dinajina sjećanja

utorak, 19.06.2018.

Srcem odapet let ptice...







Nestajala je noć. Približavali smo se Suncu.
Bili smo u zagrljaju mora, kiše i zemlje, puteva i gradova,
u igri oblaka i vjetra, u disanju srca i tihovanju uma,
u magnovenju vremena…

Na obzoru pamćenja djelići sinopsisa sreće,
srcem odapet let ptice,
zlato se naziralo
iza otoka.

Na pučini privid vječnog mira.

Širina daruje pristojnu udaljenost,
ne dopušta prodiranje u tuđu intimu, sigurnost je to, osjećaj slobode.
Bili smo tragači za sakramentima usnulih svetišta,
kušači čudesnih okusa mane i božanskog pića.

Ostali smo sanjari u vrtlogu sakralnog i profanog,
legendarnog i stvarnog,
nestvarno stvarni ronioci oceanskim dubinama.


U prividu smo susretali čuvare drevne utopije,
koračali svijetom poslije potopa.

Mi pustolovi odsanjanom budućnosti osjetismo u vrisku uma ushit budnog srca,
Atlantida je u nama!

Dijana Jelčić




Na slici sir Geralda Hargreavesa prikazani su parkovi i vrtovi. Zlatno doba Atlantide omogućilo je stanovnicima otoka nezamislivo bogatstvo – Foto: National Geographic

prva fotografija... Jasna Marcelić

Oznake: odsanjana budućnost

- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.06.2018.

Malo drugačija ja...






Pred ljetni solsticij sjetih se davno napisanog...

Ladarice u Ivanjskoj noći, kada žrtvovano drvo gubi krv u visokim plamsajima, vraćaju puku. Tama je tada krotka kao daljina i onda se ulice sjećaju da su nekada bile poljane. Te noći samoća prebira brojanicu od rasutih zvijezda i oni koji vjeruju čuju vilinsku pjesmu.

"Neke su ostale u planini" šapnu mi vjetar
"Gdje u Planini?"
"Na vilinskom jezeru"
"Kako ću naći jezero?"
"Na južnoj planini podno Vaganskog vrha se u zelenomodrim tonovima prelijeva neobično bistra voda. Osebujnost tog malog jezerca je u tome što mu uvijek, i ljeti i zimi,vodostaj jednak i što mu voda nikad nije zamućena. Po tome ćeš ga prepoznati."
"A vile ga čuvaju?"
"Čim se prvi sumrak spusti na planinu, na njegovoj se obali okupe vile, uhvate se za ruke i zaplešu svoj ples. A onda se pjevajući prihvate posla i čitavu noć čiste jezersku vodu, otpuštaju je ili pak nadoljevaju u jezerce. Kad ga u svitanje ozari sunce, jezero je opet čisto kao suza, a razina vode ni viša ni niža negoli je bila minulih dana.
A vile jašući jelene odlaze u planinu da se nahrane košutinim mlijekom." ispriča mi vjetar do sada nepoznatu legendu.

Počeh razgovarati s vjetrom.




Stojim na mjestu s kojeg je naše davno pleme ugledalo beskonačnost.
Zima prelazi u proljeće, sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta. Golubice me slijede na mom putovanju u daleku prošlost.

Tražeći vile lutam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zastajem na Crljenim stinama više Brista, u omiškoj klisuri, odmaram se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda putujem do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu.
Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri.
"To su Plejade." šapnuh u vjetar
"Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovošto ti vidiš su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"
"Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao."
"Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze.
"Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi na cijeli puk, simbol u kojem su skrivene sve njegove slabosti i sve njegove ludosti."
"Sjeti se priče koju si kao djevojčica najrađe slušala."

Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
Kasnije sam slušala kako zavija bura i sanjala mornara sa dalekih mora. Tiho sam mu šaptala:
"Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje plesove izvode i tužne pjesme izmeću. Kada one po buri pjevaju ne izlazi na more, moj nepoznati dragane."

Poželjeh još jednom krenuti u oblake da s njima i vjetrom putujem svjetovima, osluškivati vjetar, tu vilinsku pjesmu, smrtnicima nerazumljivu.
Nebo je blještalo srebrom i osvjetlilo mi put ka starom hrastu. Krijesnice su istkale tepih kojim sam nečujno hodala. Sve Ivanjske noći su se skupile u ovu jednu i ja se nađoh u beskraju sna.
Ladarice se spustiše vjetrom na tepih pored mene. Zapjevale su kao što su pjevale i prije nego je nastao svijet. Osjetih preobraženje u sebi. One pružiše ruke i povedoše me u plave daljine.

