< ožujak, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Hraćak On/Off

Stigao i ja
Eto, prvi blog, i jedini, nadam se... jednostavno, piše mi se, ne mogu više krvariti bez riječi, s nijemim vriskom...ovako ću barem pustiti malo zraka u sebe







.

You can all hate me but you can't duplicate me
cos' I've been copywrited and no one can break me
I'll shake up your rumours with humour that's lethal
til' you understand that you can't be my equal
'there won't be no sequel for as long as I'm standing
it's totally wrong it's a misunderstanding
or a misunderstatment do you need a translation
killing you with my mouth is my main occupation




a za one koji me hitno
trebaju postoji mail ili
msn, popularne adrese:

cyro@cyro-web.com



A, sad laku noć Tebi Zagrebe
Vama skitnice sve
Radi Tebe smo prošli uvrede
Pa sad psujem za sebe
Nisi ti sad ništa bez nas
Tko Ti je duša, srce, a i glas
Pa, kad sve to znaš
Ne srami se sad nas

Sto koraka tu od Save
Ja gubim sve dane
Pa lažem samo radi Vas
Da Zagreb voli nas
Odrasteš sad tu kraj Save
I čekaš bolje dane
Pa tješim sada sve Vas
Da Zagreb voli nas

A, sad laku noć Tebi Zagrebe
Ne, ne budi k'o djevojka
Ti plešeš uvijek s krivim momcima
Sa finima sa Tuškanca
Ne srami se sad naših cipela
Sa njih kaplje krv i blato predgrađa
Pa kad se svoj Gospodi daš
Zadnji ples je valjda naš

Sto koraka tu od Save…



Everything I do...

Look into my eyes - you will see
What you mean to me
Search your heart - search your soul
And when you find me there you'll search no more

Don't tell me it's not worth tryin' for
You can't tell me it's not worth dyin' for
You know it's true
Everything I do - I do it for you

Look into your heart - you will find
There's nothin' there to hide
Take me as I am - take my life
I would give it all - I would sacrifice

Don't tell me it's not worth fightin' for
I can't help it - there's nothin' I want more
Ya know it's true
Everything I do - I do it for you

There's no love - like your love
And no other - could give more love
There's nowhere - unless you're there
All the time - all the way

Oh - you can't tell me it's not worth tryin' for
I can't help it - there's nothin' I want more
I would fight for you - I'd lie for you
Walk the wire for you - ya I'd die for you

Ya know it's true
Everything I do - I do it for you



Circle

Give me the dust of my fathers
Stand on the face of the ancients
Bare the secret flesh of time itself

Follow me...
I've come so far, I'm behind again
Follow me...
I wish so hard, I'm there again
Follow me...
Follow me...

All that I wanted were things I had before
All that I needed, I never needed more
All of my questions are answers to my sins
All of my endings waiting to begin


I know the way but I falter
Can't be afraid of my patience
There's a sacred place Razel keeps safe

Follow me...
I've seen so much, I'm blind again
Follow me (Follow me)
I feel so bad, I'm alive again
Follow me...

All that I wanted were things I had before
All that I needed, I never needed more
All of my questions are answers to my sins
All of my endings waiting to begin




Ljubav ovdje ne stanuje

Evo priznajem nije mi lako,
a nije slavno plakati javno,
ti me ostavljaš tek onako,
al nema plača ispod pokrivača,
od tebe bolestan, bezuspješno liječen,
za neke suze moje, ne postoje,
malo sam zbunjen i zatečen,
meni se samo, oči znoje,

Ne nisam, ni suzu pustio,
a moje, srce, na dlanu je,
samo sam, tiho izustio,
Ljubav ovdje više ne stanuje


Sjeo sam u kut i nisam plakao,
ništa iz očiju, nisam istakao,
osim jedne suze koju sam ti posvetio,
valjda me nitko nije primjetio,
evo priznajem nije mi lako,
a nije slavno plakati javno,
ti me ostavljaš, tek onako,
al nema plača, ispod pokrivača,

Ne nisam, ni suzu pustio,
a moje, srce na dlanu je,
samo sam, tiho izustio,
ljubav ovdje više ne stanuje,
ne stanuje



DDirty
IInspirational
LLoud
UUnforgettable
VVigorous
IImportant
UUnusual
MMysterious
Name / Username:

i-estel
Linkovi:
Blog.hr
cyro-art board
77visionart

a vo i nekih blogova krvavih na koje znam zasliniti...

Dragonfly
miss cuuuuute
bloodstone mix
teta Maca
Andunel
ripper
bloody voice
frikusha
wolf's den
annye 46
shaballah
Damaged roses
beleger


krvarim u svom malom kutku nepostojećeg svemira...

...i nitko me neće spriječiti



A trenutno je... online



...socijalni slučaj pred vratima wc-a
rekao je-DVA DINARA DRUŽE!
Mala nužda jedan, a velika dva.
Pogledom ga sasjekoh ko mačem.
Izvinite,molim-pitao sam ja
- Kolko košta kad unutra plačem?
kad unutra plačem...



Jedino moje

I sve je išlo kao po loju
Dok sam te imao kao moju
To nije mogla biti bilo koja
Sve dok si, bila moja
Bolje ne mogu da postoje
Od ove samo, jedine moje
Bili smo samo nas dvoje
O moje nekada, jedino moje

Ko indijanac stavljam ratnicke boje
Da te osvojim, jedino moje
Ljudi stare, boraju se, goje
A ti jos lijepa, jedino moje
Kad bi bio potop, a ja da sam Noje
I tebe bih poveo, jedino moje
Bilo je žena da nema broja
Al samo ti si, bila moja

Grci zbog ljubavi uništili Troju
Ja bi sve srušio za ovu moju
Loši krojači sudbinu kroje
Zašiven za tebe, jedino moje

Niko me nije izbacio iz stroja
Jedino ti, ljubavi moja

Mnogo je suza, krvi i znoja
Proliveno zbog tebe, jedina moja
Ja nemam mira, nemam ni spokoja
Kad sam bez tebe, jedina moja
Ja sam ranjen, rane se gnoje
Gdje si jedino, nesretno moje

I oko rana muhe se roje
A tebe nema, jedino moje
Možda je đavo doso po svoje
Zbogom najljepše, jedino moje



Please forgive me

It still feels like our first night together
Feels like the first kiss and
It's gettin' better baby
No one can better this
I'm still hold on and you're still the one
The first time our eyes met it's the same feelin' I get
Only feels much stronger and I wanna love ya longer
You still turn the fire on

So If you're feelin' lonely.. don't
You're the only one I'd ever want
I only wanna make it good
So if I love ya a little more than I should

Please forgive me I know not what I do
Please forgive me I can't stop lovin' you
Don't deny me

This pain I'm going through
Please forgive me
If I need ya like I do
Please believe me
Every word I say is true
Please forgive me I can't stop loving you
Still feels like our best times are together
Feels like the first touch

We're still gettin' closer baby
Can't get close enough I'm still holdin' on
You're still number one I remember the smell of your skin
I remember everything
I remember all your moves
I remember you
I remember the nights ya know I still do

One thing I'm sure of
Is the way we make love
And the one thing I depend on
Is for us to stay strong
With every word and every breath I'm prayin'
That's why I'm sayin'...



Every word that I've said has been straight from my heart & ya know that's true
Every road that I've walked down somehow always leads me right back to you
If push comes to shove and I'm forced to fight there's nothing that I won't do
Come sunshine come rain, come pleasure come pain, half of me belongs to you
And I depend on you



Duša nije na prodaju

Natmurilo se i nebo je olovno
rasprodajem sve
što je ostalo od mene
lose očuvano, polovno,
jeftino i u pola cijene,
rasprodajem sve
što je ostalo od mene

Ja prodajem oči,
suviše toga su vidjele
ugasile se i nekako su uvele
oči su sve vidjele
pa su se postidjele,
uši mnogo čule, pa oglušile,
a oči uvele

Prodajem svoje ruke nerazvijene,
noge koje jedva hodaju,
nudim kapilare, arterije i vene,
duša mi nije na prodaju.


Ona je ostala potpuno ista
ranjena mnogo je puta
ona je kao suza bistra i čista
moja je duša netaknuta

Prodajem srce, veoma lako je ranjivo,
oduvijek je bilo avanturista i skitnica
pogađali ga neobranjivo
cijena prava sitnica
prodajem srce lako ranjivo
cijena sitnica, prava sitnica

Prodajem svoje ruke nerazvijene,
noge koje jedva hodaju
nudim kapilare, arterije i vene
duša mi nije na prodaju



Sve jos miriše na nju

Ne pitaj me noćas ništa,
Pusti me da šutim,
Ja noćas trebam mir.
Stare rane opet peku,
Moje bitke dalje teku,
Dušo, ti nemaš ništa s tim.

