Pred Dalievom slikom...

27.02.2017.



Bježala je iz bestijarija pobješnjele sudbine. Ćutila bol bjegunice i gorčinu jedne uspomene, krvavi pir užasa i tmine. Nebo je plakalo kada je odlazila biserne kapi su se slijevale licem vremena kada je odlazila.

Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke, treptajem jednog srca, djelovanjem jednog mozga. Nebo je uistinu plakalo metalnom kišom ponad grada u kojem je rođena, horizont je nestajao u maglovitom otrovu nepodnošenja, nebo je plakalo krvavim suzama ponad grada u kojem je rasla, grada u kojem je živjela. A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u trenutku tog nevremena.

A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela.

Vrijeme liječi rane
šapuće joj ljubav,
budi strpljiva do zvjezda,
do susreta na rubu pustinje
u poeziji kiše i kapima sna.

Onda ćete iz oaze vječnosti
gledati kako se isplakane suze
sjedinjuju u poeziju suza
na licu vašeg izgubljenog vremena.

Dolutala je u svitanje nadanja. Dignula lice ka suncu i dopustila tišini da zamjeni urlanje zvjerinjaka prohujalih dana…
Njegovo lice, osmijeh u očima rastjera bjesomučne utvare sjećanja. Iz zjenice trenutka je prhnulo jutro sretne budnosti.

Dijana Jelčić




Oznake: Dali, Hirošima, užas rata, ljubav

Sjećanje na davna jutra poezije...

26.02.2017.



Na fotografiji su Ružica Orešković, voditeljica jutra poezije i moja mama Vesna Starević Smiljanić... davna 1986 godina. promocija moje zbirke pjesama Osamnaest crvenih ruža...




Naš prvi ljubavni dijalog...

"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.

Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u danima kada sam vjerovala da znam što je ljubav.

Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama. Za stolom pod jedinom svjetiljkom, kao da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena blagih očiju. Rekli su mi da se zove Ružica. Nasmiješih se deminutivu koji se potvrdio u trentku kada je progovorila.

Ogromna žena ustade, a ružica iz nje progovori anđeoskim glasom koji je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Pjesma Vesne Parun postade poslanje.

"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica."


Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.

"Je li ovo ljubav?" pomislih, a anđeoski glas se izmješa sa poznatim šapatom.

"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."


Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Zavjesa vječne tuge se iznedada podignu i sunce uđe u to subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.

Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ogromnu ženu blagih očiju, je stajao dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je vozio prema jugu.

"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu. Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."

Pogledi su nam se kao i onog davnog dana u vlaku prema jugu, sreli. Njegov glas utihnu.

"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" odgovorih mu nekim meni do tog trena nepoznatim glasom.

On se nasmiješio.

"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe" Tišina puna uskovitlanih osjećaja se prosu prostorom. Ustala sam i prišla stolu.

"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."

Njegov glas dotaknu moje već udrahtalo srce i odjednom dva srca progovoriše snovima: "Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."

"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"

"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"

"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice, onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."

"A možda je sve samo ljubav"

"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj

"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš osjećajni dijalog dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je odnio u najljepšu pustolovinu moga života.

Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela. Napisala sam pismo.

"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

samo Ja"

Dolazak ljubavi u moju svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, pojava sunca u sivilu željezničke stanice je izbrisalo tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman dječak očiju boje sna s torbom snova na ramenu i osmjehom na licu me na trenutak vratio u ono davno ljeto.

"Odakle dolazi voda?" upitah

"Iz zemlje" odgovori mi dječak očiju boje sna…

„Osamnaest crvenih ruža“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1986.






Odakle dolazi ljepota, na portalu Magicus


Oznake: Jutro poezije, Lapidarij, 1986

Gozba...

25.02.2017.



Platon (427. – 347. g. pr.Kr.)

Jedno od najvažnijih i najpoznatijih Platonovih djela svakako je Gozba. Ideje o ljubavi i ljepoti, povezane s dobrotom i mudrošću, koje Platon iznosi u Gozbi razotkrivaju čovjekov put prema ostvarenju sebe kao cjelovitog i prosvijetljenog bića, kroz neprestanu potrebu samousavršavanja i vladanja sobom.




Sinoć smo kroz poeziju kiše koračali gradom, bili u Histrionskom domu, na gozbi osjetila... gledali Božićnu priču o dvoje usamljenih ljudi u badnjoj noći, daleko od domovine, u svijetu glamura ženai muškarac osjete ljubav i u zagrljaju umiru naizgled sretni...






Oluja ruža i tragovi suza na laticama… maglovita sjećanja, kovitlajuće misli i silueta tuge u odlasku… i Mjesec je odlazio… rađalo se jutro jantarnog sjaja… u očima boje sna vidjeh svitanje… zlatna hostija u kaležu trenutka… u gradu spavajućih knjiga je procvijetao limun… opijajući miris se širio oko nas… tek naslućujuća boja dolazećeg ljeta se slijevala obzorom i uranjala u vrijeme…

Dotaknuo je moje lice… drhtavi dodir… tišina prepuna disanja… i imena koje je slovkao dozivajući boginju u meni… u zrncima pjeska se zrcalila rosa…

Bio je lovac s kopljem u ruci i snom u očima… bojala sam se… bila sam uplašena srna odbjegla iz okrilja stada… izgubljena u vihoru traganja za ljepotom…

Na horizontu zasjaše kristali ljubičastog sjaja… posvetili smo susret… na žrtveniku je gorijela svijeća… osjetih zrcaljenje paralelnih svjetova i misao kao poveznicu… nastajanje sklada u neskladu života… pogledah se u njegovim očima… sjena tuge je nestajala… gubila se na kraju nečeg nedorečenog… i odnosila sa sobom slike prošlosti… slavili smo rađanje…

U zjenici svemira odživjeli gozbu bogova… začuh odu zreloj ljubavi… šapnuh… volim bezvučje tvojih milovanja… uranja u disonance uzbuđenja i pretače ga u suglasje tkiva i žudnje…

Osluškujem nutanju tišinu i čujem poruku utkanu u glas istine.

Ono što svijet treba je ljubav, ono što čovjek treba je ljubav, ono što hrani dušu je ljubav. Ispijam ljubav sa tvojih usana i nestajem u biverzumu sanja.

Ćutim kako se razmotava čvor u kojem se krila tajna odbijanja Erosovog carstva… čujem Diotimin glas… osjećam nježnost vrhunskog čina koji tijelo preobražava u fontanu sreće…

Volim te…

Dijana Jelčić






vjernost i ljubav

vjernost i ljubav

Oznake: Platon, gozba, ljubav

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se