Čovječja ribica na lešo
|
Zanimljivo je da sam naslovog ovog posta smislio još prije mjesec dana. Toliko o zanimljivostima. U tih mjesec dana nisam imao volje pisati, sve iz razloga jer sam si bio dosadan te jer sam smatrao da se ništa značajnog nije dogodilo. I sada je tako. Naviknut da mi se ništa zanimljivog ne događa, živim i radim. Doduše, bijah na televiziji. Imah i rođendan. Ali to su bila omanja ometanja monotonije. Ne vidjeh kako sam mudro zborio na TV ekranu, jer taj dan u to vrijeme imadoh probu, gdje sam svirao rock. Tako da sam samo dobivao komentare tipa: "Vidio sam te na televiziji jučer!". Hvala lijepa. Rođendan je prošao kao i svaki drugi. Malo sam se obždrekavao, malo sam popio alkohola. Pripremio sam i mali žur na kojeg pozvah prijatelje, pa i tako proslavismo rođenje moje. Evo, već sad, nakon samo paragrafa i pol, ne znam kaj da više velim. Smatram to smrću svoje kreativnosti, ili da bolje kažem smrću svojeg neprestanog izmišljana novih načina opisivanja apsolutno ničega. Paragraf treći. Hmmmm. Nisam bio u restoranu koji poslužuje masnu hranu već dugo. Ukinuo sam vikend prežderavanja. Polako ukidam i klasični unos "zdrave" hrane u salom mi napaćeno tijelo. Ali mislim da nisam ništa smršavio. Takav sam vam ja. Eto. Idem sad, jer posao steže oko vrata. Sve mi se bljuje. Ali šta ću. Rob sam kapitalizma. Čakrandurk!!!! |
