Naše vrijeme
Čekanje je kriva riječ nastala u vremenu kada vrijeme nismo osjećali kao protegu, kada je ono teklo izvan nas i bilo prolazno. Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena, zar to onda nije stvarno samo mjerna jedinica onog najskupocijenijeg što posjedujemo? Često sam poželjela zaustaviti vrijeme i začuti obećanje vječnosti. Zamišljala sam ga rijeku nevraćanku u čijim kapima se zrcali univerzum. Uranjala sam u nutrinu iluzije, u viziju trenutka i u kaleidoskopu žudnji promatrala prelamanje svjetlosti u spektar duginih boja.
Tišina je bila nemilosrdna, bezvremenost nema čujnost, ni čulnost. Konačnost me vraćala u stvarnost, u zagrljaj iščekivanja obećanja nečega čega nije bilo. Nebeski svod je titrao zvjzdanim prahom u kojem sam naslućivala titraj zlaćane spirale i dupli helix genoma ljubavi.
Uistinu sam predugo čekala.
Mi ne čekamo više, mi volimo susrete i ne volimo rastanke. Susret na peronu željezničke stanice je sivilo dana pretvorio u rapsodiju boja, u crvenilo užarenog osjećaja koji još uvijek traje, zamjenio je nečujnost tonova i nijansi protege osamljenosti u čulnost purpura biverzuma. U toj kugli našeg zajedničkog postojanja je nebo drugačije, mi živimo naš plavi san.
Pogledah u nebo. Iznad nas se među oblacima ukaza slika Sikstinske kapele, dodir vrška prstiju Boga i Adama se pomiješa sa novom vizijom. Čin sam je ruka božja. Slika dobi ideokinetička svojstva. Uskovitlana energija probudi u meni osjećaj sudjelovanja u tom činu.
"Tu se rađa život." reče mi pjesnik gledajući u nebo
"Što je život?"
"Rijeka bez izvora i ušća."
"Moramo se vratiti na početak, zagrliti sunčani trak i ponovo se sjediniti s prirodom. Jedino nas ona može osloboditi od grijeha kojim smo žigosani." rekoh sjećajući se glasa sa početka priče.
"Na koji grijeh misliš?" upita me smješeći se
"Mislim na......"
"Zabranili su nam spoznaju, zatvorili sve puteve ka znanju, cjepili nas protiv istine." on prekinu moju misao
"I jednostavno to nazvali prvim grijehom."
"Osudili su nas na lutanje oduzimajući nam izvor iz kojeg ističe istina."
"Tko su oni?"
"Krvnici Giordana Bruna." reče mi pjesnik još uvijek gledajući u nebo
"Pogođen Dianinom strijelicom on umire od ljubavi za ljubav." rekoh mu sneno
"Smrt je za njega bila spoznaja, smrt u kojoj je pronalašao ono što je tražio, osobnu mudrost i vjerovanje u nju. Diana je bila njegovo filozofsko "Ja", energija koja u njemu nastajala, širila se i spajala ga sa univerzumom."
"Ti si moje emotivno "Ja", energija koju sam popila na izvoru vode koja dolazi iz zemlje."
Kristalna kugla zasja novom istinom. Giordanove misli izgovorene glasom ljubavi postadoše opipljive i vidljive.
"Pođimo na trg cijeća. Campo del Fiori još uvijek odiše Giordanovim mislima, a naš trg cijeća našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna.
"Kako znaš da sam bila tamo?"
"Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si."
"Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav."
Bila je opet jesen kada smo stigli na trga cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama.
"Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada
Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku.
"Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom"
On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala.
"Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet" šapnu mi u uho.
Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati,
"pisat ću ti pjesme moja ljubljena Morgano, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina spoznaja"
"Morgana je bila Giordanova zla sudbina." rekoh protestirajući
"Ne kvari trenutak."
"Želim ga popraviti."
"Morgana je postojala, Diana je bila samo san." reče pjesnik zanesen trenutkom.
"Onda mi dozvoli da ostanem san. Morgana mi se ne sviđa." rekoh mu prkosno
"Dobro, dobro pobijedila si, budi moja ljubljena Diana."
"To mi se više sviđa"
Dva bijela goluba su gugučući sletjela na asfalt pored nas. Činilo mi sa kao da nas pozivaju u san.
"Moramo otići u Vječni grad i dočekati zoru na Campo del Fiori" rekoh više za sebe
"Neka to bude 17. veljače" začuh pjesnikov šapat
|
