Prošlo je nekoliko dana. Još uvijek je bila posve izgubljena. Još uvijek je bila jako čudna. Čudnija, svakim danom sve više.
Nitko ju nije primjećivao, nitko nije pitao za nju. Nikoga nije bilo briga. Bila je posve neprimjetna. Svaki dan je sanjala jedan te isti san. Svakim danom se pitala što bi to moglo značiti ,ali odgovor nije pronalazila. Nekako je pronašla svoj mir. Bila je samo svoja, jedino ju je glazba ispunjavala. Nije mislila na nikakve probleme, nije se opterećivala ni sa čime,a nije ni mislila na njega. Nekako joj se činilo da je vrijeme stalo. Kazaljka na satu nije se micala. Tako je barem bilo u njenim očima. Shvatila je da ju ON ne voli. Shvatila je da mu ništa nije značila. Shvatila je,ali prekasno…
No ipak… misli da je konačno pronašla svoj mir. Makar još nije posve sigurna u to! Razmišljala je o tome kako želi biti slobodna…
I samo se sjetila one noći kad je bila s njim. Opet je počela plakati. Plakati zbog njega. No, sama sebi se zakunila da su to posljednje suze. Posljednje suze koje klize njenim licem…
Uzela je nož ..izrezala je prvo slovo njegovog imena na ruci.
Možda je to bilo jadno,glupo…ili…
Ali, nije joj to bilo važno. To je bio dokaz da ga još uvijek voli…
Dokaz da ga nikada neće zaboraviti…

…. Osjeća se potpuno izgubljeno. Čudno. Ma ni sama ne zna kako se točno osjeća. Opet je prošla preko svega. Opet mu je oprostila. Ponadala se tome da je voli. Ponadala se tome da će sada konačno biti sretna. Opet je bila naivna. I opet je slušala svoje srce koje ju je odvelo na krivi put. No sada više nema povratka. Tako ona misli. Previše je pesimistična i samo je pesimizam i jad okružuju. Nikada se nije tako osjećala. Nikada nije osjećala taj očaj. Zar se i to može osjećati? … postavljala si je mnoga pitanja, ali odgovor nije pronašla. Prisjeća se svih događaja. Nekojih sa osmijehom na licu ,a nekojih sa suzom u oku. Tek sada shvaća svoju naivnost,sada shvaća sve. Ali sada je prekasno za kajanje! Zašto ju nije volio? Zašto joj je davao lažnu nadu? To samo on zna…ali, patiti će i on jednog dana,tako kako pati ona sada. Mlada je..čeka je još puno toga,ali ona nema snage. Okovana tom jakom boli koja je uzela sve od nje….i.. onaj sjaj u očima…. kojeg se prisjeća samo sa starih fotografija…. Voli ga!.. njena ljubav je iskrena. …ali..kao da je i ljubav zamrzila. No, ne pronalazi put iz svega ovoga. Misli da više ni nema osobe koja bi nju shvatila. Ni ne želi da je netko shvaća. Želi samo da bude neprimjetna. …i da….slomljena su njena mala krila…slomljena su već one noći kad je njegova bila…i opet je dopustila da bude prevarena…i opet je dopustila da zbog drugih plaće… svi misle kako je neobična…pa da…ali i svi će se pitati jednog dana:“Gdje je ona izgubljena djevojka?“…..i još se nada nečemu…nada se da će konačno naći svoj mir….pa makar to bilo daleko od svih…..