Sa tvojeg izvora
Moja se duša napila,
Žedna tvojih godina
I sada mamurna
Pita gdje je utjeha,
Gdje je mladost nestala.

Idu dani, ja ih pratim,
Ponekad do tebe svratim,
Dušo, tražim zaborav.
Molim sate da se vrate,
Tragovima njenim hodam
Tiho, kao da je tu.

Sve još miriše na nju,
I dan, i jutro što će doć',
Nakon ove noći,
Noći bez sna.
I dvjesto godina
Da ih brojim u samoći
Otkako je otišla.

U mojim venama
Još je njenog otrova,
Još je doza prejaka,
A tebe ljubim
Da ne poludim,
Da zaboravim!

Pozdrav ljudi. Bilo mi je drago


Da,Eto došao je i taj dan. Trebao je doći. I sada kada je toliko blizu... ne sviđa mi se. Ne izgleda baš onako kako sam ga zamišljao. Previše je stvari ostalo neispričano, previše kava nepopijenih, previše je kugli na biljarskom stolu, stranica za ispisati, riječi za naučiti. Previše je ruža ostalo za podijeliti ženama koje ih zaslužuju, previše mirisa za upiti, okusa i dodira. Previše. Ali stiže. Stiže i taj dan. Čaša ostaje na stolu, ovaj puta neće pasti, neće se razbiti, raspršiti svoje komadiće preko cijele sobe. Ovaj puta je uza zid. Stabilna. Udaljena od ikakvih izazivanja neprilika.
Ovo će biti duga noć... dug post. Kava... miris kave. Spava mi se, ne da mi se... ali rekao sam da ću ga napisati, biti će napisan. Znam, većina će pogledati početak, vidjeti koliko je dug, ostaviti neki bezvezan komentar i otići, ali ovo ne pišem za njih. Pišem za prijatelje, one koji su me pokušali shvatiti, bili uz mene, trudili se i tješili me. Hvala vam na tome dragi moji. Ovaj je post za vas. Ove su misli vaše, kao i moja djela. Iskoristite ih, kako god možete. Iskoristite ih da nekako poboljšate... svijet? Sebe? Nešto? Bilo što.
Preživljavanje...životarenje iz dana u dan, provlačenje, u pokušajima da se izdvojim iz gomile, udahnem malo zraka, da budem jedan jedini, unikat, netko na koga se može osloniti, kome se može vjerovati, da budem tu za svakoga, iako katkad nitko nije bio ovdje za mene. Disanje, iz trena u tren, svakom sekundom postaje sve teže... pluća se grče, mišići opuštaju, oči mi se sklapaju, moj se dan bliži.
Čini mi se da ste me svi ponekad razumjeli, ali rijetko tko me shvaćao, neka. Mislim da je bilo bolje tako. Pokušaji, i porazi, i ponovni pokušaji, dokučivanja svijeta koji je toliko dalek... previše sam vremena na to potrošio; previše dana izgubio. No, to nije važno. Važno je boriti se. Do samoga kraja. Kao što sam rekao, nikada ne odustati, nikada se predati, uspjeti naći svoj put i vlastiti oprost. Živjeti za sebe, svoj život, po svojim pravilima, stopljen u društvu tek toliko da se ne ističeš. Biti malen, ne rasti izvan okvira normalnog čovjeka da te ne pregazi netko veći...ili rasti, prerasti sve prepreke i granice...? Nije li to bolja ideja? Nikada ne očajavati, nikada se ne predavati, ŽIVJETI onako kako želimo? S obvezama koje moramo napraviti prihvaćenim kao cilj samoupoznavanja i poboljšavanja. Ciljati visoko. Istina je, možda nećete pogoditi zvijezde, ali se barem nećete upucati u nogu.
Ljudi moji dragi...shvatio sam da imam lijep život, da imam prijatelje kojima se mogu povjeriti, da imam krug ljudi s kojima se uvijek mogu zabavljati, popričati. Nisam potpuno sam ostao. Čak niti nakon svega što sam napravio. Niti nakon svih sranja i gluposti. I dalje je tu bio netko, ne stalno, ali možda... kad je bio najpotrebniji. Ali teško je razumjeti što je meni, teško je shvatiti kako mi pomoći. Jer svi napori pomalo padaju u vodu, nitko ne može shvatiti što me čini upravo onakvim kakav jesam; zašto sam tvrdoglav, zašto imam neke svoje čudne stavove i zašto odmahujem glavom na svaki prjedlog. Zašto? Možda zato jer postoji neka tajna... jedna mala tajna, duboko skrivena, zamaskirana, pokrivena svim smicalicama i lažima, pokopana pod plahtama sjećanja i noćnih mora. Moja dragocjena tajna.
Tko zna zašto sam je čuvao, tko zna zašto je se svake godine sjetim. A mislim da nitko nema niti odgovor zašto je priča o njoj napisana u par različitih primjeraka, toliko iskrivljenih i dalekih od istine. Ali ona je tu. Ma koliko pokušavao zaboraviti, i dalje je prisutna. Svake noći. Bilo da se u suzama budim iz noćnih mora koje me konstantno proganjaju, bilo da patim od nesanice pa mi u bljeskovima prelazi ispred očiju. Uvijek je tu. Vraća se, napada me, svakoga dana, iznova i iznova. Ništa ne pomaže. To je moj grijeh i s njime se moram pomiriti. Svakoga dana kada otvorim oči iznova, svakog se dana buditi sa spoznajom koliko sve to moram plaćati. Koliko sam skuplji put odabrao i koliko sam glup bio.
Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh... Lupa u prsa, potresana jecajevima, moj grijeh. Neopran, neizbrisiv. Crkva je jedino mjesto gdje više nikada neće stupiti, čak niti na vjenčanju, Crkva ga je izdala, ostavila vani, na kiši, s teretom grijeha, patnje i pokušaja dobivanja oprosta. Njegov grijeh. Toliko jak, toliko stvaran, toliko bolan. Usječen. Urezan duboko unutra. Ispod kože koja ga ne štiti, ispod srca koje su probili, ispod mesa koje su unakazili, do samog centra, same srži duže proteže se ožiljak. Dug, gnojan i otvoren. I na svakom mjestu gdje su ga ranili na njemu se pojavljuju nove šare, nove rane na starom gnoju, novi rezovi na mrtvoj suštini. Trudio se... trudio se devet godina, DEVET! Trudio se. Išao je dalje. Uzdizao glavu, primao uvrede zajedno s komplimentima, prijatelje kao i neprijatelje, plač i sreću, čemer i ushićenje. Nije pomišljao na prestanak, nikada više. Nije želio biti jedan od onih, od onih koji su slabiji, koji ne mogu podnijeti da ih sruše sitne stvari u životu. Nastavio je. Sa svime na srcu nastavio je dalje. Iskusio dovoljno toga. Sasvim dovoljno. Vidio svijeta, disao punim plučima. Borio se. Sa svime onim što je bio; sa svim onim što je postajao. Borio se, polako, do sad...
Koračam obalom. Po posljednji put. Dodirujem travke, udišem zrak, miris moje Save, samo moje. Ničije više. U životu se čovjek može samo nadati da će jednom otići na neko mjesto, mjesto gdje mu zapravo živi duša gdje je povzan sa svijetom, i da će je tamo i ostaviti, zapečatiti, uvijek se u mislima vračajući, nikada ne zaboravljajući. Može se samo nadati da će to mjesto posjetiti u životu, da prebije onu prazninu koja ostaje oko srca. Da će tamo polegnuti dušu i u najgorim trenucima je prizvati, vratiti se tamo, ponovno vidjeti svoj poseban kutatk, odmoriti oči, zaspati smiren. Ja sam sretan. Moja duša nije daleko od mene. Mogu je vidjeti kada god poželim; čak sam je htio i podijeliti s ljudima, htio sam da svi vide gdje ja uistinu postojim. Sto koraka od Save...gdje brojim sve dane...i lažem samo radi vas, da Zagreb voli nas... Moja je duša ovdje, i svaki se puta sjedinjujem s njom, svaki puta kada me savski vjetrovi ponesu daleko preko obzora u neki novi i tuđi svijet... u svijet koji nikada neću moći dotaknuti. Zadnji puta prilazim tamnoj vodi; zadnji puta pričam ovoj obali, dok me Sava grli i prihvaća moje suze, upija moju bol, pročišćuje me. Dišem, kao nikada do sada, dišem, slobodan. Svoj, nažalost svoj i ničiji. Imao sam dobrih trenutaka; imao sam dobrih ideja. Nisam bio loša osoba. Barem ne toliko loša koliko sam to želio. Bilo je ljudi koji su me voljeli, bilo je i onih koji su me prezirali, onih koji su se smijali, a i onih koji su plakali zamnom dok sam odlazio. Nisam to zaslužio, nisam. Nikada neću zaboraviti tko je bio uz mene. Nikada neću zaboraviti svoje drugove, svoje dugove. Kradem nečiji tuđi život. Iskorištavam nečije tuđe dane, palim ih u vjetar, bacam ih u zaborav. Nisam zaslužio biti ja, nisam zaslužio ništa od onoga što sam imao. Zaslužujem samo još ono što držim u krilu: krhotine svog života, u bezuspješnoj utrci dok pokušam sastaviti nemogući mozaik prije kraja; prije nego li na satu otkuca zadnja minuta...
Ušuljala se u mračan stan. Nekako zatvorila vrata svoje sobe, sjela na krevet i suze su krenule. Sada, nakon svega, više nema nikoga da joj se izruguje, više nema nikog tko će je povrijediti. Sve što je postojalo davno je nestalo, sve je njihovo palo u vodu, ishlapilo, ostavljajući samo oblak blatne prašine, dok čeka da je rasprši vjetar. Bivši joj je bio kriv, ali bila je i ona. I znala je to. Sjela je i plakala. Dok joj je tijelo dozvoljavalo, dok su joj mišići izdržavali drhtanje. A tada se samo previnula, pala na pod, u grču novorođenčeta nastavila jecati, tiho dozivajući njegovo ime. Njega nije bilo tu. Nikada ga nije bilo za nju. Nikada nije mario za njene potrebe, za njene želje, nikad joj nije uzvraćao poljupce. Zašto? To nije mogla shvatiti. Nije mogla razumjeti kako netko može biti toliko okrutan, kako netko može biti toliko dvoličan, nije željela; odbijala je vjerovati da tako zla osoba može postojati. Drhtavu je ruku ispružila pored sebe, pipkajući u mraku, u nadi da će pronaći nešto, bilo što, privinuti uz sebe, osjetiti malo topline u tijelu koje je slomio, u duši koju je ubio. Zgrčeni su prsti grebali po parketu čiji su se smrad i hladnoća uvlačili u svaku poru njenog tijela. Grudi su joj titrale. Konačno je dohvatila nešto. Nešto mekano, toplo. Igračku. Primila ju je kao da će joj donijeti spas, privinula uz sebe, pod bradu i zagnjurila glavu u pliš. Jecaji su odzvanjali tihom sobom, jecaji koje nije mogla spriječiti, kojih se nije mogla riješiti. Širili su se svuda oko nje, a vrele suze vlažile su igračku. Držala ju je kao najveće blago. Nitko je nije mogao shvatiti. Nitko ne može razumjeti što u tom trenu proživljava, ali nitko i ništa nije vrijedno njenih suza. NITKO I NIŠTA! A pogotovo ne netko tko ne zna cijeniti svu njenu posebnost, koji ne zna živjeti za nju, kao što bi ona živjela za njega, tko je ne zagrli kada ga treba, prođe joj prstima kroz kosu i tiho šapne: Biti će bolje, stežući je u zagrljaju. Plakala je, a svojim suzama ispirala iz srca i zadnje tragove njegovog nasilja, brisala zadnje stranice knjige svog života koje je on popunjavao, palila vrijeme i uspomene, uništavala trenutke. Dok nije ostalo ništa. Apsolutno ništa. Za nju je sada bio totalna nula, za nju je bio netko koga se uopće neće sjećati. Nije ga mrzila, jer bi to značilo i da ga voli; nije ga prezirala, jer bi to značilo da mu se i nada. Nije očekivala ništa, jer je znala da joj ništa dobroga u životu neće i ne može donijeti. Ustala je i obrisala suze. Odgrnula zavjesu sa prozora, otvorila oči. Novo sunce svježeg dana blago ju je okupalo u svoj svojoj ljepoti. Život je lijep... život je lijep kada znaš cijeniti svaku sitnicu i sve dobro što se dešava u njemu. Čak i male stvari mogu je učiniti sretnom. Pa zašto, zašto onda ne započeti od sitnica...?...
