Danas je kao neki hrvatski dan migrene. Zato valjda i imam jednu. Ili sam je imao. Da, više nemam. Provjerio sam upravo. No, ajmo o zabavnijim temema. U ovaj ponedjeljak, dakle, prekjučer, uputi se vesela družina prema Ljubljani, Slovenija, ne bi li prisustvovala koncertu američke skupine Trans Am. I sve je krenulo lijepo i krasno, iako smo na izlasku iz Zagreba kleli kišu i to kako svaki put kad se ide u Ljubljanu pada kiša. Četrdesetak minuta kasnije, htjeli smo kišu kao što tek rođeno dijete želi toplinu majčine sise. Naime, čim smo prešli granicu, kiša se pretvorila u snijeg, koji je padao kao da pada prvi put na svijetu. No, nismo bili obeshrabreni, jer snijeg nije četnik sa sjekirom, nego poluzaleđena voda. Oh, kako li smo samo u krivu bili.
Prvih dvadesetak kilometara autoputa prošlo je u redu, ali snijeg je dobivao na snazi, pa je naše vozilo gubilo na brzini. I to dosta. Kad bi došli do 50, otvarao se šampanjac. Onda je autoput prestao i zamijenila ga je obična cesta, po kojoj smo solidno jurili, zahvaljujući i ralici koja doduše nije ralala, ali je distribuirala sol i šljunak na slovenski asfalt. Bit će to jedina ralica koju ćemo vidjetu u sljedećih nekoliko sati. Ponovni dolazak na autoput značilo je i ponovno smanjenje brzine, jer je prijespomenuta ralica izgleda bila u vlasništvu opčine Pripičkovje i nije mrdala iz nje. Sljedeća dva sata proveli smo na autoputu vozeći i do munjevitih 22!!! Snijega je već bilo barem 12 cm, a naš C2 imao je ljetne gume. Usprkos svemu, naša šoferka držala se hrabro kao stijena.
Bijasmo u tim trenucima u dosluhu sa ostalim automobilima koji su također kretali put Ljubljane. A njih je bilo još 5. Ispast će da neki od njih neće stiči na odredište. Sve zbog ekspeditivne slovenske službe za čišćenje snijega. Skoro 4 sata nakon polaska iz Zagreba, stigli smo u od snijega neočišćenu Ljubljanu. Ogorćen, stao sam psovati nedužne prolaznike, spominjući često konje, hrđave šipke i anus u kontekstu s njihovim majkama i sestrama. Zazivali smo i ime Milana Bandića i željeli ga za gradonačelnika Laibacha, a i za predsjednika Slovenije. Našli smo klub, a i birtiju pokraj njega, pa se ugrijali rakijama te pivom. Uskoro, počeli su pristizati i ostali automobili, svi sa istim grubim riječima upućenim Sloveniji i Bogu. Nažalost, dva automobila nisu stigla na cilj. Kako je bilo u jednom, pročitajte ovdje.
Da stvar bude još bizarnija i gluplja, kad je krenuo koncert, koji je usput budi rećeno bio zakon, basist je nestao sa stejdža na petoj pjesmi i nismo ga više vidjeli. Grupa je rekla da ne može nastaviti svirati, a mi naivni smo mislili da je sve to dobra šala. Nije bila. Psovke, kletve i nevjerica. Kako to može bit?! Kakav je to dan?! Ipak, nakon nekih pola sata, ostatak benda se vraća i kaže da će probati svirati bez basista. I bi tako i bi dobro. Plesalo se, pjevalo, skakalo, a neki su strgali i nogu! Koncert je završio, trebalo je natrag u Zagreb.
Prva informacija koju smo dobili je: Autoput je zatvoren. Jebem li ti majku. Prevrnuo se kamion, ne ide se nikamo. Razmišljamo kako dalje, da li da se ide na vlak, da li da se prespava. Dobivamo informaciju da je autoput ipak otvoren te se trpamo u auto i krećemo. Desetak kilometara od Ljubljane, totalni kaos. Kolona od milijun metara i svi stoje. Stojimo i mi. I to dva i pol sata! Kad smo napokon krenuli, bilo je 04:20. Iako psujemo, shvaćamo da je barem cesta očišćena od snijega, pa auto zna potegnuti i do 70 bez problema. Oko sedam ujutro ulazimo u Zagreb i sretni smo kao da smo upravo preživjeli križni put. Onaj u Jeruzalemu, a i onaj u Bleiburgu. Odlazim na posao, na kojem ne uspijevam biti koncentriran, pa odlazim doma oko jedan. Eto ti ga na...
Trans Am sa svim članovima...
...i bez svih članova
Hvala Thanatzu za slike.
|
