Anima candida...

27.03.2017.



Duša svjetlosti...

U rasapu bijele svjetlosti
miris vremena i utiha kaosa.

Iz utrobe svemira izranja marijansko znamenje,
svjedočanstvo dostojanstva i bljesak ljepote.

U zjenici kozma privid vječnosti,
bjelina staza bez tragova,
carstvo tišine, muk trenutka
zagrljaj pjeska i pjene i vrisak poroda.

Iz suze umiruće školjke izranja biser.
širi se svijet anime candide
duše svjetlosti vječno zaljubljene
u oceane, šume, život i čovjeka.

Vrtnju nebeskog vretena u svjetlost pretvorila,
iznjedrila bljesak, trag zvjezdanog stada
sazviježđa sreće žudnjom porodila.

Čežnju iznjedrila, treperavu i meku
da u svim ljudima njena želja sniva
da se pretvara u životnu rijeku
i ljubav u kapima skriva.

Vidim tvoj lik.
Izašao iz tkiva snovitosti,
utjelovio heraldiku biverzuma,
grboslovlje sreće,
svjedočanstvo ljubavi.

Dijana Jelčić






U trinaestom eonu, u svijetu svjetlosti bijele, u carstvu Anime candide boginja mudrosti porodi vrijeme, odjenu ga tkivom iznjedrenim iz vrtloga nebeskog vretena i darova mu nevidljiva krila da leteći za sobom ostavlja sjenke svoje prolaznosti. Nevidljivo, nedodirljivo, nepojmljivo vrijeme spoznamo tek kada osjetimo sretan trenutak postojanja, jedino što doista posjedujemo. ono je bez mirisa i boje, bez okusa i opipa, ali jedino naše i nitko nam ga nemože oduzeti. Trenutak je suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, kristalna suza na licu vremena, dragulj za nas vrijedniji od svih prohujalih stoljeća.

Kada to spoznamo osjećamo vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i odnosi nas u život i shvatamo da smo mi ta rijeka,... vrijeme kao vatru koja gori i shvćamo da smo mi ta vatra,... vrijeme kao ljubav koja nas hrani i shvćamo da smo mi ta ljubav, ...vrijeme kao zvijer koja nas ždere i shvaćamo da smo mi ta zvijer. Vrijeme je Mnemozina rijeka puna lijepih uspomena, lepršava nebeska ptica koja u perju nosi kristalno znamenje svoje nezaustavljivosti, cijeli svijet sagrađen od struna svjetlosti. Kada nam se pričini da je stalo, vjetrovi s Olimpa dotaknu Kairosova krila, uskovitlaju njegov pramen kose i ono postaje ponovo prolaznost izvan njega samoga, opće vrijeme promjenjivosti.

Misao, koja je prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti tjela, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svjetlosti koja u meni bdije očima boje sna, očima Ljubavi. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa lahor ljubavi i postaje udah i izdah, pneuma, život.

U svijetu naše nutarnje svjetlosti, u kristalnom dvorcu spoznaje, u kohinoru svijesti Anima candida nad našim sudbinama bdije, u njemu se duša boginje sretnog trenutka krije, vrijeme naših snoviđenja, tajanstvena dimenzija našeg postojanja. Stigavši u svijet svjetla, u bezvremeni svijet vječne prolaznosti, u hram u kojem ne postoji ni jučer ni sutra, pronalazim prvi biser izrastao iz sedefa, pjeska i pjene i učim živjeti u njegovom zagrljaju i šapućem srcem, pjevam dušom.
Ljubavi, ti bezvremena kraljice prolaznosti, ti boginjo trenutaka, čuvarice snova, iscjeljiteljice duše, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina u olujama ruža, simfonija sna, dobrota, ljepota i toplina ovog običnog proljetnog svitanja.

Dijana Jelčić





fotografija gornja... Jasna Marcelić, srednja Erik Johansson... donja uzeta s neta

Oznake: anima candida, čista duša

Amor i Psiha...

26.03.2017.



Nekada mi se pričinja da je vrijeme oluje ruža bio samo tugaljiv san… bolovala sam na graničju svijesti i podsvijesti… žalovala u podnožju orkanskih visova… pjevala opijelo sjećanjima… a savijest je udarala po bubnjevima zbilje… još uvijek u tišini uspomena, ponekad, čujem davne jecaje… eho vremena…

Amor je nestao, izgubio se kovitlanju emocija… Psiha šuti… skromna u svojoj samozatajnosti tihuje iza misli… čeka priznanje… rođena iz sedmog osmijeha Boga, uzdignuta na pijedestal besmrtnosti ona tiho podnosi sva ludovanja, sve mahnitosti, sve promjene raspoloženja… ljutnju i bijes prepušta uzdama uma… samuje na obali pamćenja… nevidljiva u svojoj postojanosti druguje sa srcem… tim izdajicom zatomljenih osjećanja…

Bilo je bolno… rastanak na početku zrelosti je ostavio dubok ožiljak u srcu… rana je zarastala sporo...