Otvori. Odlijepi? Okreni. Vrati. Unazad? Na vrijeme. Kada? Prije devet godina. Premotaj. Udahni. Duboko? Duboko. Možeš ti to. Vrijeme je? Vrijeme je. Stavi knjigu na stol. Detalji? Istina. Činjenice? U sjećanju. Urezanom toliko duboko. Nikada neće otići. Nikada nestati? Vječno prisutne. Obriši prašinu s nožem probijenih kožnih korica. Otvori kopču i okreni prvu stranu. Miris prastarog žutog papira, miris starosti, tinta i sitan rukopis, jedva vidljiv, prošaran mrljama krvi. Djevojčice i dječaci, vrijeme je za priču. Istina? Iskrenost. Ili varanje samoga sebe? Ponovno? Iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, do kada? Do smrti? Neizdrživo. Neizrecivo. Ne ponovo. Neću izdržati. Sva istina? Priznanje. Tvoje? Moj grijeh. Idemo probati...
Patnja! Ljubav! Mržnja! Život! Smrt! Jedno obećanje! Prekršeno. Ništa više nije važno! Čaša je trenutak oklijevala na rubu, a zatim pala, prevagnula se. Zaustavila moment. Čaša je u zraku. Piće je i dalje u njoj. Tren prolazi, pada i uz prasak puca, prolijeva se po parketu, krhotine su svuda. U odsjaju blagog sunca koje se jedva pomolilo iza oblaka vidim svoj odraz na komadićima, svu svoju tragediju. Posežem. Nagli trzaj rukom. Na trenutak se ništa ne mijenja. A zatim koža poprimi drugačiju boju, izobliči se, lagano raspukne. Iz razrezane vene šikne krv. Polako se šireći, klizeći rukom, niz dlan, preko vršaka prstiju, kapajući po plavom tepihu, kaljajući njegovu predivnu boju, onečišćujući ga svojom pokvarenošću. Sjedim ovdje na stolici i promatram travanj. Tako je hladno, neobično za ovo doba godine. Sjedim i razmišljam, ne žuri mi se nikamo, samo sjedim, osjećam neki čudan osjećaj, kao toplinu iznutra, nemoguće za opisati. Kao da mi sve postaje svejedno, kao da me više nije briga za ništa i nikog. Sjedim i gledam kroz prozor, dok krv sve sporije kaplje. Ubrzo će svemu biti kraj. Dvije su grlice na grani. Pada kiša, prokleti pljusak, i one se smrzavaju. Ali preživljavaju jer ih grije ljubav! Stišću se jedna uz drugu i usprkos zimi ostaju zajedno do kraja. I umrijeti će zajedno, najvjerojatnije. Otvaram prozor i osjećam britki ledeni dah vjetra kako ispunjava sobu, pipajući prstima svuda oko sebe, dodiruje napola skorenu krv na dlanu, uvlači se u kosti, cijelo tijelo. Pozivam ih da uđu, ugriju se. Zamišljam da to i čine. Ne znam, nadam se da jesu. Da barem nekoga obradujem prije kraja. Slijeću mi na prozor, a zatim i ulaze u sobu. Ugrijte se jadnice i ništa se ne bojite, idem pronaći nešto za jelo. Odlazim u kuhinju i uzimam mrvice, ostatke doručka koji mi je prisjeo. Tanki curci krvi vuku se zamnom i ostavljaju trag, kuda god krenuo. Vraćam se i one su još uvijek tu. Stisnute jedna uz drugu. Preplašene, ali ipak zajedno. Polažem sjemenje i mrve na stol, i ubrzo dolaze. Mužjak, iako je gladan stoji postrance i pušta partnericu da se najede prva. Koja odanost! Koja predanost! Zahvaljuju mi gugutom i izlijeću van, a ja se vraćam, pisanju, zurenju u prazno. Muti mi se u glavi, ostavljam krvave mrlje na rukavu, stolu, stalku, papiru; više ne vidim jasno. Pred očima mi izmaglica. Bojim se da odlazim... ali... tako je valjda i bolje! – Jebeš život – prohuji mi misao kroz glavu. Beživotni pad glave i zvuci vriske u magli... mrak... potpuni mrak, okružuje me, ne odvaja se od mene. San, san iscjeljenja, koji boli gore od tisuća igala, san koji nikada nije bio toliko strašan, najgora noćna mora. Krv! Na svakom koraku, posvuda! Krv razlivena po stolu, hrani, podu, odjeći! Zidovi prešarani njenim crtama, stropovi kroz koje prodire, kapa, pomiče se, kreće se prema meni, dodiruje me, spaja se s mojim tijelom, ulazi u mene, kroz nos, usta, uši, puni mi utrobu, okusom od kojeg se povraća, koji tako jasno mogu osjetiti, prodire kroz oči i guta me, ne ostavljajući za sobom ništa. Nikakvoga traga da sam ikada postojao. Crvenilo i gnjusni miris skorene tekučine koja je jednom kolala kroz vene! More krvi. Noćna mora... jedna za drugom... stalno; iz dana u dan... Bez prestanka. Ponavlja se, i ponavlja. Bez prestanka. Iznova, iz dana u dan... Koliko još dugo? Koliko mogu izdržati?
Na stolu je par strganih spajalica, kliješta i upaljač. U ruci je još jedna čitava. Pažljivo je otvaram i ravnam, a zatim savijam na rubovima tako da dobijem površinu koju mogu prihvatiti klještima. Plamen. Vatra koja i dalje gori iznutra, koja me kida na komadiće, ostavlja tragove, zapržuje sve rane, zatvara svaku vezu s prošlošću. Plamen, koji je ostao tinjati u meni, plamen koji će se ugasiti. Znam da ću umrijeti slomljenih krila. Plamen više nije dovoljno jak. Možda... jedino... Tek toliko jak da usije spajalicu, napravi užarenu narančastu liniju. Okrećem kliješta i spuštam drugu ruku na stol. Zvuk cvrčanja mesa, miris paljevine i koža dok se ugiba i miče, dok puca na mjestima gdje je dotaknuta, dok se u nju urezuje linija načinjena od vatre, da spali i zapečati sve stare misli. Nikada uspješno.
Nema više prinčeva na bijelim konjima, nema divova i princeza, bajki u kojima pojedinac čini razliku. Zašto ih nema? Zašto ste svi izgubili maštu? Zapjevajte u tramvajima, derite se na ulicama, pomažite starijima, kupite ružu i poklonite je ženi u prolazu. Živite ne kao ljudi koje ovaj svijet guta, već kao djeca koja i dalje dišu u vama, žele van; poslušajte ih! Igrajte se barbikama, autićima, ponovno budite indijanci, policajci i ratnici. Otvorite oči! Svijet vam se nudi, kao pladanj, poziva vas, mami da kušate sve što se nalazi na njemu! Na vama je samo da ispružite ruku!
Dragi moji... Hvala vam svima što ste bili ovdje za mene, hvala vam svima što ste bdjeli, pravili mi društvo. Prijatelji ste. Pravi prijatelji! Eto, pred kraj bih vas zamolio samo još jednu stvar, ne odustajte. Nikada nemojte odustati, nikada se nemojte predati. Budite jači. Borite se. Borite se za sve što postoji, za sve što vaši životi predstavljaju, borite se za sebe! Nikada za druge. Vatra polako tinja na ognjištu, plam se polako gasi, povlačeći cijelu dušu u tminu, povlačeći sve za sobom. Gutajući uspomene, hraneći se tragedijom. Vječni patnik. Nikad sretan. Glumac. Jadnik. Seronja. Idiot. Legenda. Luđak. Prijatelj. Otac. Jedna duša očito nije dovoljna za spasenje, jedan život nikako ne može biti dovoljan za izbavljenje. Ne odustajte. Život koji vam daju nije dovoljan! Ni kad je najgore ne predajte se! Stisnite zube, krenite prema naprijed, nema kraja. Nema kraja prije vremena. Samo cesta, cesta duše popločena dobrim namjerama, put koji vodi u život kakav vrijedi proživljavati. Uživajte u sitnicama. U dašku vjetra na obrazu, dodiru tajne ljubavi, ljetnoj kiši, okusu morske soli na dlanovima. Uživajte u zrakama sunca, odbljesku tuđeg pogleda, malom smješku na ulici, uživajte u mirisu svježe pokošene trave. U svakom lijepom jutru, u pjesmi ptica, u svemu oko vas. Život je lijep. Samo treba znati gledati. Mi ga možemo učiniti boljim ili lošijim ali život je uvijek lijep. Samo treba znati vidjeti, pronaći se u njemu. Ja od te misije odustajem. Previše sam izgubljen da bi se uspio vratiti. Zato vam i govorim ovo, na neki način, prenosim nadu. Vjerujem u vas, vjerujem u bolje sutra, dan kada će se svi bezbrižno smijati. Jer taj će dan doći! Nakon svih nedaća i problema, nakon sve patnje taj će se dan pojaviti. I vi ćete biti ovdje! I uživati u njemu. I za sebe i za svoje bližnje, možda, ako se sjetite, i za mene. Jer život je lijep. Kako god ga proživljavali. Upamtite to!
Ne tražim vas da mi vjerujete, ne tražim vas da mi predate svoje duše. Ja kažem: život je lijep! A na vama je da posumnjate, da se okrenete oko sebe i dokažete mi, jednog dana, dok ćete na proljetnom suncu stajati ispred mene pogledati, udahnuti i reći: imao si pravo, život zaista je lijep! Budite bolji ljudi, kad ja već nisam mogao biti, budite bolji partneri, prijatelji, ljubavnici, bolja obitelj i radujte se svakom trenu života! Jer tuga neće doći. Tuga nikada ne dolazi osim ako ju ne pozovemo. A vi je nemojte zvati. Vi je nećete zvati! Hvala vam na svemu i hvala vam što ste me čitali. Ja ću sada ugasiti računalo, u mraku čekati da ova svijeća ostane bez svoga sjaja, da zadnja zraka svjetla polako mine iz odsjaja mojih zjenica, a tada ustati i otići, nošen krilima vjetra, s mirisom morskih maglica, bez traga; opstajući tek kao slabašna uspomena nekog od vas. Nemojte me zaboraviti. Znam da ja vas neću. Zbogom. Živite u miru.

