Nemoj da te zavara izraz moga lica, jer nosim masku,tisuće maski,maske koje se bojim skinuti,a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,ali ne daj se zavarati,ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam sigurna. Da ne trebam nikog. Ali vjeruj mi. Možda se čini da sam smirena,ali moja smirenost je maska..uvijek promjenjiva i koja skriva..ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka..strah i samoća.
Ali,ja to skrivam. Ne želim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti. Zato trebam masku,da bi iza nje sakrila sve,da mi pomogne da se pretvaram,da me zaštiti od pogleda koji zna. A baš takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako,ako je iza njega slijedi prihvaćanje,ako slijedi ljubav. To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene same,od zatvora što sam ga sama sagradila,od prepreka što ih sama tako bolno podižem. To je jedino što će me uvjeriti u ono što ne mogu uvjeriti samu sebe,da uistinu nešto vrijedim. Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,da neće uslijediti ljubav. Bojim se da ćeš me manje cijeniti,da ćeš se smijati,a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam ništa,da ne vrijedim i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me. Zato igram svoju igru,svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom unutra. Ne volim ništa kriti,ne volim igrati umjetne,lažne igre. Želim prestati s igrama. Želim biti iskrena i spontana te biti ja,ali mi ti moraš pomoći. Moraš pružiti ruku čak i kada se čini da je to posljednje što želim. Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca,samo me ti možeš prizivati u život. Svaki put kad si ljubazan,nježan i kad me pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,moje srce dobije mala krila,vrlo mala krila,vrlo slaba krila,ali krila! Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene. Želim da to znaš. Želim da znaš koliko si mi važan. Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,samo ti možeš zakloniti moju masku,samo ti me možeš osloboditi moga svijeta panike i nesigurnosti,samo ti me možeš osloboditi iz mojeg usamljenog zatvora,ako tako odlučiš. Molim te odluči. Ne mimoilazi me,neće ti biti lako. Ja sam često nerazumna. Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem ,ali rekli su mi da je ljubav jača od snažnih zidova i tu leži moja nada. Molim te pokušaj pobijediti zidove čvrstom rukom,jer dijete je vrlo osjetljivo. Tko sam,možda se pitaš?!...

...Prolazili su dani,viđala ga je svaki dan.. bili su zajedno. Bila je sretna,samo…bojala se,bojala se da ju opet ne povrijedi,bojala
se ponovo pružiti mu svoje srce. Ali ipak… nekako je taj strah nestao i opet mu je dala svoje srce i svu ljubav. A ON?... povrijedio ju je…
i više ništa nije bitno,više ništa nema smisla. Opet je pala na samo dno,opet ne može pronaći izlaz. Uzalud pokušava biti dobro,pokušava po tisućiti put na lice staviti onaj lažan osmijeh samo da drugi ne vide koliko opet pati. On je pronašao sreću s drugom curom,a govori da voli NJU, i ona je sigurna da je VOLI.. uvjerila se u to,mada ju je povrijedio.. previše…
..ali,uvijek je smogla snage da mu oprosti. I sada…
suze joj same teku niz obraze,to su suze koje je suzdržavala danima,ipak više ih ne može suzdržati. I opet pati,ne može pronaći
sreću,ali jedno zna da njihova priča NIJE ZAVRŠENA.
Sjedeći u tami ,sluša njihovu pjesmu TOTAL ECLIPSE OF THE HEART…Još više shvaćajući koliko ga voli...