Zlatni rez...

17.01.2017.



Duboko u meni postoji mjesto koje osjećam tek slijedeći, iz zakona zlatnog reza iznjedrenu, titrajuću spiralu. Misaono stižem do početka vremena, do trenutka u kojem je nevidljiva ruka zlatnim srpom požnjela snop tmine i prosula sjeme života iz kojeg se rodio svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu prašine, u zabačenom kutku svemira, zače se klica iz koje će nići biće koje će postati njegova svijest. Svjetlost uranja u misaoni režanj, na zaslonu svijesti praznina, u kutu nutarnjeg svemira bljesak, titraj zlaćane zavojnice, božja iskra, lux primus, oči duše.

Labirint je rodnica duše, put traženja samoga sebe. Zlatna nit titra koridorima tmine, razotkriva misao o početku
vremena i ljudi. Tišinu vječnosti para urlik utrobe kozma, u baršunu tame prazvuk kaosa, iskreća vizija iskona,
izrastanje božanskih omjera, zagrljaj simetrije i asimetrije prostora.

Vrijeme tihuje, iz ničega, iz zakona tišine izranja život tako jednostavn i lijep. Iza nas mrkla noć, vrijeme usnulih breza i jecaja tužnih vrba. U rodnici duše sjaj božjeg oka, u romoru vjetra šapat tvog imena.

U ekliptici sunca muk, bonaca bijele svjetlosti, misterija njenog izvorišta i njena moć. U prizmi svjesti se prelama u boje,
u prostranstvima duše spektar grli spoznaju, ćutim porod prve istine. Bjela golubica zoblje zvjezde, objavljuje zoru vremena, zagrljaj pjeska i pjene, porodilište ljubavi.

Ruka kojom pišem je produžetak sreće, naboj energije, vječni ples atoma najdubljeg osjećaja. Oči duše vide dolinu zelene rijeke i magloviti oblak nepredviđene stvarnosti. Zrcali se u srcu. Tu u spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazivih procesa.





U odaji ogledala i odjeka danas boje govore mjenama, iscrtavaju snagu doživljaja i ljepotu osjećanja osjećaja ljubav.

Dijana Jelčić


Zlatni rez

Oznake: zlatni rez, spiralna dinamika

Nijanse ljubičastog...

16.01.2017.




Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,
onda ćeš saznati
od kuda dolazi ljepota
i dali je moj glas prošlost
koju želiš zaboraviti.
Dijana Jelčić- Stračević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.




Ljubičasti san...

Stoji, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru.
Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.

Ili joj se to samo činilo?

Vjetar joj dotaknu obraz,
obrisa kristale tuge
sa zaleđenog lica,
razmrsi utegnutu kosu i
donese ljubičasti miris
jednog davnog sna.

Smije li dotaknut stare snove?

Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?

Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna.

Žena zagrli vjetar i
osjeti širinu ljepote i
sve tajne svijeta
kao nježnost boje,
kao miris lavande
kao vječnu istinu u
u ljepoti sna.

Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu.

Iznenada slobodna,
izrasta iznad tuge i
zle sudbine vremena
pomilova lavandino polje,
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
u zagrljaj ljepote.

Želja se prosu opustjelim srcem
Noć bez sna postade
san njenoga života,
noć boje lavande,
noć puna mirisa,
a
ona budna, neumorna,
svijesna svih onih
izgubljenih,
neprospavanih,
neodživljenih.

Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje.

Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san.

Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu,
ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.

Dijana Jelčić





Ljubiasti san ovo pronađoh u arhivi bloga... oduševili me komentari...

fotke... skinute sa neta

Oznake: odakle dolazi ljepota, ljubičasti san

Vrijeme boja...

15.01.2017.



Dok sam pisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" čitala sam knjigu "Qualija" Heinz- Dieter Heckmann. Zainteresirao me osvrt Frank Jackson- a. o znanstvenici Mary neuropsihologinji koja je cijeli svoj život bila zatočena u crno-bijeloj sobi. Obrazovana je kroz crno-bijele knjige i crno-bijelu televiziju i na taj je, crno-bijeli, način naučila sve što se može znati o fizičkoj naravi svijeta. Dakle, uvjetno rečeno, Mary zna, sve; fiziku, kemiju, neurofiziologiju, kao i sve što slijedi iz toga. Njoj su poznati svi podatci fizičke prirode, ona zna sve što se može teoretski naučiti, ali Jackson kaže da Mary nikako ne može sve znati jer joj nedostaje iskustvo spoznaje boja, nedostaje joj istinski doživljaj prelamanja svijetlosti u prizmi njene svijesti. Poziva nas da zamislimo kako su njeni tamničari odlučili jednoga dana da je vrijeme da ona vidi boje.
Prvo što je vidjela u svijetu izvan crno- bijele tamnice je crvena ruža. Jedna njoj nepoznata nijansa u igri svjetlosti i tame se odjednom pojavila u njenoj svijesti.
Kako će reagirati, hoće li se iznenaditi ili samo odmahnuti rukom?
Jackson tvrdi da će se Mary iznenaditi, jer će po prvi puta vidjeti onu nijansu koju je do tog trena poznavala samo kao valnu duljinu svijetlosti.
Hoće li prepoznati koja je to valna duljina? Hoće li joj znati nadjenuti ime?
Jedno je sigurno, ona je naučila nešto novo, sigurno je da se u tom trenu promijenila njena percepcija svijeta. Ta tvrdnja dokazuje da postoje objektivne i subjektivne kvalitete u vezi sa doživljajem boja, a time i doživljavanje svijeta u kojem živimo. Iz crno- bijelog svijeta Mary izranja u nepoznatu šarolikost univerzuma. Iskričave krijesnice trepere u njenom umu, bezimene nijanse svjetlosti joj pune oči, spoznaja se širi i ona spoznaje da u njoj samoj postoji cijeli svijet, da se u njoj krije vjekovima tražena Atlantida i da ona svojim srcem i treptajima svojih neurona boji život bojama svoje spoznaje i otklanja tminu iz svijeta svoje svijesne spoznaje.
Univezum boja