- 02:18 - Pljuni (28) - Papiriziraj - #

Cardiff




Evo ljudi, još jedan dan prolazi, još jednom se približavamo kraju, vrijeme je za još jedan novi post... Moram pisati. Moram ostaviti neki trag; ne želim samo nestati, oguliti se kao loša tapeta iz sjećanja... ne želim istrunuti i ispariti bez ikakvog traga da sam bio ovdje. Zato i pišem. Čak i kada ne znam o čemu, čak i tada pišem. Ostavljam trag. Danas ću vam pokušati dati naslovnu pjesmu, prijevod nije baš neki, ali, ne znam, nekako, svaki put mi se čini da su riječi dublje i jače kada su na materinjem jeziku. Dakle: Cardiff

Ova protočnost podsjeća na bol
Svo ovo hrabro držanje je uzaludno
Posežem u mrak
Na komade kidam i sunce i sebe

Prije koliko godina?
Koliko smrti ne mogu prežaliti...
Moje je tijelo privremeno
Moj Bog izuzetan

Ne možeš ubiti... MOJE MISLI
Izbavljen čovjek
Nikada neće pronaći svoj put u tami
Znam da će ova noć završiti
Ali neću se ponovno odreći ovog života

Probirem već viđene krhotine
O moj Oče, pozovi me
Ovaj dim je u mojoj krvi
Ova duša jednostavno nije dovoljno dobra

Spasi me gorčine
Odustani od mene, napravio sam sve što sam mogao
Prebriši ovaj sistem pun sranja
Zaključaj ovog seronju izgubljenog na kraju

Ne možeš ubiti... MOJ UM
Izbavljen čovjek
Nikad ne pronalazi svoj put u tami
Znam da će ova noć završiti
Ali neću opet odustati od ovoga života

Čovjek koji se preda
Nikada neće pronaći svoje oproštenje
Znam da će moj život završiti
Ali neću predati noć,
Neću ponovno odustati od ove noći

Osjećam koliko ovaj protok boli
Ovo urušavanje podsjeća na kišu
Posežem u prošlost
Budućnost mi ubrzano blijedi
Prije koliko godina?
Koliko sam ih prebolio
Moje je tijelo sve što imam
Lice mi je pred uništenjem
Ovaj je dim ušao u krv
Ovaj život nije dovoljan
Ovaj život nije dovoljan
Ovaj život nije dovoljan