Neumoljiv u blistanju zalazak sunca je, kao na oštrici mača, slomio razdaljinu. Blaga kao vrbik se spustila noć. Tamu razbijaju samo crveni kovitlaci usplamtjelih lomača.
Staviše mi vjenčić od cvijeća u kosu i mi se spustismo iz daljina, da pjevajući obilazimo gradiće i sela onih koji su zapalili vatru. Zaustavismo se u malenom gradiću podno Biokova, punom sna i plamena oko kojeg iskri ljubav.
Plesale smo duboko u noć i ja osjetih vraćanje izgubljenim ili možda samo zaboravljenim korjenima. Iz daleka se čula svirka trstenice, već davno zaboravljene, panove frule.
"To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala.
Ladarice zastadoše na tren osluškujući zov. Jedna se odvoji i zapjeva sama prekrasnu baladu o ljubavi. Svirka trstenice se približavala.




Iznenada se pred mojim očima, kao na pozornici, legenda pretvori u igrokaz.

Mladi pastir i pastirica sjede na pojilištu pored livade pune usnulog cvijeća. Pastirica uspavljuje stada prekrasnom pjesmom o zalazu sunca. Pastir promatra njeno lijepo lice i ljubav se kao svjetlucavi oblak ovije oko njega. Smjenjuju se večeri i oni dolaze i odlaze, pastiričine pjesme postaju himne rađanju ljubavi.
Ali večeri jedne pastir sjedi sam i čeka, mjesec na svom dalekom putu obasjava suze na njegovom obrazu. Slušajući tišinu pastir usnu dok je stado nemirno, bez uspavanke, oko njega bdjelo. Ladarice se spustiše u njegov san i rekoše mu istinu.
"Pastirica je prelijepo pjevala i mi smo je povele s nama."
"Hoću li je ikada više vidjeti?" zapita on
"Jedne večeri dok budu sjale krijesnice i puk bude slavio svoje zaboravljeno korjenje prepoznat ćeš je među nama."

Kada je zlatilo sunca smjenilo mjesečevo srebro pastir krenu sa stadom prema planinskom pašnjaku. Lutao je nesretan i sam, stado je tugovalo s njim. Prolazilo je vrijeme, smjenivala se godišnja doba i on se jedne večeri vrati na mjesto gdje je nekad bio sretan. Uz pojilište je izrasla trstika koje tu nikada nije bilo. Odrezao je trstiku i u trenutku kada ju je podigao u vis puhnuo je vjetar, a iz trstike se začuo pastiričin glas. On od te trstike napravi sviralu kakvu dotad nikada nitko nije vidio.
Svirao je one pjesme koje mu je pastirica pjevala i dugo, dugo su pastiri ne videći ga slušali čudnu, gotovo božansku melodiju koja je dopirala negdje iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova.

Svirka je bivala sve bliža i odjednom umjesto igrokaza pred nama se ukaza prekrasan mladić s panovom frulom u rukama. Ladarica zapjeva još umilnije. Stado koje je slijedilo pastira zastade i polijega. Dok su ovčice snivale pastir i pastirica zaplesaše vilinski ples.
"Tko je on?"
"Pastir koji je tražio ljubav."
"Ali to je bilo davno, to je legenda."
"On je zbog ljubavi postao Silvan, bog šuma i pastira."
"Ja sam ga uvijek zamišljala kao čudovište s kozjim nogama." rekoh iznenađena
"To su smislili ljudi koji su ga samo čuli, a nikada nisu vidjeli."

Pastir, pastirica i vile potiho pjevuše. Osmijesi im sjaje na licu poput zlaćanih zvijezda. Vjetar se poigrava s njihovim kosama dugim, mekim, svilenim.
Počelo je jutriti. Vatra je dogorjevala, a Ivanjsku noć smjenjuje običan dan.
Vile zaustavljene suncem u pokretu, sakriše pjesme u njedra. Haljine im, kao zmije svoje žrtve, obavijaju tijela. I stežu ih. Stežu ih sve jače i jače. Osmijesi izblijediše. Zavlada muk.

Sedam bijelih golubica poletješe u nebo.

Dijana Jelčić



http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/sedam-vila-ladarica.html
http://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja/2008/04/1624671784/sedam-vila-ladarica.html



fotografije posudih s neta

Oznake: dolazeći ljetni solsticij

- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.06.2018.

Porculanska šoljica...




Sanjam li život?
Ne, ti živiš san!
Ljepota je vidljiva očima, srce je naslućuje tek vjerovanjem u nju.