….Ponovno su bili zajedno…da,ponovo. Opet je bila sretna, opet je bila nasmijana…. opet je u njenim očima bio sjaj..Ali nije znala,nije se nadala tome…nije se nadala da će to tako trajati kratko… vjerovala je njemu. Odbacila je od sebe svoje prijatelje, nije htjela slušati ono što su joj govorili.. ,nije im vjerovala, slušala je samo svoje srce koje ju je odvelo na krivi put. Možda je bila previše naivna, no ipak je bilo prekasno kada je shvatila to. Priznala je sve svoje pogreške koje je napravila, molila je za oprost zbog nekih stvari koje nije učinila. A zašto?... Jer ga voli. I to je jače od nje! I opet sada pati..,opet osjeća onu istu bol. I opet se osjeća jadno, prevareno… i sve zbog ljubavi. On joj je još jučer rekao da je voli. A sada je sigurna, sada zna da je to bila laž. I zna da više nikada neće okusiti okus njegovih usana, više ga nikada neće zagrliti, više nikada neće osjetiti njegov pogled na sebi…. Zna da je definitivno kraj. Svoje pjesme će posvetiti njemu. Živjet će s patnjom,tugom…i pesimizmom… i zna da će on nju brzo zaboraviti, ali ona njega neće.. previše ga voli. Stvarno previše. Ali ,očito to njemu nije bilo dovoljno. Ima samo jednu želju…da se on ponekad sjeti nje…
…i nada se…nada se da će svi dani brzo proći…ali,zna..da više nikada neće dopustiti da joj srce bude slomljeno!! ....

…I opet je išla k njemu. Slušala je svoje srce. Htjela ga je vidjeti. Možda zagrliti, poljubiti. Ma htjela je samo da bude s njim. Pa makar i na sekundu. Opet je primijetila na koji način ju je gledao. Opet je vidjela svaki njegov pogled koji je bio upućen samo njoj. Razgovarali su o svemu. Priznao joj je kako se osjeća. Nije mogla vjerovati kakva je on zapravo osoba. Na neki način se pronašla u njemu. Bili su tako isti,a opet potpuno drugačiji. Uspio ju je nasmijati. Bila je sretna,samo zato jer je vidjela da je i on sretan. Opet je vidjela onaj sjaj u njegovim očima. No ovaj put je taj sjaj bio samo zbog nje. Nije htjela da prođe ta večer. Nije htjela da svane novi dan. Bio joj je samo on važan. I opet je shvaćala koliko ga voli. Koliko je njena ljubav velika. Shvatila je da je on osoba s kojom bi htjela provesti cijeli svoj život. I unatoč tome što je još mlada, razmišljala je o tome. Zagrlio ju je. Osjećala se tako sigurno u njegovom zagrljaju. Nadala se tome zagrljaju..i dobila ga je… Čak ju je i poljubio. Mislila je da nikada više neće okusiti taj okus njegovih usana… ma mislila je puno toga,a sve je ispalo potpuno drugačije. Htjela je proplakati od sreće. Nije mogla vjerovati kako je bila sretna. Nije mogla vjerovati da je opet u njegovom zagrljaju…. i…tako su stajali vani…zagrljeni…okruženi tamom…magla u daljini…….počela je padati kiša….i poljubac za kraj…. Zagledala se u njegove oči…..i opet vidjela onaj sjaj… i opet je zaželjela samo jednu želju….da njegove oči zauvijek tako sjaje i kad ona ne bude u njegovom zagrljaju…..

