fighting with demons
06.02.2006., ponedjeljak
|
Vozeći se od Sinja sa svojim djedom prema malom selu Maljkovu, koje se skrilo u unutrašnjosti Dalmacije zasjenjano ogromnom Svilajom, slušala sam povijest svojih predaka. Točno sam mogla zamisliti svog pradjeda, kojeg nikad nisam upoznala, kako velikim vignjem raspiruje vatru i kuje željezo u sada ratom pokošenoj radionici. Vidjela sam svog djeda, lika mladog kao sa vjenčane fotografije, kako timari konja i usmjerava vola koji tare žito na guvnu na kojemu sada kroz kamene pukotine rastu divlje kupine. Izgledom guvno podsjeća na kružnu terasu na kojoj sam se nekoliko ljeta prije skrivala pušeći svoje prve cigarete. Slušala sam kako s ustiju mojeg djeda silaze mudre riječi i gledala u njegove smeđe oči, nalik mojima, kako ih obrubljuju bezbrojne crvene kapilare. Govorio je i o mojoj prabaki koja je sama odgojila svoju djecu. Često ju je gledao kako mjesi kruh i ponekad, ako su si mogli priuštiti, uz krumpirovu pitu poslužuje meso sušeno na oštrom planinskom zraku. Govorio je o ribi koju su im ponekada donosili rođaci iz sela bliže rijeci. O mojoj baki koja je na planini čuvala stoku i u selo silazila svakih petnaest dana da bi uzela sol za životinje i nešto kruha za sebe. A njezina mlađa sestra je svakoga dana obilazila drveće murve i kući se vračala s naramkom drva za potpalu. Dok mi je pričao o baki vidjela sam iskru radosti na njegovom, vremenom očvrsnulom, licu. Auto je prošao natpis Maljkovo i nekoliko crvenih oznaka "pozor mine", a onda skrenuo pokraj razrušene škole. Nakon vjenčanja djed i baka su na najvišem dijelu sela sagradili kuću. Svojim rukama je djed nosio kamene blokove i podigao Lovčan. Nakon rata je i Lovčan bez krova bez krova i zidova izdisao smrad paleža, ali djed ga je opet sagradio na istim temeljima još ljepšeg nego prije. S velikog balkona vidjela sam, malo niže u selu,bijelu crkvu. Kamenitim, trnovitim puteljkom sam krenula prema njoj. Na pola puta sam se prisjetila dečka za kojim mi je prvi puta, prije nekoliko godina, srce brže zakucalo. Na istom mjestu gdje sam stajala držala sam ga za ruku i očekivala svoj prvi poljubac koji je ipak pripao nekom nebitnom. Željezna vrata na kamenoj ogradi su zaškripala kako bi me pustila da uđem. Oko crkve su iznikli spomenici na pokojnike. Pronalazila sam samo tri prezimena koja su postojala u selu: Budimiri, Vučkovići i Bilandžići. Ispod svakog križa ležao je, u vječnom snu, netko tko je bio dio i moje povijesti, moje obitelji. Majka mojeg djeda, hrabra žena koju je moja mama obožavala i koja je umrla dva mjeseca prije mog rođenja i ostavila mi krsno ime. Mali bijeli grob bez natpisa gdje su sahranili mrtvorođene blizance moje bake. Tri spomenika hrvatskim braniteljima koji su u Domovinskom ratu nasmrt ranjeni braneći i ono što je moje. Noviji, mramorni grob koji je progutao ženu djedova rata nakon raka pluća. Grobnica moje bake koju je ljetos svladala teška bolest i koju gotovo da i nisam oplakala jer se ne bih znala zaustaviti kada bih započela. Njezina kći, moja tetka će uskoro leći u istu grobnicu, isto zbog leukemije. jedina osoba koju ni bolovi ne mogu prisiliti da skine osmijeh s lica čeka da bude sahranjena jer transplantecija koštane srži nije uspjela. Selo nestaje pod tom crvenom zemljom. Mladi su se davno odselili, o onih dvadesetak stanovnika čeka svoj red na san. Veliki dio moje prošlosti leži u dvorištu crkve, u malom selu Maljkovu, koje se skrilo u unutrašnjosti Dalmacije zasjenjeno ogromnom Svilajom. I jasno mi je kada pogledam djedu u lice zašto njegove crne oči obrubljuju bezbrojne crvene kapilare. |
- 20:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||