Zaustavio si moja lutanja geometrijom izmaštanih svjetova. Tamo je kaos iz kojeg smo pobjegli prihvaćajući postojanost materije života, govoriš mi ovozemaljskim glasom i odvajaš me od nečujnih titraja vječnosti. Zatvaraš usne usnama da ne postavljam nemoguća pitanja i dokazuješ istinitost fizike u kojoj smo rođeni.

Darovao si mi granćicu bijelog gloga. Dočitavala sam Prousta.
To je ljubav.
Smiješiš se.
Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost smisla koji živimo, govoriš jezikom trenutka. Ptice pjevaju u krošnji drveća i najavljuju novo jutrenje, šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.

Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.

Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah kao znamenje nekih prošlih života.

Ovo je samo upotrebni predmet koji te odvaja od sadašnjeg trenutka, šapućeš mi kao da čuješ moje misli.
U misaonom suglasju osjećam moć tvoga bića.



Promatram fotografiju svilotiska zore… zrcaljenje nadahnuća meni nepoznatog umjetnika… sanjam li ljepotu?... ili se odraz sna slijeva u budnost… bukti vatra nadolazećeg ljeta… moćvara snatri u uspomeni… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja… fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… zaobljuju sliku u spektar mojih boja…

Noćas su padale zvijezde… šapnuo si...
Izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela progovoriti jezikom cvijeća… razumjeti govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra…
Kada će utopije prestati biti utopije?...pokušavaš me vratiti u stvarnost.
Hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje…
Hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu brzine svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima … neodustajem od snovitosti.

Zatvaram oči… na bespuću metafizičkog neba titraju duše u nevidljivim odorama… vidljive tek vjerovanjem u postojanje Anđela… oživljene u snovidu ljepote utkane u svijest sretne budnosti…

Otvaram oči… svilotisak zore se pretače u sanjivost mladog dana… moćvara se budi šapatom tišine i odjeva zelenu odoru rijeke nevraćanke… vraćam se u stvarnost…

Hoćeš li još jednu kavu?

S tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem

živim san.

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.


Oznake: poruculanska šoljica, svilotisak zore

- 08:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 16.06.2018.

Na oltaru sjećanja...





U bezgraničju svjetla... u nepostojanoj postojanosti iluzije... u carstvu snovite jave skupljam trenutke sreće... pretačem ih u urnu prohujalog vremena... ostavljam je kao tihi znamen na oltaru sjećanja... Lorenina veselost mi daruje ushit ka nebeskim širinama, mojim oduvijek sanjanim plavim daljinama... njena narukvica okićena planetima sunčeva sustava... prepoznaje ih sve... Zemlja i njoj slična 3 planeta Merkur, Venera i Mars s Jupiterom i njemu sličnim divovskim planetima Saturnom, Uranom Neptunom i Merkurom.
Promatram osmijeh oblaka... igru pahuljastog tkiva sa raskošnim sjajem zlatne hostije... privid svetosti se slijeva u stvarnost... zaokružuje naše sada u ikonu ljepote... uokviruje tišinu u pastoralu anđeoskih glasova...



Šetamo zidinama grada... ispred nas se širi bespuće dubina... iznad nas beskraj visina... širina horizonta daruje osjećanje slobode... a sloboda je ljubav... dobročudan bezdan u kojem nestaje težina... u kojem lebdimo beztjelesni... njih četvoro i mi... lepršavi... gluhi poput tetrijeba... zaneseni i sretni...

Divan osjećaj je to... Grad na hridi, drevna republika... djeca djeteta i mi... Ivan, Nives, Luciana i Lorena... inicijali dječjih imena su Lucijana Jelčić i Lorena Jelčić... jednostavano LJ... ljubav je to... zar ne?

Dijana Jelčić




Oznake: dubrovnik, Ivan, Nives, Lucijana i Lorena

- 11:21 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 15.06.2018.

Legenda svjetlosti...






Listam antologiju gnoze, uranjam u ocean novih spoznaja i upijam odluke uma. Tajnovita poema "Grom" me podsjeća na majku mudrosti, na stvoriteljicu znanja, na početke početaka, na biser iz kojeg se iznjedrio život.

"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."

Poema Grom...






Dok se pale oči neba osluškujem buđenje noći i osjećam Ljubav. Šapućem,
ti si tu u dimu cigarete, u mirisu magle, u šuštanju lišća,
dodiruješ misli, zaustavljaš snove, uvalčiš se u srce,
opijaš me kao vino

Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sofija, vladarica svjetlositi, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje.



U Sloterdijkovoj knjizi... Weltrevolution der Seele... pročitah priču o rođenju Svjetlosti.

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.

Padom iz vječnosti, LJUBAV postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu.

Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji budna sanjam. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?

ti si tu, pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, bdiješ nad umorom,
ti si braniteljica mojih slabosti.

Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao svjedočanstvo njenog postojanja u meni.

"Ljubav je svjetlost" proizašla iz neevolucionog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja.

Noćas vidjeh tu ljepoticu sna u svom njenom sjaju.
Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme.
Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive, zazivam istinu, susrećem početak prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju.

majko mudrosti tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana, simfonija sna,
ljepota ovog običnog dana.

Svjetlosti, ti si ljubav i moja istina o životu !

Dijana Jelčić





fotografije posudih sa neta.

Oznake: antoligija gnoze, pistis sofija, majka mudrosti, svjetlost

- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.06.2018.

Anđeo s četiri lica...









Kerubini, čuvari svijetlosti i zvijezda. Imaju 4 lica, lice čovjeka, bika, lava i orla.
Ne zna se koliko su visoko u rangu, ali se pretpostavlja da su odmah iza Serafina. Najpoznatiji spomen kerubina je zasigurno onaj u Knjizi postanka kad ih je Bog postavio da s plamtećim mačem čuvaju vrata Edena.
Oni su simboli Božje pravde i autoriteta. Možda je to božanstvo, nebeski orao, ptica u kojoj su skupljene sve ptice svijeta, kugla u kojoj je središte svaka njena točka, a obodnica ne postoji ili je to anđeo sa četiri lica koji istovremeno gleda na sve četiri strane svijeta i bdije nad spokojem, veseljem, srećom i ljubavi.






Zelena rijeka, šapat bezvremena, tišina močvare, kliktaj barskih ptica i lopoči.
Ostali smo djeca, sanjari na obroncima prolaznosti,
vječni putnici pućinom te čudesne vode.

Tamo gdje rijeka grli more, na dverima beskraja,
u okrilju života osjetismo miris sna.

Jesmo li mi rijeka, upitah trgajuć tišinu,
tišinom si odgovorio, tek kap u vječnosti.

U struni vremena, u Alefu je središte želja,
u zrnu srca izvor žudnji i čežnji.

Vidjeh ekspoziju boja, začuh sonatu božjeg sna,
osjetih buktanje strasti.

Volio si tišinom,
milovao šutnjom,
ljubio poezijom suza.

Volimo se jaukom darovanog rebra,
vjekujemo u utrobi pijane lađe,
pod sjajem četiri sunca,
anđelom sa četiri lica branjeni od jahača apokalipse.

Iznjedren iz svetosti, iz vjerovanja u seobu duša,
utjelovljen u četverostrukost evanđelja,
u dimenziju životnosti,
stražar na vratima uma,
čuvar vrata srca blagosiva ljubav uskrslu iz praiskona,
iz prvog bljeska,
iz lux primusa.

Dijana Jelčić




slike... četiri evanđelista iz dubrovačkih crkava Gospe od Karmena i Svetog Vlaha, pripisane radionici priznatog talijanskog baroknog umjetnika i viteza Malteškog reda, Mattije Pretija.

.

Oznake: četiri evanđelista, anđeo s četiri lica

- 09:09 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 13.06.2018.

Snovita zbivanja...



''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''
Oscar Wilde






Odsanjah lazur noći, koračah putevima noćnog pustolova, kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...

Sviće dan blagoslova bijelih ljiljana… jutri na obzoru svijesti… iz podsvjesti izranjana odsanjana pjesma… metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao bijela golubica lebdi na obzoru purpurne zore… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka… kao plamen svijeće na oltaru života… kao titraji njenog guguta se nižu još neispisani stihovi… zazivaju mene sanjačicu utonulu u sjetu sjećanja… bude bjegunicu usnulu pod mostovima lijepih uspomena… u hramu trenutka, na žrtveniku vremena, anima candida ostavlja svoje znakovlje…





Sa tornja odzvanja zvuk jutarnjice… rađa se dan svetog Ante. Promatram malenu statuu na radnom stolu. Zaštitinik ljubavi dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote… beskonačnost uspomena sa obala smaragdne rijeke... u njenim kapima tek naslućeni stihovi pjesme nad pjesama… na zaslonu vječnih nadanja siluete kralja i zaručnice...

Nisam napisala pjesmu obsjena… nisam ispisala poetičnu zakletvu našem postojanju u moći sadašnjeg trenutka… neću poetizirati istinu koja se kao tankoćutan veo ovija oko budnosti… poezija se živi srcem… bezriječjem neizgovorljivosti i tihovanjem izričaja… iako mi kažu… njome se izriče neizrecivo ja pišem tek prozaičan osvrt na trenutak buđenja u okrilju metaforičnog sna…

Sjećanja, snovi, planeti vrtlože prostor vrijeme, srce titra ritmom vremena... Ti si sišao sa slike... možda iz knjige... bio si pastir, mislioc, čovjek... odjenuo si odoru renesansnog pjesnika... na oltaru sna utjelovio ljubav... poezijom kapi osmislio rijeku vremena... divan osjećaj... tu si, tu sam... ima nas... !!!

