fighting with demons
15.06.2006., četvrtak
|
Ponekad, dok dopuštam umu da pronađe ono što mu najviše odgovara i da uživa u tome, kroz moj pogled proleti nikad prije viđena slika. Pokušam li ju zaista vidjeti, ne uspije mi jer prekratko traje. Već se neko vrijeme tješim da je problem u lošem vidu, ali pomalo sumnjam da to nije jedini razlog ovih priviđanja. Redovito provodim večeri slične ovoj razmišljajući je li moguće da vidim ono što drugi ne mogu vidjeti. Po čijim bi mjerilima to značilo da sam zapravo posebna? Možda se netko samo našalio nakon što me je vezao koncem za tijelo i upravljao mnome kao marionetom, pa mi dozvolio vidjeti ono što obični smrtnici ne mogu vidjeti. Ove večeri sam razmišljala o tome je li bolje dobiti potvrdan ili negativan odgovor. Danas sam ga vidjela u ogledalu, ali nije bio iza mene, bila sam potpuno sama. Kao u nekom naivnom filmu strave u jednom trenutku vidiš nešto u ogledalu, a okrenuvši se shvatiš da ti se pričinilo. Kada bih potpuno iskreno pokušala ispričati pravu verziju događaja, ni sama se ne bih mogla sjetiti istine. Vjerojatno se prava istina putujući kanalima misli oblikovala u slomljenu, iskrivljenu sliku. Ono što u ovom trenutku ne bih mogla slagati bila bi njegova visina. Sa svojih 170 bila sam prosječne visine, ali možda i za više od 30cm iznad mene je završavala njegova glava. Ramena su mu bila puno šira od mojih, a ruke snažne. Toliko se od vanjskog izgleda još sjećam. Nestao je i brže nego što se pojavio, a tada sam osjetila njegov vruć dah na zatiljku, vratu i desnom ramenu. Čula sam svako punjenje njegovih pluća ustajalim zrakom davno prozračenog hodnika. Prije toga, u zoru, nakon što sam pročitala kraj knjige, otišla sam spavati. Legla sam, vrtjela se u krevetu kao da mi je premalen, ali napokon sam uspjela pronaći udoban položaj okrenuta leđima stropu i ruku s obje strane glave. Bila sam u polusnu, a onda sam osjetila nečije velike, grube ruke kako su me čvrsto uhvatile za nadlaktice. Neugoda i strah, tako snažni da sam se ukočila, su prouzročili nalet bola kroz kralješnicu do stopala. Kao da mi je netko istodobno nogama stao na prsni koš i mjehur. Potrajalo je nekoliko sekundi, koliko i stisak, ali ipak dovoljno intenzivno da mi se činilo kao da sam iskočila iz kože. Zaključila sam da je to bio jedan od prvih snova tog jutra, ništa neobično. Ipak su ti snovi uvijek igrali neku bolesnu igru s mojim živcima. Komad svjetla teško dospjelog do mojih očiju je odjednom postao gust dok je prolazio kroz maglovito jutro i posivjelu čipku zastora. Zrak je sličio dimu iz auspuha nekog pokvarenog teretnog kamiona, a bio je našminkan milijardama molekula crne prašine. Instinktivno sam se okrenula prepuna budalaste hrabrosti koja je u djeliću sekunde pobjegla. Na stropu se crni dim uvijao u gustim mlazovima, a krajevi su mu poput pohlepnih usta gutali i srkali vrhove polica i obrise lustera. Crne ptice koje su odletjele s drveta u tom trenutku kao da su uspjele, bukom i paranjem zraka krilima, uplašiti taj dim. On se trenutno počeo uvlačiti u kutove sobe i nestajati u zidovima. Straha više nije bilo, samo očajničke želje za nekim da mi kaže da sam normalna. Da sam ovo samo sanjala. I čekala sam sve dok me nisu i tijelo i um iznevjerili. Zaspala sam izmučena pitanjem da li ludim. Sanjajući, iluzije su iza mojih očiju prštale kao što čaj pršče dok ga se iz previsoko postavljenog čajnika ulijeva u šalicu. Postala sam uvjerena da sam nekako pronašla ključ za svijet koji se mimikrijom omotao oko nas. A nisam znala u koju ga bravu utisnuti. Osjećam vrtoglavicu kada pomislim koliko toga još ne razumijem. Zato sam i počela zapisivati svoje misli. Jedini način na koji nešto mogu zapamtiti je da to zapišem. Možda ću čitajući o svojoj sadašnjosti i u njoj upletenoj prošlosti uspjeti sve ovo jasnije vidjeti. |
- 13:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||