….
Utorak. Tog dana probudila sa ranije nego inače. Bilo je negdje sedam sati. Dan joj je sporo prolazio. Nije bila dobre volje. Padala je u depresiju, cijelo vrijeme mislila je na njega. Gledala slike,slušala one njegove pjesme i duboko se nadala njegovoj poruci, njegovom pozivu. Rekli su joj da nada umire zadnja. I unatoč tome što je bila pesimist vjerovala je. Došla je i večer. Nije više mogla izdržati. Poslala mu je poruku. Da joj jako nedostaje. Nije se nadala odgovoru, ali ga je dobila. Pozvao ju je da dođe u obližnji kafić, gdje on radi. Naravno, prihvatila je poziv. Osjećala se čudno, izgubljeno. Kao da će se prvi put sresti s njim. Bilo ju je strah kako će ju on gledati. Nije znala kako se mora ponašati. Kroz tijelo su joj prolazili trnci, milijun različitih osjećaja. Nije znala što je čeka. Prije ponoći krenula je prema kafiću. Ulične svjetiljke već su se ugasile te je bila okružena samo tamom. Magla u daljini. Hodala je tako, tih tri minute. Njoj je to izgledalo kao da hoda već cijelu vječnost. Došla je u kafić.
On joj je otvorio vrata. Dočekao ju je sa osmijehom. Ona je drhtala. Nije mogla progovoriti ni jednu riječ. Samo ga je gledala onako tužnim pogledom. Srce joj je kucalo najbrže što je moglo.
Još više je sada bila sigurna u svoje osjećaje. U to da ga stvarno voli. Razgovarali su o svemu. Čak ju je i uspio nasmijati. Gledala je u njega u te njegove smeđe oči. Vidjela je kako je sretan i nije mu tu sreću htjela uzeti ili uništiti. Samo je poželjela da i njene oči tako sjaje, bar jedanput u životu. I opet je vidjela svaki njegov pogled koji je bio upućen samo njoj. Nadala se njegovom zagrljaju, njegovom poljupcu
,ali to joj nije bilo tako važno.
Bila je sretna jer je bila s njim, jer je bila kraj njega i jer je gledala kako je sretan. Možda joj je sada malo žao što ga nije zagrlila, što ga nije poljubila ali vjeruje da će biti još prilika za to…jednog dana.. Nije mogla vjerovati kako je opet postala drugačija. Čudnija još više nego je bila. Možda mu je morala pokazati kako joj je teško bilo, možda je morala pokazati svoje osjećaje, ali ne! Nije htjela upropastiti taj trenutak kad je on pogledao nju, a ona njega. Osjetila je taj njegov pogled na sebi. Zajedno su izašli iz kafića. Znala je da sada odlazi k njoj. Zbog toga je i plakala na putu do kuće, okružena maglom i mrakom. Postavljala si je svakakva pitanja, no ni na jedno
pitanje nije mogla pronaći odgovor. Pogledala je u nebo, bilo je tako prazno i sivo kao i njena duša. Samo je zaželjela jednu želju… da ponovno vidi njegove oči…Iz oči joj je lagano krenula suza…nasmijala se samo zato jer je znala da je on sretan!!!............................
......SRETAN TI ROĐENDAN MANČO....
.... SRETAN TI ROĐENDAN,BEIB!....

Živjela je u dvorcu kraj rijeke. Imala je nepunih sedamnaest godina. Nitko nije nikada uspoređivao njenu ljepotu ni sa čime. Njene oči su bile boje neba. Prozirne i nestvarne ,baš kao i ljubav. Nikada nije izlazila iz dvorca. Svi su mislili da je sretna, uvijek je bila nasmijana. Ali ne! Ona nije znala što je sreća. Nosila je masku na licu,lažan osmijeh. Bila je jadna,tužna,osjećala je strah. I tako dan za danom.
Nikad nije donijela ni jednu svoju odluku. Svi su njome manipulirali kao da je obično smeće. Nije imala onih pravih prijatelja, samo one kao popularne uobražene šminkerice. Njih je nazivala prijateljicama,ali i one su je jednako tako smatrale glupom. Bilo je stvar u tome što nije imala ono:JA! Uvijek je drugima ugodila ,radila je samo što su joj drugi rekli. Ali nije znala što oni svi misle o njoj. Svako jutro kad bi se probudila,pogledala bi kroz prozor. Rijeka koja je bila kraj dvorca, uvijek joj je bila nekako čarobna. Dugo je razmišljala jedne noći,nakon što je čula roditelje kako razgovaraju o njoj. Razočarala se. Bilo je previše dobrote u njoj koja se postepeno pretvarala u mržnju. Željela se osvetiti svima,ali nije mogla pronaći način…Kako?... samo joj je to pitanje bilo u glavi. Izašla je van. Lutala je ulicama grada,svi su ju čudno gledali ,ali to joj ovaj put nije bilo važno!...ipak, nije mogla pronaći svoj mir. Odlučila je otići do rijeke. Sve je bilo tiho. Mrak i samo mrak. Čak nije bilo ni zvijezda. Odlučila je prvi put nešto u životu. Donijela je jednu svoju odluku,željela je da sada svi pate,tako kako je patila i ona.Počinila je samoubojstvo bacivši se u rijeku..Rijeka je njeno tijelo odnijela daleko.Bilo joj je jedino žao što nije osjetila onaj osjećaj..osjećaj zaljubljenosti..što nije osjetila ljubav. No,umrla je sretna. Umrla je s osmijehom na licu. Idućeg jutra,njeno mrtvo tijelo bilo je na nekim kamenima. Hladno, usne su joj bile plave, a oči…prozirne i nestvarne….još uvijek je bila tako lijepa i još uvijek je imala svu ljepotu svijeta.Nitko nije primijetio da je nema.Nikoga nije bilo briga. Zazvonilo je crkveno zvono,a jedan starac samo je rekao:"Umro je jedan anđeo"……..

