog postojanja. Tek danas, razvojem nauke o mozgu, postaje nam jasno da čovjek nemože drugačije spoznati stvarnost nego slikama u svojoj glavi. Kako nastaje svijet u našim glavama? Mi živimo u svijetu svatko svojih misaonih slika i čini se, kao da nemamo drugog izbora. Plavi čuperak obično nose neko na oku, neko do nosa, al ima jedan čuperak plavi zamislite gde? - U mojoj glavi. Razmišljanje je oblik bioenergije, koja nastaje organizacijom i preradom podataka i njihovim odnosom na svijet u kojem djeluje. Misao je osnova i uzrok nastanka filozofije. Misao uvijek iznova postavlja staro pitanje: Kako nešto nastaje iz ničega i to tamo gdje ničega nije bilo? Kako u glavi da bude kosa? Lepo. U glavi. To nije moj čuperak plavi, već jedne Sanje iz šestog "a" Pa šta? Pričinja mi se da misao pita samu sebe što je ljudska stvarnost i koje su joj mogućnosti da tu stvarnost i spozna. Misao, ta čudesna snaga ljudskog uma, se sukobljava s tim pitanjima već dulje od dva milenijuma i traje i djeluje. Mi danas znamo da svaki oblik energija ima svoj izvor, mi isto tako znamo da se energija ne gubi nego da svojim neprestanim djelovanje mijenja svoj oblik. To je dokaz da razmišljanje, energija našega uma ne počinje iz ništa, ono ima svoj početak u nečemu i razvija se iz nečega. Misao pretvara viđeno, slušano, kušano i omirisano u sliku, daje joj oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, ona se pretvara u energiju govora i energiju pisanja. Misao kombinira i uspoređuje i na koncu i odlučuje. Videćeš šta - kad jednog dana čuperak nečije kose tuđe malo u tvoju glavu uđe, pa se umudriš, udrveniš, pa malo - malo. . . pa pocrveniš, pa grickaš nokte i kriješ lice pa šalješ tajne ceduljice, pa nešto kunjaš, pa se mučiš, pa učiš - a sve koješta učiš. Mi znamo da je čovjek, jedino živo biće koji posjeduje tu vrstu bioenergije, ali još uvijek, velika većina stvorenja čovjek, bez puno razmišljanja, vjeruje samo u ono što vidi i prihvaća samo ono već viđeno i davno pohranjeno u pamćenju. Jedan "mali" dio tog istog stvora je mislio drugačije, smislio i servirao znanje, spoznaju i otkrića. Rezultati čovjekove misaone energije su se redali, čovjek je, u svom prostoru, bio nadmoćan i u središtu svijeta. Energiju, bilo koje vrste, je teško zaustaviti ili unuštiti, ona samu sebe inducira i nastavlja stvarati. Biti u središtu svijeta znači biti moćan, od Boga dan, stvoren i nepobitan. No ta činjenica nije zadovoljila ljudski um, tu najčudesnijoj energiji u svemiru i ona je tražila puteve na kojima bi stigla do izvora iz kojeg izrasta. Ta energija se razvijala brzinom bržom od brzine svijetlosti i u "izabranim" glavama uistinu izazivala rat svijetova, pozivala na revolucije i prevrednovanja starih vrijednosti. Ljudski um je razmišljao, širio prostore svoje spoznaje, stvarao meme, komunicirao s sebi sličnima i inducirao sam sebe. Zahvaljujući tom neprestanom titranju, nama još uvijek nepoznatog izvora energije, nastajalo je nešto novo, kulturna evolucija u čijem krilu se razvijala znanost. Nastankom i razvojem te uvijek novim otkrićima u astronomiji, plava planeta i čovjek na njoj su potisnuti iz središta univerzuma. Postalo je jasno da mi kružimo oko sunca, koje je samo jedna mala zvijezda u jednoj maloj galaksiji u jednom malom djeliću svemira, koji smo mi, po našem romantičnom shvatanju neba, pjesnički, nazvali Mliječni put. Seljaci na Balkanu to, nešto malo, u kutu svemira, zovu i Kumova slama. Kao što je na samom početku zbog želje za znanjem, čovjek bio izagnan iz raja, tako je opet "svojom krivnjom" bio istjeran iz središta