Bio je petak.Dan kao i svaki drugi. Pa da. Već ujutro me probudio zvuk mobitela, eh poželjela sam ga baciti u zid ali nisam mogla. Prijateljica mi je poslala poruku ako vrijedi dogovor za danas. Ma naravno da vrijedi. Nisam mogla dalje zaspati, no svejedno sam ostala ležati u krevetu do dva sata. Volim ja spavati. Slušajući omiljene pjesme u krevetu mislila sam na njega. I tako , brzo mi je prošlo poslijepodne. Željno sam čekala deset sati da dođe Ivana pa da zajedno odemo u kafić „Quatro“. Dobar stari kafić, tamo nas svi jako dobro poznaju. Došla je Ivana,što me je začudilo bila je točna.Krenule smo mi prema trgu. Već u daljini ugledala sam njegov auto. Pa da, i danas radi. Ali svejedno, to me nije sprječavalo da ne uđem u kafić. Ušle smo. Uglavnom standardna ekipa unutra. I on. Pogledala sam ga. A zašto ga ne bi?
Da bilo mi je jako teško biti u njegovoj blizini, srce mi je tako lupalo. No,iskreno primijetila sam da je i njemu drago što sam u kafiću. Svi smo se zabavljali. Malo kasnije došle su i Stanislava i Sabrina. Bila je odlična atmosfera. Kako sam se osjećala ja? Pa .. bila sam sretna jer ga cijelo vrijeme mogu gledati, a opet tužna. No, nisam skrivala svoje osjećaje, nisam se pretvarala da mi je svejedno i nisam glumila. Dala sam mu do znanja da ga stvarno volim. Nakon nekoliko trenutaka prišao mi je i samo me pitao da li možemo razgovarati. Normalno da sam pristala. Razgovarali smo. Priznao mi je da me voli,iskreno! I ja sam njemu sve rekla. Nakon tih riječi osjećala sam opet sreću,čak se i pojavio osmijeh na mome licu. Bila sam sretna. On me voli,u društvu sam s najboljim prijateljicama i što mi drugo treba?!
Ipak, mojoj sreći ubrzo je došao kraj. Nisam se nadala tome.
Došla je ona. Prvi put sam se srela s njom. Sa svojom suparnicom. Tako ću je nazvati. Mada ju nisam ni smatrala suparnicom. Opet sam se osjećala jadno, kao da smetam i kao da stojim između njega i nje. Frendice su me tiješile i hvala im na tome. No ja sam samo gledala u nju. Isto tako je i ona gledala u mene. Sada je ona otišla razgovarati s njim. Znam kako je i njemu bilo. Ni sam nije znao što da učini. S jedne strane ona,a s druge strane ja. Svi koji smo bili prisutni u kafiću vidjeli smo tu veliku svađu između njih dva. Kao prihvatila je to da on voli mene. Ma ne, to nije moguće. Znala sam ja da tu nije kraj. I opet sam pesimistično gledala na sve stvari,makar su mi svi govorili da sad mogu konačno biti super jer je ona odustala od njega. Ali ne! Vjerovala sam sebi i svome unutarnjemu glasu i znala sam da tu nije kraj. Ustala je ona. Došla do mene i samo mi je rekla da ni jedna od nas neće imati njega. To mi je bilo jako čudno. Shvatila sam da će nešto napraviti. On je došao do mene. Zagrlio me. A ona? Gledala je u nas. Mržnja u njenim očima. Iz jakne je izvadila pištolj. Svi su ostali zapanjeni,nisu mogli vjerovati. Uperila je pištolj u njega. Ja nisam znala što da učinim. Mislila sam da je to sve samo san iz kojeg ću se ubrzo probuditi. Ali,ne! Bila je to stvarnost. Stala sam ispred njega. Ispalila je metak. Pogodila je mene. Pala sam na pod. Nepomično tako ležala,slušajući glasove svojih prijatelja,plač… nisam osjećala nikakvu bol. Pogledala sam njega. Bio je kraj mene. Suze su mu same klizile obrazom,toga ni sam nije bio svjestan. Rekla sam mu:“Volim te“ i zatvorila oči.
… Idućeg jutra probudila sam se u bolnici. Da, bila sam sretna jer sam živa. Prvi put sam bila tako blizu smrti.
Došli su svi. Obitelj, prijatelji. Tako mi je bilo drago što ih vidim.Došao je i on.Sjeo je kraj mene.Ni on,a ni ja nismo mogli ni jednu riječ izustiti. Pogledi su govorili sve. Poljubio me. Nakon dugog vremena pojavio se osmijeh na mome licu. Znala sam da je ljubav ponekad čudna. A sad sam shvatila da je i nepredvidiva. Da li se kajem jer sam njemu spasila život?
Ne!! Jer kada iskreno volim,za njega bi učinila sve!!!

.....