Eto. Nadam se da barem malo valja. Ili da će vam se svidjeti. Ne znam... osjećam se, zadnjih par dana... šuplje, ako me možete shvatiti, nekako... napola isprazno. Kao da... naprosto padam, sve dublje i dublje. Znate li onaj osjećaj, kada padate cijelo vrijeme, kada strah od tvrdog udara u kameno tlo zamjenjuje išćekivanje, kada se više ničemu ne nadate, osim da će se konačno sve završiti? Znate li osjećaj kada je svaga dosta, kada se u rupi otvaraju nove rupe i propasti se samo gomilaju, jedna do druge? Osjećaj kada klizite i nemate se za koga primiti? Eto ljudi... u tom sam stadiju trenutno ja. Ali nema veze, biti će bolje, biti će uskoro... bolje... Za kraj, samo bih htio reći, tj. dati vam, da se zamislite nad jednim stihom odozgo: Čovjek koji se preda nikada neće naći svoje oproštenje... Nema predaje! Stisnite zube, nastavite, koliko god teško bilo... Nastavite dalje, trudite se, pokažite svijetu da ljudi mogu biti dobri. I zapamtite molim vas još samo jednu stvar: Istinski gubimo tek kada prestanemo pokušavati.
Toliko od mene ljudi moji dragi. Hvala što ste uz mene i čitate me. Pozdrav... I da, nemojte mi slučajno pročitat ovaj post bez slušanja pjesme.
- 02:00 - Pljuni (8) - Papiriziraj - #

Amin mella lli ili lle ili ile...prokleta lica...



Polako se razilazi magla, cvijetovi opet su bijeli...
Tražim sreću, na krivim mjestima.
Sve, za što se trudim propada u treptaju;
Sve za što živim polagano se pretvara u prah.
Nema više vedrih noći, mirisa borova i jasena
Nema više neprozirne vode, dodira pjeska pod prstima
Nema više okusa ljeta u ustima.
Sluh više ne čuje melodije
mora i tuge,
zrikavaca.
I vjetra što prelazi našim licima.
Nema više stare jezgre, nema više grada
Koji je tu nekoć stajao, nestao,
izgubljen,
Pod licem urušenog sna.
Nema više kamenja, vrijeme ih je nagrizlo,
prepolovilo, izjelo, smrvilo.
Sa smreke više se ne čuju cvrčci,
sa zvonika više ne širi se podnevni zvuk.
Nestao je huk ljudi, zamro je smijeh.
Zanemarili smo se, polako pali.
Nismo se ustati trudili, polako smo istrunuli.
Dostojni zvati se ljudima, nismo.
Ubojstvo. Klanje.
Pljačka. Silovanje.
Razbojstvo. Mučenje.
Patnje. Iskupljivanje.
Nema više... mirisa slave starih dana.
Isparilo je... ljeto moje mladosti.
Mrtav je svijet... koji sam volio smatrati svojim.
Ostala je jedino tuga, i srce što prokleto jebeno boli.
9... devet je već... 9! Ne mogu vjerovati.
Trag koji se vuče, nestaje, a ostaje, skriven, negdje.
Bol... toliko boli, čovjek ne može opisati.
Nema više, sunca da izlazi za mene,
zvijezde, da mi pokazuje put,
nade, da me obgrli kada se smrzavam,
sreće da mi pravi društvo.
Nema više tuge, da mi bude vječna pratnja;
nema više suza, da mi uokviruju oči.
Nema više mrtvih, da me zovu k sebi,
Nema više lica, u kojem bih uživao.
Kriva slika, pred razbijenim ogledalom.
Pikov as i sedmica u trefu. To su moje karte.
Loše izmješane, krivo raspodjeljene.
Nema više sentiša; nema držanja za ruke.
Poljupci u mraku, s mrtvim željezom.
Molitve u magli, s nedostižnom nadom.
A Sava i dalje teče...
Teče svom svojom brzinom, ne mareći.
Odbija!
Me povesti sa sobom, odbija raširiti ruke.
Ne prihvaća me, hoće li? Hoće li?
Kada će sve biti spremno? Hoću li se moći prepustiti?
Udahnuti miris budućnosti nakon što
me samelje prošlost i sadašnjost?
Pokrenuti ruke i nestati, trčeći s vukovima
nabaciti krzno spoznaje i prekriti se preko glave.
Nestaje...sve vrijedno življenja polako nestaje.
Ostaje samo crnina... u koju se moram zaviti.


... uvijek ću biti tu, gdje god krenuo, kad me zatrebaš, pogledaj u najtamniji kutak srca, tamo sam, spreman da zagrlim, spreman da pomognem, oko bilo čega, oko ničega. Oko sitnica i oko najvažnijih odluka, nikad neću otići, nikada neću do kraja nestati. Ako me trebate, sjetite se moga imena, ako me pozovete biti ću tu, kao anđeo, ili đavao čuvar... Truditi se, pomoći najviše što mogu. Nikad se neću predati, nikada neću odustati od pokušaja iskupljenja. Voljeti sve... Uvijek ću biti tu... samo mi prošapućite ime... za vas, ovdje, rame uz rame, nekako, kroz ovaj okrutni svijet...
- 20:29 - Pljuni (12) - Papiriziraj - #

Klik klok, tik tak, ding dong, cik cik, taka taka... Otkucaji. Vrte se, pomalo, svuda oko mene, starih, gomile satova. Koja stvarnost, koji život, koja duša? Prekasno je... za nadu? Možda i je. Ali izrađujem pečat. Još malo pa će... biti gotov. Za koji dan. Konačno. Opet. Iz dana u dan, ponovno, sve se polako vraća. Opet se pojavljuje, blješti. Izgara. Svaki san pretvara se u istu jednoličnu moru, svaki tren se produžuje do trenutka beskraja, samo s ciljem da zaglavim u njemu. Nema se više šta čekati, nema odugovlačenja. Mislim da je konačno nastupilo... da, mislim da je. Ali, uskoro, samo uskoro... uskoro će sve biti u redu, uskoro će konačno stvari pasti na svoje mjesto, malo pomalo... uskoro će sve biti u redu. Koliko skoro? Samo što nije, nastupit će bolji život, nastupit će mir, spokoj, trunke depresije će nestati, još samo malo... Shvaćam da buncam, shvaćam da ovo nikome nema nikakvog smisla, ali to je dobro, u jednu ruku, pozitivno je. Sve će biti u redu. Možda ne sutra ali uskoro... tako skoro da skoro pa mogu namirisati okus smijeha.
- 15:38 - Pljuni (9) - Papiriziraj - #

Uzimaš li? Ovu dušu... Da ti bude vječan par, da dijeli s tobom, i dobro i zlo, i pravdu i nepravdu, sve oblike budućnosti, od ovoga dana pa dok vas smrt ne rastavi? Spustila je pogled na tlo. Toliko sjećanja, toliko bučnih igara, dijelova života koji će sada prestati egzistirati, samo da bi se sjedinila s njime, ovdje, na prekrivaču od crnih latica, na rubu šume, s olujom nad glavom. Da - prošptala je.
A uzimaš li ti... ovo biće, da se stopiš s njime, i kao jedno kročite kroz život, zajedno odlučujući o svemu što će vam se dešavati? Uzimaš li ju, na svoju sreću, da nastavite put zvijezdama, prema beskraju, od ovog trenutka nadalje? Podigao je pogled, očima prerezao nebo, ljubičastu svjetost, pa dalje, kroz slojeve zraka koji ih je omatao, kroz maglu i nesvjesticu, uronjava u potpuno novi svijet. Je li za to spreman? Da - odgovorio je, i još čvršće stisnuo njenu ruku u svojoj.
Bila je hladna. Ruka. Toliko hladna. Pao je na koljena. Pokušao usnama udahnuti malo svoje topline u njene prste. Njen je pogled bio daleko. Uzimajući prstenje gledali su jedno drugo, pogled je govorio sve, zavjeta nije trebalo. Uzeli su se, do vječnosti, ili do kraja trenutka. Bili su zajedno, spojeni u jedno...

Sitan lik korača zelenim drvoredom, u rukama stežući neki predmet, osvrčući se oko sebe. Prolazi kroz redove i redove, jedan za drugim, za trećim... čita natpise teških mramornih ploča. Spotiče se, pada. U padu se okreće i nudi rubu groba svoju glavu na žrtvu. Udara i prska. Krvlju ovjenčava mramor. Na vječnu slavu. Blago u rukama ipak uspjeva spasiti. Ustaje i hoda dalje. Bliži se noć. A boji se... bojao se i dok je bio mnogo manji. Noći na groblju. Ali i dalje ide dalje, po sve većem mraku približava se spomenicima palih, pri sve slabijem svjetlu sve im se više naginje da bi uspio razaznati slova. Ali nikako ne može naći ono što traži.
Hodanje se pretvara u moru, iz koje ne vidi kraja, preklinjući da se čim prije izvuče. Zavijanje ga prenulo iz razmišljanja, nastavlja hodati.