Dijana Jelčić



Oznake: blagdan svetog Ante

- 11:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 12.06.2018.

Porod boga sunca...






IZ SPOMENARA

Draga Dijana!

Cijelog života istinu zbori,
jer to te pravom ženom tvori;
ako hoćeš takva biti
ne trebaš se ni pred kim kriti

Tvoja Nona

Sarajevo, 24. XII. 1958.






...i ja danas tražim istinu: moju, tvoju, njihovu. I što mi se bližom čini, nestaje u legendama
o postanku, u sjaju Babilonskih zvijezda, u slovima tabule smaragdiane, u trku bika s Europom na leđima, u ljubavi boginje mjeseca i boga sunca.
I čini mi se, tu je tek onda kad je ne dodirujemo.

Teorije zavjere, riječi i djela, okrutnost predaje.



Semiramida, napušten božanski porod,
golubovi mu udahnuše ljubav. Ona porodi dijete sunca.

Na oltaru Europe vizija kule Babilonske...

Je li nam Bog ponovo pomiješao jezike?

Prauzor trojstva utkan u vjerovanje, dvanaest zvijezda,
aureola svetosti, sunčana kruna u kosi
majke vremena.

Ljubav je sloboda, ubrizgana u genom tuguje nad tek
naslućenim osjećajem.

Srebro se prosulo nebom, padaju zvijezde.

Sreća!

Trenutak sjaja za želju, ili samo za san.

Molim vas, ispripovjedite mi još jednom bajku o sreći u zemlji iza sedam brda,
o porodu boga sunca i dopustite mi da sanjam
ne tražeći istinu!

Dijana Jelčić



Slika ... Pastir pronalazi Semiramidu, ilustracija E. Wallcousinsa iz 1910.

Oznake: Semiramida, marija, europa

- 09:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 30.05.2018.

U valerima snovitosti...







Zadranin Giovanni Smirich je nakon smrti žene Attilije 1918. godine, vodeći se zajedničkim zanimanjem za mitsko, u perivoju oko vile dao podići repliku egipatske sfinge kao spomen na voljenu ženu.
U ovom dijelu Europe sfinge su prava rijetkost, a zadarska je k tome najveća od svih. Osim toga, zadarska sfinga je vrlo posebna, jer je izgrađena u znak sjećanja na voljenu ženu i romantična legenda kaže da stoga ispunjava ljubavne želje.








U valerima snovitosti zagrljaj misaono- osjećajnog, imaginarno trajanje u pronađenom vremenu.
Na obrubu riječi punina neizrecivosti, očuđavanje slojevitih praznina nedorečene zbilje.

U trenutku misaonog kaosa preobrazba svijesti,
na obodu vječnosti metamorfoza razularenih htijenja,
uron u dubinski sinkretizam, u neraščlanjivost iluzije i zbilje.

Pronađoh se u iskustvu trajanja, na granici neiskustvenih opsjena.





Promatram spomenik jednoj davnoj ljubavi,
lice žene sa tijelom lava.

Muk sunoćja razbija Kampanel svete Stošije, sjena zvuka se širi, sunce nestaje iza obzora,
more buja plimom, dotiće lazur noći.

U izmišljaju vremena Sfinga ostvaruje ljubavne želje.

Izgovorih je.

Dijana Jelčić



Oznake: Sfinga, zadar, želja

- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 29.05.2018.

Plesačica s pticama...





Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf





Iza spuštenijeh trepavica sanjam život. Moj svijet je intarzija oslikana simbolom sreće.
U odaji ogleda i odjeka privid davnog suncostaja. Vizija se preobražava u siluetu plesačice s pticama.
Volim taj pričin zatočeništva u maštarijama. Ljetna noć se širi prostorom prisnosti. Šapatima narušavamo tišinu.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tražila sam fontanu sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj…
Pogledaj golubica zoblje zvijezde...
Osjećam, bijela svjetlost se prelama u prizmi svijesti…
Bili smo i tu i tamo…
Bila si plesačica s pticama…
Bio si vjetar u mojoj kosi…
Oćutili smo postojanje paralelnih svjetova…
Da, nedokazivost istine se sanja…

Na prozoru gugutka...

Dijana Jelčić


Oznake: život, san, ISTINA

- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...