svijeta, ali on je, vođen najkompliciranijom tvorevinom univerzuma, svojim mozgom, mjestom utjelovljenja uma, počeo razmišljati o uvjetima postanka svijeta, ali i o sebi samom. Tada nesvjesno, ali ipak efikasno, ljudska spoznaja se sjedinila s prostorom i vremenom s prirodnim zakonima u kojima je tražila objašnjenja prirode iz koje je i proizašla. Čovjek je razmišljao i u želji za spoznajom svog pravog početka, se stvarno počeo i pitati: Gdje se u univerzumu nalazi ta materija, koja, ustvari, nije materija, nego vječno gibanje unutar energetskog polja? Gdje se nalazi početak ljudske svjesnosti, a time i svjesnost univerzuma? Istraživači kao Galilei, Newton , Hubble i Einstein ocrtali su novu sliku svijeta u kojem mi danas živimo. Velikim praskom, nastade, u jednom jedinom trenutku, i prostor i vrijeme i materija. "Ako je taj prasak značio početak svijeta, morali bi još negdje u univerzumu biti ostatci isijavanja te energije." pitam prijatelja znanstvenika prof. dr. Davora Pavunu. "Pa, čini se da postoje, ali nisu definitvno dekodirani i redefinirani;" odgovara mi smiješeći se Davor Pavuna. Nova saznanja u fizici, nama još uvijek skoro nepoznata, su ipak uspjela zemljinu kuglu katapultirati u novu epohu. Bezbroj paralelnih televizijskih programa, virtualna stvarnost, virtualni prostor i hologrami su dokazi razvoja naše planete i dokazi multidimenzionalnosti našeg postojanja. Radio, televizija, computer, internet, svemirski letovi i nano-roboti, cijeli taj ubrzani tehnološki razvoj je baziran na novim spoznajama moderne fizike. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet kompletno drugačije od onoga kako običan čovjek spoznaje njegovu stvarnost. Čini se daje fizičarima uspjelo pronalaženje dokaza o postojanju novih zakona, tek kad su i oni svoju svjesnost uspjeli uzdignuti iznad granica dobro poznate i općenito uvriježene trodimenzionalnosti razuma. Taj novi način razmišljanja, sam po sebi, potiče znanost na dokazivanje tog malog, u isto vrijeme, velikog skoka za čovjekov um, njegovu svjesnost. Nova fizika, naročito teorije relativiteta i kvanta su u znanosti ostvarile uvjete za stvaranje holističke, cjelovito- energetske slike svijeta. Izmešaš rotkve i romboide. Izmešaš nokte i piramide. Izmešaš leptire i gradove. I sportove i ručne radove. I tropsko bilje. I stare Grke. I lepo ne znaš šta ćeš od muke. Svijet se ne sastoji od čvrste materije ili objekata koji su čvrsto odvojeni od svjesnosti promatrača. Sve je međusobno povezano, sve zajedno pleše i titra. Prostor, vrijeme, materija i energija, su izgubile svoje obično, kolokvijalno značenje. Čovjek, kao promatrač, postaje automatski i neprikosoveno stvoritelj i sudionik u svim procesima svijeta. Njegova svjesnost, kvantno stanje njegova uma, ta čudesna energija koja sudjeluje u stvaranju simfonije univerzuma, je u vječnoj vezi sa dalekim nepoznatim izvorom. Ona je prevrtljiva u svojim svojstvima, ali neuništiva u svom postojanju, ona spoznaje zakone koji njom vladaju, ali još uvjek ne spoznaje sebe samu. Sad vidiš šta je čuperak plavi kad ti se danima mota po glavi, pa od dečaka- pravog junaka napravi tunjavka i nespretnjaka Miroslav Antić nam je to davno rekao svojom pjesmom "Plavi čuperak". Sjedinivši njegove stihove sa razmišljanjima o tome kako svijet ulazi u moju glavu, sa razmišljanjima o izvoru energije moga uma, spoznah da taj "čuperak plavi", ta energija, moja, tvoja, naša, vaša, njihova samosvijest, samosvijest neumornih znanstvenika još uvijek nije stigla do izvora vječne rijeke bez povratka, našeg života.

subota, 01.11.2008.