Držeći se za ruke hodali su zajedno, plažama svijeta, dodirujući obale stvarnosti i prepuštajući se lelujanju vjetra. Grlili su se, i ljubili, zajedno jeli, spavali i disali, ostajući spojeni čak i u snovima, jedno do drugog, dah za dah, pogled za pogled, ljubav za ljubav. Dao bio joj sve. I onda bi mu uzvratila. Prepustio bi joj dušu, vratila bi mu srce. Ne više kao par, već kao jedno, jedno stvorenje zašiveno neizmjernim poštovanjem i ljubavlju. Spojeni srcima, povezani osmjehom, nerazdvojni, vječni!

Prenuo se, probudio iz sna koji je na javi izgledao još gore; na groblju je svitalo. Glava ga je boljela od skorene krvi, oči bile mutne. Ustao je i krenuo dalje, u obilazak. Nakon sati traženja našao je grob, malen, daleko od glavnog puta, prekriven lišćem i zemljom, uprskan blatom. Rukavom je obrisao zemlju sa slike mlade žene, ustao i poklonio se.
Odmotao je krpu, otvorio posudu i kleknuo. S najvećim poštovanjem pustio je pepeo da izađe, da ga uhvati vjetar, ponese par metara, i onda nježno polegne na ploču, koja je sada tako teško ležala na njenim prsima. Prekrižio se i ustao. Nije smio biti pokopan na groblju, griješio je. Smrtno griješio. Ovo je bio jedini način da se ponovno sjedini s njom. Vječnost. Spojeni do vječnosti, jedan život, jedno srce, dva prstena. Na nebu posutom porazima, kroz staklo vidljive greške, nepostojeći kalendari, daleko nad nama, krojači loši, živote nam kroje. Deru duše po šavovima, spajaju loše kombinacije boja, krivi vezovi, krivo sve. Ostaje samo gorki okus poraza i isti onaj stari poligon za klanje na koji svi odlazimo. Dijete, bez oba roditelja, napušta groblje. Pred vratima ga čeka sestrica, još mlađa od njega i pruža ruke. Diže ju i grli. Tješi je. Ljubi u čelo i stavlja na počinak. Nemaju više nikoga, ništa osim te prazne sobe u kojoj su živjeli. A i to će uskoro nestati. Cijeli je blok predodređen za rušenje. Bez nade u život, pogonjeni jedino ljubavlju što su je njihovi roditelji isijavali, sklupčaju se, grle jedno drugo i zaspu. Sami u svijetu ološa i kriminala.

Jedan anđeo trgnuo se s nebesa, čuvši molitvu vrijednu uslišenja. Sišao do groblja i razbio kamen, raznoseći pepeo s njega. U vrtlogu koji je podigao iz grobnice se izdigla druga vrsta pepela, poprimajući polako obris žene, žene velikih tužnih očiju koja je tražila muža. Uskoro se materijalizirao i njegov lik, tik do nje, te su se pogledali, htjeli se dodirnuti. Anđeo im nije dozvolio. Postojalo je pravilo, pravilo da se moraju ispuniti svi razlozi zbog kojih su živi, prije nego li smiju ponovno disati u ljubavi. Na vjetrenom su dahu pronašli djecu, uzdigli ih i pohrlili zrakom, spuštavši se pred sirotište. Točno u trenu kada je prvi buldožer udario zgradu u kojoj su se bili nalazili mlađa je kćer otvorila oči, da bi na tren vidjela majku kako joj ostavlja posljednji cjelov na obrazu. To je bilo sve što su mogli učiniti.
Vjetar je odnio krhka tijela nazad, pored groblja. Zadnji su se puta pogledali. Zadnji puta nasmješili. Zadnji su put pružili ruke, jedno prema drugome, i uz bljesak svjetlosti pretvorili se u oblak dima, koji je vjetar spojio, i okrečući zrakom odveo na još jedno putovanje. Posljednje putovanje koje su zaslužili kao ljudi prije nego li nestanu, prije nego li ih otopi bujica zamagljenih sjećanja.

- 18:12 - Pljuni (9) - Papiriziraj - #

O boljem sutra...


Nemojte čitati ovaj post. Bit će, najvjerojatnije morbidan, glup, nerazumljiv, a vjerojatno i tužan. Nemojte ga čitati. Ostavite mi comment neki ako želite, ali iskoristite tih petnaestak minuta nekako bolje.
Krvarim. Danas, opet, po tko zna koji puta. Svjetlo mi smeta. Smeta mi njegova vedrina, i zrake koje kupaju kožu, griju tijelo. Smeta mi dodir lahora, miris neke udaljene prirode, zov sjećanja. Dosta mi je šarenila. Raznih preobrazbi i preinaka. Dosta mi je konstantnih podražaja, povrataka. Dosta mi je neistraženih krajeva, dosta mi je spavanja pod zvijezdama, lebdenja nad pučinom, dosta mi je osluškivanja dalekih krajeva, vidikovaca i pogleda, visokih kula i tornjeva iz bajki. Dosta mi je zlatnih princeza, koje uvijek treba spašavati, dosta mi je zmajeva, antičkih legendi i mističnih događaja. Zlo mi je od avanture, zlo mi je od zabave, gade mi se izlasci. Priča, za pričom, za pričom. Mlad si - tako kažu, mlad... Koliko znači zvati se mladim? Po godinama? Nevažno. Ali po iskustvu...već davno nisam mlad!
Nisam htio da ovako ispadne, nisam želio život koji mi je serviran, ali ipak ga imam. I sa svim kartama u rukama radim preokret. Bacam ih na stol. S licem prema gore. Ne želim više slušati savjete, ne želim više preklinjati za pomoć koja neće stići, ne želim disati samo zato jer mi drugi tako nalažu, živjeti u svijetu u okovima, ograničen jedino maštom koja svakoga dana sve više slabi. ODBIJAM! Odbijam se smijati, kada se to očekuje od mene, odbijam plakati, kada bih trebao, odbijam živjeti za neke tuđe ciljeve i davati svakog trena nekome novom mali komadić svoga ja, koji više nikada neću vidjeti. Odbijam živjeti, pardon, životariti, odbijam ostariti, smežurati se, odbijam pasti u sjenku, ispariti, zaboravljen, kao list nakon mjeseci truljenja. Biti plodno tlo za nekoga drugog. Odbijam!
Ne želim se svađati, ne želim maštati, ne želim više gledati. Ne mogu... priznati, ne mogu se sabrati, uhvatiti konce, mogu samo...disati? Ili je i to pregruba riječ? Kako mogu disati? Kada me guše? Kada me potiču na muk, kada me okružuju zidovima, bježe, nestaju, toliko daleko... Nisam to ja... to je netko drugi, tuđa maska na mome licu, izlivena po mjeri društva. Fleksibilna, prilagođava se drugima. Tko se prilagodio meni? Ikad? Tko je bio poveden mojim primjerom? Zaveden nekom mojom verzijom istine? Uvijek vođa, a konstantno na kraju kolone, bezuspješna farsa koja se kreće, iz kruga u krug, spuštajući se sve niže i niže. Do devetog kruga, devetih vrata. Koliko sam puta htio zaustiti nešto, prešutio zbog čega? Standarda? Pristojnosti? Odbijam živjeti život koji mi je namješten, dan, plagiran, uništen!
Želim svoje snove, svoje ja, biće koje će se kretati po svojoj volji, prestati visjeti na koncima drugih. Želim biti ono što jesam, neizmjenjen, samo ja, samo postojati... Ali kako? Disati kada te guše? Gutati kada si pun? Gledati kada shvaćaš da svakim pogledom sve više osljepljuješ? Voljeti kada si odbijen? Misliti kada si nemoćan? Kako se stopiti s istim onim ljudima koji te žele uništiti? Kako biti dvoličan, biti gad? Kako, kada znaš da postoji neko više dobro za koje se isplati boriti?
Ne želim provoditi trenutke kao da su zadnji, ne želim se više bojati, ne želim plesati ples koracima koje svi nameću, ne želim igrati igru s pravilima namještenim da izgubim. Ne želim se pokolebati, imati dvojbe, ne želim disati zrak koji su već zagadili, ne želim...ne želim Savu! Ne želim je gledati kako teće, kako ispire grijehe, TUĐE grijehe, kako odlazi u strane zemlje, DALEKE zemlje, ne želim slušati šum koji poziva na oprost, ČIJI oprost?
Što želim? Zavezati se, ograditi od svega, staviti na lice masku, bez otvora za uši, oči, nos ili usta, želim se oviti u crno, nestati u magli, zamesti svaki trag, želim postati sjena, dodirnuti duhove i duše, želim se stopiti s nepostojećim svjetovima, daleko odavde. Želim zaključati dušu, ne pustiti nikoga unutra, ući u malenu sobu, gdje ima dovoljno mjesta samo za minimalni pokret, zaključati vrata, svijet za sobom, ostaviti sve. Želim shvatiti, a nakon toga nestati, ne podijeliti znanje s nikime, kao što nitko nije samnom, želim biti sebičan, želim biti egoist. Zašto mora tako prokleto boljeti?
Ne želim se umarati, ne želim se ranjavati, ne želim više prepričavati bajke drugih svijetova. Želim pronaći svoju bajku, želim pronaći svoju istinu, onakvu istinu kakvu mogu prihvatiti! I ne, ne želim da shvatite post, jer ne želim nikakvo lažno sažaljenje i pokušaje ispravljanja svega i svačega. Želim... samo biti ja. Samo to. Ja. Jedan, poznat ili nepoznat, lijep ili gadan, slavan ili propalitet, budala ili pametan, uopće nije važno. Želim biti ja, želim da me vole zbog onoga što postojim, zbog karti koje igram u svom životu, neću više slušati odbijanja i prigovore, biti ogorčen na sve. Neću. Dosta mi je. Želim samo... biti sretan? Ili je i to još jedna farsa kojom nas truju cijelo vrijeme? Nas, male ljude na kojima bi trebao opstati svijet koji se toliko silno trude srušiti.
Želim se probuditi u drugoj stvarnosti, manje ogorčen, više voljen, težiti prema onome što je nedostižno, ali to polako i pristizati, iz trena u tren, svakom sekundom biti bliže pobjedi, ne bježati od poraza, bezbrižno hodati, korak po korak, biti ja! ŽIVJETI!! NE ŽIVOTARITI!!!
- 21:47 - Pljuni (9) - Papiriziraj - #

