… Sve lađe su potonule toga dana…
Povrijedila ga je totalno. Ona je kriva za sve! Unatoč tome što drugi govore da je to zaslužio. Možda je i zaslužio,ali ona ne misli tako. Ne želi više pričati o tome. Teško joj je…
Ni sama ne shvaća zašto mu je nanijela toliko boli u samo jednome danu. Možda je to bio neki totalno krivi dan,možda je to bilo zbog ljubomore,možda…
Ali ona to nije željela,nije to htjela, nije joj to bila namjera.
Nada se njegovom oprostu,nada se da će jednog dana biti sve kako je bilo na početku. Nada se!
Da li joj je žao? NORMALNO!
Da li joj ON nedostaje?JAKO,pogotovo njegov zagrljaj u kojem se osjećala tako sigurno….
Da li ga još uvijek voli?PREVIŠE!..
Rekli su joj da ON nije vrijedan nje,ni njene ljubavi. Ipak ,nije ju briga što drugi govore. Njezini osjećaji su samo njezini. Sada se boji dana kada će ga opet vidjeti. Boji se toga kako će ju on gledati… ma toliko toga se boji. LJUBAV..to je jedina stvar koja ju može osloboditi od nje same,od zatvora što ga je sagradila,od prepreka što ih sama tako bolno podiže. LJUBAV…to je jedino što će ju uvjeriti u ono što ne može uvjeriti samu sebe..da uistinu nešto vrijedi. I opet je stavila masku,tisuće maski,masku koju se boji skinuti samo da drugi ne vide koliko ga zapravo voli…
Nada se NJEMU… unatoč tome što je sve završilo.
U njenom oku mala suza…samo zbog toga jer je shvatila koliko je i ONA njemu značila…

…
Nije razmišljala ni o čemu. Ostavila je sve svoje probleme iza sebe. Odlučila je da će bar jedan dan biti sretna. To je jako željela, željela je nakon dugog vremena ponovno osjetiti sreću.. ponovo se smijati. Tako je jako to željela ..više od svega. No..nije se nadala tome, nije se nadala da će saznati nešto zbog čega se još sad osjeća tako jadno. Nije se nadala da će i on pogriješiti. Uopće to nije očekivala od njega. Na neki način mu je potpuno vjerovala, a sada?... jednako tako nije se nadala tome da će on priznati svoju pogrešku.
Mislila je da će opet okriviti nju kao svaki put do sada. Ali ne. Bilo je potpuno drugačije. Više od tisuću puta molio ju je da mu oprosti. Ona ga je samo gledala. Bila je tako nemoćna. Nije vjerovala da on zaista želi da mu ona oprosti. Suze.. suze su klizile njegovim obrazom. Zar i on zna plakati??..jedino je to pitanje imala u glavi.. Njegove smeđe oči sada su bile pune suza..ona nije to htjela. Zapravo htjela je vidjeti onaj sjaj u njegovim očima..u te oči se zaljubila, a sada su bile ispunjene suzama. Samo ga je gledala. Nije progovorila ni jednu riječ. Dopustila mu je da je zagrli. Nekoliko puta joj je rekao:“VOLIM TE“.. Ona je samo šutjela..slušala je svaku njegovu molitvu da mu oprosti,slušala je njegovo priznanje da je pogriješio,vidjela je svaku suzu koja mu je potekla iz oka,čula je i to kad joj je rekao da ju zaista voli.. no bila je posve hladna. Ipak..osjećala se jadno zbog onoga što joj je učinio. No ipak, i oni najbolji griješe. Nebo je bilo crno. Takve su bile i njene oči. Nije plakala. Ovaj put je nekako uspjela zadržati suze. Oprostila mu je..samo zato jer ga voli. Njegove suze nisu joj je bile dovoljne da povjeruje u to kako ju stvarno voli. Poljubila ga je za kraj…i duboko nakon toga zagledala se u njegove oči. Gledao je i on nju. Poželjela je da ju voli..,da mu zaista nešto znači,unatoč tome što zna kakva je on osoba. Možda još ima nade za njih dvoje. Možda… jer sada je sigurna da nada umire zadnja i vjeruje u to. Ne želi opet biti nesretna, ne želi da njene suze teku zbog drugih..želi biti sretna,želi se smijati..s njim ili bez njega…unatoč tome što ga previše voli…,ali..ona je odlučila krenuti dalje….