Revolucija u našim glavama. Mi smo uvjereni da sami, svijesno donosimo odluke i da onda dosljedno njima djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što smo odlučili, nego se svjesno odlučujemo za ono što već činimo. Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u čovjekovom mozgu došao do zaključka da u čovjeku ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", koje komunicira s mozgom prije čovjekove svijesne odluke. Po tome izgleda kao da u našoj glavi postoji "Zombi", pa se onda samo po sebi postavlja pitanje: Možemo li upoznati tog "Zombija", to podsvjesno u nama, to naše fenomenološko, egoistično "Ja"? Znanost nam tvrdi da je to moguće. Pogledajte gornju sliku i recite sami sebi koga vidite na njoj. Vidite li na njoj mladu lijepu ženu ili staricu? Zagledajte se dobro i vidjet ćete da osoba na slici mijenja izgled. Sa slike vas pozdravljaju i mlada žena i starica. U vašoj glavi se upravo odvija revolucija vaše svjesne spoznaje. Ova Libetova tvrdnja je izazvala revoluciju u neuroznanosti i psihologiji, pro i kontra diskusije. Istraživanje djelovanja mozga se nastavlja, mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi naš um, ali naslućujemo da će tek oni koji nauče misliti i gledati "srcem" razumjet priču koju nam mozak, posredstvom našeg utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju. "Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima." Penfield Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je upravo istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga i njegovog utjelovljenog uma, revolucioniraju iz dana u dan naša neurološka saznanja. U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovoj djelatnosti su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome. U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore. Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi? Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža? Šta osjećamo kada nam se usne spoje? Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu Tvoje usne dio mene, ruke u klupku neznanja zapletoše stvarnost u klupko snova. Kao ljetna kiša kapala su milovanja tvoje usne ozon sreće a nebom je klizila ponoć šireći miris navlažene svile. Poezija izrasta iz osjećaja koje ne znamo i ne možemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje? Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi? Noćas je vjetar odsvirao requem ugasio zadnji lumin na oltaru želja i odnio pepeo strahova Noćas sahranih boli na groblju bezimenih na horizintu vrisnu zora slaveći Fenixov let. Poezijom pričam priču o revoluciji u mojoj glavi, revoluciji izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju zamrzlu rijeku punu strahova. Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna? Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode? Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz? Jutros je u sivilu jesenjeg umiranja, nečujna kao nježnost, kraj mog uzglavlja snove skupljala personificirana želja svih prošlih godina, majka rađanja, vječna boginja proljeća. Osjetih sunce u snene duše dubinama, i nestajanje tuge koja se u srcu skrivala. Nečujna kao nježnost je dušu dodirivala s buketom tek procvalih ruža u rukama lepršava, nećeg tako nestvarnog silueta odlaskom ostavi proljeće kraj kreveta. Renesansa satkana od treprave sreće leptirasti se snovi opet oko mene roje, treperavo sjeme na laticama broje, dok u proljetnoj travi niće novo cvijeće Zračak probuđenog sunca je maglu probio vjetar je sivi oblak sa duše pomaknuo, da bi svjetlosnim zagrljajem srce dotaknuo i pupoljke sreće kristalima svitanja okitio. Vesna uvijek bdije nad našim buđenjima rijetko sneni primjećujemo njene duše sjenu, a ruka njena vječno drhti nad snoviđenjima brani mlado vrijeme šireći srcem sedefastu pjenu. Godine se broje, mjeseci, dani, trenutci se nižu Vesna, boginja ta vjerna nam ljepotu daruje dodirima njenim umijeće se budi, misli uzdižu da renesansa života u uspavanim dušama caruje. Pišući poeziju ja pronalazim odgovore u tvrdnji da naš mozak i misaono- osjetilno- osjećajno u nama djeluju zajedno, da se tu u univerzumu uma iz trenutka u trenutak događa revolucija, vječni i neprekidni rat svijetova. Probuđena proljećem osjetih renesansu života. "On osmjehom obrisa suze s moga obraza i reče mi ja sam tu ali ja sam umoran budi kraj mene budi tu dozvoli mi da budem kraj tebe da ne budem sam" "Zatvorih njegov šapat među dlanove i podignuh ruke ka izlazećem suncu i vidjeh dva srca sjedinjena u ovom velikom svjetskom ratu." Da, rat svijetova, ta čudesna revolucija se događa u našim glavam, tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova se odvija cijeli naš život.