klikni play... post će imati većeg smisla...



Sjedim.
I pišem posljednju
umirućoj zemlji posvetu.
Plač je zamro u visinama;
Tišina konačno je
Otvorila oči.
Tek san koji budan raste
slobodno se može kretati u
noći.

Davnih sam dana disao plućima slobodnog čovjeka, davnih dana pokazivao slobodu nesputanog uma.
Prije dvjesto godina konačno sam legao, u suhu zemlju, i probuditi se neću.
Tek jedna priča živi, da ispričana bude, priča moga srca, storija koja vezuje ljude.
Koliko je snova minulo, koliko je lađa prošlo? Fantazije, jedra od oblaka na krilima magle. Gube se! Konture, oblici, iskričave boje, spojene u jedno, povezane u tkanje duše! KOLIKO?? Čak i krokodili se okreću, repovima prebrisuju zub vremena, vraćaju se u prošlost. Zanemareni smo, ignorirani, 5 do 12, 5 do 12, 5 do 12, 3 do 27... Koliko je otrova potrošeno? Na ubijanje prostora koji nas spaja? Na smrt duše? 3 do 27? Kapljica... za istisnuti istinu, za pogledati pravi okvir, slike iza ogledala, strgnuti lisice s krvavih zglobova. Nitko nije savršen? Ustvari, možda nije? Hoću li reći da jest ili namjerno ponavljam pogrešku? Nerazumljivo? Razumljivo! Totalno. Spojivo je. Istinito, povodljivo. Znamenito, ispunjeno tajnim smislom. Dječji humor, iskrena riječ. Čudo stvoreno iz duše, izvađeno iz rudnika plinom. Smreka na vjetru povija grane, drvo je snažno, ne puca. Pred olujom, svi isti, svi egoisti, pred kišom, plesati, da ispere grijehe. Tko će naći istinu, otkriti povoj? Rana? smrdi! Ugnojila se, više ne drži vodu. Čista... pretapa se, iz crvene u tamniju, pa u plavu, zelenu, formira neku psihodeličnu dugu...

Ovo nije moj život.
Gledao sam
dok olijanderi su rasli
sanjao sam
kada je nestalo snova,
kada su ishlapile strasti.
Vidio, gledam
sve što oko mene se mijenja
ne shvaćam
ne shvaćam
...i dalje ne shvaćam...
Tama i malo tišine
užitak koji prodire tijelom
krvava plahta
prekriva grad
bojom je okaljana bijelom.
Tuga, tišina...
ovo nije moj svijet.
možda sve prekrije čemer, mrtvina
ovo nije moj svijet...

ovo... nije... moj... svijet.

- 19:05 - Pljuni (13) - Papiriziraj - #

Drhtavim nogama jedva se uspeo uz nasip. Prema dolje nije padao, kotrljao se. Ustao je i odšepao, nekako, spotičući se preko busenja vlažne trave skroz do ruba, do svoje Save. Nekako je sjeo. S rubova hlača kapala je krv, cjedeći se iz međunožja, s rukava majice isticala je ista crna tekučina, iz svih rana i uboda. Sklopio je oči i digao glavu. Pogled mu je pucao na nebo, čisto i beskrajno, s milijardama novih svijetova...i početaka. Velike su smeđe oči, s nekim posebnim sjajem, koji se uvijek caklio u njima željno upijale svaki trenutak, svaku sliku.
Par ulica dalje, na četvrtom katu bolnice žena je zavrištala, zgrčivši se na krevetu i stiskajući rukama oslonce. Duboko je udahnuo. Spustio pogled na Zagreb kojeg je rijeka skrivala u magli, kao da se stidi. Dva kontinenta dalje ribar je bacio mreže. Vidio je sebe, u mlađim danima, vidio je cijeli život, kao neku farsu, kao nešto nestvarno, ponovno je pretrpio sve. Svu bol, svo ječanje, sve udarce, ali kao da nisu bili namijenjeni njemu, kao da je bio nijemi promatrač izvan svoga tijela i bezbrižno promatrao neki daleki film.
U gradu pored njega stariji bračni par, bakica i dedek krenuli su na šetnju perivojem, odmah uz malo jezerce, gdje su se ljeti okupljale patke i labudovi. On se sjetio mora, horizonta na kojem zalazeće sunce spretnim prstima po oblacima ispisuje oblike koje nitko ne razumije. Sjetio se vode i kiše. Misli su mu postajale sve teže, nespretnije, zbunjenije. Nije više bio svjestan da li gleda odraze svoga života ili nečiju tuđu dušu kroz zrcalo. Kao da nikada nije pripadao ovdje; kao da nikada nije trebao biti rođen. Duboko je udisao miris rijeke i budućnosti, dalekih obala i nedostižnih krajeva, mirise tople i mekane pobjede, i gorčinom začinjenih poraza. Duboko je disao, dok je zemlja ispod njega prihvaćala njegovu srž, upijala njegov život i polako ga praznila.
U jednoj kući preko granice obitelj je večerala za stolom, par metara od njih na seoskom igralištu razvikana djeca igrala su nogomet. Znanstvenici na dalekom Zapadu u svojim su bijelim kutama stvarali novija i poboljšana oružja masovnog uništenja. Za ništa od toga on nije znao, za ništa nije mario. Ljudi, slike ljudi. Nekada tako bliskih i prisnih, sada toliko udaljenih da su se slova njihovih imena rastapala prije nego li su uspjela doći do jezika, prije nego li ih je izgovorio, zaboravljao je sve. Krvavi kašalj potresao ga je od glave do pete, baš kada je kit u Atlantskom oceanu ispustio svoj krik, ljubavni zov kojim je prizivao družicu, da ne bude sam, da ima nekoga. Za razliku od njega, kojem nije ostalo ništa, osim tih par misli koje su ga mučile, osim tih par sječanja koja su se još zadržavala na okrajcima razuma.
Pokušao je ustati. U tome trenu istekla je zadnja kap krvi, napajajući žedno tlo. Podigao je ruke i digao se. Zna, sjeća se još, bio je to čudan trenutak, osjećaj, kada je shvatio da pogled koji osjeća na potiljku zapravo dolazi od njega samog. Okrenuo se u zraku i pogledao. Našao se oči u oči, tijelo sa duhom. Duša se ponovno okrenula, nesputana tijelom od mesa, i krenula prema Savi; negdje na sredini rijeke još je jednom osmotrila krajolik i uz tihi jecaj rasprsnula se, prestala postojati.
Oči na obali, koje su tupo gledale u jednom pravcu, naglo su bljesnule i ugasile se, postale sive, mrtve. Mrtvo je tlo progutalo sve komadiće živoga, bez mogućnosti da oživi.
Ribar je uvukao svoju mrežu, vadeći pažljivo skromnu večeru. Bračni se par upravo vratio kući, sjeo i zagrlio se pred televizijom. Djeca su veselo poskočila i počela trčati prema igraču koji je dao gol, stavljajući ga na ramena i uzvikujući njegovo ime. Ljudi za stolom digli su glave od molitve i počeli jesti. Kitovi su se spojili i otplivali u struju zajedničkog života. Znanstvenici su zaključali labos i otišli kućama, smišljajući nove i okrutnije načine za ubojstvo. Par ulica dalje žena je pala na uzdignuti naslon, znojna čela i drhtavih ruku. Disala je ubrzano, ali se polako smirivala. Doktor je u rukama držao mali poklon, sićušno dijete, još nespremno za strahove života. Pljesnuo ga je i ono je zaplakalo, otvarajući krupne smeđe oči i gledajući prve slike novog svijeta, svijeta izvan sigurnosti majčine utrobe. Kada ga je primila u ruke primjetila je sjaj, tako dubok i dalek, odbljesak starih sjećanja i novih uspomena, dok se ponovno uzdiže i postaje netko bolji. Netko tko će moći pokušati promijeniti svijet.
- 21:27 - Pljuni (14) - Papiriziraj - #

