…. Osjeća se potpuno izgubljeno. Čudno. Ma ni sama ne zna kako se točno osjeća. Opet je prošla preko svega. Opet mu je oprostila. Ponadala se tome da je voli. Ponadala se tome da će sada konačno biti sretna. Opet je bila naivna. I opet je slušala svoje srce koje ju je odvelo na krivi put. No sada više nema povratka. Tako ona misli. Previše je pesimistična i samo je pesimizam i jad okružuju. Nikada se nije tako osjećala. Nikada nije osjećala taj očaj. Zar se i to može osjećati? … postavljala si je mnoga pitanja, ali odgovor nije pronašla. Prisjeća se svih događaja. Nekojih sa osmijehom na licu ,a nekojih sa suzom u oku. Tek sada shvaća svoju naivnost,sada shvaća sve. Ali sada je prekasno za kajanje! Zašto ju nije volio? Zašto joj je davao lažnu nadu? To samo on zna…ali, patiti će i on jednog dana,tako kako pati ona sada. Mlada je..čeka je još puno toga,ali ona nema snage. Okovana tom jakom boli koja je uzela sve od nje….i.. onaj sjaj u očima…. kojeg se prisjeća samo sa starih fotografija…. Voli ga!.. njena ljubav je iskrena. …ali..kao da je i ljubav zamrzila. No, ne pronalazi put iz svega ovoga. Misli da više ni nema osobe koja bi nju shvatila. Ni ne želi da je netko shvaća. Želi samo da bude neprimjetna. …i da….slomljena su njena mala krila…slomljena su već one noći kad je njegova bila…i opet je dopustila da bude prevarena…i opet je dopustila da zbog drugih plaće… svi misle kako je neobična…pa da…ali i svi će se pitati jednog dana:“Gdje je ona izgubljena djevojka?“…..i još se nada nečemu…nada se da će konačno naći svoj mir….pa makar to bilo daleko od svih…..