dinajina sjećanja

četvrtak, 25.09.2008.

Ljubav i Strah na oltaru sna !

Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Promatram Michelangelo- ovu sliku i pitam se: Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin?

Slika mi ne odaje mjesto tog čudesnog čina, ali gledajući je ja u njoj samoj nazirem odnos zakona zlatnoga reza i slutim dinamiku zlaćane spirale. U njenoj zadnjoj točki je renesansni umjetnik smjestio taj po legendi sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga.
Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo.

Dali je Michelangelo znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni. Umjetnik je ipak u moždanoj polutki sličan oblik smjestio Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni.

Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga.
Iz lijeve polutke, koju na slici ne vidim, proizlazi moj misaono- osjećajni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna, osjećajna i suzdržana, ali i sumnjičava.
Michelangelo je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjujem moju lijevu s naslikanom desnom polutkom u misaonu sliku Anima mundi, duše svijeta i osjećam neku novu spoznaju u sebi.

Čovjek se rodio na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava stvarnost i počinje san. Noseći u sebi i jedno i drugo čovjek se odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši samo rudimente davnog sna u svojoj glavi. Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg je treperenja nastaja strah i ljubav, kasnije tuga i sreća, uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima. Promatrajući sliku prihvaćam izazov slikara i postajem Anima mundi, svijest o postanku svijeta.

Milijardama godina je duša univerzuma stvarala prostor i vrijeme, prelamala se u spektre uvijek novih boja. Iz njenih misli se odvojila najjasnija ideja i postala sunce. Zvijezde, na tisuće sitnih ideja zablještaše suncem obasjane i širiše svijest. Iza svake nove eksplozije svijetla je ostajala i energija odbačenih ideja, energija koja se uvrijeđena odvajala od duše univerzuma i postajala samostalna država u velikoj državi sunca.
Duša univerzuma je promatrala kako iz njenih odbačenih misli, otpada njene energije, nastaje bezsvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente. Poludjela u svom bjesu ta energija se počela svetiti i prijetiti sve većim nagomilavanjem do potpunog zgušnjavanja u bezličnu neupotrebljivu masu koja će možda jednog trena progutati i svijest univerzuma.

Roj čestica te čudesne svijesti, spreman na obranu se podjeli u dva tabora i tako pored misli nastadoše osjećaji.
Osjetivši strah svijest posla svoje glasnike da izgrade metasvijet u kojem se rodi spoznaja i pretvori osjećaj straha u suze.
Prazni prostor između gromada poludjele zgušnjavajuće energije se počeo puniti suzama duše univerzuma iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora. Tako iz njenih odbačenih ideja nastade prekrasna plava planeta, naša zemlja puna sukobljavajućih misli koje počeše samostalno proizvoditi svoju energiju.
Plava planeta je, očarana sjajem sunca, započela svoj ples oko njega upijajući njegov sjaj i toplinu. Duša univerzuma osjeti ljepotu tog sjedinjenja, toplinu tog zagrljaja i u njenoj spoznaji se rodi novi osjećaj LJUBAV.
Prosute suze se toplinom ljubavnog zagrljaja zemlje i sunca pretvoriše u oblake i krenuše natrag u krilo majke iz kojeg su potekle. Strah razgolićen u svom postojanju, bojeći se Ljubavi koja bi ga mogla uništiti, onesposobiti poče grmiti i sijevati tim širećim beskrajem. Munje najviše rat sukobljavajućih osjećaja u duši univerzuma. Tako je počeo je rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je stvarnost nastala.

Ljubav i strah dva vječna protivnika se još uvijek izmjenju u svom djelovanju, te dvije suprotne energije svojim titrajima stvaraju najsuptilniju simfoniju sna u kojem postojimo i trajemo mi i univerzum.

ONA LJUBAV i ON STRAH, vjenčanje sa početka sna, velike gala predstave u velikom svjetskom teatru koji mi nazivamo ŽIVOT.

- 05:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...