Bio je petak.Dan kao i svaki drugi. Pa da. Već ujutro me probudio zvuk mobitela, eh poželjela sam ga baciti u zid ali nisam mogla. Prijateljica mi je poslala poruku ako vrijedi dogovor za danas. Ma naravno da vrijedi. Nisam mogla dalje zaspati, no svejedno sam ostala ležati u krevetu do dva sata. Volim ja spavati. Slušajući omiljene pjesme u krevetu mislila sam na njega. I tako , brzo mi je prošlo poslijepodne. Željno sam čekala deset sati da dođe Ivana pa da zajedno odemo u kafić „Quatro“. Dobar stari kafić, tamo nas svi jako dobro poznaju. Došla je Ivana,što me je začudilo bila je točna.Krenule smo mi prema trgu. Već u daljini ugledala sam njegov auto. Pa da, i danas radi. Ali svejedno, to me nije sprječavalo da ne uđem u kafić. Ušle smo. Uglavnom standardna ekipa unutra. I on. Pogledala sam ga. A zašto ga ne bi?
Da bilo mi je jako teško biti u njegovoj blizini, srce mi je tako lupalo. No,iskreno primijetila sam da je i njemu drago što sam u kafiću. Svi smo se zabavljali. Malo kasnije došle su i Stanislava i Sabrina. Bila je odlična atmosfera. Kako sam se osjećala ja? Pa .. bila sam sretna jer ga cijelo vrijeme mogu gledati, a opet tužna. No, nisam skrivala svoje osjećaje, nisam se pretvarala da mi je svejedno i nisam glumila. Dala sam mu do znanja da ga stvarno volim. Nakon nekoliko trenutaka prišao mi je i samo me pitao da li možemo razgovarati. Normalno da sam pristala. Razgovarali smo. Priznao mi je da me voli,iskreno! I ja sam njemu sve rekla. Nakon tih riječi osjećala sam opet sreću,čak se i pojavio osmijeh na mome licu. Bila sam sretna. On me voli,u društvu sam s najboljim prijateljicama i što mi drugo treba?!
Ipak, mojoj sreći ubrzo je došao kraj. Nisam se nadala tome.
Došla je ona. Prvi put sam se srela s njom. Sa svojom suparnicom. Tako ću je nazvati. Mada ju nisam ni smatrala suparnicom. Opet sam se osjećala jadno, kao da smetam i kao da stojim između njega i nje. Frendice su me tiješile i hvala im na tome. No ja sam samo gledala u nju. Isto tako je i ona gledala u mene. Sada je ona otišla razgovarati s njim. Znam kako je i njemu bilo. Ni sam nije znao što da učini. S jedne strane ona,a s druge strane ja. Svi koji smo bili prisutni u kafiću vidjeli smo tu veliku svađu između njih dva. Kao prihvatila je to da on voli mene. Ma ne, to nije moguće. Znala sam ja da tu nije kraj. I opet sam pesimistično gledala na sve stvari,makar su mi svi govorili da sad mogu konačno biti super jer je ona odustala od njega. Ali ne! Vjerovala sam sebi i svome unutarnjemu glasu i znala sam da tu nije kraj. Ustala je ona. Došla do mene i samo mi je rekla da ni jedna od nas neće imati njega. To mi je bilo jako čudno. Shvatila sam da će nešto napraviti. On je došao do mene. Zagrlio me. A ona? Gledala je u nas. Mržnja u njenim očima. Iz jakne je izvadila pištolj. Svi su ostali zapanjeni,nisu mogli vjerovati. Uperila je pištolj u njega. Ja nisam znala što da učinim. Mislila sam da je to sve samo san iz kojeg ću se ubrzo probuditi. Ali,ne! Bila je to stvarnost. Stala sam ispred njega. Ispalila je metak. Pogodila je mene. Pala sam na pod. Nepomično tako ležala,slušajući glasove svojih prijatelja,plač… nisam osjećala nikakvu bol. Pogledala sam njega. Bio je kraj mene. Suze su mu same klizile obrazom,toga ni sam nije bio svjestan. Rekla sam mu:“Volim te“ i zatvorila oči.
… Idućeg jutra probudila sam se u bolnici. Da, bila sam sretna jer sam živa. Prvi put sam bila tako blizu smrti.
Došli su svi. Obitelj, prijatelji. Tako mi je bilo drago što ih vidim.Došao je i on.Sjeo je kraj mene.Ni on,a ni ja nismo mogli ni jednu riječ izustiti. Pogledi su govorili sve. Poljubio me. Nakon dugog vremena pojavio se osmijeh na mome licu. Znala sam da je ljubav ponekad čudna. A sad sam shvatila da je i nepredvidiva. Da li se kajem jer sam njemu spasila život?
Ne!! Jer kada iskreno volim,za njega bi učinila sve!!!

