Sinopsis apsurda...

24.05.2017.




Moja tri lica traže autora... (pirandelovski)

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.

Promatram fotografije u rasponu od tridest godina, da drugačija sam, a ista. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Vrijeme oluje ruža, traganje za izvorom ljepote, za umijećem svakodnevnog pokreta i spoznaje... nestvarno stvarna zbilja je trenutak sreće.

Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.






U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.

Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.

Ne volim čekanje
u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana,
ne volim
tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje
palanke.

Na sceni vremena
proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i
sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke
sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja
pronalazim sebe
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu
u užarenoj praznini
zaborava.

Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.
Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i
živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju
ogledala i odjeka.

Vatra sudbine
sagorjeva
sama u sebi
i sama iz sebe plamti
dolazeće vrijeme.

Obroncima zbilje
se kotrlja kamen,
čujem šapat,
poslanje trenutka.

Nema ga, ne postoji
uzaludan čin!

Očekivanje prestaje
biti čekanje,
postaje nadanje,
ugoda vjerovanja
u uvijek iznova
rađajuću svjetlost.

Ćutim ushit osjećanja,
kovitlanje svijesti,
uzvišenost nadanja.

Iza zrcala svjesti
tri lica,
jedna istina.

Vjerovanje u
Ljubav!

Dijana Jelčić









Oznake: osamnaest crvenih ruža, umijeće svakodnevnog pokreta, nestvarno stvarni

Sinestezija osjetila...

23.05.2017.




Sinestezija, suosjet... je sposobnost kojom nepodraženo osjtilo primi izazov upućen drugom osjetilu. U književnosti sinestezija predstavlja stilsku figuru povezivanja slika koje ne potječu od istoga osjetila.

"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš






Pitah se,
koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odnose do iskonskih nagona,
instinkta, intuicije, snage, slobode.

Pitala sam se
i slušla tvoj smijeh,
nebo je šutjelo,
i more je mirovalo.

Utiha noći se
miješala sa poezijom kapi
i gutljajima crnog vina.
Ispijah nektar tvoga stiha,
govorio si ljubav.

Riječi su, kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića
na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale reljef
senzoričkih karata,
ucrtavale nove koordinate
na osjećajnim putevima.

Oćutih pijanstvo čula,
sinesteziju osjetila,
mahnitanje osjetilnosti.

Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu tvoga tijela,
udahnuh nježnost tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom lazure noći,
odplesasmo ždralov ples.

U sjaju punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zlaćanog zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Šapat bijele svjetlosti
je objavio
kraj gozbe osjetila.

Dijana Jelčić..."Umijeće svakodnevnog pokreta" ...
poglavlje sinestezija, str. 81... pretočih u stih... )




Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, sinestezija

U ogoljeloj sebi...

22.05.2017.



Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges






U onim danima,
kada nutarnja gluhoća
otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo
zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane
punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde,
iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine
i daljine,
začudna datost
iznjedrena iz
neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

U prostoru trenutka
sklad vrije moć,
nestaju obrisi
neuravnoteženog bitka,
gube se konture
čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi
slutim ritam
nastajućih pokreta,
svih onih koraka
kojima slijedim
ritam želja.

Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let,
u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe
obićnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom
odnosi u svijet privida,
ka horizont
vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.

Dijana Jelčić






U ogoljeloj sebi

Oznake: vrata srca se otvaraju iz nutra...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se