Volim te... part 1 & 2


Vidim da svi svima nešto nabrajaju u zadnje vrijeme. Jedni što mrze, drugi što preziru, treći što im se desilo loše, četvrti pak koliko se sranja dešava u svijetu... Eto, reko da i ja nešto nabrojim... za jednu malu bolesnu slatkicu koja inače mrzi takve izljeve, al neka... danas sam mekušac... Pa kome se ne sviđa neka bježi. ŠU! Moj je blog i mogu pričati o čemu god oću smokin Dakle... da počnem, jelte?

...volim te jer se znaš zajebavati
volim te jer si uz mene
volim te jer me tvoja toplina uzdiže
volim te jer si plemenita
jer voliš pomagati drugima
pa čak i kada to škodi tebi samoj
volim te jer si luda
i jer uz tebe nikad nije dosadno
volim te jer se od dodira tvoje ruke osjećam posebnije
volim te jer mi daješ smisao
volim te jer činiš moj svijet svijetlijim
volim te jer postojiš, dišeš, ovdje si
volim te... jer mi se čini da uz tebe postajem bolji
jer se mogu povjeriti, opustiti se i disati
volim te zato što si svoja, i posebna,
ali i zato jer se trudiš.
svaki korak s tobom je po jedan svijet koji možemo preći,
svaki trenutak s tobom je bezbroj zaustavljenih trenova vječnosti
volim te jer se trudiš
volim te zato što si neodređena
tajanstvena,
volim te zato jer imaš duha, boriš se za prave stvari
volim te...jednostavno volim...
zbog ovih par razloga, ali i zbog desetaka drugih
zbog svega što jesi i svega što dijeliš samnom
zbog svih uzroka i posljedica naših riječi i dijela,
zbog predivnih očiju u kojima se može utapati,
jednostavno zbog svakog udaha, volim te...

P.S. ne mislite valjda da je gotovo? nastavak slijedi :P

volim način na koji hodaš
volim kako izgledaš
volim boje koje izabireš
volim cijeli taj svijet koji postaje drugačiji
dok šetam sa tvojom rukom u mojoj
volim način na koji pričaš, kako hodaš
volim te gledati dok imaš oči sklopljene
volim kad se priviješ uz mene
volim te grliti, osjećati pulsiranje tvog tijela
volim miris tvoje kose
i volim mekoću usana
volim prodoran pogled
i spremnost na sve
volim način na koji se braniš
volim face koje slažeš kada se ljutiš
volim sve one male sitnice
koje me podsjećaju na tebe
kraj kojih svakoga dana čujem tvoj glas
i lahor pokreta, dok nećujno prolazi
sve u svemu, volim sve gluposti koje radiš
pa čak i sve načine na koje se ponašaš
volim tvoje cijelo biće
volim te...

- 18:50 - Pljuni (11) - Papiriziraj - #

I što napraviti kada se zadnji kristalni toranj počinje naginjati, pa sa gromkim praskom padne na tlo, razbijajući svoju strukturu i šireći svoje ruke sazdane od komada stakla pomete naš vid? Kako se obraniti od neizbježnog, od nečega što nam je sudbina priuštila? Kako? U trenu kada ostaneš sasvim sam, u trenu kada više nema povratka, kako se okrenuti i vratiti nazad u život?
Sve nade polako padaju u vodu, sva obećanja, nadanja, veselja i užitak polako padaju u vodu, tope se kao plastelin u pečnici. Ne shvaćam kako hodati uzdignute glave kada te svi pljuju, kada nikome ne vrijediš apsolutno ništa, kako se održati kad si u očima ljudi manji od zrnca prašine. Kako podnašati konstantne kritike, nikada ne biti dovoljno dobar, ma koliko se trudio, trpjeti poglede koji se podsmjehavaju i inferiorno smiju? Kako?
Kako disati kada te svi pokušavaju zagušiti, oduzeti ti ono malo čega još imaš, pokušavaju te posvojiti i promijeniti, nametnuti svoja iskrivljena pravila ili jednostavno, ignorirati te? Kako pružiti ruku prema nekome kada se već opekla u tolikim vatrama, kako shvatiti tko što želi? Kako se uklopiti, u tmuran i suhoparan život, bez ikakve radosti i ponosa, kako živjeti na taj način?
I dok stojim, a hladnoća me preuzima, vjetar otkida tjelesnu toplinu i ostavlja me hladnim, i dalje se pitam: kako? Kako i zašto? I kada kiša počne padati, i polako ispire sve krivulje i boje, sve sitne radosti iz duše, ostajem gol, smrzavam se na vjetru zaborava i osjećam kako nestaje sve što sam pokušavao izgraditi. Zidovi od tvrdog kamena i čelika pretvaraju se u vosak, bivaju rastopljeni na suncu i odlaze u zemlju, mješaju se s pepelom i tvore kašu ljigavih svakodnevnih problema.
Sve veliko jednom mora umrijeti, sva se remek djela uništiti, sve mora proći, nestati, otrgnuto zubom vremena od svojih korjena i početaka. Svaki korak ponovno zvuči šuplje i kada se u tami noći ponovno čuje odzvanjanje cipela na dugom hodniku ja više nisam siguran da li stiže netko iz davnine koja je nestala ili smrt, da me odbaci za njima. Ništa ne ostaje, sve se mjenja, samo odrazi urezani u ledu koji čeka proljetno sunce. I kako živjeti sa tim saznanjem?
Nestati ću jednog dana, neću se ni osvrtati, samo propasti do kraja, biti izbrisan. Nitko neće mariti. Nitko se neće osvrnuti zamnom. Na sprovodu se neće proliti suza, tek iverica koj prska dok se zadnji čavao spušta u okvir moga lijesa. I tiha zemlja. Koja će me zagrliti, dati mi toplinu za kojom čeznem, i primiti me k sebi, sa svim mojim manama i vrlinama. Vratiti me njima, Paloj Ekipi, ponovno, u dane ponosa i slave!
Sjena... ostajem sjena u društvu, drhtava i prhka, išćekujući dodir vjetra ili nečiju ruku, da me prihvati, da me utješi kada će biti potrebno, samo... da bude uz mene.
Ili stjena, čvrsta i nepokolebljiva? Mislim da je to nečija druga životna priča... Ja samo živim, iz dana u dan, pokušavajući izdurati, pokušavajući shvatiti ljude i način na koji uništavamo sve oko sebe. Ležeći na obali Save i promatrajući oblake kako prolaze, jedan za drugim, u neka druga, daleka, bolja vremena...

Idem. Nekamo. Polako išćeznuti u mrak, ostavljajući za sobom samo tračak magle, koja se vraća na mjesto, kao da nikada nije niti bila probijena. Idem, u samoću, hladnoću, polako išćezavanje.
- 22:30 - Pljuni (7) - Papiriziraj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se