Djeca sunca...

24.02.2017.




Misli lutaju, odlaze i vraćaju se. Planet se vrti oko sebe i oko sunca. Dvije ekliptike, njihova nedodirljivost i spektar boja, virtualna premostivost sna i zbilje. Sićušnost veličine nas spaja s tajnom početka, veličanstvena vizija krije nedosanjanost istine...

Nad nama pionir ljepote, olujni oblak, titraj njegova srca i raspuknuće prijetnji...

Razumijemo li govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...

Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje...

Prekomjerna sreća bi izazvala entropiju, ne bi je znali cijeniti. Postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije. Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota. Postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva. Bila bi to hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu.

Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i čulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije...

Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi... a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina... ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja... iz nje nam se smiješi neuzaludnost življenog života... ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...

Trošimo li život uzaludno?

Život je kao crno vino. Čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…

Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… ples miliardi sunčića u beskraju vremena... mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih ispisujemo elegije, sonete snova i balade ljubavi… antologiju sretno življenog života…

Mi smo djeca sunca na dlanu vječnosti...

Dijana Jelčić





fotografije... gornja Jasna Marcelić, donja @Sjedokosi

Oznake: Sunce, oblaci, život

Vječno sužanjstvo...

23.02.2017.




Nad pučinom sutonski mir… bonaca… more je tihovalo dubinom davnog sna… život se zaustavio u njedrima vremena… obgrlio nabrekle grudi majčinskog darivanja i opijao sebe i nas okusima vječnosti… ništa se nije događalo… a događalo se sve…

Starac je isplovljavao u dolazeću noć bez mjeseca… Sunce je tonulo u more, Venera titrala objavljujući porod još nerođenih zvijezda… sve se događalo bezglasnim raskorakom među riječima… bez pomaka… želja je tinjala u neizgovorenim mislima… u pogledu… na usnama… u zagrljaju…

Razgovarali smo, prebirali po sjećanjima, odmotavali virtualne pergamente na kojima se iskrila povijest rodoslovlja… bili smo daleko od događanja… bjegunci iz stvarnosti… pustolovi s mirisima prošlosti pred vratima budućnosti… futuronauti u zemlji Međurječja… na tromeđi planine, pustinje i oceana… u kući dviju rijeka… u koljevki civilizacije…

Klinopisom ispisana istina se zrcalila na zaslonu pamćenja… statue uklesane u kamen su progovarale titrajima simetrije koja im je darovala dušu… i zakonima geometrije koji su osporavali stvarne oblike…
Stajali smo pred božjim vratima promatrajući ljepotu visećih vrtova iznad kojih su se smjenjivala zviježđa… vrtložili eoni… tutnjala stoljeća…

O čemu razmišljaš?
O ne prolaznosti pamćenja…
Historia est magistra vitae…
Jesmo li uistinu nešto naučili?
Misliš na nastajanje nove kule Babilonske?
Mislim na božju kaznu…
Na zbrkanost jezika i međusobno nerazumjevanje?
Da, pitam se hoćemo li ponovo uništiti ljepotu stvaranu stoljećima i ostati tek zapis u povijesnim knjigama… zauvijek nestalo svjetsko čudo u vihoru vremena…


Tiho kao pantera se spuštala noć… nježni lazur se širio nebom… na pučini svićarice…

Osluškivali smo zvuk morskih orgulja. Šumile su baladu nedosanjanom snu… našem vječnom sužanjstvu nečem bezimenom a tako snažnom… vječnoj žudnji za uzdizanjem ka nebu… ka nedohvatnim prostranstvima vječne moći… ka nedohvatnoj budućnosti...

Suglasjem srca izgovorismo stih


U sjaju noći bez mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći.



Dijana Jelčić



Oznake: kula Babilonska, morske orgulje, san

Prijateljstvo u Dubravi...

22.02.2017.



Sinoć u prepunoj dvorani KCD... smo poezijom slavili ljubav...




jedna dama u crvenom




jedna dama u ružičastom



mlada pjesnikinja





organizatorica, pjesnikinja Lidija Puđak






i mi... bio je to i susret blogerskih duša... bilo je prijateljstvo i bila je ljubav...






Kalež ljubavi...

Listopad odkucava na nekom
dalekom crkvenom tornju oproštaj
olovno nebo sakriva ljepotu i
azurne uspomene ljeta
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi
da preživi nadolazeće magle
i noć vještica
i dan mrtvih.


Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.

Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...


Začuh bubnjeve života, to moje poludjelo srce kliče!

Volim slušati tvoje korake
kao uzbuđenje,
kao odkucaje srca
a jesen je prosula tepih
da ne čujem tvoje odlaske,
da ne osjetim tvoju bol,
da ne vidim,
na obali rijeke vremena,
u bojama ugaslog sunca
strahove umjesto sreće.


Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odletjela na jug. Lišće u vrtu umire samo, a ja budim tišinu koja se dugo odmarala nad željama i vičem, vičem vjetru koji skuplja snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime.


Zvijezde nad njegovim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena u njegovom zagrljaju
moja ljubav jutrom oblači sunčanu haljinu i
bdije među zvjezdama do noći
kada se srebrena i lijepa
kupa u njegovim očima.

Listopad je odkucao na nekom dalekom crkvenom tornju zaborav, a misli su zaustavljene jednim snom, jedinim snom.

Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje, osjećam toplinu željene istine dok sunce silazi s neba.
Prostor postaje zlatan, a ono jučer zatvoreno u strahove umire crvenilom budućih dana.

Život nam je jutros
ponudio pomirenje,
vratio porušeni most vjerovanja.

Osluškujem zadnje odkucaje mjeseca,
priroda tone u san.

Nebo nam se smiješi,
prosipa trag sreće,
jedini put kojim možemo krenuti
da nas ne progutaju strahovi.

Listopad, ispraćen zvonima,
odlazi u zaborav,
otvoramo vrata beskraju
i osjećamo miris tek
procvalih majskih ruža.

Noćas se na mojim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova mirnog sna.

Ljubav u srcu
miris vječnog proljeća
ljubav u mislima jedina istina,
ljubav u osjećajima znak sreće,
nevidljiv, nedodirljiv i nečujan,
ali nesalomljiv i odporan
na sve buduće jeseni.


Dijana Jelčić







Kalež ljubavi

Oznake: sve je ljubav. kulturni centar Dubrava

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se