Vrijeme boja...

Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama zbilje i sna. Bijela i crna su neboje, kao svijeto i tama, lice i naličje sveukupne materijalne stvarnosti, sreća i tuga, pozitivna i negativna energija duše. Pitam se kako bi u crno bijelim tonovima uistinu izgledala priroda u proljeće i jesen, a kako zalazak sunca na obali Mediterana. Kohinor u našim očima već stoljećima prelama svijetlost i mi vidimo prirodu u svoj njenoj ljepoti. Očarani njome mi smo počeli tu divnu igru svjetlosti i prepoznavati i davati joj imena, a onda i sami proizvoditi boje. Boja haljine kojom Sofija kiti sunčani dan je bijela kao vjenčanica mladenke. Tek kada je promatram kroz staklenu prizmu primjećujem njen spektar, koji se prelama u plavu, crvenu, ljubičastu, zelenu, žutu i narandžastu nijansu. Pred mojim očima se zatvara kružnica u kojoj se smjenjuju nijanse i stvaraju same od sebe svoj redosljed.
Boje ipak uistinu ne postoje, one su u konačnici djelo moje svijesne spoznaje koju moje središte za vid u mozgu stvara iz spoznatih titraja i valnih duljina svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka ćelija prima te valove i šalje ih nervnim putevima do mozga, gdje oni postaju valovi svijesti o njima. Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu.
Pričaju mi priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To je glazba iz kojih proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog zašto i sljepe osobe osjećaju energiju boja.
Zatvaram čvrsto oči i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag. To je svjedočanastvo nutarnje moći, mogu iz duboke tame vidjeti svjetlost i stvarati moje boje, dokaz svijetlost i tama su u mojoj svijest. o njima. Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se mojim tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje. Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne ćelije, iz njih me gledaju oči mojih praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s praroditelja na potomstvo do mene.
Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san. Gravitacija, ona najslabija od četiri osnovne sile, djeluje na svijetlost i zaobljuje prostor, mjenja mjesto zvijezda na velikom nebu.
U kugli trenutka vidim kako iz mog genoma izlazi trag svijetla i obasjava spoznaju, vidim i kako treptaj jedne druge ćelije muti izvor i osjećam promjenu titraja očiju mojih pređa. To je časak pomrčine mog nutarnjeg sunca, gravitoni u mojim strunama su unutar trenutka zablještali novim dimenzijama. Neki do tada nepoznati oblici zatitraše i ja vidim nijanse boja u tonovima i ritmu mog vremena. To arkadijski kamenjar odzvanja stupajem gole noge o tvrdo tle. Vrijeme boja me poziva u svjesnu spoznaju trenutka.
Čujem tonove panove frule, vidim pastelne tonove Arkadije i osjećam ljubav. To mladi pastir svirkom na trstenici svoju mrtvu dragu doziva. Pastorala svijetla blješti pred mojim unutarnjim očima.

"Sva gora ječi od frule, moja me draga ne čuje." prepoznajem melodiju i vidim suze na obrazu sna, čujem jecaj u smiraju vjetra.
"Sva gora ječi od frule......." i uspavljuje stado. Boje, prekrasni tonovi djetinjstva zaobljuju još jednom kuglu trenutka. Iz mojih struna bruji glas, zlaćana spirala titra davno slušanom pjesmom "Pastirče drago i milo, što si se tako snuždilo...",
a osmijeh iz jedne ćelije zaustavla protok vremena.

Ljubav, san, pripadanje plemenu, bezbrižnost, toplina i sreća se spajaju u novi spektar boja iz kojeg titra neopisivi doživljaj.

"Uzmi frulu pa ga odsviraj" čujem ponovo isti glas u istom osmjehu. Boja spokoja, moja nova boja zvukom trstenice zatvara trenutak u vječnost postojanja.

Dijana Jelčić





Vrijeme boja... napisano davno objavljeno na internetu 17 11 2007... dan za pamćenje




fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: qualia, Frank Jackson, vrijeme boja, umijeće vremena

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se