.....

...... Ni sama ne mogu wjerowati kako sam se pretwaraLa......
...GLumiLa sam da mi je swejedno...
..SkriwaLa sam swoju boL duboko u sebi...
...A srce... srce mi je LupaLo....i LupaLo....
...WidjeLa sam swaki njegow pogLed koji je
bio upučen samo meni.......samo meni..........osjetiLa sam taj njegow pogLed na sebi...
aLi..ipak..nisam imaLa toLiko snage da ga pogLedam u oći....ipak.......jesam......što sam widjeLa u njegowom pogLedu?....ne znam....možda sreću...iLi tugu......
A znam ..on je u mojim očima widio suzu......
I pitam se:"Da Li mu još nešto značim,kad me je tako gLedao?".....
.....i opet se nadam....nadam se njemu.....Možda se uzaLud nadam......aLi nema weze.....
...i opet ću skriwati swoju boL...Ne žeLim da on zna koLiko ja patim....no..shwatit če on jednog dana...to..kako ga woLim sada...ALi.....tada ću ja biti druga osoba....bar se nadam tome.......i da...kraj je bio sada.....aLi...i powratka ima....uwijek ima powratka.....i ja wjerujem u to!!!

...HtijeLa sam ubiti tugu u aLkohoLu...aLi nisam mogLa...
...HtijeLa sam zadržati suze...,aLi one su same počeLe kLiziti mojim obrazom...
HtijeLa sam mu posLjednji put reči:"VOLIM TE",aLi,nisam ni to mogLa da kažem....
....Ispunjena pesimizmom....gLedam swe sLike,sLušam one
stare pjesme.....
....jedino ...opet osjećam onu istu boL....
BoL koja je swe jača....i jača......
.....IzgubLjena sam.....
.....Patim.....
.....Swe njegowe rijeći pokušawam da zaborawim....
...aLi očito da je prerano za to...,aLi prekasno je
da budem ona stara osoba ......
Kraj......osječaLa sam ja to....
.....Što da drugo napišem...
...Nemam woLje... , ni inspiracije....
..opet sam čudna...iLi ??....
.......takwa ću i ostati........jer kada ti se netko umiješa u wezu..swe se Lako sLomi.... znam..jaka sam ja....
...preboLit ću ja to....aLi...ipak...
....nemam swu onu snagu i woLju koju sam imaLa prije...
..swe je to sada mrtwo.....+
......... da,krenut ću daLje...
..sama....i zauwijek sama....
....... Možda sam biLa naiwna?.....
...Možda sam pogrešaka prewiše naprawiLa.....
....NestaLo je puno toga u meni...nestao mi je
onaj sjaj u očima....
....Ispunjena mržnjom na neki način....
...uz swe te emocije.....
..uz swa moja razmišLjanja...
...uz to što sam sama....sama i sama...
....PrihwatiLa sam KRAJ..........I drugi će jednom osjetiti patnju koju osječam i ja.....,a ja ču se samo nasmijati na to jer ipak...onda ču moći reći:"JA SAM PREŽIWJELA TAJ BRODOLOM!!!"
......Ponosim se sama sobom jer sam konačno uspijeLa izgraditi dio sebe...