Studirala sam mit o Amoru i Psihi… tražila poveznice sa sudbinom koja mi se pričinjala nemilosrdnom… ljubav je bila ranjena… psiha je tugovala…

Živjela sam u sjeni arhetipa… gubila sam se u praslici… u arhaičnom poimanju obstanka u vremenu… u psihoenergetskom polju koletivnog nesvjesnog… gušila se u energetskom polju arhetipa žrtve… iako sam teoretski razumjevala užasnost tog stanja nisam pronalazila put oslobođenja… a onda se dogodila promjena… iznenada sam osjetila drugačije otkucaje srca… intonaciju nečeg novog u titrajima svijesti… oslobađanje iz okova stereotipa… četiri praslike se sjediniše u jednu… u arhetip djeteta…

Amor je ozdravio… Psiha je zatitrala srećom… dogodilo se čudo… rodila se Radost…

Ti si bio uz mene… vidjeh svoj lik u tvojim očima… Mjesec nam se smiješio i priznavao svoju ovisnost o Suncu… začudna ovisnost ispisana na tabuli smaragdini… probudih se iz samožalovanja… uronih u zagrljaj sreće…

Ljubav je ispisala novi obrazac na stijenkama svjesnosti…

Dijana Jelčić




Oznake: Amor i Psiha, ljubav

Isti parfem...

25.03.2017.



Sjećam se vremana koje nazivam olujom ruža, vremena kada sam pokušavala svoje osjećaje pretvarati u nezgrapan stih. A onda se susretoh sa bestelerom "Parfem". Čitajući prisjetih se mirisa djetinjstva, prisjetih se spavaće sobe moje bake i mirisa dunja, prisjetih se ljetovanja na moru i mirisa žala, plava boja zaiskri u mom sjećanju, u nijansama neba, beskrajnih polja mirisom lavande i perunika.
Mirisi određuju naša sjećanja i naš život. Nedavno sam čitala u jednom stručnom listu o ispitivanju mozga, naročito me zainteresio članak o središtu za njuh. Znanstvenici su uspjeli otkriti uzajamnu vezu djelovanja tog središta sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak funkcionira i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda, na dosanjane i ne dosanjane sne.

Miris prvog zagrljaja opušta svaki djelić fizičkog tijela. Osjećam da mogu, da smijem u san bez sna utonuti cijela. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine. U mislima mojim novi osjećaj se rađa. Ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam svoj bezvremenski let. Uranjam u svjetove bez vremena, u prostore bez zvukova, u carstvo tišine. Na usnama okus poljupca, simfonija boja titra umom, pišem pjesmu nad pjesmama. U vjetru vidjeh zapisano ime. U mirisu sna bez sna mi se pričinilo u moje grudi si stavio svoje srce.






Čekala sam susret na obroncima svijesti. Pitala sam se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu, lutala gradom sanjajućih knjiga, prebirala tajne ljubavnih zanosa, zaustavljala se u sonetima, živjela u baladama, osjećala njihov ritam. Ćutila, nije moj. Geometrija poezije je svijet tuđih istina, a ljubav je bdijela u kutku moga svemira. Strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni. Samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu. U vremenu oluje ruža dozivah vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja, vrijeme tugovanja.

Shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici, vrijeme na svom letu eonima ostavlja tragove svoje prolaznosti. Lutah svjetovima, tražih vrata vremena. Uzaludnost se ogledala u trenutku i ja spoznah vrijeme je tu, u meni.

Sjećanja su se gomilala, stvarala kaos u mislima i neusklađenost osjećaja. Dozivale su me plave daljine, pisala sam tugaljive pjesme. U jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova.

Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem. Koračala sam poznatim ulicama. Zaustavih se Talijinom hramu. Oživješe moje djetinje tajne. Ti si sjedio u kutu i čitao knjigu koju si odnio kao znamen na susret u vlaku. Spuštena pogleda si šapnuo.

Osjećao sam da ćeš danas doći. Koža je zatitraja željom za zagrljajem, na tvojim usnama su sjale kapi meda, budile žudnju za poljupcem. Osjetih izljevanje znoja srca.

Vrijeme je trenutak i dogodilo se vrijeme zrelosti. Upoznah jednu drugačiju sebe.

Imaš još uvijek isti parfem, govorio si dižući pogled.

U tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira.

A parfem četrdeset godina nisam mjenjala...

Dijana Jelčić





u koljevci osjećaja




Oznake: chanell, parfem, filozofija mirisa

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se