Sveta školjka...

22.10.2017.




U sjenama neizgovorenih riječi naslutih umiranje sna… okamenjena osjećanja stajahu na obzoru sunoćavanja... užgano zlato se pretakalo u kobalt noći, a slavoluk prepun iskričave ljepote se nadvijao nad budnost... plamsala je Večernjica, blještao mač neba... Mars je uranjao u orbitu trenutka i sijekao čvor zle sudbine...

Daleko zvono je uranjalo u okrilje tišine…

Zatitrale su strune nebeske gitare, riffovi se rasuše užitkom podavanja titraju žudnje… sveta školjka izrodi miljenicu i darova nam ljubav u Zemlji jecaja… da čuva uzavrelo sjeme početka, da proklija cvijet svanuća i najavi uskrsnuće…

Bjelinom zaslona svjesti se prosulo poetično bezriječje istine, jeka vjetra u razvalinama prošlosti objavi oprost grijeha… osjetih slijevanje rastopljenog vremena, očutih uzburkanost krvi u kaležu sna, vidjeh dim nad žrtvenikom prohujale noći…
Na vječnoj vatri svitanja zapalih baklju i ponesoh je u mladi dan…

Dijana Jelčić





Oznake: stvaranje svijeta, porod Venere

Možda...

21.10.2017.




„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."

Carl Sandburg






Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandburg mi je zbirkom Tumačenje ljubavi, odgovarao na mnoga pitanja.

Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.
Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.

Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.

Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovah sa tugom i igrah se sa kristalnim suzama neba.

A onda iznenada, u onom davnom sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez onog uvijek prisutnog... možda.

Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala.

Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala.

Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Možda.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ Zbirka prozno- poetskih tekstova, Zagreb, 2014.





Oznake: Carl Sandburg ili Karl Sandberg

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se